Slika
© Reuters / Olivia Harris
Mišljenja sam da je sveukupno novinarstvo koje se bavi geopolitičkim temama danas na najnižim granama ikada. Iako nam današnja tehnologija omogućava dostupnost širokog spektra informacija, treba ipak biti oprezan pri odabiru izvora informiranja, jer se mnogo informacija namjerno podmeće ne bi li se zbunilo i/ili prevarilo čitateljstvo. Također, prenatrpanost informacijama često dovodi čitatelja do zbunjenosti fokusirajući ga na manje bitne činjenice da ga se na taj način odvrati od suštine određene problematike. Kao uzrok imamo čitateljstvo koje je prenatrpano poluinformacija, često puta i lažima koje dovode prosječnog čitatelja ili do potpuno lažne slike, ili do odustajanja od određene teme. A na kraju krajeva, to je i cilj, postići potpunu nezainteresiranost javnog mnijenja u nedostatku podrške određenoj politici.

Kod političara je normalna stvar da su lišeni bilo kakvog morala što svakodnevno dokazuju svojim političkim odlukama koje su u službi korporacija, a protiv interesa naroda. Novinari ih slijede svojim pristranim pisanjem čime krše postulate novinarske etike. K tome, pridružuju im se i određeni geopolitički i vojni analitičari koji svojim analizama vrlo često prešućuju vrlo važne činjenice ne bi li na taj način opravdali kriminalne poteze Zapadnih politika. I jedni i drugi i treći, moral im je manje bitna stvar kada zamiriše - novac. Zašto kažem novac? Korumpiranost političara je općepoznata stvar pogotovo na vanjskopolitičkom planu. Korupcija se tada naziva lobiranje. Naravno, postoje izuzeci koji se broje u vrlo malim postotcima. Političari su spremni izdati nacionalne interese samo da bi se dodvorili i prodali velikim korporacijama, jer nakon što završe svoj politički mandat, očekuju ne samo uhljebljenje u raznim (domaćim ili stranim) korporacijama, nego i materijalnu sigurnost. Dvostruki standardi koje prihvaćaju pogotovo kada su u pitanju brutalne diktature Katara i Saudijske Arabije na koje gledaju kao prijateljske zemlje, daju naslutiti da ih uistinu ne zanimaju ljudska prava, nego samo novac.

Osim novca, tu je i vazalski odnos prema velikim Zapadnim silama koje očekuju apsolutnu poslušnost bez dovođenja u pitanje ispravnost pojedinih politika. Mogu razumjeti geopolitičke i vojne analitičare da idu niz tok takvoj politici, jer da ne idu, ne bi ih zvali na razne televizijske postaje ili novinarske kuće. Njima je to više pitanje ega nego novca. Samo, i tu se nameće pitanje etike jer prešućivati i namjerno krivo interpretirati javno dostupne informacije koje su u apsolutnoj kontradikciji s njihovim ”analizama”, mislim da govori samo za sebe. Novinari su plaćeni za svoj posao, što ih čini plaćenicima u nekom smislu, a zadržavanje njihovog radnog mjesta uvelike ovisi o onome što pišu. Strah od gubitka posla je svakako opravdan, ali da li to znači da se pojedini novinar mora spustiti na tako nizak nivo da svjesno ide obmanjivati javnost? Osobno, meni je to neshvatljivo. Pojedinac nikada ne bi smio prekršiti vlastite moralne vrijednosti, a onaj tko ih krši dovodi u pitanje vlastiti moralni integritet. Nitko mi ne može reći da novinari ne znaju ili nisu sposobni sagledati široki spektar dostupnih informacija te na temelju njih napisati objektivan članak. Siguran sam da postoje mnogi koji se autocenzuriraju ne bi li na taj način sačuvali radno mjesto. Ali jednostrano izvještavanje je poprimilo prevelike razmjere, i to se itekako primjećuje. Ionako, jednostrano izvještavanje nije novinarstvo, nego ništa drugo nego - propaganda.

