Komentar: Donosimo Vam detaljan pregled višegodišnjeg istraživanja psihopatije, zemaljskih promjena, socijalnog uređenja, kozmoloških utjecaja... Iz naizgled nerasmrsivog klupka evolucije i kreacionizma, "skrivenih" antropoloških i paleontoloških podataka, slijepih ulica današnje korumpirane znanosti, Laura Knight-Jadczyk je prije skoro četiri godine isplela razumljivo, pronicljivo i nadahnjujuće štivo koje teško da ikoga može ostaviti ravnodušnim. Pružajući moguće odgovore na brojna ključna pitanja prošlosti i današnjice, ovaj izuzetan rad nam jasno pokazuje da budućnost čovječanstva leži točno i samo u našim rukama.


Slika
Kad su me pitali o čemu bih htjela pisati u sljedećem izdanju Dot Connector Magazine-a (DCM), prva stvar koja mi je izašla iz usta je bila: “Zlatno doba i kako smo od tamo došli ovdje gdje se sada nalazimo i što to sve znači.” To je tema koja zaokuplja moj um već nekoliko godina, čiji sam pregled dala u članku Vještice, kometi i planetarne kataklizme (DCM broj 11), gdje je tema bila kako je ženska energija u našem društvu korak po korak tijekom tisućljeća izopačena kao posljedica planetarne kataklizme koja je započela Velikim potopom, poznatim i pod imenom Noin potop. Ali primjećivati ono što se dogodilo nije isto kao i objašnjavati zašto i kako se to moglo dogoditi, gledano sociološki. U tom članku sam napisala sljedeće:
“Što se tiče navodnog Noinog potopa, možemo reći da su u više nego u jednoj točki u našoj poznatoj povijesti, civilizacije i kulture padale i/ili nestajale, ili su bile uništene od tko zna čega...

Istraživači iz područja arheologije i povijesti zbunjeni su nedostatkom direktnih arheoloških ili pisanih objašnjenja za uzroke (u odnosu na učinke), iako postoji veliki broj mitova i priča iz folklora koje mogu vrlo dobro dati odgovore ako se pravilno analiziraju..."
I nastavljam:
"Prije nekoliko desetljeća, određeni znanstvenici prirodnih znanosti postali su zainteresirani za taj problem, te su shvatili, koncentrirajući se na gore navedene kolapse Brončanog doba, da je raspon dokaza ukazivao na to da se radi o prirodnim uzrocima, a ne o uzrocima izazvanim ljudskim djelovanjem, kao što su invazije ili ratovanja. Tako su svi počeli govoriti o klimatskim promjenama, vulkanskim aktivnostima i potresima. Trenutno su ove vrste objašnjenja zapravo uključene u standardnu povijest Brončanog doba, iako mnogi problemi i dalje ostaju neriješeni: čini se da ni jedno objašnjenje ne uzima u obzir sve dokaze.

Immanuel Velikovsky je sve uznemirio kada je predložio da je Izlazak (židova iz Egipta) - ali samo Izlazak - uzrokovan bombardiranjem kamenja, prašine, ugljena i tome slično, kao posljedica prolaska Venere kroz Sunčev sustav i kaosom koji je ona napravila za vrijeme svog prolaska. On je uspio skupiti nevjerojatne količine mitova i legendi iz cijelog svijeta, koji su svi do jednoga snažno upućivali na to da se dogodila neka vrsta globalne kataklizme, ali kada, gdje i kako se to dogodilo je ostalo prilično nejasno. Postojali su i drugi ljudi koji su o tome pričali prije Velikovskog, uključujući Ignatiousa Donnellyja koji zaslužuje da ga se spomene za pripisivanje mitova Noinom potopu, za koji je tvrdio da je zapravo razaranje Atlantide onako kako je to opisao Platon. Je li ili nije postojala napredna civilizacija poznata kao Atlantida nije naša briga ovdje, već je li postojao potop i kada se on mogao dogoditi.”
Jednu stvar koju želim učiniti je vratiti se na ovaj zadnji navod: moj problem ovdje je da li je postojala napredna civilizacija poznata pod imenom Atlantida i ako je, koji su sociološki procesi mogli biti uključeni u njezin uspon i kasniji pad, kako je čovječanstvo izgubilo to znanje i jesu li ti elementi povezani zajedničkim faktorom koji je prisutan u našoj vlastitoj civilizaciji, vodeći nas u istom smjeru. Očigledno, to je tema za knjigu, a ona slijedi, ali za sada bih samo željela dati kratki pregled.

Jedan od prvih problema s kojima se moramo suočiti kad govorimo o ovoj temi je problem krivotvorenja povijesti i korupcije znanstvenog znanja. Normalno bi bilo da samo tom aspektu posvetim par poglavlja knjige, citirajući primjere i reference. Ali nemam toliko prostora, tako da ću preporučiti knjige drugih u nadi da mi čitatelj neće zamjeriti moju štedljivost riječi. Ovo je složen problem s mnogim međusobno isprepletenim elementima i, iako imam jako puno materijala koji podržavaju moje hipoteze koje ću vam predstaviti, nemam dovoljno mjesta za sve njih. (Napisat ću u članke o pojedinim elementima, koji će na kraju biti prebačeni u knjigu.)

U članku Vještice, kometi i planetarne kataklizme sam već spomenula da su povijesni zapisi koje mi danas smatramo “istinom” konstruirani na kraju dugog perioda planetarnog pustošenja (mračni Srednji vijek koji je popraćen Crnom Smrću) i da je to napravljeno kako bi se ponovno uspostavili red i kontrola. Tadašnji vlastodršci (The Powers-That-Be - PTB) koji na isti način vladaju u bilo kojem vremenu - religijska i elitna klasa kontrolora - su postavljeni da namjerno uspostave pogled na prošlost koji ih je čvrsto postavio na sjedišta vlasti, opravdavajući taj autoritet u očima masa; mase koje su istinski vjernici onoga što im elita govori su mnogo lakše za upravljanje. Možemo promatrati isti uzorak u današnjem vremenu, na primjer kako je kršćanstvo transformirano iz religije ljubavi, brižnosti i mira, u religiju rata i odmazde. U stvari, to se ponavlja u ciklusima jer je slično bilo primijenjeno u 11. i 12. stoljeću, nakon kojih je uslijedio mračni Srednji vijek i koji je, kako se sada čvrsto pretpostavlja, bilo vrijeme kometarne katastrofe u Europi. Ovi ciklusi nas čak mogu potaknuti da razmislimo o mogućnosti kako postoje uzročno-posljedične veze između perioda ugnjetavanja masa od strane elite i kozmičkih intervencija koje su na istoj razini, takoreći. (To je materijal za drugi članak! Potražite ga u nadolazećem broju!)

Proteklih osam godina sam provela zakopana u tekstovima vezanim za astronomiju, geologiju, paleontologiju, arheologiju, sociologiju, antropologiju, lingvistiku, genetska istraživanja i slično. Korupcija znanosti koju sam tamo otkrila je tema za još jedan članak. Isto tako, provela sam godine čitajući hrpe materijala revizionističke povijesti od strane autora kao što su: Michael Cremo, Graham Hancock, Robert Bauval, Knight i Lomas, Andrew Collins i mnogi drugi. (Ova kratka lista nije preporuka, nedostatak nekih drugih imena ne znači da opovrgavam njihov rad, već su mi ova imena prva pala na pamet da bih opisala izučavanu temu. Osobito volim Andrewa Collinsa, te Knighta i Lomasa.) Željela bih napomenuti da riječ “revizionizam” nekako nosi negativan prizvuk, ali činjenica je da je konstantna revizija povijesti, kako dolaze novi podaci na vidjelo, normalni dio znanstvenog procesa.

Ono što sam pronašla - ili shvatila - je da bi bila vrlo dobra ideja da su revizionisti bili dobro osposobljeni za znanstvene metode, jer bi zasigurno mogli napraviti bolje radove, bez toliko puno nesmotrenih grešaka ili neosnovanih pretpostavki. S druge strane, pronašla sam da rad “akreditiranih” znanstvenika nije uopće vjerodostojan. Usprkos superiornoj metodologiji, financijskim potporama, podrškama institucija i kolega, mnogo toga se spušta na nivo gluposti kad se shvati što je izostavljeno u cilju podupiranja a priori zaključaka, na kojima su izgrađene takve složene, kružne kognitivne građevine.

E, pa krenimo. Postoje određeni neophodni podaci koje moram iznijeti prije nego dođemo do zabavnog dijela: špekulacije na temelju dostupnih podataka.

Alexander Zinoviev, bio je logičar i sociolog na moskovskom državnom Sveučilištu, dobitnik nagrade “Alexis Tocqueville” 1982. godine za sociologiju, član mnogih poznatih akademskih društava i organizacija, tj. poprilično “mainstream” osoba, ali kao što ćemo vidjeti, on očigledno nije bio sretan s načinom na koji se prakticira znanost. Napisao je sljedeće u predgovoru seminarskog rada matematičara Anatolyja Fomenka Povijest: Znanost ili Fikcija:
“...Ono što su A. T. Fomenko i njegove kolege naučile tijekom godina za vrijeme njihovog istraživanja je bila činjenica da je cijela povijest ljudske vrste sve do 17. stoljeća krivotvorina globalnih razmjera - krivotvorina koliko namjerna toliko i sveobuhvatna...

Prvo globalno krivotvorenje povijesti, kako je Fomenko otkrio i briljantno povezao, se temelji na ogromnim greškama u vremenskom i prostornom sustavu kronoloških događaja.”

[A.T. Fomenko, History: Fiction or Science, Vol. 1, Delamere Resources, 2003.-2006.]
Anatoly Fomenko
Anatolij Fomenko
Na žalost, ni Zinoviev, niti Fomenko nisu uključili povijesne i socijalne diskontinuitete zbog kataklizmičkim poremećaja koji tako fino dođu bezočnim individuama da zauzmu vlast i ponovno kreiraju prošlost prema potrebama sadašnjosti.

Kao što sam iznijela u članku Vještice, kometi i planetarne kataklizme, krivotvorenje povijesti koje je Fomenko jasno identificirao, pojavilo se na kraju perioda gomilanja katastrofe na katastrofu, koji je trajao 300 godina, a započeo je desetkovanjem populacije Europe od strane Crne Smrti.

Ovo se svakako slaže sa Zinovievljevim modelom koji kaže da u određenoj točki vremena, stari iskrivljeni prikaz povijesti više nije služio svrsi, te da je bilo neophodno ponovo ozakonjenje vlasti kako bi vratila mir i održala kontrolu nad masama. Ono što je Fomenko primijetio je da vremenski i prostorni parametri događaja koji su se pojavili mnogo kasnije, u stvari prate priče iz daleke davnine, ali da to ne poništava u potpunosti te iste događaje; to samo znači da su stvari ponovno uspostavljene i ono što je već bilo poznato “istreniranim specijalistima” koristilo se kako bi se napravio novi pogled na prošlost s puno realističnijim “štihom”.

U sljedećim napomenama, Zinoviev govori o tijeku krivotvorenja povijesti, koje se konstantno događa i koje je i dan danas aktivno, ovdje i sada - i primijetite da on označava teoriju o evoluciji kao prijelomnu točku ovog procesa, koja se nakon toga koristi kao standardno-modelni okvir:
“Moje sociološko istraživanje velike evolucijske prijelomne točke je demonstriralo da je novo globalno, napadno i smišljeno krivotvorenje u punom jeku. Prije nego li sam se upoznao s Fomenkovim radom, već sam znao da su krivotvorenja prošlosti prilično uobičajen fenomen u ljudskom postojanju. Pa ipak, nisam bio svjestan razmjera, ni sociološke vrste ove prijevare koju je Fomenko, zajedno sa svojim kolegama, opisao. Moja pretpostavka je bila da ovo očigledno krivotvorenje povijesti na planetarnom nivou, koju sam otkrio ... nehotično rutinsko krivotvorenje manjih detalja koji su rezultirali mehanizmima spoznaje ... ili urođene entropije u okviru povijesnog pamćenja čovječanstva. Glavna tema je moderna povijest... (i) to je izvanredna, složena i smišljena krivotvorina s predumišljajem koji ima određene socijalne uzroke... (Fomenkova otkrića) se razlikuju (od ovoga) u pogledu koji se odnosi na različite epohe.”

[Fomenko]
Isto kao Zinoviev i ja sam postala svjesna krivotvorenja povijesti, te sam i ja mislila da je to bilo samo gomilanje nevinih pogrešaka.
“Čak i ako pretpostavimo da su svi koji su sudjelovali u kreaciji povijesnih zapisa mislili da je njihova misija istinita, rezultat njihovih kolektivnih napora je često samo vlastiti subjektivni pogled na povijest naspram onoga što se zaista dogodilo. Kako stoljeća prolaze, potok dezinformacija je zasićen različitim izvorima i pritocima, koji u svojoj brojnosti proizvode efekt nepristranih krivotvorina povijesnih događaja. Ovaj potok se također hrani i mutnim potočićima bezbrojnih lažljivaca i prevaranata.

Ovaj lažni model služi svojoj svrsi neko vrijeme. Naime, čovječanstvo konačno ulazi u period kada taj iskrivljen prikaz izgubi efikasnost i prestaje služiti svrsi. To je vrijeme kada bi ljudi trebali početi tragati za objašnjenjima i započeti potragu za ‘istinom’...”

[Fomenko]
Ukratko, Zinoviev govori točno o onome što se dogodilo u našoj nedavnoj povijesti, i prije nego li nastavimo sa zaključcima, bacimo brzi pogled na nešto što sam napisala u svojoj knjizi Tajna Povijest o kontra-obavještajnom programu (COntra-INTELigence PROgram - COINTELPRO; program dezinformiranja):
“Knjiga Richarda Dolana UFOs and the National Security State je prvo sveobuhvatno istraživanje o radu vlade SAD-a u zadnjih 50 godina i njihovoj reakciji na pojavu NLO fenomena u Americi. Prikupljeni dokazi - koji uključuju vladine dokumente - upućuju na to da je skupina stručnjaka koji rade u sjeni, namjestila i postavila najveće zataškavanje u povijesti vlade; i da su Human Potential pokret, te naknadno New Age pokreti, bili ključni elementi tog zataškavanja. Drugim riječima, ne samo da su iskoristili “šaroliku zajednicu” alternativnih ideja kao nesvjesni alat za dezinformacije, već se vrlo vjerojatno većina toga doslovno kreiralo od njihove strane kao COINTELPRO. Prema procjeni analitičara, COINTELPRO je bio FBI-jev tajni program za potkopavanje popularnog ustanka (pokreta), koji se širio zemljom 1960-ih. Iako ime “Counterintelligence Program” označava kontraobavještajni program, mete nisu bile neprijateljski špijuni. FBI se latio eliminiranja “radikalne” političke opozicije unutar SAD-a. Mnogi ljudi ne shvaćaju da je ovo bila psihološka operacija na visokoj razini konkretno postavljena da bi usmjerila “ideološke” trendove i vjerovanja...

Slika
Ono što mnogi ljudi nemaju na umu je činjenica da je COINTELPRO također koncentriran na stvaranje lažnih organizacija. Te lažne organizacije se mogu koristiti u mnoge svrhe, na primjer, mogu se koristiti za napade i/ili uznemiravanje dobronamjernih grupa (bona fide grupa) ili jednostavno za diverzije proračunatom propagandom kako bi se odbili članovi ili ih uključili u akcije koje su čisto gubljenje vremena i na takav ih način spriječili da rade bilo što korisno. COINTELPRO je isto tako poznat po osmišljavanju neprijateljskih akcija preko treće strane (osobe)...

E sad, napravimo nekoliko logičnih koraka. Problem NLO-a se pojavio u nacionalnoj svijesti 1947. godine, ili tu negdje. Nedugo nakon toga, mnogi ljudi su počeli postavljati mnoga pitanja. Vlada nije odgovarala i tada su se ljudi počeli udruživati kako bi sami došli do odgovora na postavljena pitanja. Počeli su osnivati grupe. I ovdje stvari postaju malo čudne. Institucije koje su najviše bile ugrožene po pitanju NLO-a i vanzemaljaca, su sve standardne monoteističke religije. Religija je, čini se, jako važna komponenta političke kontrole. Socijalna kontrola - što je sama srž religije - je bila u velikoj opasnosti. U stvari, ono što je potpuno sigurno je da religije ne bi opstale u obliku u kakvom su danas kad bi slučajno izašla na vidjelo cijela istina o NLO-ima i vanzemaljcima. Dakle logičan zaključak je da je jedan od glavnih razloga ovog zataškavanja - “zaštita religijskog statusa quo”.

