Sjedinjene Američke Države teže miru... Zbog toga smo izbombardirali Libiju 2011. godine, još ratujemo u Afganistanu, trenutačno dronovima bombardiramo Pakistan, Jemen, i Somaliju, pripremamo se za Iran, te ubijamo nevine civile u alarmantnim stopama.
Dva mjeseca ranije, predsjednik Santos je izdajnički podvalio FARC-u da smanji razinu vlastite obrane hineći da postupa "recipročno" kada je naredio "suspenziju zračnog bombardiranja FARC-ovih terenskih kampova". Drugim riječima, Santosova vlada i američki savjetnik Aronson iskoristili su 'pokriće mirovnim pregovorima' i FARC-ovu jednostranu 'obustavu vatre' kako bi pokrenuli veliku vojnu ofenzivu. FARC je prekinuo sa svojom obustavom vatre i nastavio borbu u deset regionalnih 'departmana', dok je režim intenzivirao ofenzivu bombardirajući sela u regijama koje je kontrolirao FARC. I dok su Santos i Aronson eskalirali vojnu ofenzivu u Kolumbiji, FARC-ovi pregovarači su u Havani nastavljali sa "mirovnim" pregovorima...
Predsjednik Santos i Aronson iskoristili su pokriće "mirovnim pregovorima" kao propagandni trik za pokretanje vojne ofenzive punog obima. Ustupci i sporazumi su poslužili da se snizi FARC-ov gard, identificira njegove dužnosnike i da se osiguraju obavještajni podaci o FARC-ovim terenskim kampovima. Uloga američkog savjetnika Aronsona je da osigura da kolumbijska vlada uništi popularni oružani otpor, i da prisili FARC da prihvati 'mirovni sporazum' koji ne mijenja status američkih baza, unosnih ugovora s međunarodnim rudarskim kompanijama i promovira 'slobodnu trgovinu'. Santosov režim je objavio da će se "mirovni pregovori" nastaviti u Havani... čak i dok jača rat u Kolumbiji, ubijajući članove i simpatizere FARC-a. Aronson i Santos traže 'mir na groblju'.
Kolumbijski i washingtonski režimi provode dvoznačnu 'politiku mirovnih pregovora i brutalnog rata' protiv FARC-a kao dio generalne općesvjetske političko-militarističke kampanje protiv masovnih popularnih pokreta koji se opiru neo-liberalnim ekonomskim politikama, ratovima koje je inicirao SAD i vojnim bazama, te tegobnim sporazumima o 'slobodnoj trgovini'.
U svakoj regiji SAD su razvile vrlo posebne odnose s ključnim vladama koje služe kao 'strateški saveznici'. Oni uključuju Izrael na Bliskom Istoku, Saudijsku Arabiju u Perzijskom zaljevu i Jugozapadnoj Aziji, Japan na Dalekom Istoku i Kolumbiju u Latinskoj Americi.
U zadnje dvije dekade Kolumbija je služila kao glavna operativna baza SAD-a za američko mornaričko i zračno nadziranje u Karibima, Centralnoj Americi i Andskim državama, te kao odskočna daska za destabilizacijske kampanje i intervencije protiv vlada Venezuele, Ekvadora i Hondurasa. Washingtonska korištenje 'mirovnih pregovora' kao predigre za vojnu ofenzivu u Kolumbiji je prototip strateške politike SAD-a u nekoliko drugih spornih područja u svijetu.
U eseju ćemo identificirati zemlje u kojima SAD djeluje preko "mirovnih sporazuma" kao predigri za vojnu agresiju i političku subverziju te ćemo u detalje opisati strategiju implementacije ovakve politike u 'najistaknutnijem slučaju' Kolumbije. Fokusirati ćemo se na to kako nekada ljevičarske vlade, sa željom da poboljšaju odnose sa SAD-om, pridonose promicanju washingtonskih strateških subverzivnih ciljeva i 'promjeni režima'.
Najzad, procijeniti ćemo i moguće ishode ove strategije i u smislu promicanja imperijalističkih interesa SAD-a i u smislu razvijanja učinkovitih anti-imperijalističkih politika.