Ulaskom u petu godinu rata u Siriji patnja i razaranja ne prestaju, a kraj se još ne nazire. Iako Zapadni političari i propagandisti i dalje nastavljaju s lažima i demonizacijom službenih sirijskih vlasti, stvari su se do sada potpuno iskristalizirale i točno se zna uzrok rata, kao i oni koji su direktno i osobno odgovorni za sirijsko krvoproliće, posebno krivci u Zapadnim državama. Da pojednostavim, godinama prije izbijanja prvih demonstracija 2011. godine postojao je plan rušenja Sirije (kao i Iraka, Libije itd.) i postavljanje marionetske vlade koja bi služila Zapadnim, ali i petromonarhijskim interesima. Osim vojne podrške, istovremeno je slijedila i propagandna podrška. Razni napadi pod ”lažnom zastavom” i medijsko urlikanje bez trunke dokaza imali su za cilj stranu vojnu intervenciju, ponajprije SAD-a i Francuske, no Rusija je uspjela to spriječiti, a daljnje istrage koje su uslijedile potvrdile su ono što je bilo svakom zdravorazumnom čovjeku jasno, službene sirijske vlasti nisu bile odgovorne za ono što ih se optuživalo, već naprotiv, naoružane islamističke terorističke skupine. Nabrojat ću samo dva primjera koja su bila najglasnija, masakr u Houli i kemijski napad u Istočnoj Ghouti. Zanimljivo, nakon propalog udara na Siriju, došlo je do naglog jačanja ISIL-a. Indikativno? Vrlo. Ne morate meni vjerovati, ali dovoditi u pitanje vjerodostojnost jednog dobitnika Pulitzerove nagrade Saymoura Hersha, generala Wesleya Clarka ili optužiti za nekompetentnost jedno poznato sveučilište M.I.T. (Massachusetts Institute of Technology), tu sad dolazimo do ozbiljnih dilema. Njihov glas se u medijima namjerno ignorira, jer su u kontradikciji sa Zapadnom politikom, kao što ruše propagandu te na taj način posramljuju one novinare koji i dalje slijede Goebbelsovu doktrinu da smisao propagande nije da bude inteligentna, nego uspješna. Trenutno imamo primjer neinteligentne propagande Human Rights Watcha i njegovog glavnog izvršnog direktora Kennetha Rotha koju slijede Zapadni mediji kako Sirijska vojska i ”režim” nastavljaju ubijati civile klorom predstavljajući ne samo neprovjerene dokaze, nego i dokaze koji su napad na zdravi razum. A, sve u svrhu da se pokuša nametnuti zona zabrane letenja iznad Sirije. Zamislite, dokazi koje HRW uzima kao vjerodostojne dolaze od sirijskog ogranka Al Qaede, Jabhat Al Nusre. Time je sve rečeno o toj organizaciji.

Količina laži i podvala o Siriji je naprosto enormna, i kada se te moralne političke i novinarske nakaze suoče sa stvarnim činjenicama, nailazi se na besramnu šutnju i ignoriranje, kao i na slabe pokušaje opravdanja zlodjela koje je počinila politika Zapadnih država. Kada im se proturječi, nazovu vas teoretičarom zavjere ili plaćenikom ne znam koga. Činjenice, kao i jasni i nepobitni dokazi govore sami za sebe i svakom slobodoumnom pojedincu koji samo malo ”zagrebe površinu” uvidi koje su to podle i kriminalne igre koje kao konačnu posljedicu imaju neviđeno razaranje i veliki broj izgubljenih života. Direktno. Pozivanje na rušenje vlasti jedne suverene države pod krinkom uvođenja ”slobode” i ”demokracije” svakako bi trebalo zvučati plemenito. Pa krenimo onda pozivati na rušenje najbrutalnijih svjetskih režima poput Saudijske Arabije i Katara. To nećemo, je li? Biti u koaliciji i savezništvu s te dvije monarhije je posebna vrsta licemjernog pokušaja rušenja Sirije. I tu leži još jedan primjer izopačenosti političara i novinara, kao i amoralnost cijele zavjere protiv Sirije.

Ilegalni poslovi pojedinih članica NATO-a prema Siriji i naoružavanje terorističkih skupina koji su od samih početaka izrazito islamistički nabijeni, naprosto su općenito doprinijeli jačanju globalne terorističke prijetnje. Svrha postojanja NATO-a je u prvom redu obrambena, što više nije slučaj. Agresivne kampanje i uplitanje u unutarnja pitanja suverenih država uistinu nije ono što bi politika Sjevernoatlantskog saveza trebala biti. Umjetno stvaranje kriznih žarišta i samih ratova za NATO je imperativ, jer bez ratova jedna takva organizacija nema nikakvog smisla. Zapadni svijet se mora držati u konstantnom strahu pod prijetnjom raznih neprijatelja koji vrebaju sa svih strana, a koje politika Sjevernoatlantskog saveza ili izmišlja, ili sama stvara s predumišljajem. Naravno, uz pomoć kriminalne propagandne mašinerije.

Kriva politika koja se i dalje vodi prema Siriji podržavanjem takozvanih ”umjerenih pobunjenika” u borbi protiv jedinih legitimnih predstavnika vlasti, naprosto više nema smisla. Niti je ikada imala smisla. Cilj cijele te lažne revolucije nije uvođenje nikakve demokracije, jer u glavama islamističkih elemenata taj pojam ne postoji i protivan je onome za što se oni zalažu, a to je uspostava šerijatskih zakona na cijelom prostoru Sirije i stvaranje čiste sunitske države u kojoj manjine ne bi mogle egzistirati te bi bile suočene ne samo s progonom, nego i mogućim genocidom. A s tim genocidom političari i razni novinari vjerojatno bi mogli živjeti. Na vlastitu moralnu sramotu.