Kako su stvari tada bile, zaštita religijskog statusa quo - uglavnom socijalne kontrole koja je proizlazila iz religija - je bila u najmanju ruku sumnjiva. Nakon stoljeća znanstvenog istraživanja mnogih religijskih tekstova, pojavila su se brojna pitanja o “staromodnim religijama”, i sve više i više ljudi u društvu se definitivno okretalo protiv religijskih dogmi. Prilično je jednostavno napraviti sljedeći logični korak i vidjeti da se kombinacija pitanja onih razočaranih religijom, s pitanjima onih koji su željeli znati što se to do vraga događa u smislu mogućih “vanzemaljaca”, vidjela kao opasna i eksplozivna mješavina. Nešto se moralo učiniti.

Aktivnosti COINTELPRO-a u pokušaju neutraliziranja političke opozicije su prilično dobro razotkrivene. No, mi sada uzimamo u obzir činjenicu, osim političkih aktivista, da je COINTELPRO posebno ciljao grupe koje traže istinu o interakcijama između američke vlade i vanzemaljaca, takozvanih “aliena.” Dugogodišnje zataškavanje tih pitanja u vezi već spomenutih stvari, evidentni su svakom pažljivom istražitelju.

Dokumenti COINTELPRO-a pokazuju da je vlada SAD-a ciljala vrlo širok spektar religijskih, radničkih i građanskih grupa koje su se suprotstavljale njihovim ciljevima, te je logično pretpostaviti da su se iste vrste operacija kreirale kako bi zataškale “vanzemaljsko pitanje”. Takva teoretska COINTELPRO operacija također ide daleko u objašnjavanju zašto, kad iskreni istraživač NLO fenomena ulazi u to područje, on ili ona otkrivaju samo laži, laži i još više laži; zbunjenost i dezinformacije. To je zasigurno potpis COINTELPRO-a.

Sve ovo, čini se, ukazuje na to da su oni na vlasti (PTB) razvili COINTELPRO na sasvim novoj razini socijalnog oblikovanja, kulturalnoga ispiranja mozga, te da glavne mete ovih aktivnosti uključuju gotovo svakoga tko traži istinu o promjenama stvarnosti našega svijeta. Slučajevi COINTELPRO aktivnosti protiv političkih grupa zasigurno nisu ništa više od vrha sante leda, uzimajući u obzir da velika većina COINTELPRO tipa operacija ostaju tajne sve dok ne prođe jako puno vremena i dok se ne napravi puno štete. Po svemu sudeći, tajne operacije na domaćem terenu su postale trajno obilježje američke politike i društvenog programiranja, a čini se vrlo malo mogućim, kada se uzmu u obzir svi dokazi, da su New Age i ostali potencijalni ljudski pokreti izuzetak.

Posljedice toga su doista alarmantne. Oni koji se uspiju približiti istini o ovim temama, čak i unatoč mnogim preprekama na svom putu, na kraju će se suočiti s nacionalnom tajnom kampanjom koja će ih pokušati diskreditirati i poremetiti njihova istraživanja i ugled. Jasno je da COINTELPRO i ostale slične operacije pod drugim imenima također rade na poremećivanju akademskih i ostalih popularnih predodžbi o problemima s kojima se suočavamo na ovome svijetu. Oni su učinili golemu štetu potrazi za istinom.”

[Laura Knight-Jadczyk, The Secret History of the World, Red Pill Press, 2006.]
Sad se vratimo nazad na ono što je Zinoviev napisao, imajući na umu gore navedeni model za usporedbu:
“Postajemo svjesni da je nužno ažurirati naš pogled na prošlost u skladu sa svim onim što se događa u sadašnjosti. Ta svjesnost je vrsta žudnje koja se može zadovoljiti samo s “bona fide ispravljanjem” povijesti, koje se mora dogoditi kao grandiozna paradigma - štoviše, to mora biti organizirana operacija velikih razmjera, koja će dovesti do epohalnog krivotvorenja cijele povijesti čovječanstva.

Ovaj problem nije ni u kojem slučaju krivotvorenje individualnih promatranja povijesnih događaja, nego revizija ukupnih povijesnih zapisa koji opisuju događaje koji se ne mogu promatrati kao princip, jer pripadaju prošlosti...

Školovani stručnjaci su “sine qua non” (latinski: (uvjet) bez kojeg se ne može) za to - ljudi čija će djelatnost morati biti organizirana na takav način da će njihov kolektivni izraz rezultirati stvaranjem koordinirane povijesne priče. Ono što oni zaista moraju učiniti je da stvore potpuno točnu prošlost koja je potrebna za sadašnjost, koristeći se svim mogućim materijalom koji postoji.

Novija i kontinuirana ... globalna krivotvorenja povijesti temelje se na sustavu pogrešnih pseudo-znanstvenih socioloških koncepata temeljenih na ideologiji i uvelike potpomognutih modernom tehnologijom manipuliranja informacijama. Fomenkov rad opisuje tehnologiju izgradnje lažnih modela ljudske povijesti koja koristi umijeće manipulacije vremenskih i prostornih koordinata događaja. Mnoge tisuće specijalista lažnih povijesnih modela već rade na ovoj drugoj krivotvorini - njihova snaga je u sposobnosti lažnog prezentiranja povijesnih događaja dok daju točne vremenske i prostorne koordinate, predstavljaju pojedinačne činjenice istinoljubivo i s potpunim detaljima. Aktualno krivotvorenje se postiže kroz selektiranje činjenica, njihovom kombinacijom i interpretacijom, kao i kroz kontekst ideoloških koncepcija, propagandnih tekstova u koje su se udubili, i tako dalje.”

[Fomenko]
To je strašna optužba znanosti i akademske zajednice, zar ne? Je li to istina? Provela sam 8 godina udubljena u ove materijale, skupljajući izvatke, prateći reference sve do točke ishodišta, čitajući izvješća s arheoloških iskapanja, cijele knjige koje su analizirale tehnike o tesanju kamenja i što to može reći o onima koji su kamen tesali, i mnogo drugih stvari. Na kraju svega toga, mogu samo reći da je Zinoviev u pravu. Jedno pitanje se odmah nameće: kakva vrsta ljudi bi učinila tako nešto? Koja vrsta ljudi bi tajnim djelovanjem namjerno tako grozno zavaravala čovječanstvo?

Slika
Prije nekog vremena pročitala sam izlaganje socijalnog antropologa Nachmana ben-Yehudae o arheologiji Masade: Sacrificing Truth: Archaeology and the Myth of Masada. On je još jedan pošteni znanstvenik koji je zabilježio taj fenomen, te ga je detaljno dokumentirao. To je poput zaraze, širenja bolesti na svim razinama društva i čini se da je nastala iz pseudo-znanosti koja je osvojila područje znanstvenog istraživanja, insinuirajući potpuno drugačiji sadržaj onoga što su prije bili potpuno jasni znanstveni termini i uvjeti. To je zarazilo sva područja istraživanja baš kako je Zinoviev rekao.

Dopustite mi ovdje reći sljedeće: mislim da je znanstvena metoda spoznaje jedan od najboljih alata koje imamo za razumijevanje naše stvarnosti, ali moram reći da način na koji se ona koristi u opće prihvaćenoj znanosti, otkriva da je sve manje-više dvoznačno: pojam koji izvorno znači jednu stvar, ali čije je značenje postupno korumpirano. Kada danas čujete da se naširoko koristi, možete biti prilično sigurni da njegov korisnik nije ni malo znanstven u izvornom smislu riječi, već da je prije svega pravi vjernik religije znanosti.

Vratimo se sada natrag na činjenicu da Zinoviev konkretno spominje “evolucijsku prijelomnu točku” - to jest, trenutak u našoj povijesti kada je teorija evolucije došla na povijesnu scenu i postala ideološka potpora za razvoj pseudo-znanosti. (Knjiga koju treba pročitati o toj temi je The Bone Peddlers: Selling Evolution Williama R. Fixa.)

Na CBS-ovim Večernjim vijestima 6. siječnja 1981. godine, Dan Rather je ispričao kako je za vrijeme predsjedničke kampanje prethodne jeseni Ronald Reagan rekao publici u Teksasu kako “ima mnogo pitanja o teoriji evolucije” i dodatno napomenuo da se teoriji “ne vjeruje u znanstvenoj zajednici da je nepogrešiva kao što se nekad vjerovalo”. Očito je da se je Reagan udvarao glasačima koji se drže Biblije. No budući da je Reagan smatrao da govori u ime znanstvene zajednice, onda nije bilo začuđujuće da mu je “ta znanstvena zajednica” željela odgovoriti i o tome je Dan Rather izvještavao.

Glasnogovornici Američke udruge za promicanje znanosti (American Association for the Advancement of Science - AAAS), okarakterizirali su Reganovu izjavu kao “strahovito nesretnu”. Jedan znanstvenik je kategorički izjavio da “100 milijuna fosila identificiranih i datiranih u svjetskim muzejima predstavljaju 100 milijuna činjenica koje dokazuju evoluciju bez ikakve sumnje”. Znanstveni povjesničar William Fix je istraživao fosilne dokaze velikom pažnjom i pokazalo se da to nije nimalo istina. U stvari, postoji toliko dokaza o krivotvorenju, prijevari i iracionalnom vjerovanju među paleoantropolozima da se moramo zapitati zašto neki od tih “uglednih znanstvenika” nisu stavljeni na stup srama, ili još bolje - u nekim slučajevima - zašto nisu uhićeni i zašto im nije suđeno za prijevaru.

Ono što je začuđujuće u vezi AAAS-ove izjave je da nisu samo okarakterizirali izjavu predsjednika SAD-a kao “strahovito nesretnu”, već su izrekli smiješnu tvrdnju da “100 milijuna fosila identificiranih i datiranih u svjetskim muzejima znači 100 milijuna činjenica koje dokazuju evoluciju bez svake sumnje”, tvrdnju koju je Fix u potpunosti opovrgnuo.

U ožujku iste godine, 1981., sudac Irving Perluss je zaprimio slučaj Kelly Segraves protiv Kalifornije. Segraves, direktor Centra za istraživanje kreacijske znanosti u San Diegu je tužio saveznu državu Kaliforniju za povredu religijskih sloboda njegove djece u kalifornijskim školama. Tvrdio je da pravilnik školskog sustava Kalifornije ne dozvoljava da se “teorija božanskog porijekla” podučava u sklopu nastave biologije, te da je to kršenje načela. Sudac je presudio da prava Segravesove djece nisu povrijeđena, ali - ovo je velika stvar - sudac je naredio da se u cijeloj Kaliforniji distribuira raniji naputak u svim školama s upozorenjem da školske knjige trebaju izbjegavati dogmatizam po pitanju ljudskog porijekla. Ukratko, školski udžbenici ne mogu tvrditi da je evolucija stvarna činjenica, već moraju jasno označiti da je to samo teorija.

Slika
Fosili su činjenica, a činjenice govore drugačiju priču od one u koju evolucionisti žele da vjerujemo.
Suđenje je bila velika vijest (što je interesantno samo po sebi) i Time Magazine je prenio na naslovnici: “Darwin ide ponovno na suđenje” (16. ožujak 1981.). Članak u Time-u je napomenuo da se u prethodnih nekoliko godina pojačao pritisak fundamentalizma, te da su zbog takvih grupa već uslijedile promjene u udžbenicima biologije. U jednom takvom tekstu, rasprava o porijeklu života je smanjena s 2000 riječi u izdanju iz 1974. godine, na 332 riječi u izdanju iz 1977. godine. Takve stvari postaju sve uobičajenije ovih dana. Ono što je ovdje bitno je da su se ovi događaji odigrali u isto vrijeme kada su se događale i neke druge zanimljive stvari. Vrijeme pojavljivanja ovih događaja se toliko podudara da sam se počešala po glavi i rekla “Haaa??!!” kada sam to primijetila. Vezano je za nešto što sam napisala u svojoj knjizi, Secret History:
“Ono što me je pogodilo kao bitan zaokret u toj COINTELPRO operaciji je početak "izlaganja" dviju važnih tema koje predvladavaju u određenim krugovima "teorija zavjere" do današnjeg dana, a to su: vanzemaljske otmice i sotonističko ritualno zlostavljanje."
I nastavljam:
"Scenarij sivih vanzemaljaca je "procurio" od Budda Hopkinsa. Knjige Whitleya Striebera o vanzemaljskim otmicama, uključujući knjigu: Communion, uslijedile su nekoliko godina poslije. Prije objavljivanja tih knjiga, sveprisutni "sivi vanzemaljci" nisu do tada nikad viđeni. U stvari, pregled povijesti "kontakata" pokazuje da su vrste i raznolikost vanzemaljaca, te njihovo ponašanje diljem svijeta prilično različiti. No, došao je Budd, nakon njega uslijedio je Whitley, i njegov jarki vanzemaljac na naslovnici, i odjednom su sivi bili posvuda.

U pogledu Whitleya i njegovih sivih, dozvolite mi da naglasim jedan Dolanov komentar, kojeg sam gore citirala: “Početkom 1969. godine, timovi unutar CIA-e su vršili niz bizarnih eksperimenata kontrole uma pod nazivom “Operacija Često” (Operation Often). Osim uobičajenih kemičara, biologa i konvencionalnih znanstvenika, operacija je uključivala vidovnjake i stručnjake za demonologiju.” To nas, naravno, dovodi do paralelnih događaja u tom periodu: sotonističko ritualno zlostavljanje (Satanic Ritual Abuse - SRA) je ime koje je navodno dano sustavnom zlostavljanju djece (i drugih) od strane sotonista.

Slika
Knjiga "Communion", Whitleya Striebera, je masama donijela koncept "sivih vanzemaljaca".
Bilo kako bilo, imajući u vidu naš vremenski okvir, sredine i kraja 1970-tih godina, tvrdnje o postojanju “dobro organiziranog međugeneracijskog sotonističkog kulta čiji članovi seksualno zlostavljaju, muče i ubijaju djecu diljem SAD-a”, su se počele pojavljivati u SAD-u. Nastala je panika zbog SRA, potaknuta izmišljenom knjigom pod nazivom: Michelle Remembers. Knjiga je objavljena kao činjenica, ali su naknadno tri neovisna istražitelja pokazala da je to bila prevara. Nikada nisu pronađeni čvrsti dokazi da je SRA ikad pronađen na tlu Sjeverne Amerike, isto kao što nisu pronađeni niti čvrsti dokazi o otmicama sivih vanzemaljaca. Bez obzira na sve, optužbe su naširoko objavljivane na radijskim i televizijskim emisijama, uključujući i emisiju Geralda Rivere.

Religiozni fundamentalisti promovirali su histeriju isto kao i u vrijeme inkvizicije, bezbrojni samoproglašeni “moralni poduzetnici”, hranjeni vatrom progona, istovremeno su od toga zarađivali za dobar život. Većina ranih optužbi na račun SRA bile su usmjerene prema radničkoj klasi ljudi s ograničenim resursima, uz jako malo iznimki, mediji i ostale grupacije koje su obično skeptične, ostale su nijeme ili su se pridružile pomami optužbi. Nekoliko profesionalaca koji su govorili protiv te histerije su sistematski napadani i diskreditirani od strane vladinih agencija i privatnih organizacija...

Vratimo se sada natrag na našu vremensku liniju. Kao što se dogodilo, knjiga Michelle Remembers je izdana 1980. godine, napisali su je Michelle Smith i Lawrence Pazder. Dr. Budd Hopkins završio je pisanje Missing Time u prosincu 1980. godine, s ‘pogovorom’ koji je napisala dr. sc. Aphrodite Clamar. S moje točke gledišta to sve izgleda prilično "slučajno"."