Mirovni pregovori: Novo lice izgradnje imperija
Širom svijeta, Washington je uključen u neku vrst direktnih ili indirektnih 'mirovnih pregovora' čak i dok proširuje i intenzivira svoje vojne operacije.
SAD i Iran: Jednostrano razoružavanje i vojno okruživanje
Glasnogovornici masovnih medija i službenog Washingtona bi htjeli da povjerujemo kako su SAD i Iran nadohvat 'mirovnog sporazuma', uvjetovanog odricanjem Teherana od svojih nuklearnih mogućnosti (u više navrata je dokazano da nisu vojnog karaktera) i odustajanjem SAD-a od svojih ekonomskih sankcija. Medijski 'usko-fokusirani pristup' prema Perzijskom zaljevu prikladno ignorira kontradiktorne regionalne razvoje situacije.
Prvo, SAD su stupile u devastirajući rat protiv glavnih iranskih regionalnih saveznika: SAD financira i opskrbljuje oružjem teroriste koji su napali i bombardirali Siriju i Jemen. Washington proširuje vojne baze oko Irana pritom povećavajući svoju mornaričku prisutnost u Perzijskom zaljevu. Predsjednik Obama je proširio vojne sporazume sa zaljevskim monarhijama. Kongres pojačava dotok ofenzivnog naoružanja Izraelu dok ovaj otvoreno prijeti napadom na Iran. U stvarnosti, dok je uključen u "mirovne pregovore" s Teheranom, Washington vodi rat s iranskim saveznicima i ugrožava njegovu sigurnost.
Jednako važno, SAD su uložile veto na brojne pokušaje da se Bliski istok konačno riješi nuklearnog naoružanja. Taj veto štiti enormni ofenzivni nuklearni arsenal krajnje desničarskog militarističkog izraelskog režima, dok pobija bilo kakvu mogućnost Irana u obeshrabrivanju namjera Izraela.
Tzv. "mirovni pregovori" dopuštaju SAD-u da se uključi u sveprožimajuću i učestalu špijunažu iranskih vojnih instalacija (tzv. "inspekcije") od strane međunarodne komisije za nuklearnu energiju (IAEA) koja je pod kontrolom SAD-a, bez ikakve recipročne inspekcije američkih ili izraelskih vojnih baza ili onih iz bilo koje njihove klijentelističke države u Zaljevu. Još i dodatno, a presudno za iznenadni vojni napad, Washington si u svojim "mirovnim pregovorima" koji su u tijeku prisvaja jednostrano pravo da trenutno suspendira razgovore pod bilo kojim izgovorom i pokrene vojni napad.
Sve skupa, SAD "dogovara mir" u Lozani, Švicarska, dok Saudijsku Arabiju opskrbljuje s bombama i obavještajnim podacima u njhovom ratu protiv Jemena te financira naoružane džihadističke teroriste koji drže pola Sirije i velike susjedne dijelove Iraka.
Iranski dužnosnici, udobno smješteni u Švicarskoj dok pregovaraju sa SAD-om, umanjili su vojnu prijetnju svojoj zemlji koja proizilazi iz masovnog povratka američkih vojnih snaga u Irak i instalacije novog marionetskog režima Haidera Abidija.
Kako će SAD zaključiti 'mirovnu nagodbu' s Iranom dok sudjeluje u ratovima protiv iranskih susjeda i saveznika te kada su iranski pregovori lažirani u vojnom smislu?
Jesu li 'mirovni pregovori' samo trik osmišljen da uništi iranske regionalne saveznike, izolira i oslabi njegovu vojnu obranu, i priredi ga za napad koji dolazi kasnije? Kako se ovo uklapa u Obaminu globalnu strategiju?
Diplomatski pregovori SAD-Kina: Vojno okruživanje i zadiranje
Tijekom proteklog desetljeća, predsjednik Obama i vodeći dužnosnici ministarstva financija susretali su se s kineskim liderima, obećavajući veću ekonomsku kooperaciju i izmjenjujući diplomatske finese.