[Knight-Jadczyk]
U gore navedenom odlomku posebno treba spomenuti činjenicu da su “uz nekoliko iznimaka, mediji i ostale skupine koje su obično bile skeptične, ostale nijeme ili su se pridružile pomami optužbi. Nekoliko profesionalaca koji su govorili protiv te histerije su sustavno napadani i diskreditirani od strane vladinih agencija i privatnih organizacija.” Imajte ovo na umu dok gledamo što su mediji - u isto vrijeme - objavljivali o znanosti.

Članak iz Time Magazine-a, kojeg smo gore spomenuli, daje nam više podataka o Reagan-AAAS aferi, uz napomenu da je Reagan rekao da ako se evolucija uči u javnim školama onda se i "biblijska priča o stvaranju također treba podučavati”. Mnogi predavači intervjuirani za članak su bili šokirani uzletom biblijskog fundamentalizma (zašto bi oni trebali biti šokirani promocijom SRA i vanzemaljskim otmicama koje se događaju u pozadini?) i njegovim utjecajem na društvo, uglavnom obrazovanje. Novinari časopisa Time su naglasili da mnogi kreacionisti u stvari vjeruju da je svijet doslovno kreiran u 6 dana prije samo 5 ili 10 tisuća godina.

Problem u tome jest: zašto je tu uopće problem? Kako Fix bilježi, od svih slabih argumenata koje je znanost za zadatak imala srušiti, vjerovanje u nedavnu kreaciju Zemlje u bilo kojem kontekstu trebala bi biti među najlakšima, naročito ako su dokazi o evoluciji tako čvrsti kao što se tvrdi!

Dio problema je sam AAAS, te stariji članovi i glasnogovornici te udruge. Iz nekog razloga o kojem mi samo možemo nagađati, s obzirom na ono što sam već gore navela o COINTELPRO-u, ti pojedinci su bili postavljeni za glasnogovornike kao rješenje ili antiteza - rastuće duhovne krize koja se odvijala u društvu. Članak u Time Magazine-u je citirao paleontologa Stephena Jaya Goulda koji je rekao: “Činjenica je da se evolucija dogodila. Ljudi su evoluirali iz predaka majmuna, iako možemo raspravljati o tome kako se to dogodilo. Znanstvenici raspravljaju mehanizam, a ne činjenicu.” S obzirom da je običan narod tada bio prestrašen navodnim duhovnim napadima u formi sotonista i sotonskih vanzemaljaca, i to čak u Geraldovoj emisiji, kada netko kao Gould dođe i kaže nešto takvo, obični ljudi dobivaju dojam da su on - kao i svi njegovi kolege znanstvenici - osobni predstavnici samog Sotone!

Činjenica je da pitanje evolucije nije baš tako jasno i riješeno kako AAAS i neki stariji članovi te udruge tvrde. Međunarodno priznati paleontolog Bjorn Keurten, također evolucionist, smatra da su se ljudske linije odvojile od majmunskih prije više od 35 milijuna godina, te da je veća vjerojatnost da majmuni potječu od ranih čovjekolikih vrsta.

Zabrinjavajuća stvar oko toga je očigledna propagandna priroda. To jest, Gould je dogmatičan i ignorira činjenice da se neki vrlo ugledni znanstvenici ne slažu sa stranačkim zadatkom AAAS-a. Gould čak niti ne pokušava napraviti osnovnu razliku između mišljenja i nedvosmislenih tvrdnji koje možda nisu istinite! I tako, linije su povučene u pijesku iz nekog razloga za koji se nadamo da ćemo ga u nastavku uspjeti razumjeti.

Postoji još dokaza da je to bio vrlo određen propagandni program. U travnju 1981. godine, Science Digest je objavio članak znanstvenog novinara Boycea Rensbergera Ancestors: A Family Album, u kojem je ovaj iznio sljedeće tvrdnje:
“Osim onih koji vjeruju u čuda specijalne kreacije (događaji koji se, po definiciji, ne mogu niti dokazati niti opovrgnuti), nitko ne sumnja da se naše naslijeđe može pratiti gotovo 4 milijuna godina u prošlost do malih stvorenja koja, kao odrasli, ne bi bila viša od današnjeg petogodišnjeg djeteta.”
Slika
Tvrdnje evolucionista su jednako dvojbene kao i tvrdnje kreacionista.
Rensbergerova izjava da “nitko ne sumnja” je nevjerojatna. (Željela bih napomenuti da je teorija ‘Velikog praska’ definitivno jedna od onih ‘čudesnih specijalnih kreacija’ koja se ne može niti dokazati niti opovrgnuti.) Činjenica je da čak i među vodećim paleontolozima, postoji mnogo, mnogo sumnje o ljudskom porijeklu. Zasigurno Rensberger, kao znanstveni novinar to zna. Zasigurno i mnogi obrazovani laici to znaju. I onda Fix postavlja pitanje:
“Zašto koristiti takav jezik? Čini se gotovo proračunato kako bi se tema diskreditirala.”
Fix pripovijeda o pravoj poplavi objavljenog materijala iz 70-ih i 80-ih godina, koji je više izgledao poput promocije, a ne ravnomjerne procjene paleoantropologije. Kasne 80-e prošlog stoljeća, isto vrijeme kada je bila i medijska promocija SRA i vanzemaljskih otmica - su također bile vrijeme objavljivanja Carl Saganovog Kozmosa. Činjenica je da je dosta onoga što je Sagan napisao bilo površno i lakomisleno, ali za najveću osudu je to da je Darvinove ideje prezentirao kao da se od njihova vremena uopće o tome nije ni razmišljalo, niti razmatralo, iako to sasvim sigurno nije bio slučaj. Sagan piše:
“Tajna evolucije su smrt i vrijeme - veliki broj smrti onih oblika života koji nisu bili dovoljno dobro prilagođeni okolišu; i vrijeme potrebno za dugi niz malih mutacija koje su bile slučajno prilagodljive, vrijeme potrebno za sporu akumulaciju uzoraka povoljnih mutacija.“
Sagan je naglasio termin “slučajno“ tako što ga je stavio u kurziv. Tako je jasno dao do znanja da je slučajnost temeljni čimbenik u pojavi oblika života, uključujući posebno same pojave života u bespućima Svemira. Fix piše:
”Sagan priziva slučajnosti na način kako drugi prizivaju Boga. Njegovo stajalište podrazumijeva da je ne samo čovjek, već cijeli svemir, u krajnjoj analizi, samo rezultat niza milijardi slučajnosti kroz milijarde godina...

Znanstveno gledajući, to stajalište nije u ništa boljoj mogućnosti dokazati ili opovrgnuti nešto od čuda posebne kreacije, svi zakoni vjerojatnosti su mrtvi protiv toga.

Filozofski gledano, čak i dijete može vidjeti da u prirodi ima previše reda i obrazaca da bi sve to bilo utemeljeno. Nekad se govorilo da Bog sve pretvara u geometrijski oblik. Pretvaraju li slučajnosti stvari u geometrijski oblik? U Saganovom slučajnom svemiru, svijest postaje izlučevina materije...

Nakon godina čitanja znanstvene i kvazi-znanstvene literature, odjednom mi je postalo jasnije nego ikad prije zašto je društvo razvilo kulturni stereotip ludog znanstvenika... Sagan inzistira na igranju uloge visokog svećenika materijalizma, i to radi loše. Ako se ovo mišljenje o slučajnostima percipira kao vladajuća znanstvena mudrost, nije onda nikakvo čudo da su mnogi ljudi u potpunosti ostavili savjete znanosti ... sami znanstvenici odbijaju ljude od sebe ... s ispraznim apsurdima.

Kad Sagan isključuje čak i najmanju mogućnost da duhovna dimenzija ima ikakvo mjesto u njegovom svemiru - čak ni u misterioznom momentu samog nastanka života - na taj način on čini slučajnu evoluciju objašnjenjem za sve.

Predstavljena na taj način, evolucija zaista izgleda kao izokrenuta religija, konceptualno zlatno tele.

[William Fix, The Bone Peddlers, Macmillan, 1984.]
Ako se to pogleda u kontekstu svega što sam gore spomenula: medijske promocije SRA-e i vanzemaljskih otmica, stvari doista počinju izgledati vrlo čudno. S ljudima na koje se utječe po pitanju duhovnosti na jednoj strani, znanstvenom zajednicom koju se na drugoj strani prikazuje kao agenta pakla i prokletstva, te medijima koji se ponašaju poput demona s vilama, koji podbada prvo jednu, pa drugu stranu, je li ikakvo čudo da je prosječna osoba u SAD-u u strahu pobjegla natrag “religiji naših otaca“?! Ukratko, izmjena poruka između Reagana i AAAS-a je bila samo vrh sante leda mnogo ozbiljnijih problema u znanosti, u kojoj neka sila iznutra radi na njenom diskreditiranju umjesto na ojačavanju. William Fix piše:
“Znanstvenici gotovo uvijek bez iznimke previše dokazuju slučaj evolucije, a kreacionisti imaju pristup kritičkoj literaturi kao i svi ostali obični ljudi. Ali kada je riječ o branjenu vlastite teorije, kreacionisti nemaju čvrsto utemeljen slučaj u smislu biblijske izučenosti ili za nedavnog stvaranja Zemlje. Pa ipak, kreacionisti su jači u 1980-ima nego što su bili desetljećima ranije, a njihov utjecaj izgleda i dalje raste.“

[Fix]
Natrag u 1984. godini, kada je objavljena knjiga The Bone Peddlers, Fix je primijetio porast fenomena koji je postao zastrašujuća stvarnost naše današnjice - pogledajte Georgea Busha i njegovu upotrebu fundamentalista u svrhu opravdanja za svoju politiku preventivnog ratovanja, a da ne spominjem njegovo uništavanje Ustava i institucija što u biti predstavlja uspostavu izvanrednog stanja u SAD-u. Sarah Palin i njezina dominionistička pozadina je još jedna zastrašujuća značajka ovog uzleta, i ne bi me nimalo iznenadilo da ona bude izabrana za predsjednicu, te time postane moderni ekvivalent Adolfa Hitlera u šiljastim potpeticama. Fix nastavlja slijediti problem i u stvari identificira njegov uzrok:
“Najčudniji aspekt rasprave je da se tvrdnje kreacionista potkrijepljuju događajima koji su u potpunosti izvan pitanja o evoluciji. Biblija naravno ne završava knjigom Postanka. Svuda u Starom i Novom zavjetu su razbacana mnogobrojna proročanstva koja ukazuju na to da će se izraelska nacija roditi s Jeruzalemom kao glavnim gradom, te da će eventualno doći do velike i dramatične - posljednje bitke između Izraela i saveznika raznih nacija, uključujući nekoga ‘s krajnjeg sjevera’ (Ezekijel 39:2), za kojeg mnogi smatraju da se radi o Rusiji.

Kao što svi znaju, Izrael je u stvari ponovno rođen. Izraelci su nedavne 1980. godine proglasili Jeruzalem kao njihov vječni, nedjeljivi glavni grad. Gotovo svakog tjedna, politička stvarnost na Bliskom istoku pokazuje da se polako, ali sigurno pada u obrazac potreban za ostvarenje drevnog proročanstva.

Ova očita i ogromna činjenica jedva da ikada ulazi u raspravu, a opet, trenutna situacija na Bliskom istoku vjerojatno ima više veze s oživljavanjem fundamentalizma nego s bilo kojim drugim faktorom.

[Fix]
Pitanje same evolucije nije nešto u što želimo ulaziti; to je tema za neki drugi članak. Dopustite mi citirati samo još jednu izjavu Williama Fixa, u kojoj kaže:
“Kada je Kelly Segraves tvrdio na kalifornijskom sudu da je evolucija sekularna religija, u toj optužbi je bilo više do same retorike u sudnici. On je možda doista dotaknuo središnji problem rasprave. U nepristranoj, široj perspektivi, gotovo je nemoguće ne zaključiti da je ono čemu svjedočimo sukob između konkurentnih sustava religijskih uvjerenja.“
Slika
Teorija "Velikog praska" je samo još jedna verzija kreacionizma - "prvobitni atom" se pojavio "niotkuda". To je evolucionistički, već postojeći "bog".
I to je srž problema: potpuno materijalistički pogled na stvarnost protiv pogleda koji uključuje svjesnost kao nešto što može biti nematerijalno. Mediji koje kontroliraju židovi su namjerno isprovocirali kreacioniste kako bi se pobunili protiv potpuno materijalističkog pogleda, povlačeći se u svoju “Bog-je-stvorio-svijet-u-6-dana-i-to-je-tako-jer-je-On-tako-rekao“. To savršeno odgovara cionističkom planu.

Ono što je zabrinjavajuče je način na koji se materijalističke evolucioniste isprovociralo u njihov neodrživ stav koji pokazuje jednaku odlučnost održavanja vlastitog stajališta protiv svakog priznavanja bilo kojeg procesa koji nije u potpunosti nasumičan, slučajan ili materijalan. Njihova priča tvrdi da je Veliki prasak eksplozija prvobitnog atoma, te da je sva materija univerzuma bila u tom nevjerojatno gustom atomu. Sve što se od tada dogodilo je rezultat slučajnih interakcija čestica koje, nakon milijardi godina, mogu slučajno formirati razna stanja, iz kojih potom nastaju različiti oblici materije. Na kraju, neke od tih materija međudjeluju s nekim drugim djelićem materije, neka vrsta električne (ili neke druge) interakcije se dogodi, i tako nastane "život".

Teorija Velikog praska je kreacionizam. Materijalisti vjeruju da je materija odjednom nastala iz totalnog ništavila. Taj prvobitni atom je tamo postojao i uopće ga ne pokušavaju objasniti. To je jednako ludo kao i reći "Bog je tamo" i odlučio je stvoriti svemir.

Evolucionisti tvrde:
“Kreacionisti vjeruju da se um iznenada pojavio potpuno formiran. Prema njihovom mišljenju um je proizvod božanske kreacije. U krivu su: um ima dugu evolucijsku povijest i može se objasniti bez traženja pomoći u nadprirodnim silama.“

[Steven Mithen, The Prehistory of the Mind, Thames & Hudson, 1999.]
Kao što možete vidjeti, Mithen raspravlja polazeći od pogrešne pretpostavke, isto kao i ekipa koja vjeruje u "Božansku kreaciju". On je već napravio veliki skok pretpostavljajući da, kad god netko govori o "umu", priča isključivo o umu koji je vezan za fizičko tijelo.

Činjenica nije da se primjeri prirodne selekcije ne mogu naći ili proučavati, ili da evolucija nije pokazala da ima moć davanja jasnih objašnjenja u nekim kontekstima; stvar je u tome da se jednak, ili još i veći, broj kontradiktornih slučajeva mogu također citirati. Pomnije istraživanje ove tematike pokazuje da su znanstvenici na čelu istraživanja zapravo opovrgnuli klasični darvinizam, samo što tu vijest nisu, ili im nisu dozvolili, javno objaviti. Postoji samo u njihovim učenim radovima i u internim krugovima. U isto vrijeme, javnost nije u stanju razlikovati stručnjake od populizatora, već naivno pretpostavlja da se senzacionalistički članci o ovoj temi temelje na dokazanoj činjenici. Više od jednog odgovornog znanstvenika je izrazilo zabrinutost kako stvarne činjenice o darvinizmu i evoluciji jednostavno ne dopiru do javnosti.

Zagovornici darvinizma ili neodarvinisti, inzistiraju na tome da postoje jasne razlike između znanosti i religije. Zaista, postoje očigledne razlike u stilu i sadržaju laboratorijskih eksperimenata i tvrdnje o božanski objavljenom znanju. Ali ako pogledate samo malo dublje i zapitate se koja je struktura vjerovanja čovjeka koji vrši eksperimente, mogli biste otkriti, naročito u SAD-u (što je samo po sebi problematičan uvid), da se oni koji vrše eksperimente slažu s mnoštvom evolucijskih teorija koje se temelje isključivo na materijalističkoj ili mehaničkoj hipotezi. Takav pojedinac će razlikovati znanost od religije tako što će reći da se znanost bavi znanjem o dokazivom i vidljivom, dok se religija bavi bezumnim vjerovanjem u nedokazivo i nevidljivo.

Posve je jasno da geolog koji se bavi identificiranjem sloja fosila stoji na čvršćim temeljima od teologa koji raspravlja o Svetom trojstvu, ali tu postoji kvaka: od veće je važnosti uzeti prirodnu selekciju Huxleya, Sagana, Goulda i drugih, upotrijebiti je i upitati: je li prirodna selekcija zaista dokazana činjenica koja se temelji na demonstriranom znanju ili je to nedokazana hipoteza s toliko mnogo kontraindikacija da je vjerovanje u nju također, u konačnici, samo pitanje vjere. Prirodna selekcija nije ništa više vidljiva od Božanstva.

Slika
Moderna znanost niječe postojanje problema u vezi s teorijom evolucije.
Evolucionisti često zadirkuju kreacioniste da se njihova čuda kreacije ne mogu, prema definiciji, ni dokazati, niti opovrgnuti. Pa ipak, evolucionisti nailaze na slične probleme, naročito kada isključe svaku mogućnost da nešto vodi i pokreće evolucijske procese. Karl Popper je o takvim teorijama u Conjectures and Refutations (1963.) rekao sljedeće:
“Teorija koja se ne može odbaciti bilo kojim zamislivim događajem nije znanstvena.” Glavna razlika između onih koji vjeruju u čuda posebne kreacije i onih koji vjeruju u slučajne varijacije je u tome da kod prvih konce vuče Bog, a potonji imaju samo naguravanje atoma i molekula kao svoju ultimativnu stvarnost. Nema baš neke razlike, zar ne?

Čini se očitim da evolucija za mnoge ljude funkcionira kao sekularna religija. Kada koriste frazu “nitko ne sumnja” oni pod time misle da objavljeno konačno otkriće mogu razumjeti jedino njihovi najviši svećenici i sljedbenici.

Alfred Russell Wallace, suosnivač teorije evolucije, na kraju je došao do zaključka da se prirodna selekcija ne može odnositi samo na čovjeka. Napisao je: “Priroda nikada pretjerano ne daruje neku vrstu iznad potreba njezine svakodnevne egzistencije.“ To znači da postoji glavni problem koji se tiče mnogih aspekata ljudskih bića - barem za neka ljudska bića. Stephen Jay Gould piše:
”Jedina iskrena alternativa je priznati strogi kontinuitet vrste između nas i čimpanza. I što time gubimo? Samo zastarjeli koncept duše...”
Ovdje Gould izražava samu srž evolucijskog materijalizma, ”postulat da je materija sastav cijelog postojanja, te da su svi mentalni i duhovni fenomeni samo njezin nusproizvod.” To je središnja točka rasprave. Štoviše, kao što Zinoviev napominje, ta redukcija svih mentalnih i duhovnih fenomena na ”nusproizvod” materije više nije ograničena samo na biologiju i antropologiju; zarazila je većinu suvremene filozofije, psihološku i medicinsku znanost, društvene sustave, politiku i još mnogo toga. Ta vjera u evoluciju djeluje na način da ograničava istraživanje tako da se potvrđuje njihov osnovni "postulat".

G. G. Simpson s Harvarda je bio jedan od najtemeljitijih i opsežnih pisaca o evoluciji. Kao što je napisao u Tempo and Mode in Evolution:
”... napredak znanja strogo zahtjeva da niti jedan nefizikalni postulat nikada ne dođe u vezu s proučavanjem fizikalnih fenomena. ... istraživač koji traži objašnjenja mora tražiti samo fizikalna objašnjenja...”
Preminuli profesor antropologije sa Sveučilišta Duke, Weston La Barre, je bio opsjednut ideološkim zanosom protiv ”neprijatelja”, te je napisao da su sve religije osim evolucije neprikladna povlačenja iz stvarnosti. Kad uzmemo u obzir Platonovu filozofiju koja drži da ideje, forme, uzorci, tipovi i arhetipovi imaju postojanje i vlastitu stvarnost, te se zbog toga čini da očito imaju važnost za evoluciju i podrijetlo vrsta, često je uspoređivao Platona s Adolfom Hitlerom. Zaboravio je spomenuti - kako to inače pravi vjernici s obje strane argumenta čine - da je Hitler potvrđeni, čak ekstremni darvinist, vjerujući da je čovjek evoluirao od majmuna, tvrdnja koju bi Platon smatrao apsurdnom.

Djela mnogih znamenitih istraživača, uključujući Carla Junga, te fizičara i matematičara, navode da je Platon bio u pravu i da postoje nematerijalne stvarnosti kao što su duše, arhetipovi, svijesti neovisne od fizičkog mozga i još mnogo toga. Dokaz za to je zapravo daleko značajniji od krpa i dronjaka koji predstavljaju dokaze koji su slijepljeni jedni za druge u pokušaju da se potvrdi makroevolucija. Naravno, to znači da su zagovornici materijalističkog darvinizma oni koji rade za jednu od najvećih povijesnih zabluda.

Kvantna fizika pokazuje da ne samo da se čini da se ”materija” otapa u uzorcima vibracija na najosnovnijim razinama, već da je postalo jasno da postoji strukturirana uloga svijesti. Sada već postoji mnogo nagomilanih dokaza da um postoji neovisno od fizičkog mozga i da fenomeni poput telepatije ne samo da se mogu dokazati, već da su u skladu s modelima svemira s nelokalnim uzrocima.

Drugim riječima, svijet se promijenio pod materijalističko-evolucijskom stegom, tu je mnogo više u našoj stvarnosti od naivnog realizma osnovanog na neodarvinizmu. Činjenica da se većina suvremenih evolucionista još uvijek drži staromodnih, suhoparnih i mehaničkih teorija, usprkos dobro poznatom razvoju na drugim znanstvenim područjima, je u stvari još jedan dokaz vjerske značajke njihovih uvjerenja.

I ovdje konačno dolazimo do zanimljive ideje: poteškoće za obje strane vjernika - onih koji vjeruju u čisto mehaničku evoluciju i za kreacioniste - su u tome da bilo koja kozmologija koja dovoljno dobro objašnjava fenomene koje promatramo u našem svemiru, ima dublje dinamike i implikacije. Čini se da evolucionisti i kreacionisti nisu sposobni za istinski apstraktno i suptilno razmišljanje koje je potrebno za analiziranje te implikacije. Izgleda kao da su obje strane zatvorene unutar skupa kognitivnih restrikcija koje pokreću njihovu percepciju, iskustva i prioritete. Kad prikupimo podatke o tim vrstama pojedinaca - koji se nalaze u svim klasama i profesijama - otkrivamo određene zajedničke faktore koje identificiraju ”autoritaran tip osobnosti”. Ta vrsta pojedinca je okarakterizirana s tri tipa stavova i ponašanja koji su međusobno povezani.
  1. Autoritarna pokornost - visoki stupanj pokornosti vlastima koje se smatraju osnovanim i legitimnim u društvu u kojem pojedinac živi, ili skupini istomišljenika u koju je pojedinac uključen ili u njoj radi. Naravno, ako je mnogo onih među istomišljenicima koji imaju poremećaj osobnosti - onda postoji velika vjerojatnost da se to dogodi i u bilo kojem području gdje je cilj imati vlast nad drugima - tada je pojedincu usađena pokornost na psihopatološkim osnovama.
  2. Autoritarna agresivnost - opća agresivnost usmjerena protiv drugih ljudi koji se po autoritetima smatraju metama kao što je to definirano pod brojem 1.
  3. Konvencionalizam - visok stupanj poštivanja tradicije i društvenih normi koje se smatraju odobrenima od strane društva - ili određene grupe istomišljenika - i njihove uspostavljene vlasti, te uvjerenje da se i drugi iz tog društva trebaju pridržavati istih normi. Još jednom, ako su tradicije i društvene norme uspostavljene od strane vlasti koja ima planove o kontroli, onda je sve korumpirano od vrha prema dolje.
Slika
Zlatno doba – Pietro da Cartona
Prema psihologu Robertu Altemeyeru:
”Autoritanci obično imaju tendenciju pokazivati kognitivne greške i simptome pogrešnog razmišljanja. Konkretno, veća je vjerojatnost da iz dokaza donesu netočne zaključke i da se drže kontradiktornih ideja koje proizlaze iz kategoriziranog razmišljanja. Oni također mnogo lakše nekritički prihvaćaju nedovoljne dokaze samo da bi podržali vlastita vjerovanja, isto tako, manja je vjerojatnost da će priznati vlastita ograničenja.”

[Robert Altemeyer, Right-Wing Authoritarianism, University of Manitoba Press, 1981.]
Kao što možemo vidjeti, ovi opisi se jednako odnose na obje strane ”rasprave”, svaka se strogo pokorava vlastito izabranom ”autoritetu”, previše se identificirajući s vlastitom grupom istomišljenika, odbacujući konfliktne dokaze i napadajući one koji iznose takve dokaze! Molim vas da imate na umu autoritarnu osobnost jer ćemo je sretati i u nastavku teksta. Zapamtite da se ne mora nužno identificirati u što se vjeruje, već kako se vjeruje i promovira.

Vrijeme je za promjenu brzine, ali prije nego to uradimo, dozvolite mi da razjasnim vlastito stajalište. JA ne vjerujem u ”boga”. Ne vjerujem da je bog stvorio ovaj svemir. Vjerujem, međutim, da je čisti beskonačan potencijal poznat kao Svijest, temelj svega što postoji. Vjerujem da smo mi:
  1. Kvantna,
  2. Kemijska,
  3. Biološka bića,
tim redom, tei da kvantni dio nas nije materijalan. Moji pogledi u potpunosti odbacuju ono na čemu se temelje darvinizam i kreacionizam. Međutim, prihvaćam mnoge ideje evolucije jer su empirijski očite, ali osnovna teorija evolucije, onako kako ju je Darwin formulirao, se više puta pokazala nemogućom. Odbacujem teoriju Velikog praska koja je, u konačnici, samo čisti kreacionizam pod drugim imenom, još jedan sustav vjerovanja. I kreacionizam i teorija Velikog praska tvrde da je svemir stvoren, linearan i ograničen (konačan). Vječni, beskonačni, svjesni svemir ne treba kreatora - on je to što je. Na koncu, ne tvrdim da je ovo istina, to je samo moje stajalište nakon 45 godina istraživanja. Tu vjerojatno ima puno više toga što se treba otkriti i shvatiti. Vratimo se sada natrag na našu temu.

Jedan od problema s gledištem koje sam prezentirala u članku o vješticama je bio taj da sam radila isključivo bez "mainstream" arheoloških i geoloških dokaza. To je, naravno, korisno gledište, ali mislim da smo do sada shvatili da to nije potpuna slika. To je razlog zašto nisam htjela početi s temom je li ili nije postojala visoko razvijena civilizacija za vrijeme Velikog potopa. Moderna, "mainstream" znanost uglavnom poriče da je to moguće jer nam teorija evolucije govori da ranije znači primitivno. (Kao što sam već spomenula, ne želim ni ovdje ići na analizu teorije evolucije, samo ću preporučiti nekoliko vrlo dobrih znanstvenih knjiga na tu temu: Fixova The Bone Peddlers i Shattering the Myth of Darwinism od Richarda Miltona. Bibliografija u te dvije knjige će vas dovesti do drugih izvrsnih znanstvenih radova "mainstream" znanstvenika, koji će vam otkriti činjenicu da još uvijek postoji određen broj pravih znanstvenika koji nisu pod političkom kontrolom AAAS-a i ostalih korumpiranih pseudoznanstvenih organizacija.)

Problem namjernog krivotvorenja je, kako sam već spomenula, društveni proces koji zaslužuje nešto pažnje. Lako je reći da sve što znamo - ili mislimo da znamo - je ili neistinito ili izokrenuto; ono što nas brine je kako se to dogodilo? Kakva vrsta društva radi takve stvari i koji su procesi koji su do toga doveli? Postoji li način na koji bi se izgladili materijali iznešeni od strane revizionista, s činjenicama navedenim izvan konteksta od strane "mainstream" krivotvoritelja, kako je Zinoviev gore opisao? A najvažnije od svega: Postoji li veza između onoga što se događa danas u svijetu i onoga što se možda dogodilo u prijašnjoj visoko razvijenoj civilizaciji koja je nestala? Ponavljamo li mi ”Atlantidu”?

Mit o izgubljenom raju ili Zlatnom dobu, gotovo je univerzalan širom svijeta. Zlatno doba je navodno trebalo biti vrijeme kad su ljudi bili neiskvareni i dobri, a zlo nije bilo u stanju ostvariti dominaciju. Najpoznatiji rad na tu temu je pronađen u grčkoj mitologiji. Grci su objasnili da se život i civilizacije odvijaju u velikim ciklusima, nešto poput godišnjih doba. Postojalo je Zlatno doba, koje je nakon određenog vremena počelo propadati i oslobodilo je put Srebrnom dobu, koje je potom palo u Brončano doba, koje je palo u Željezno doba koje je, na kraju, postalo Tama (Mračno doba).

To se spominje i u hinduističkoj ili vedskoj kulturi, sa svojim modelom cikličkih Yuga: The Satya Yuga (Zlatno doba), Treta Yuga (Srebrno doba), Dwapara Yuga (Brončano doba) i Kali Yuga (Željezno doba). Rečeno je da mi živimo u posljednjim danima Željeznog/Mračnog doba, Kali Yugi, na kraju kojeg će se Brahma probuditi iz svog sna i cijeli će ciklus krenuti iz početka.

Trajanje ovih doba varira od jednog do drugog sustava, te su bili tumačeni i ponovno tumačeni - slično biblijskim tekstovima - da bi podržali razne teorije u različitim vremenima.

Tema predstavljena kao rajski vrt u židovsko-kršćanskoj tradiciji je ona u kojoj nalazimo najinteresantniji obrat: žene bi trebale biti uzrok pada. Doista, većina mitova o stvaranju svijeta govori o nekoj vrsti ritualne krivnje koja je dovela do Pada čovječanstva iz Milosti Božje, mnogi od ovih mitova pripisuju da ta krivnja ima neke veze sa seksom.

Osim izgona iz Raja, tu također imamo Noin potop i uništenje Sodome i Gomore, za što je okrivljena seksualna neumjerenost. U sumerskim mitovima je rečeno da su ljudi imali snošaje svud unaokolo što je bogove držalo budnima i nisu se zbog toga mogli odmoriti, pa su to odlučili riješiti na način da ih sve skupa unište.

Slika
Mnogi autori revizionističke povijesti pisali su o Atlantidi kao da je to bilo Zlatno doba. Međutim, postoji problem sa smatranjem civilizacije Atlantide kao primjerom Zlatnog doba, jer Platonovo izlaganje o Atlantidi naglašava činjenicu da je to bilo zlo carstvo koje je započelo Svjetski rat (iako nije bilo izričitog spomena o prekomjernom seksualnom uživanju ili izopačenosti koje su carovale u Sodomi i Gomori). Ali u mojem prethodnom članku, predložila sam da je postojao određen način života prije potopa koji je bio bogat, ispunjavajući i stabilan - bez ratovanja - tijekom mnogo tisuća godina. Dakle, ako je to bio slučaj, zašto onda potop?

Moje mišljenje je da je Atlantida bila krajnja točka ciklusa, a da je gornji paleolitik - prije nego li je velika tehnološka civilizacija Atlantide došla na pozornicu - bio Zlatno doba. Potpuno ostvarenje Atlantide bilo je ”Željezno/Mračno doba” tog ciklusa, kada je došlo uništenje, proces pokušaja uspostave Novog svjetskog poretka je bio u punom jeku. Ako sam u pravu, tada možemo doći do neke aproksimacije dužine trajanja ciklusa, kao i do neke ideje gdje se mi nalazimo na tom ciklusu, te kakva je naša budućnost.

Rješenje za sređivanje svega toga mislim da bi moglo biti u usklađivanju službene arheologije s revizionističkom povijesti. Sjećate li se što je Zinoviev napisao o mainstream krivotvoriteljima?
”...njihova snaga je sposobnost da krivo tumače povijesne događaje dok istovremeno daju točne vremenske i prostorne koordinate, a pojedinačne činjenice zastupaju pohlepno i detaljno. Stvarno krivotvorenje se postiže kroz odabir činjenica, njihove kombinacije i interpretacije, kao i širenje propagandnih tekstova u koje su se zadubili...”
Iz toga možemo pretpostaviti da su činjenice i lokacije dane od strane "mainstream" paleontologa, arheologa i geologa do određene granice točne, ali to su selekcija - puno toga izostavljaju! - i način na koji kombiniraju i interpretiraju činjenice i postavljaju ih u ideološki okvir (evolucija), ono kako obmanjuju. Kako sada imamo s nečim raditi dok pokušavamo sve to sortirati, možemo doći do neke ideje kako to da našom civilizacijom u potpunosti dominiraju lažljivci.