Usporedno s ovim pomirljivim gestama, Washington je eskalirao svoje vojno okruživanje Kine povećavanjem svoje vojne prisutnosti u Australiji, Japanu i Filipinima i porastom broja agresivnih ophodnji po susjednim zračnim prostorima i vitalnim moreplovnim rutama.
State Department je podsticao susjedne države, uključujući Vijetnam, Filipine, Japan i Indoneziju da osporavaju kineske morske granice i njihovo trasformiranje priobalnih atola u vojne baze.
Bijela kuća je predložila Transpacifički trgovački sporazum (TPTA), koji izričito isključuje Kinu. Istupili su (SAD) iz sporazuma o nuklearnom naoružanju s Indijom, nadajući se da će tako osigurati Indo-američki vojni pakt na kineskom jugozapadnom boku.
Obamino tzv. 'pivotiranje ka Aziji' je najbolje shvatiti kao rapidnu eskalaciju vojnih prijetnji i isključujućih trgovinskih paktova osmišljenih da isprovociraju, izoliraju, oslabe i degradiraju Kinu i potisnu njen uspon ka ekonomskoj supremaciji u Aziji.
Do sada američka strategija nije uspjela. Washingtonskim diplomatskim gestama su nedostajale neophodna ekonomska supstanca i podsticaji vlastitim 'saveznicima'; njihovi silno razvikani trgovinski sporazumi zapinjali su suočeni s puno superiornijim i inkluzivnijim kineskim inicijativama, uključujući njihovu novu infrastrukturno investicijsku banku tešku 100 milijardi dolara i njihove ekonomske sporazume s indijskom vladom vrijedne 40 milijardi dolara.
Suočen s vlastitim ekonomskim propustima Pentagon se odlučio za flagrantno zadiranje u kineski zračni prostor. Točnije, vojni zrakoplovi SAD-a su upućeni da nadlijeću kinesku konstrukciju vojnih instalacija koja je trenutno u tijeku na atolima u Južnokineskom moru. Kineska ministarstva vanjskih poslova i obrane su energično kritizirala ta kršenja svog suvereniteta. Obamin režim je drsko odbacio kineske diplomatske prigovore i afirmirao pravo Washingtona da zadire u kineske teritorijalne vode.
Nakon četvrt stoljeća neuspjeha u dominiranju Kinom kroz ekonomsku penetraciju preko američkih multi-nacionalki i kroz liberalizaciju njenog financijskog sustava, Washington je odbacio svoj "mekši" diplomatski pristup i usvojio 'proto-ratni' stav. Ova politika koristi ekonomske bojkote, vojno okruživanje i zadiranje u kineski morski, zračni i kopneni suverenitet s nadom izazivanja vojnog odgovora pa potom prizivanja drugog Pearl Harboura kao izgovora za zapljuskivanje svojih azijskih saveznika (i Australije) sveobuhvatnim ratom u glavnom sukobu u azijsko-pacifičkoj regiji.
Kineski tržišni uspjesi istisnuli su SAD kao dominirajuću ekonomsku silu u Aziji, Latinskoj Americi i Africi. Suočene s ovom "uzurpacijom" SAD su odbacile baršunastu rukavicu diplomacije u korist željezne šake militarističke provokacije i eskalacije. Vojni proračun SAD-a je pet puta veći od kineskog, dok su kineske investicije i financiranje ekonomskih projekata širom Azije, Latinske Amerike i zemalja BRICS-a deset puta veće od onih američkih.
Kineski "ekonomski pivot" će jasno poboljšati globalnu poziciju Pekinga srednjoročno i dugoročno, ako američka bezobzirna i kratkoročna vojna nadmoć te teritorijalna agresija ne dovedu do devastirajućeg ratnog sukoba!
U međuvremenu, Kina razvija svoj vojni potencijal kako bi se suprotstavila 'pivotiranju SAD-a ka ratu'. Kineski vođe su osmislili novu obrambenu strategiju, povećavanjem svog mornaričkog kapaciteta i prebacivanjem iz striktno teritorijalne obrane u istovremenu defenzivu i ofenzivu na tlu, u zraku i na moru. Priobalna obrana je kombinirana sa zaštitom otvorenog mora kako bi se poboljšala kineska sposobnost za strateško odvraćanje i kontranapad. Kineska godišnja vojna potrošnja je porasla u prosjeku deset posto po godini u očekivanju da Pentagon premjesti 60% svoje flotile u Tihi ocean, tijekom sljedećih pet godina.