Jasno je da postoji značajna količina dokaza o tome da se neka vrsta ”superman” ljudskog bića, poznatog kao kromanjonac, odjednom pojavila u Europi i da je ona nešto što se nikada prije nije vidjelo u periodu od 200 tisuća godina (ili više) za vrijeme postojanja neandertalaca. Dokazi pokazuju da je taj novi čovjek bio kreator špiljskih slika i drugih umjetnosti koje su zaista nevjerojatne s obzirom na navodnu primitivnost njegova načina života. Veza između takozvanog primitivnog životnog stila i slika je, koliko ja mogu vidjeti prema vremenskom datiranju, prilično čvrsta. Međutim, kako je navedeno, to je bilo mnogo tisuća godina prije potopa, pa je nakon toga bilo i više nego dovoljno vremena za razvoj napredne civilizacije, a u razvoju te tehnološke civilizacije, kako ja vjerujem, možemo naći ”ritualnu krivnju” koja je dovela do njene propasti - a to svakako može biti povezano sa ”seksom”, iako ne u uobičajenom smislu te riječi.

Revizionistički istraživači su sakupili zasigurno dovoljno dokaza o jednoj drevnoj visoko razvijenoj civilizaciji. Te dokaze u potpunosti ignorira "mainstream" znanost. Objašnjavaju ih na najsmiješnije moguće načine, a ako to ne mogu učiniti, onda počinju s ad hominem napadima - napadima na osobu. Većina tih dokaza datiraju velike gradove mnogo kasnije nakon pojave kromanjonaca i njegovog očiglednog ”primitivnog” načina života - iako pretpostavka njegovog ”primitivnog” načina života možda i nije točna. Kada uzmemo u obzir planetarnu kataklizmu i mogućnost da je u potpunosti očistila površinu planete, tada moramo shvatiti da neće ostati mnogo dokaza koji bi se mogli istraživati. Ako uopće i postoje neki dokazi, onda je to pravo čudo! Moramo raditi s onim što nam je dostupno, ali dozvolite mi da kažem da revizionisti imaju puno čvršće dokaze na svojoj strani nego evolucionistički "mainstream" pseudoznanstvenici, iako potonji posjeduju diplome i metodologiju (koja je doduše dobra!), te koji raspolažu velikom količinom novca.

Slika
Nakon čitanja svega mogućeg na tu temu, jako puno vremena sam provela razmišljajući o stvari oko ”ciklusa doba” i ovdje je ono što mi je palo na pamet, iako je to samo prva aproksimacija na kojoj je potreban daljnji rad:
Postoji mnogo ciklusa unutar ciklusa koje je prošao život na ovoj planeti, od strane planete, sunčevog sustava, galaktike, pa čak i svemira. Najduži ciklus koji se može odnositi na Zemlju kao dio sunčevog sustava je orbita oko galaktike koja traje oko 225 milijuna godina. Nazvala bih to ”eonom”. To je 9000 puta po 25 000 godina precesijskog ciklusa. Jedna trećina od 9000 precesijskih ciklusa traje 7.5 milijuna godina.

Postoji više načina da se razlože ovi brojevi, najzadovoljavajući je da smanjimo razdoblje eona na 750 podrazdoblja, po 300 000 godina svaki. Nazovimo to razdoblje od 300 000 godina “epohom”. Tih 300 tisuća godina možemo podijeliti na 4 “godišnja doba”, ili razdoblja od 75 000 godina, koje možemo nazvati “velikim erama.” Isto razdoblje ćemo podijeliti na 12 razdoblja od 25 000 godina, što otprilike označava precesijski ciklus ili ”veliku godinu”. Precesijski ciklus se može podijeliti na 4 (četiri Yuge gdje svaka traje 6250 godina). Pogledajte prvi grafikon.

Precesijski ciklus se također može podijeliti s 12 gdje onda dobivamo razdoblje od 2083.3333 godine. Ovo potonje nazivamo astrološkim znakovima ili “zemaljskim dobima.” Tri znaka pripadaju jednoj Yugi.
Možete uzeti bilo koji od navedenih segmenata i prikazati ga kao vlastiti “veliki ciklus”, dalje ga podijeliti na sve manje i manje dijelove. Učinila sam to s drugim grafikonom. U prvom grafikonu ne vidite eon jer je to jednostavno predugačak ciklus da bi se s njim bavili. Najveći prikazani ciklus je ovaj od 750 epoha. Ali na drugom grafikonu sam smanjila vremenska razdoblja tako da je svaki astrološki znak, razdoblje od 2083.333 godine, podijeljen u 4 zemaljske ere od 520.8333 godina. Mislila sam se malo s time poigrati i staviti 2013. godinu kao kraj trenutačnog Željeznog/Mračnog doba, tj. zemaljske ere, i početi s oduzimanjem tih zemaljskih era i, kao što možete vidjeti, ispalo je da su ovi brojevi postali jako zanimljivi.

Prvo oduzimanje nam daje 1492., godinu kada je Kolumbo ”otkrio” Ameriku. Sljedeći datum je 971., godina kada je izgrađena Azhar džamija u Kairu - Egipat (970-972). Vjeruje se da je nordijski istraživač Leif Eriksson rođen te godine. Ono što mi znamo je da je početkom 9. stoljeća keltska Britanija ležala u ruševinama. To upućuje na zaključak da je prije tog vremena došlo do nekakve vrste uništavanja. Nennius je sastavio povijest svojih ljudi koja čini fascinantan rad o tom vremenu, iako je često odbacivan kao čista konfabulacija od strane ”stručnjaka”. Možda na koncu to i nije bila?

Sljedeći datum koji nam dolazi je prijelazna točka u 450. godinu. To je bilo vrijeme Atile Huna (Bič Božji) i pada Rimskog Carstva. Datum 1633. pr. Kr. je otprilike datum erupcije There i po mojem mišljenju, vrijeme Abrahama i Sare u Egiptu, poznatih tamo pod imenom Ay i Nefertiti.

Slika
Stvar je u tome da, iako je sve ovo prva aproksimacija, postalo je to, čini se, vrlo interesantnim načinom gledanja vremenskih ciklusa i možete biti sigurni da će to biti tema budućeg članka koji će se baviti daljnjim detaljnijim istraživanjem. U međuvremenu, mislim da bi mnogi čitatelji mogli uživati u poigravanju s podjelama i vidjeti što bi se dogodilo ako bi cikluse dalje rastavili i analizirali.

Vratimo se našoj temi - danas postoji mnogo nedoumica u datiranju različitih vrsta ranog čovjeka. Željela bih istaknuti da je Zlatno doba o kojem govore legende zaista bilo Veliko zlatno doba kako je prikazano na prvom grafikonu i da se više od jedne civilizacije razvilo i propalo u tih 300 000 godina otkad je započela sadašnja epoha. Možda su Veliki potop i navodno uništenje Atlantide, za koje se procjenjuje da su se dogodili prije 12 do 13 tisuća godina, bili samo završetak doba, unutar doba koje je opet bilo unutar nekog drugog doba?

Možda su se cijeli podciklusi doba, kako se opisuje u teoriji o Yugama, odigravali u periodu od prvog pojavljivanja kromanjonaca u Europi do kraja pleistocena prije otprilike 12 tisuća godina? Mislim da nije vjerojatno da je život čovječanstva neposredno prije Potopa ili odmah nakon Potopa bio Zlatno doba, čak iako se oslonimo na maštu. Ali ipak, ako uzmemo u obzir gornji paleolitik kao vrstu Zlatnog doba (a vidjet ćemo da za to imamo razloga), a naše sadašnje doba kao Željezno doba koje se kreće prema tami i destrukciji, gdje se onda Potop uklapa u sve to? Pa, pola precesijskog ciklusa je 12 500 godina i mnogi stručnjaci koji rade na problemu kometarnih udara i Potopa, kažu da je to vrijeme kad se Potop dogodio: prije 12 500 godina, često zaokružujući to na 13 tisuća godina. Zašto je taj veći ciklus toliko važan? Razmotrimo vrlo veliku sliku.

U svojoj knjizi, The Sixth Extinction, Richard Leakey i Roger Lewin (Doubleday, 1995.), opisuju sadašnjost kao vrijeme kada se primičemo izumiranju najmanje 50% cjelokupnog života na planeti, vjerojatno uključujući i čovječanstvo. Oni ukazuju na to da se većina izumiranja događa zbog ljudske prenapučenosti i prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa. No, istraživanje o kometarnim udarima jasno ukazuje da su, osim čovjecanstva, upleteni i drugi faktori. Naše trenutačno izumiranje je, očigledno, samo dio vrlo velikog ciklusa. Richard Firestone i dr. pišu u The Cycle of Cosmic Catastrophes:
“Kada se koristi pojam izumiranje, obično se misli da to znači nestanak velikog broja živih vrsta. Međutim, to je samo jedan dio jednadžbe. Drugi dio je da su neke vrste preživjele. Tijekom svih velikih izumiranja u prošlosti, u neuravnoteženim ekosustavima, mnoge od preživjelih vrsta su doživjele eksplozivan rast. To je ono što se dogodilo prije 13 000 godina, kada je jedna neobična mješavina uvjeta stvorila povoljne uvjete za ljudske vrste.

Prvo, nastali su novi geni. Potaknuti genetskim mutacijama koje su proizvele prasak kreativnosti i tehnološke snalažljivosti, ljudi su tako postali još efikasniji predatori. Kataklizmički događaj je eliminirao mnoge konkurentne predatore, a vješti lovci su desetkovali preostale, osiguravajući na taj način preživljavanje većeg broja ljudi. Ta snalažljivost je u svakom pogledu učinila ljude boljima u pronalaženju hrane, te se zahvaljujući tome ljudska populacija brzo proširila.

Drugo, dobroćudna klima, nastala dijelom zbog efekta staklenika, stimulirala je razvoj ljudske populacije. Toplija klima je odgovarala ljudima, novootkriveni resursi su podržali pojavu poljoprivrede, oslobađajući na taj način ljude od nomadskog načina života. Razvoj boljih nastambi, odjeće i oružja, dozvoljavao je ljudskim populacijama da se povećaju.

Slika
Treće, povećanje populacije navelo je mnoge ljude da započnu zajednički život u selima i gradovima, gdje je podjela poslova dozvolila razvoj mnogih vještina i talenata. To je dovelo do skoro konstantnog tehnološkog napretka u mnogim područjima, proizvodeći između ostalih stvari keramiku, metalurgiju i pisma.

Sve to može izgledati pozitivno, osim što je rastuća populacija, početno potaknuta događajem izumiranja, sadržavala začetak mnogih naših sadašnjih problema. Kada se prenapučenost pojavi u bilo kojoj vrsti - bilo da su to zečevi, skakavci, svisci ili ljudi - javlja se i niz problema, uključujući epidemije, glad, ekstremnu agresiju, uništenje ekosustava i manjak resursa, sve to su glavni gorući problemi u našem društvu danas.

Slijed izumiranja obuhvaća sljedeće faze:
  1. Glavna katastrofa koja vodi do nestanka nekih vrsta.
  2. Ti nestanci vode do prenapučenosti nekih od preživjelih vrsta.
  3. Prenapučenost vodi do devastirajuće depopulacije.
Ova se jednadžba pokazala istinitom za svako prošlo izumiranje koja se dogodilo. Kad se gleda naše vrijeme, mi smo kao vrsta prošli prve dvije faze, ali ne i zadnju fazu, depopulaciju...”

[Richard Firestone, Allen West i Simon Warwick-Smith, The Cycle of Cosmic Catastrophes, Bear & Co., 2006.]
Mislim da tu ima više toga od onoga što Firestone i dr. pretpostavljaju. Ali važno nam je da shvatimo da je ono što se dogodilo prije 13 000 godina bio samo jedan od mnogih događaja izumiranja. Ako se ta nevjerojatno jaka kataklizma - u kojoj je uništen gotovo cjelokupni život na Zemlji - dogodila kada je globalno carstvo pokušavalo nametnuti dominaciju nad drugima, možda moramo postaviti pitanje: manifestiraju li naš živući planet, njegovi pratioci u Sunčevom sustavu i njihovo roditeljsko Sunce, neki oblik svijesti i imaju li oni, između sebe, sredstva za suočavanje s čovječanstvom - ili bilo kojim drugim vrstama - kad god stvari postanu "prevruće", da tako kažem? Je li Atlantida bila takav primjer? Jesu li uništene i zakopane druge civilizacije, čija imena su u potpunosti zaboravljena na stotine, ako ne i tisuće godina, postale žrtve svoje vlastite oholosti na sličan način?

Slika
Je li komet sličan Hale-Boopu (slika iznad) donio genetske varijacije ili mutacije na naš planet?
Vratimo se na mogućnost postojanja napredne civilizacije po imenu Atlantida, o čemu se raspravlja jako dugo vremena uz postavljanje raznih teorija. Ne možemo se sada njima baviti, samo ću istaknuti činjenicu da se radi o znanstvenoj raspravi koja je još uvijek u tijeku. Na svom stolu imam esej kojeg je napisao Emilio Spedicato sa Sveučilišta u Bergamu, Italija, koji nosi naziv: Galactic Encounters, Apollo Objects and Atlantis: A Catastrophical Scenario for Discontinuities in Human History. Prvi put je objavljen 1985., revidiran je 1990., te još jednom 1997. godine. On piše u svom sažetku:
“Najnovija istraživanja o interakcijama Zemlje s vanzemaljskim tijelima, naročito kometima i objektima koji nalikuju Apolu, pregledavaju se s posebnim naglaskom na klimatske učinke. Raspravljamo o hipotezi da je posljednja glacijacija započela udarom iznad kontinenta i da je prekinuta udarom iznad oceana. Predlažemo hipotezu po kojoj su za vrijeme glacijacije, na nižim zemljopisnim širinama, postojali dovoljno dobri klimatski uvjeti za razvoj visoke civilizacije. Platonova priča o Atlantidi tumači se kao suštinski točan opis političke moći aktivne za vrijeme posljednjeg razdoblja prošle glacijacije.”
Politička moć aktivna u posljednjem razdoblju prošle glacijacije s nakanom da osvoji cijeli svijet ne zvuči baš kao naši miroljubivi kromanjonci, koji su oslikavali špilje i obrađivali kamen na takav način da ih možemo usporediti s današnjim najtalentiranijim kiparima, s homogenim stilom života na toliko zadovoljavajućem nivou da je trajao više tisuća godina, sudeći prema postojećim dokazima. To svakako zvuči kao da se nešto dogodilo između vremena stvaranja špiljskih slika i Potopa. Mogla bi to biti ista stvar koja se događa i u suvremenoj kulturi: jeziva korupcija koja polako, ali sigurno, truje sve živo i vodi cijelu civilizaciju u propast. Dakle, to nam može dati neke ideje što se to moglo dogoditi. Naša rasprava o korupciji znanosti, koju smo naveli u prvom dijelu teksta, ima puno veze s tim.

Svakome je jasno da nešto nije u redu sa svijetom u kome živimo, ali postoje stotine, ako ne i tisuće objašnjenja o tome zašto je to tako. Neka od njih su točna ili djelomično točna, a neka potpuno pogrešna i napravljena su na taj način kako bi ljude držala u neznanju. S moje točke gledišta, utvrđivanje istine o našoj povijesti - koliko god joj se možemo približiti - je vrlo važan zadatak u procesu shvaćanja što zapravo nije u redu. Ne možete shvatiti kako pobjeći iz nečega, ako ne shvatite samu prirodu onoga iz čega se pokušavate izvući - u neku ruku vam je potreban povratni inženjering stvari i tu na pozornicu stupa proučavanje povijesti i prirodnih znanosti. Osim toga, morate imati dovoljno dokaza kako biste uvjerili druge da se svaki plan koji iznosite temelji na činjenicama - primarnoj stvarnosti - i da to neće pogoršati stvari. Liječnik ima zadaću “ne nauditi” pacijentu, što znači da ne može liječiti ništa što ne razumije.

Ranije sam teoretizirala da kometarno uništavanje, povezano s Potopom, može biti odgovorno za mutacije u ljudskoj populaciji i da su te mutacije dovele do različitih psihopatologija koje su se postepeno proširile populacijom, postupno kvareći ljudski rod i život na Zemlji, sve dok to nije dovelo do ovoga u čemu se danas nalazimo. To je možda ono što se dogodilo i s Atlantidom, kroz čak još jednu raniju kataklizmu, objasnit ću vam zašto mislim da je to tako. Ono s čim je Atlantida završila, prema Platonu, i ono što imamo danas, je bio, tada kao i danas - korumpirani globalni sustav koji pokušava zavladati cijelim svijetom. Za Atlantidu, usred ili neposredno nakon završetka rata za dominaciju, uslijedio je Potop, uništavajući gotovo sav život na Zemlji u jednom jedinom danu i noći. Prilično otrežnjavajuće, ako o tome razmislite. Gotovo se čini Biblijski!
“Kao u dane Noe, tako će biti i dolazak Sina čovječjega. Kao što su u dane one - prije potopa - jeli i pili, ženili se i udavali, do dana kada Noa uđe u korablju, i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnese...”

[Matej 24:37-38]
Dakle, nešto je korumpiralo svijet kromanjonskog čovjeka davno prije tog vremena i što god da je to bilo, usmjerilo je miroljubivu vrstu lovaca-sakupljača prema stvaranju složene tehnološke civilizacije koja je onda odvela sve ljude svijeta u ponor. Ta korupcija mogla je uspješno preživjeti Potop i još uvijek biti prisutna u našem društvu. To je sustav koji postavlja čisti materijalizam kao svoj temelj i koji u potpunosti isključuje potencijale svijesti kao faktore u međuljudskoj dinamici (osim kao nusproizvod ili “izlučevinu” materije). A kada govorim o materijalistima, ustvari uključujem i kreacioniste jer se njihovo stajalište u potpunosti temelji na materijalizmu kao i kod evolucionista. Pogledajmo nekoliko činjenica koje nam mogu otkriti tragove nastanka ovakvog načina razmišljanja/vjerovanja. Paul Mellars piše u The Neanderthal Legacy:
“Možda najintrigantniji i najzagonetniji aspekt razdoblja srednjeg paleolitika je kako i zašto je on završio, i to nakon perioda od 200 tisuća godina nevjerojatne stabilnosti. Iz prethodnih poglavlja se pokazalo da, iako je bilo značajnijih pomaka u preciznoj morfologiji i tehnologiji proizvodnje kamenog alata, životnih obrazaca, položaja distribucije, itd., u različitim dijelovima srednjeg paleolitika, vrlo malo, ako ijedan od tih faktora odražava radikalnu reorganizaciju ili restrukturiranje tehnoloških, ekonomskih ili socijalnih obrazaca. Većina dokumentiranih promjena se prema svojem karakteru čine više cikličkima nego direkcijskima... ni jedna od tih promjena ne ukazuje na ništa više nego premještanje osnovnih kulturnih i bihevioralnih obrazaca koji se, u jednoj ili drugoj formi, mogu pratiti do vremena pretposljednje glacijacije...

Dramatična pauza u tom obrascu stabilnog ponašanja događa se u vrijeme klasične tranzicije iz srednjeg u gornji paleolitik, koji se datira, za većinu europskih regija, na oko 35-40 tisuća godina prije današnjeg vremena.”

[Paul Mellars, The Neanderthal Legacy, Princeton University Press, 1996.]
Slika
Kromanjonska špiljska umjetnost pokazuje visoku razinu sofisticiranosti.
Mellers tada postavlja najvažnije pitanje u cijeloj arheologiji i paleontologiji: o kakvoj se točno promjeni ponašanja radi i u kojoj mjeri se ta promjena uzrokuje rasijavanjem jedne nove ljudske populacije? Posljedično pitanje je, naravno: zašto se susrećemo s tako specifičnom kombinacijom bioloških i bihevioralnih promjena baš na toj specifičnoj točki u arheološkom nizu? Bilo je to ipak vrijeme kad su veliki dijelovi Europe bili još uvijek zahvaćeni Ledenim dobom. (Ili nam je tako rečeno, iako su Allan i Delair napravili uvjerljiv opis za različitu interpretaciju Ledenih doba u njihovoj knjizi Cataclysm!.)

Napominjemo da Spedicatov uradak, citiran u prethodnom dijelu teksta, pretpostavlja da je posljednja glacijacija započela kometarnim udarom ili eksplozijom iznad tla. Možda tu možemo naći trag iznenadne pojave kromanjonskog čovjeka?

Na mom stolu je esej Rhawna Josepha i Chandre Wickramasinghe pod naslovom: Comets and Contagion: Evolution and Diseases From Space. Oni pišu u svojim zaključcima:
“Korelacija nije uzročnost i zato se ne mogu izvući čvrsti zaključci, unatoč brojnim dokazima, koji bi ukazali na vezu između kometa i bolesti iz svemira. Ipak, komete su idealno vozilo za održavanje i transportiranje raznih mikroba, uključujući i viruse, od planete do planete, ili čak iz jednog Sunčevog sustava do drugog. Posljedica toga je da, kada ti organizmi dospiju na svijet koji već vrvi životom, geni se mogu razmijeniti, može uslijediti evolucija novih vrsta, ili obrnuto - može se proširiti zaraza, smrt i kuga mogu se proširiti cijelom zemljom.”
Nagađajmo malo o tome da se gene koji su stvorili kromanjonskog čovjeka možda bilo donijelo na Zemlju kometarnim udarom. Najjednostavniju verziju te panspermijske teorije su predstavili Sir Fred Hoyle i Chandra Wickramasinghe, koji su ukazali na to da i dan danas različite životne forme ulaze u zemaljsku atmosferu, te da one mogu biti uzrok pojave epidemija, novih bolesti i genetičkih noviteta potrebnih za makroevoluciju. Mehanizmi koji se predlažu za međuzvjezdanu panspermiju mogu uključivati pritisak zračenja i litopanspermiju (mikroorganizme u stijenama), namjerno usmjerenu panspermiju iz svemira da zasije Zemlju. Međuplanetarni prijenos materijala je dobro dokumentiran, o čemu svjedoče meteoriti marsovskog podrijetla pronađeni na Zemlji.

Tu je i nekolicina drugih stvari povezanih s tim. Predložila bih čitatelju da pogleda u knjigu Planet-X, Comets & Earth Changes autora Jamesa M. McCanneya, te Cataclysm autora D. S. Allana i J. B. Delaira. McCanneyev rad opisuje kometarni model izboja plazme. Toplo preporučujem tu knjigu i voljela bih da imam dovoljno prostora da adekvatno iznesem njegove ideje, ali na žalost nemam. Njegove ideje govore o električnim nabojima kometa i kakvu interakciju imaju sa Suncem i planetima u našem solarnom sustavu. Ono što je ovdje važno su McCanneyeve napomene o planetu Marsu. Napisao je:
“O Marsu se zna da je u prošlosti imao oceane i da su oni nestali, atmosfera koja je držala vodu, oceane i rijeke, je također nestala. Zašto bi planet, gotovo veličine Zemlje, s oceanima i značajnom atmosferom koja ih je držala na mjestu, odjednom uklonio sve to?... Ako se to zaista dogodilo prije više milijuna godina, tada bi velike pješčane oluje koje haraju Marsom svake godine izbrisale i erodirale geološka obilježja već u davnim vremenima... U stvarnosti, Mars nije mogao izgubiti svoju atmosferu prije više od nekoliko tisuća godina, a postoje i povijesni zapisi koji govore o tome da su antički ljudi vidjeli ogroman komet koji je prošao pored Marsa i pokupio njegove oceane i atmosferu u samo jednoj noći... Drevni ljudi su bili očevici tog događaja, a opisali su ga kao divovski zmijoliki produžetak koji je izlazio iz ogromnog kometa koji je na koncu postao planet Venera.

Ako jezgra velikog kometa dođe dovoljno blizu planeta, oni uzajamno djeluju električki, to jest, komet stvori električnu vezu s planetom, dozvoljavajući onome što se zove “površinska gravitacija” objekta da povuče na svoju stranu. Ako se to dogodi, objekt s većom površinskom gravitacijom će usisati gotovo cijelu atmosferu i oceane s manjeg objekta. Jedan objekt će postati ogoljen od svog pokrova, dok će drugi preuzeti značajnu količinu usisanog materijala. Evidentno je da je Mars u nedavnoj prošlosti prošao kroz nešto takvo... To također znači da je objekt koji je to uzrokovao bio barem veći od Marsa - velik kao Venera ili veći...

Slika
Zemlja je u biti bila sudionik sličnih događaja, ali za sada smo mi bili u stanju “pobijediti” u tom planetarnom potezanju konopca... preuzimajući ogromnu količinu zagađenja (kišu sumpora, goruću naftu ili ugljikovodike, kao i preplavljivanje vodom). To upućuje na to da svjetska nafta nije nastala truljenjem šuma tijekom milijuna godina (nijedan kemičar nije nikada uspio reproducirati proces u kojem bi istrunulu materiju pretvorio u naftu).

Nafta je pala na Zemlju kao zagađenje kada je Zemlja vodila nebesku bitku s velikim kometarnim uljezom. Velike poplave diljem Zemlje su također bile rezultat padanja vode iz repa kometa za vrijeme istih ili sličnih susreta... Većina znanstvenika niti ne razmišlja da kometi mogu postati jako veliki i da količina vode, nafte i tako dalje, koje se proizvode u repu vrlo velikog kometa, mogu zasjeniti atmosferu planeta Zemlje. Kada se nafta na Bliskom istoku prvi put počela koristiti u velikim količinama, ležala je u lokvama na površini. Kada se ta količina iskoristila, počelo se kopati u pijesku i sada bušimo u oceane nafte koja se polako probijala kroz pijesak nakon pada s visina tijekom mnogih susreta Zemlje i kometa.

Drugi aspekt dolaska novih objekata čije je porijeklo izvan solarnog sustava jest da oni često dolaze u velikom broju. Razlog tome je što su ti lutajući objekti formirani ili fragmentirani u isto vrijeme, koji god da je njihov izvor...

Budući da kometi dolaze u mnoštvu ... može li postojati mogućnost da je komet Hale-Bopp samo prethodnica ili kompanjon...?”

[James McCanney, Planet-X, Comets & Earth Changes, jmccanneyscience.com, 1980.-2003.]
Iako bih jako voljela da mogu citirati više iz ove fascinantne knjige, moramo krenuti dalje. Važna stvar u McCanneyevoj teoriji (morat ćete pročitati cijelu knjigu kako bi je u potpunosti shvatili i razumjeli zašto ga korumpirana znanstvena zajednica pokušava ušutkati!) jest dio o električno nabijenim tijelima koja su sposobna ogoliti planet i onda, kada naiđu na drugi veći planet, predati mu sav taj materijal. Taj materijal definitivno može sadržavati organske sastojke, moguće čak i atomizirane dijelove tijela prijašnjih živih bića koja sadrže bakterije, viruse, i više! To bi moglo objasniti iznenadnu pojavu kromanjonca: virus, koji nosi dosta DNK prijašnjeg ljudskog domaćina s neke druge planete, a zatim inficira populaciju ranih hominida na Zemlji, i voila! Eto nam u isti tren modernog čovjeka!

Naravno, drugo pitanje je gdje su živjeli ti tipovi ljudi, odakle je došla ta DNK? Možda s Marsa? Moguće. I tu se sada uključuje knjiga Allana i Delaira pod nazivom Cataclysm. Ovo je najvjerojatnije jedna od najboljih kompilacija znanstvenih podataka - s izvorima i referencama - na temu Zemljine kataklizmičke prošlosti koju sam ikad vidjela. U svojem uvodu su napisali:
“Neki čitatelji mogu ustuknuti pred mnoštvom referenci i mogu ih čak smatrati dosadnim i nametljivim. U radu ovog tipa precizna dokumentacija je od esencijalne važnosti...”
Točno tako. A za opsesivno-kompulzivnog ovisnika o podacima i prepoznavanju uzoraka, kao što sam ja, ova knjiga je prava poslastica, čak i ako se ne slažem u potpunosti s nekim njenim zaključcima.

Slika
Allan i Delair iznose ozbiljna pitanja kojima opterećuju službene interpretacije naše stvarnosti i povijesti, i to rade do zuba naoružani znanošću. Zaključak koji su napravili o Zlatnom dobu, koje prethodi Potopu, je uvjerljiv i potpuno jedinstven. Uzimajući čvrste dokaze iz gotovo svakog polja znanosti, demonstriraju da su stotine tisuće godina ledenog doba možda bile samo mit kreiran kako bi se objasnilo otkrića mnogih anomalija pronađenih na Zemlji koje uniformistička znanost ne može drukčije objasniti. Podaci snažno upućuju na potpuno drugačiji planet prije svjetske kataklizme koja se, po njima, dogodila prije 9500 godina pr. Kr., ali najnovija istraživanja upućuju na to da se taj važan događaj dogodio barem još tisuću godina dalje u prošlosti. Nazivaju ga “katastrofa Phaeton”. Također, iznose na vidjelo problem “petog planeta” koji je postojao na mjestu gdje se sada nalazi asteroidni pojas. Sugeriraju da je katastrofa Phaeton povezana s uništenjem petog planeta, nebeskom katastrofom koja je utjecala na cijeli Sunčev sustav i koja je posvuda ostavila ostatke. Tu također navode da se to dogodilo u isto vrijeme kao i Potop koji smo povezali s propašću Atlantide prije 13 tisuća godina, iako oni sugeriraju drukčiji datum. Mislim da je ovdje u pitanju sjedinjavanje nekoliko odvojenih događaja. Kao što smo već spomenuli, Spedicato sugerira događaj koji je započeo ledeno doba i drugi odvojeni događaj koji je završio ledeno doba. Ostali izvori uvjerljivo demonstriraju dokaze o drugim velikim izumiranjima na Zemlji, tako da se ne moramo ograničiti samo na jednu ili dvije takve epizode. Nažalost, nemam mjesta da bih i o njima pisala!

U svakom slučaju, Allan i Delair sugeriraju da je Phaeton iznjedren iz astronomski bliske eksplozije supernove i da je on bio dio eksplodirale zvjezdane materije donešene u naš solarni sustav potičući “rat na nebu”, uništavajući peti planet, uzimajući njegove resurse, a zatim u susretu sa Zemljom izbacujući svu vodu i naftu, itd. na naš planet, mijenjajući njegovu orijentaciju osi, potpuno reorganizirajući raspored vode i kopna (očigledno, ako smo dobili više vode, onda je prije toga bilo više kopnene mase, a njihova karta koja pokazuje kako je tada kopno moralo izgledati, bazirana na znanstvenim pronalascima, je fascinantna). Na kraju je Phaeton uronio u Sunce i prestao ikoga ikad više uznemiravati. Iako mi se sviđa gotovo sve što su iznijeli u svojoj knjizi (i poduprli s referencama) nisam baš sigurna u tu ideju. Moguća je, naravno, ali Victor Clube i Bill Napier imaju dobru ideju s njihovim divovskim kometom koji je kružio oko nas mnogo puta, a što se jako dobro slaže i s onim što sugerira McCanney (kao odjek Velikovskog): da je divovski komet bio planet Venera. Divovski komet koji se razlomio na brojne druge velike komete, te njihove nepodopštine opisane od Clubea i Napiera, bi tada mogli biti dijelovi petog planeta koji još uvijek haraju našim sustavom, te većim dijelom, prijete životu na Zemlji. Naravno, to ponovo uključuje brojne događaje koji se protežu u prošlost mnogo dalje od 9500. godine pr. Kr. Tu bi pomoglo kad bi se u rješavanje problema uključili razni znanstveni umovi, ukoliko bi im se dozvolilo da rade otvoreno na takvim problemima.

Važna stvar u toj knjizi nisu samo detaljno prikupljeni podaci koji podržavaju njihovu interpretaciju Zemljinog najvjerojatnijeg izgleda prije barem jednog Potopa, već i njihovi podaci (slabiji jer su mitološki, ali još uvijek dobro predstavljeni) o umiješanosti petog planeta u toj katastrofi zajedno s Marsom i Venerom. Njihov opis pretpotopnog svijeta je jednostavno fantastičan - pravo Zlatno doba je zaista moglo postojati u takvom svijetu!