Diplomatski pregovori SAD-Kuba: Pristup "Trojanskog konja"
Tijekom pedeset godina SAD je provodio koordinirane terorističko-saboterske kampanje, ekonomski embargo i diplomatski rat protiv svog karipskog susjeda, Kube. Suočen sa skoro potpunom diplomatskom izolacijom u Ujedinjenim narodima (185 naprema 3 protiv američke nametnute blokade), univerzalnom protivljenju ratobornoj politici SAD-a prema Kubi na Američkom samitu i u Organizaciji američkih država, te iznenađujuće naklonjenom javnom mnijenju prema Kubi među domaćim američkim građanstvom, Washington je odlučio pokrenuti pregovore za uspostavljanje diplomatskih i komercijalnih relacija s Havanom.
Na površini, prividna promjena od vojne konfrontacije i ekonomskih sankcija na diplomatske pregovore bila bi prepoznata kao korak ka miroljubivoj koegzistenciji između suprotstavljenih društvenih sustava. Međutim, pomnije iščitavanje Washingtonskih taktičkih ustupaka i strateških ciljeva ukazuje na puku "promjenu metoda" za unazađivanje napredaka socijalističke revolucije prije nego diplomatsko prilagođavanje.
Pod pokrićem diplomatskog sporazuma, SAD će ili posredno ili neposredno kanalizirati milijune dolara prema privatnom sektoru Kube, jačajući njegovu težinu u ekonomiji, te formirajući partnerstva sa svojim kubanskim pandanima u javnom i privatnom sektoru. Ekonomska politika ambasade SAD-a bit će usmjerena prema ekspanziji poslovnih sektora dostupnih američkom kapitalu, drugim riječima Washington će gurati strategiju postupnog rasta privatizacije kako bi stvorio ekonomske i političke saveznike.
Drugo, ambasada SAD-a će znatno povećati svoju ulogu financijskog sponzora, regrutera i zaštitnika kontra-revolucionarnih, samozvanih kubanskih "disidenata" u njihovom civilnom društvu.
Treće, posvemašnji prodor američki nadziranih telekomunikacija, kulturnih programa i razmjena, te komercijanih plasmana imati će za učinak de-radikalizaciju kubanske javnosti (od socijalizma i egalitarizma na sirovi konzumerizam) i slabljenje kubanskih bratskih veza s Latinskom Amerikom. Anti-imperijalistička solidarnost s popularnim latinoameričkim pokretima i vladama će opadati dok će Kubanci usvajati "mentalitet Miami-a".
Četvrto, ekonomske i političke veze Kube s Venezuelom će opstati, no napori SAD-a da potkopa ili "učini umjerenijom" bolivarsku vladu mogli bi nailaziti na umanjena protivljenja iz Havane.
Peto, Washington će podržavati jeftini masovni turizam u cilju promicanja jedno-obrazne zavisne ekonomije, koja će tijekom vremena zamijeniti socijalističku samosvijest s "potrošačkom (comprador) savjesti" - dekadentnim mentalitetom, koji potiče nastajanje klase posrednika ili 'brokera' uključenih u ekonomske razmjene između zemlje 'pošiljatelja' (SAD) i zemlje 'primatelja' (Kuba). Kubanski 'posrednici' između imperijalnog SAD-a i zavisne Kube mogli bi postati strateški politički igrači u Havani.
Drugim riječima, ustupci koje je Washington osigurao putem diplomatskih politika oformiti će "trojanskog konja" kako bi olakšali 'subverziju dostupnu iznutra' dizajniranu da uruši socijalnu ekonomiju te da osigura kubansku kooperaciju u de-radikaliziranju Latinske Amerike.
Fidel Castro je ispravno izrazio svoje nepovjerenje u novi američki pristup. Castrove prodorne kritike izrazito militariziranih intervencija Washingtona na Bliskom istoku, u Ukrajini i Južnokineskom moru su osmišljene da utječu na kubanske političare, koji su prerevni u pružanju političkih ustupaka SAD-u.