Sad, pretpostavimo na trenutak da je zaista postojao peti planet na mjestu gdje danas imamo asteroidni pojas unutar solarnog sustava, kao što su mnogi teoretizirali. I pretpostavimo da je taj planet imao naprednu tehnološku civilizaciju nekog tipa. Nadalje, pretpostavimo da su bili svjesni neposredne opasnosti uništenja njihovog planeta zbog čega su:
  1. lansirali brodove prema Zemlji noseći mali broj izbjeglica u svemir ili, ako je bilo premalo vremena ili njihovi kapaciteti nisu bili dovoljni,
  2. lansirali napravljeni virus prema Zemlji koji je sadržavao njihovu vlastitu DNK.
Druga mogućnost je ponešto slična scenariju s Marsom koji je opisao McCanney - možda je kometarni uljez pokupio većinu materijala s petog planeta i isporučio ga na Zemlju (uz materijal s Marsa) u kasnijoj interakciji. To je moglo uključivati i mnogo organske materije, uključujući i viruse koji su sadržavali velike segmente DNK naprednih bića s tog planeta, a ti virusi su onda inficirali populaciju hominida naše planete, uzrokujući makroevoluciju u samo nekoliko generacija. Takvi virusi koji mogu biti nošeni na svemirskim stijenama bi također objasnili i nestanak neandertalaca. Sjetite se Crne smrti i kozmičke veze. Mislim da odgovori mogu biti pronađeni u nekim kombinacijama ovih različitih faktora.

Svaka od ovih knjiga u velikom dijelu pridonosi rješavanju misterije porijekla ljudskog roda na Zemlji, a uz to obrađuju i mnoge probleme iz arheologije, paleontologije, geologije i tako dalje. Međutim, postoje i druge stvari o kojima moramo razmišljati.

Poznato nam je da su najraniji poznati ostaci kromanjoncu nalik čovjeka radiometrijom datirani na period od prije 35 tisuća godina. Unatoč tome, važni nalazi ukazuju na to da je tip modernog čovjeka mogao postojati na Zemlji i prije više milijuna godina. Naravno, ti nalazi su potisnuti od strane evolucionista (sjetite se njihove misionarske predanosti u širenju svoje religije). Bilo kako bilo, ne slažem se s tim datumom pojavljivanja kromanjonca i evo zašto: u knjizi Secret History, citirala sam istraživanje Richarda Firestonea i Williama Toppinga koje ukazuje na to da su postojali brojni događaji - uključujući udare kometa i asteroida, a da ne govorimo da su planet uz to pogodili i brojni - manje dramatični incidenti koji su mogli - i jesu! - “resetirali” sat radioaktivnog datiranja (tu su i problemi s ostalim vrstama datiranja). Budući da smo prilično sigurni da su se brojni takvi incidenti dogodili, moramo pretpostaviti da su radiometrijski datirane stvari vjerojatno mnogo starije, možda i za faktor dva. Stoga ću to i upotrijebiti za ovu hipotezu. (Pregledajte Secret History za detaljnu diskusiju o tom problemu.)

Pretpostavimo da je planet Venera bio taj komet koji je ušao u naš solarni sustav, onako kako to pretpostavlja McCanney, podupirući Velikovskog, iako je “rađanje Venere” iz Jupitera odbačeno. Pretpostavimo da je to isti divovski komet Clubea i Napiera, samo što je ušao u solarni sustav mnogo prije nego li je sugerirano. Nakon toga, pretpostavite da je taj gigantski komet učinio sve te stvari koje su pretpostavili Allan i Delair u njihovom scenariju i da je učinio to, recimo, prije 70-75 ili čak 80 tisuća godina. Razlog zbog kojeg predlažem taj datum je dvostruk:
  1. uzimajući u obzir problem s datiranjem koji su istaknuli Firestone i Topping, mislim da s dovoljnom sigurnošću mogu smatrati da je većina datuma koje upotrebljavaju paleontolozi i arheolozi promašena za faktor dva;
  2. lijepo se uklapa u epohu koju sam predložila u ranijem tekstu.
Ako pogledamo ciklus istrebljenja vrsta, onda je to morao biti jako dug period, a “zimska” sezona tog ciklusa od 300 tisuća godina koji se sastoji od 12 precesijskih ciklusa, je počela prije 75 tisuća godina. Da, naravno, mi bismo se mogli nalaziti bilo gdje, u bilo kojem predloženom ciklusu; to je samo jedan od njih koji trenutno predlažem, kroz špekulaciju, jer se par stvari lijepo uklapa u njega, uključujući i paleontološka otkrića o neandertalcu. Prosječno vrijeme njegove pune pojave vjerojatno pada baš na vrijeme od prije 300 tisuća godina, ako se uzmu u obzir problemi s datiranjem. (Prije 130 tisuća godina se pojavio neandertalac s kompletnim karakteristikama prema izračunima evolucionista, za koje smo već shvatili da im ne možemo vjerovati.)

Možda je prije tog vremena, u toku prethodne epohe, zaista postojala napredna civilizacija, a možda i nije. Ako uzmemo obzir sve što se događalo s planetom za vrijeme kataklizmi (pročitati slikovite opise Allana i Delaira) čini se da od te civilizacije ne bi puno preostalo, vjerojatno ništa, tako da o tome ne možemo previše špekulirati.

Krenemo li u drugom smjeru, željela bih još jednom napomenuti da paleontološki nalazi sugeriraju da je moderan tip ljudi postojao na zemlji u to vrijeme - pa čak i ranije - iako su bili drukčiji od kromanjonca. Anatomsko suvremeni ljudski fosili - u stvari gotovo suvremeni - datiraju i do 195 tisuća godina u prošlost. (I ovdje možemo uzeti u obzir problem s datiranjem.) Istražite: Omo remains, Homo sapiens idaltu, te Skhul i Qafzeh hominide, i vidjet ćete da su svi oni “gotovo” mi.

Dakle, prema McCanneyevoj teoriji, taj bijesni komad stijene je došao u naš solarni sustav i postao komet uslijed interakcije sa solarnim kondenzatorom. Zatim je prošao kroz slavnu interakciju s petim planetom - Tiamat kako je zapisano u sumerskim pričama - cijepajući ga u komade. Dobar dio je preostao u manjim komadima koji su postali asteroidni pojas između Marsa i Jupitera, dok je drugi veliki komad nastavio svoj put kao “divovski komet” koji je možda na neko vrijeme nestao, ali je zatim bio privučen natrag u sve manje i manje orbite, dok se nije raspao na nebesima i bombardirao Zemlju prije 13 tisuća godina. Ista gromada je izrodila druge komete i meteore koje su opisali Clube i Napier, u orbitama koje se križaju sa Zemljinom orbitom, a imamo i predviđen spoj s nekom od većih gromada u ne tako dalekoj budućnosti. To jest, ukoliko u igru ne uđe neki drugi igrač, na što ćemo uskoro doći.

Slika
Je li planet Venera prvotno bio komet?
Naime, teorija “panspermije”, to jest prijenosa DNK uz pomoć kometa koji su sijali život na Zemlji, nam može razriješiti evoluciju ljudi na Zemlji, ali nam ne može odgovoriti odakle je ta DNK originalno došla, i na koji način su individue koje su nosile tu DNK evoluirale, ukoliko se argumenti protiv evolucije, koje daju znanstvenici koji podržavaju teoriju panspermije, mogu primijeniti svugdje. Očigledno je da su svi znanstvenici ograničeni na isti način. S druge strane, ovaj problem bi se mogao riješiti gledajući u drugom smjeru: DNK bi mogla biti čista manifestacija svijesti, nešto kao prvi nivo fizikalnosti, sučelje između materijalnih i nematerijalnih svjetova.

Čista informacija bi mogla biti u stanju geometrijski se organizirati u formu DNK, i presto! Dobili smo građevne blokove života koji su kompleksni i u stanju inducirati samu svijest u materiju u trenu. Nešto kao mini Veliki prasak sa sviješću koja rukovodi “eksplozijom.” Astronom Sir Fred Hoyle piše u knjizi The Origin of the Universe and The Origin of Religion:
“Prije više od stoljeća, Alfred Russel Wallace je primijetio da su više kvalitete čovjeka bezuzročne, kao i sam univerzum. Kada se ljudske kvalitete usavršavaju evolucijom i prirodnom selekcijom rezultat je jako mala razlika između individua. Ukoliko imaju jednake mogućnosti za trening, zdravi muškarci od 20 godina se neće puno razlikovati u svojoj sposobnosti trčanja, ta razlika nikad nije viša od 10% između olimpijskog trkača i prosjeka. Ali kad se radi o višim kvalitetama, stvar je mnogo drukčija. Iz upita koje je postavio učiteljima umjetnosti, Wallace je procijenio da na svako dijete koje crta instinktivno i pravilno, dolazi 100 onih koji to nisu u stanju. Omjeri su gotovo isti i u muzici i u matematici. A za one koji se izuzetno ističu na ovim poljima, omjeri su jedan naprema milijun. Nakon što je ovo zaključio, Wallace je tada iznio zapanjujući argument da, dok su naše sposobnosti koje se mogu malo poboljšati, kao što je trčanje, vjerojatno bile od životne važnosti za opstanak primitivnog čovjeka, više kvalitete uopće nisu imale nikakvu važnost za opstanak. Za vrijeme 12 godina koje je proveo u prašumi Amazonije i u šumama istočne Indije, Wallace je živio s primitivnim plemenima..., te nikada, u cijelom tom iskustvu, nije primijetio situaciju u kojoj bi znanje matematike moglo biti od ikakve pomoći tim primitivnim plemenima. U tih 12 godina, zamijetio je samo nekoliko pojedinaca koji su znali brojati do 10. Njegov zaključak je bio da više kvalitete, tj. kvalitete s visokom varijabilnošću od pojedinca do pojedinca, nisu proizašle iz prirodne selekcije. Sposobnosti koje su proizašle iz prirodne selekcije imaju jako malu varijabilnost. S druge strane, sposobnosti koje nisu nastale iz prirodne selekcije imaju jako veliki opseg varijabilnosti.

Wallace je napisao svoj rad tek desetljeće nakon pojave Maxwellovog uratka o elektromagnetskim poljima, koja su čak i u fizici još uvijek bila smatrana misterioznima. Prema tome, činilo se sasvim razumljivo špekulirati o tome da možda postoji neko univerzalno polje koje djeluje na materiju kako bi proizvodilo inteligenciju nakon što evolucija dostigne odgovarajući stupanj. Ovo je ideja koja se i danas javlja s vremena na vrijeme. Ali danas je to postalo gotovo uvredljivo za određena polja znanja, tako da za mene, u svakom slučaju, nema vjerodostojnosti. Mislim da više sposobnosti moraju biti genetskog porijekla, isto kao i sve ostalo. Ono što je misterija je to da trebamo biti obdareni važnim genima unaprijed kako bi nam oni mogli koristiti kasnije. Vremenski slijed događaja je obrnut od onoga što bi bilo logično očekivati, koncept koji je, naravno, žuč i pelin respektabilnih mišljenja... U zadnjih par godina, uspio sam zadobiti netrpeljivost respektabilnih društava samo zato jer sam rekao da su prirodne znanosti bile bliže istini u prvoj polovici 19. stoljeća nego što su bile u drugoj polovici.”

[Sir Fred Hoyle, The Origin of the Universe and The Origin of Religion, 1993.]
U svakom slučaju, znamo da se kromanjonac pojavio u arheološkim zapisima sasvim iznenada. Iz svega toga ne možemo shvatiti kako se on odjednom pojavio - utjelovljen ili kao infekcija, da tako kažemo. Ono što znamo je da je to bio najvažniji događaj u ljudskoj povijesti. Neću ni citirati mnogobrojne izjave stručnjaka koji su pisali o tom događaju, jer sve što su napisali samo otkriva njihovu nemoć u pokušajima objašnjavanja. Mnogi od njih su imali dostojanstva to i priznati.

Bilo kako bilo, vratimo se nazad na Zlatno doba kada je, nakon dolaska kromanjonca u Europu, regija postigla neku vrstu civilizacijske nirvane koja je očigledno bila miroljubiva i stabilna preko 25 tisuća godina. Ali što se onda dogodilo? Ako su bili zadovoljni sa svojim načinom života, što se dogodilo da se to promijenilo? Ako su krenuli razvijati tehnološku civilizaciju (ili barem neki od njih) i ako su oni bili odgovorni za mnoge nevjerojatne ruševine gradova koje se nalaze na svim stranama svijeta, što ih je motiviralo da to učine? I jesu li to samo neki od njih učinili samo na nekim mjestima? Jesu li to možda uradili neandertalsko-ljudski hibridi koji su kasnije ušli u mit kao Kain, Tubal-kain i tako dalje? I tada, ako su razvili tu civilizaciju kao što govore mitovi i legende - i mnogi ostaci širom planeta - tko nam može odgovoriti, što ih je vodilo ratovanju, što ih je vodilo do pokušaja dominacije nad planetom? I je li to, samo po sebi, imalo ikakve veze s kataklizmom koja ih je gotovo u potpunosti izbrisala s lica zemlje?

Čini se da sam zagrizla preveliki zalogaj, zar ne? Ali mislim da mogu ponuditi razumna rješenja za ove probleme.

Pojava kromanjonaca je donijela različite tehnološke inovacije i promjene u ponašanju, eksploziju simboličkih artefakata, različite i sofisticirane reprezentacije umjetnosti, i više toga. Sve te promjene su jasno i nerazdvojno povezane s prvom pojavom modernog čovjeka. “Kultura” kromanjonaca je nazvana “aurignacijska”. Ta aurignacijska tehnologija koja se pojavila bez očiglednog porijekla ili pretka, iznenađujuće je uniformna na cijelom prostranstvu od Europe do Bliskog istoka. Nema sumnje o tome da pojava aurignacijske kulture odražava prodor esencijalno nove ljudske populacije. I za neko vrijeme, ta nova populacija je živjela usporedno s neandertalcima.

Jedini način da se u potpunosti sazna koliko je nevjerojatna bila nova vrsta ljudi jest pažljivo proučiti stare tipove ljudi, a to je upravo ono što je Paul Mellar učinio u svojoj knjizi The Neanderthal Legacy, i to izvrsno. Njegova knjiga ne ostavlja nimalo sumnje o tome da neandertalci nisu bili naši preci, iako zaista postoji vrlo limitirano genetičko miješanje prema nedavnim studijama DNK. Te studije sugeriraju da se miješanje dogodilo prije 400 tisuća godina i čini se da se nije dogodilo u Africi, već na gotovo svim drugim dijelovima planete osim u Africi! Dakle, to je problem s kojim se treba pozabaviti.

Slika
Rekonstrukcija lica kromanjonca.
Pažljivo promatranje neandertalskih karakteristika - od malo onog što nam je poznato, naročito njihovog nedostatka kreativnosti u preko 200 tisuća ili više godina njihovog postojanja - uz vrlo mali postotak DNK miješanja, može nam zapravo dati naznake o tome što se zaista moglo dogoditi, a što moderna znanost velikim trudom pokušava prikriti sa svojim evolucijskim teorijama: genetska patologija kojom su inficirane individue koje su preuzele kontrolu nad našom civilizacijom i tako je iskvarile svojim mehaničkim, materijalističkim pogledom na svijet.

Sasvim je moguće da su određeni tipovi karakterne patologije među modernim ljudima, kao što su autoritarne osobnosti i psihopatija, nastali zahvaljujući prisutnosti nekih dijelova neandertalske DNK koja se rekombinirala na specifične načine. Evo zašto to sugeriram: ako proučite sav dostupan materijal o neandertalcima, doći ćete do ideje da je njihova osnovna priroda - u emocionalno/spiritualnom smislu - bila psihopatska. Slijede citati iz knjige Without Conscience Roberta Harea, kako bi usporedba bila jasna:
"Psihopati su društveni predatori, koji šarmiraju, manipuliraju i bezobzirno upravljaju svojim putem kroz život, ostavljajući široki trag slomljenih srca i očekivanja, te praznih novčanika. Bez ikakve savjesti i osjećaja prema drugima, sebično uzimaju i čine što god žele, kršeći društvene norme i očekivanja bez i najmanjeg osjećaja krivnje ili žaljenja. Njihove zbunjene žrtve se očajnički pitaju - “Tko su ti ljudi?”, “Što ih čini takvima kakvi jesu?”, “Kako se možemo zaštititi?”..."
I nastavlja:
"Psihopati imaju sve što im treba kako bi izvršili prijevaru nad drugima: brzo misle, šarmantni su, sigurni u sebe, opušteni u društvu, hladnokrvni pod pritiskom, ne dira ih mogućnost da bi ih mogli otkriti i potpuno su bezobzirni...