Libija, Ukrajina, Sirija i Jemen: Pregovori kao uvod u rat
Pregovori između libijskog predsjednika Gadafija i Washingtona doveli su do napuštanja naprednih obrambenih vojnih programa te zemlje. Kada je tako Libija u biti ostala bez obrane od NATO napada, SAD i njhovi europski i zaljevski saveznici stupili su u kampanju totalnog bombardiranja za 'promjenu režima', u potporu plemenskih i sektaških vojnih zapovjednika, uništavajući državnu infrastrukturu, okončavajući živote njenog lidera i desetaka tisuća Libijaca i istjerujući stotine tisuća imigrantskih radnika iz subsaharske Afrike u egzil kao izbjeglice.
Pregovori između demokratski izabranog lidera Ukrajine i SAD-NATO bazirane opozicije vodili su do političkih ustupaka koji su bili brzo iskorišteni od strane nevladinih udruga financiranih iz SAD-a (NGO) i domaćih neonacista. Preuzimanje vladinih zgrada u Kijevu od strane ulične rulje dovelo je do puča i 'promjene režima', kao i što je razbuktalo brutalni etnički rat protiv istočnih Ukrajinaca ruskog govornog područja, koji se opiru NATO-u i favoriziraju nastavljene tradicionalne veze s Rusijom. Unatoč pregovorima između režima podupiranog od NATO-a i donbaških federalista koji su doveli do prekida vatre posredstvom Europe, vlada u Kijevu nastavlja bombardirati samostalno upravljane regije.
SAD, EU, Saudijska Arabija i Turska ('kvartet') podupiru naoružane islamističke plaćenike i džihadističke teroriste koji gledaju zbaciti vladu Bashara Assada u Damasku i vladajuću koaliciju Houthi pobunjenika u Jemenu. Pod krinkom traženja "ispregovaranog političkog rješenja", 'kvartet' je dosljedno slijedio vojno rješenje.
Pregovori i diplomacija postali su birane taktičke varke na repertoaru Washingtona za nastavak ratovanja.
Ratovima prethode ili su popraćeni diplomacijom i pregovorima koji djeluju tako da oslabe ciljanog suparnika, kao što je to bio slučaj u Libiji, Ukrajini i Kolumbiji.
Diplomatske uvertire u Kini popraćene su 'vojnim pivotiranjem', agresivnim vojnim okruživanjem, te provokativnim djelovanjima kao što su nedavna uhićenja gostujućih kineskih učenjaka i uzastopne uzurpacije kineskog zračnog prostora.
Diplomatske uvertire na Kubi popraćene su zahtjevima za veću "pristupačnost" kako bi se pridobilo i podrovalo kubanske dužnosnike i njihov narod.
Pregovarači SAD-a zahtijevaju jednostranu demilitarizaciju i nasrtljivi nadzor strateških iranskih vojnih obrana čak i dok SAD proširuje svoje posredne ratove protiv saveznika Teherana u Jemenu, Siriji i Iraku. U međuvremenu Washington odbija sveobuhvatno ukidanje ekonomskih sankcija prema irancima.
Pregovori, pod Obaminim režimom, su samo taktike za intenziviranje i ekspanziju strategije rata. "Mirovni pregovori" između Santosovog režima podupiranog od SAD-a i FARC-a slijede gore iznesenu globalnu skriptu.
Preko lažnih 'parcijalnih sporazuma', koje se nikada nije ozbiljno namjeravalo provoditi, američki podržavana kolumbijska vojska i njeni paramilitaristički saveznici nastavljaju pustošiti krajobraz. Prognani seljaci i farmeri koji pokušaju tražiti povrat obradive zemlje nastavljaju biti ubijani. Odvjetnici i djelatnici za ljudska prava još se uvijek likvidiraju.
Santosov režim eskalira svoju vojnu ofenzivu protiv FARC-a, iskorištavajući apsolutnu prednost "jednostranog prekida vatre" proglašenog od lidera FARC-a u Havani.
Prave namjere Santosovog režima prema FARC-u bile su razotkrivene u razdoblju nakon likvidacije 40 gerilskih boraca. Režim je demonizirao FARC, opravdavajući ofenzivu kriminaliziranjem pobunjenika, povezujući ih s trgovcima drogom i ljudima.
Raskorak između onog što režimski pregovorači govore u Havani i onog što vojni zapovjednici rade na kolumbijskom prostoru nikad nije bio veći. Nepovezanost između mirovnih razgovora u Havani i vojne ofenzive u Kolumbiji najbolji je pokazatelj što se može očekivati ako se sporazum potpiše.
Santos i američki savjetnik Aronson imaju viziju militarizirane države koju savjetuju tisuće SAD-ovih agenata i plaćenika. Nakon razoružavanja FARC-a uslijediti će progon bivših pripadnika gerile te ekspanzija ugovora za rude na teritorije koje je prije nadzirala gerila. Vojno zapovjedništvo će povećati sponzoriranje prekograničnih paramilitarnih prepada na Venezuelu. Santosov režim će naći izgovor da nastavi držati u zatvoru većinu političkih zatvorenika. Neće biti agrarne reforme niti povrata nezakonito oduzete zemlje. Neće biti raskidanja američko-kolumbijskog sporazuma o slobodnoj trgovini. Stotine tisuća prognanih seljaka će ostati bez zemlje ili pravde.
Vrlo malo od onog što je dogovoreno u Havani će biti implementirano. Vođe FARC-a biti će ograničene na učestvovanje u izbornoj igri, pod uvjetom da ne budu likvidirani od 'sicariosa (plaćenih ubojica) na motorima'. Gerilski militanti bez zemlje, zaposlenja ili sigurnosti mogli bi se priključiti trgovcima drogom - u ponovnom odigravanju tzv. "mirovnih pregovora" u El Salvadoru.
Zašto FARC-ovo trenutno vodstvo u ovakvim okolnostima nastavlja u smjeru samoubilačkog sporazuma i svog vlastitog istrijebljenja? U proteklim razgovorima s vodećim kubanskim dužnosnicima za inostrane poslove, uključujući bivšeg ministra vanjskih poslova Felipea Pereza Roque-a, rečeno mi je da je kubanska vlada bila iznimno neprijateljski raspoložena prema FARC-u, i da je bila nestrpljiva da zaključi neprijateljstva u svrhu poboljšanja kubanskih odnosa sa SAD-om. Isto tako pripadnici venezuelanskog ministarstva vanjskih poslova su mi kazali kako su surađivali s kolumbijskom vladom kod hapšenja i deportacije dužnosnika i simpatizera FARC-a u svrhu "osiguravanja svojih granica od kolumbijskih vojnih i paramilitarnih upada".
Drugim riječima, postoje valjani razlozi za promatranje pregovarača FARC-a kao da rade pod intenzivnim pritiskom njihovih navodnih saveznika kako bi nastavili "razgovore" i postigli "mirovni sporazum", čak ni ako rezultati ne bi bili ni mir ni pravda.
Zaključak
Strategija SAD-a "rata preko mirovnih pregovora" jest proces koji stalno traje. Do sada vojna koncentracija snaga protiv Kine nije uspjela zastrašiti Kinu. Peking je uzvratio pokretanjem svog vlastitog strateškog vojnog odgovora te s financiranjem ogromnog broja azijskih ekonomskih projekata koji će, na duže staze, izolirati SAD i potkopati njihov ofenzivni kapacitet.
Strategija "rata pomoću pregovora" uspjela je u slamanju nacionalističkih suparnika u Libiji, pritom isto uništavajući profitabilnog proizvođača nafte i plina, stvorivši 'propalu državu' na Mediteranu te otpustivši s lanaca džihadističke skupine posvuda po Sjevernoj Africi. NATO-Obamina kampanja za 'promjenu režima' u Libiji dovela je do masovnog egzodusa milijuna subsaharskih radnika nekada zaposlenih u Libiji s neznanim tisućama utopljenih u Mediteranu u svojem očajničkom bijegu.
Američka 'politika rata i pregovora' naspram Irana ostaje neuvjerljiva: Washington je opkolio Iran s posredničkim ratovima protiv Jemena i Sirije no Iran nastavlja pridobivati utjecaj u Iraku. SAD su potrošile 40 milijardi dolara na oružje i obuku za iračku vojsku čiji se vojnici odbijaju boriti i umirati za interese SAD-a, dozvoljavajući neo-Baathističkoj-'ISIS koaliciji sunitskih pobunjenika' da zauzme trećinu zemlje. Ozbiljnija i motiviranija milicija koja brani Bagdad sastavljena od šijitskih dobrovoljaca, pod utjecajem je Teherana. Užasavajući raspad nečega što je jednom bila sekularna država se nastavlja.
Dvostruka Washingtonska strategija pregovaranja s Rohanijevim režimom dok opkoljava zemlju namijenjena je degradiranju obrambenih kapaciteta Teherana dok minimalizira bilo kakvo olakšavanje ekonomskih sankcija. Da li će ovaj pristrani proces dovesti i do 'konačnog sporazuma' ostaje za vidjeti. U završnoj analizi, odnosi SAD-a s Iranom izloženi su utjecaju i snazi cionističke strukture moći u SAD-u, koja djeluje u ime Izraela, iznad i protiv interesa EU da razvije trgovinu s jakim 80-milijunskim snažnim tržištem Irana.
SAD-ov pristup "subverzije kroz pregovore" prema Kubi je krenuo polako naprijed. Kubanski sigurnosni aparat, vojni, i posebno, važni kontingenti Fidelističkih dužnosnika, militanata i intelektualaca služe kao značajna protu-teža zadrtim liberalnim 'modernizatorima' koji vizualiziraju "tržišna rješenja". Washington ne očekuje brzu tranziciju u kapitalizam. Naginje ka 'ratu pozicija', osiguravajući zajednička ulaganja s državnim dužnosnicima; masivnu infuziju konzumerističke propagande za obračunavanje sa socijalističkim vrijednostima; financiranje individualnih kapitalista kao potencijalnih strateških političkih saveznika: poticanje dužnosnika službi vanjskih poslova da obustave podršku ljevičarskim pokretima i vladama. Kubanski se lideri, ni pod koju cijenu, ne smiju vratiti na ekonomski zavisan odnos sa SAD-om - što je strateški cilj SAD-a. Washington preko diplomacije pokušava osigurati ono što 50 godina ratovanja nije uspjelo postići: promjenu režima i unazađivanje postignuća kubanske revolucije.
Strategija SAD o ratu kroz pregovore ima raznovrsne rezultate. Tamo gdje se suočava s rastućom svjetskom silom, kao što je Kina, nije uspjela. Sa slabom, razoružanom državom kao što je Libija, uspjela je i više nego u svojih najluđim snovima (ili noćnim morama). Sa "silama osrednjeg nivoa" kao što su Kuba i Iran, osigurala je političke ustupke, ali još nije erodirala sigurnosne i obrambene kapacitete vlada. U slučaju Kolumbije, Washington je duboko ukorijenjen u režimu i otvoreno je prigrlio golo vojno rješenje.
FARC-ovo "unutarnje vodstvo" ne može nastaviti s jednostranim prekidom vatre osim ako ne želi izvršiti samoubojstvo; "vanjsko vodstvo" čini se predano pregovorima čak i dok rat eskalira. Ishodi su neizvjesni, no ono što je očito jest da Aronson-Santosov režim nema tolerancije za 'mir uz socijalnu pravdu'. Njihova nakana prema kolumbijskom narodu, koji se toliko dugo bori, jest 'grobni mir', kao što je povijesni vođa FARC-a Manuel Marulanda izjavio u razdoblju nakon prekinutih mirovnih pregovora od 1999. - 2002. godine.
Komentar: Kakvu otužnu sliku svijeta autor iscrtava. Ako se nastavi ovo neprekidno nasilje SAD-a svijet si je osigurao uništenje.
Pogledajte također: Obojene revolucije i druge strategije Washingtona - Od Latinske Amerike i Afrike, preko Beograda, do Kijeva i Moskve, i dalje...