Psihopati su najčešće jako zadovoljni sami sobom i svojim unutarnjim pejzažem, koji je u potpunosti skriven vanjskom promatraču. Ne vide da je išta loše u njima, osjećaju malo ili nimalo osobnog stresa, smatraju da se racionalno ponašaju, a to im godi i zbog toga su zadovoljni; nikada se ne osvrću unazad sa žaljenjem i ne gledaju u budućnost sa zabrinutošću. Smatraju sebe superiornim bićima u neprijateljskom svijetu gdje je svatko svakome vuk, gdje se svi natječu među sobom za moć i resurse. Psihopati smatraju da je sasvim legitimno manipulirati i varati druge kako bi ostvarili svoja “prava”, a svoje društvene interakcije planiraju s ciljem nadmudrivanja zlobe koju vide u drugima."

[Robert Hare, Without Conscience, Guilford Press, 1999.]
Normalan svijet ljudskih impulsa i reakcija (npr. emocionalno vezivanje, prosocijalni odgovori), konceptualizacija osjećaja, te vrijednosti, esencijalnim psihopatima se čini neshvatljiv i bez ikakvog opravdanja. Ted Bundy je osjećaj krivnje zvao “iluzijom ... vrstom socijalno-kontrolirajućeg mehanizma”. Nesposobni su odnositi se prema drugim ljudima kao prema misaonim i osjećajnim bićima.

Dakle, kombinirajte snažno izraženu animalističku instinktivnu prirodu sa spiritualnim, kreativnim, aktivnim, dinamičnim i avanturističkim mozgom kromanjonca i što ćete dobiti? Potrebno je samo zamisliti mješavinu nekreativne, gotovo parazitske neandertalske osobnosti i dinamične, kreativne osobnosti kromanjonca kako bismo dobili predodžbu agresivne, dominantne autoritativne osobnosti koja je lišena kreativnosti, koja nema sposobnost pojmiti vrijeme i prostor, te funkcionira potpuno oportunistički, kao gladni predator. Njegova glad ima nove načine izražavanja i utažavanja, iako se to uvijek može svesti na meso - jesti ili pariti se, ili oboje, na psihički ili fizički način: čisti materijalizam. Možda je ovo istinska “neandertalska ostavština”?

To ne znači da postoji jedan jedini autoritativni “psihopatski gen”. Ako pročitate knjigu Evil Genes, autorice Barbare Oakley, shvatit ćete da postoje različiti sustavi uključeni u ono što nazivamo B-skupina poremećaja osobnosti, što uključuje i psihopatiju. I svaki od tih sustava se kontrolira od različitih skupina gena. To bi jedino moglo biti prirodno ako govorimo o slučaju miješanja koji se dogodio jako, jako davno. Neuropsihijatar jednog mog poznanika predlaže sljedeće:
“Populacija svake pojedine grupe neandertalaca je vjerojatno bila mala i fokusirana na preživljavanje u teškom okruženju. Dakle, moram ovo objasniti i reći da su neandertalci bili slični psihopatima, jer njihovo ponašanje na to svakako upućuje. Međutim, nešto je neandertalcu nedostajalo, a to su inteligencija i sposobnost prilagodbe da manipulira većim grupama. Pretpostavljam da bi svaka značajnija grupa koja bi se sastojala samo od esencijalnih psihopata bila evolucijski nestabilna. Možda je to razlog zašto su izumrli? Bili su previše nalik na psihopate i nisu imali adaptacijskih mogućnosti.

Preživljavanje neandertalskih gena, uključujući one koji daju sklonost k nasilju, agresiji i nedostatku empatije, zahtijeva uključivanje gena iz evolutivno stabilne populacije - populacije koja imaju veću inteligenciju i sposobnost adaptiranja u svojoj genetici. Tako nešto bi dovelo do esencijalne psihopatije onako kako je mi danas razumijemo, dakle psihopatija započinje miješanjem. Prije toga to je bilo samo sjeme koje je obuhvaćalo agresiju i nedostatak empatije, no to nisu sve osobine esencijalnog psihopata. Inteligencija je nešto što upotpunjava ovu sliku, na primjer: sposobnost manipulacije u različitim socijalnim situacijama.

Prema radu Richarda Blooma Evolutionary Psychology of Violence - knjizi s kojom se ne slažem baš u potpunosti - čak i bez individualne motivacije da rašire svoje gene u kratkom vremenu, grupe to ipak postignu kroz duži period. Za male grupe agresivnih tipova koje se bore s nepogodama u okolišu i desetkovanom populacijom, bio bi imperativ silovati žene iz drugih stabilnijih grupa čija je populacija u porastu. Vjerojatno je to razlog zašto je silovanje rasprostranjena pojava za vrijeme invazija i općih socijalnih previranja. Postoji brojna dokumentacija o primitivnim društvima koja su napadala i ratovala zbog otimačine žena. U biti, napadači bi bili više motivirani silovati žene upravo zbog povećane vjerojatnosti da oni neće preživjeti bitku. Ali zato će njihovi geni preko tog čina preživjeti u njihovom potomstvu.”
To znači da je takvo miješanje stvorilo problem među kromanjoncima. Došlo je do stvaranja hibrida, nije nužno bila riječ o mutaciji. No zasigurno su kroz cijeli spektar postojale i mutacije uzrokovane epigenetičkim faktorima, a da ne govorimo o drugim događajima koji mogu uzrokovati mutacije, poput kozmičkih faktora. Neka istraživanja sugeriraju da se ovo miješanje između neandertalca i gracioznijeg tipa modernog čovjeka dogodilo na Bliskom istoku. Od tamo se moglo proširiti do sjevernije kromanjonske populacije. To, naravno, sugerira da je čisti kromanjonac u stvari došao s pete planete fizički, a ne kao produkt brze mutacije. Postoje tu još mnogi faktori koji se trebaju istražiti, zaista je sramotno da evolucionisti kontroliraju znanost i sprečavaju nas u otvorenom traganju za rješenjima problema našeg svijeta.

Nedavno sam pročitala zanimljiv rad, Neanderthal Settlement Patterns in Crimea: A landscape approach (Ariane Burke, Journal of Anthropological Archaeology, 25:4, prosinac 2006., str. 510-523), koji daje dokaze da su neandertalci bili toliko tupavi da se nisu mogli orijentirati u okolini bez jasnih, upečatljivih i izdaleka vidljivih obilježja, koji bi im pomogli da se vrate kući nakon traženja hrane. Pretpostavlja se da je to razlog zašto nikada nisu lutali daleko od svoje glavne baze, nisu naseljavali područja koja su bila “nečitljiva”, te zašto je njihovo društvo bilo toliko statično. Autor demonstrira da su neandertalski logori bili locirani pored upečatljivih prirodnih obilježja što navodi na zaključak da su ove lokacije izabrane jer su se lako mogle pronaći. To također sugerira da se ni nakon 200 tisuća godina postojanja, neandertalci nisu mogli orijentirati u prostoru uz pomoć sunca, mjeseca ili zvijezda.

Slika
Rekonstrukcija neandertalskog čovjeka. Primjećujete li veliku nosinu?
Jedna od najkorisnijih knjiga koja objašnjava na koji način su neandertalci koristili svoj um je The Prehistory of the Mind, autora Stevena Mithensa. To je fascinantna knjiga, iako je napisana od strane evolucionista koji nastoji čitatelju nametnuti svoje stajalište. Ali dijelovi kognitivne znanosti koje je uključio u knjigu su odličan materijal za razmišljanje. Tu je i povelik dio koji je posvećen analiziranju društava primata kao što su čimpanze i veliki majmuni, u svrhu usporedbe funkcioniranja njihovog uma s funkcioniranjem ljudskog uma, što služi za teoriziranje o tome na koji način se razvilo ljudsko razmišljanje. Autor se bavi i neandertalskim pitanjem, te se čini očiglednim da je neandertalska zajednica jako nalikovala zajednici čimpanzi - ponekad toliko da je to uznemirujuće. Možda zaista ima istine u tome da su oni potomci majmuna. U njihovom slučaju, to doslovno može biti istina, no ne nužno i istina za sve nas! Sve ovisi o tome kako je bačena genetska kockica.

Postoje brojni dokazi koji potvrđuju javljanje mutacija za vrijeme kometarnih događaja, a prikupljeni su u knjizi The Diluvian Impact, autora Heinricha Kocha, te u knjizi Man and Impact in the Americas, autorice E. P. Grondine. Ti se dokazi nalaze u obliku legendi o mutantima koji su se počeli pojavljivati nakon kometarnih udara. Većina tih legendi govori o promjenama u veličini tijela (obično su to divovi ili patuljci) i o žestokom kanibalizmu. Te dvije mutacije izgleda idu ruku pod ruku. Moguće je da te legende govore o periodima kada su se događala zagađenja DNK, a to može uključivati i događaje između kromanjonca i neandertalca ili drugih hominida. Neandertalci su bili jako niski, a kromanjonci jako visoki, dakle njihov hibrid je mogao biti ili/ili, a oba fizička izgleda su mogla nositi osobnost neandertalca u kombinaciji s inteligencijom i kreativnošću kromanjonca. Kanibal umjetnik, nije ugodna pomisao.

Ono što je također zanimljivo je činjenica da su crvenokosi pojedinci bili poseban objekt žrtvovanja u određenim dijelovima Južne Amerike. Poznato je iz genetičkog mapiranja da su neandertalci bili crvenokosi i blijede puti. Jesu li domoroci susretali neke od tih hibrida i na takav ih se način jednostavno rješavali? Ili, još gore, jesu li neki od tih hibrida zavladali nad običnim ljudima, te ih učili svojem kanibalističkom načinu života? To je, naravno, pod pretpostavkom da je povijest Amerika mnogo starija od onoga što je trenutno dozvoljeno po evolucionističkoj shemi. O tome su Richard Firestone i drugi, napravili jako zanimljivu seriju komentara u The Cycle of Cosmic Catastrophes:
“Naši rani preci su imali samo krvnu grupu 0. Otprilike prije 40 tisuća godina su se vjerojatno dogodile mutacije koje su kreirale grupe A i B. Tipovi A i B nastaju iz dominantnih gena, stoga su se proširili među populacijom i postali uobičajeni.

DNK dokazi sugeriraju da je krvna grupa B najvjerojatnije nastala u Centralnoj Aziji ili Africi, gdje je postotak uniformno najviši. Zbog toga što je postotak za ovu grupu najmanji u Australiji i Amerikama, čini se malo vjerojatno da su nastale na tim mjestima. Neki genetičari zaključuju da je tip B najmlađa krvna grupa, te da se pojavila najranije prije 15 tisuća godina, a najkasnije prije 45 tisuća godina, a ako je to točno, onda se ta distribucija čini nekonzistentnom s ranim Amerikancima za koje se smatra da su potekli iz Azije i prešli preko Beringovog tjesnaca. Ako se to tako dogodilo, onda bi krvne grupe B bilo mnogo više u Amerikama.

Za krvnu grupu A slika je mnogo kompliciranija, smatra se da je nastala u Europi, Kanadi i Australiji. Opet, ima malo dokaza da se tip A proširio iz Azije u Amerike. Umjesto toga, paradoksalno, čini se da je iz Europe stigla u Amerike mnogo prije Kolumba.

Je li moguće da Indijanci potječu iz Europe? Ta ideja izgleda dosta nategnuta po tradicionalnim gledištima, a ipak, prema Dennisu Stanfordu sa Smithsoniana, te prema Bruceu Bradleyu, postoje intrigantni dokazi koji povezuju Clovis tehnologiju pravljenja kremenih vrhova strijela sa solutreanskom kremenskom tehnologijom u Španjolskoj na kraju ledenog doba. K tome, Clovis vrhovi strijela se jako razlikuju od onih iz Azije, navodno njihove zemlje porijekla. Budući da krvne grupe pokazuju vezu s Europom, možda je ona i vjerojatnija nego Azija, možda su Solutreanci zaista otkrili Novi svijet - ili su možda drugi uspjeli u tome, jer, začuđujuće, nedavna proučavanja lubanja iz rane Južne Amerike sugeriraju aboridžinsko ili afričko podrijetlo.

Iako je krvna grupa 0 uobičajena svugdje, gotovo je univerzalna među Indijancima Južne i Centralne Amerike, te je mnogo više uobičajenija u Sjevernoj Americi nego u Aziji ili Europi. Ako su ljudi naselili Amerike i Aziju na kraju ledenog doba - nakon što su se pojavile krvne grupe A i B, onda su ti ljudi zanemarili sa sobom donijeti svoju normalnu distribuciju krvnih grupa.

Još jedan sustav određivanja krvne grupe je korišten za dokazivanje azijskog porijekla Indijanaca. Nazvan Diego, nedavno je evoluirao kao mutacija i svi Afrikanci, Europljani, Indijci, australski Aboridžini i Polinežani su Diego negativni. Istočni Azijati i američki domoroci su jedini ljudi koji su Diego pozitivni. Ali Diego pozitivni uzorci su više uobičajeni kod američkih domorodaca nego kod istočnih Azijata, što postavlja pitanje, tko je prvi dobio te gene? Ako se zaključuje po samoj krvi onda se može zaključiti da su najstariji autohtoni ljudi u stvari američki domoroci!”

[Firestone et al., The Cycle of Cosmic Catastrophes]
Gore navedeni tekst može izgledati kao da samo zbunjuje cijelu materiju, ali ako ćete pročitati knjigu Cataclysm, autora Allana i Delaira, sve će vam postati jasnije!

Vratimo se na neandertalce. Zanimljivo mi je primijetiti da su također imali dugačke glave "u obliku štruce kruha", s produžetkom pozadi poput “punđe”. Možda je to "Kainov znak"? To nas navodi da se zapitamo o Ica lubanjama iz Južne Amerike, kao i o lubanjama poput onih kod Nefertiti i njezine djece, te kako bi to moglo biti povezano s uspostavljanjem monoteizma. Periodi okolišnog stresa su omogućili patološkim tipovima da se uzdignu na vrh, a iskoristili su religiju kako bi ostvarili svoje krvave fantazije. Zaista mislim da psihopat - ekstremni oblik autoritarne osobnosti - nalazi zadovoljstvo u ljudskoj patnji.

Andrew Łobaczewski, autor Političke Ponerologije (Red Pill Press, 2006.), piše:
“Prirodne ljudske reakcije ... su psihopatima čudne, zanimljive, pa čak i komične. Zato nas promatraju... Oni postaju stručnjaci za naše slabosti i ponekad provode bezosjećajne eksperimente.”
Slika
Glava egipatske princeze. Je li ona bila dio "elite", neandertalsko-kromanjonski hibrid?
Zatim moramo uzeti u obzir i takve stvari poput deformacije lubanje i obrezivanja. Kada se čitaju studije te vrste, jasno je da mnogi slučajevi koje se citira u literaturi (Nefertiti i njezina djeca, na primjer) nisu bili umjetne deformacije, već prirodne, a možda te bizarne dolikocefalične glave s ekstremnim produžetkom glave prema nazad i prema gore, označavaju biblijski "Kainov znak" - ubojicu. Budući da postoji veza između deformacije lubanje i obrezivanja, zanimljivo je da je obrezivanje također rađeno kao “imitacija” "nove elite", tih hibridnih bića bez duša. I ako je tako, kakva je bila njihova genitalna struktura? Jesu li genitalije neandertalca bile tada drukčije na neki način, nešto što se izgubilo u mnogim generacijama genetskih rekombinacija od tih drevnih vremena - a obrezivanje je bio pokušaj da izgled organa normalnog muškarca nalikuje onome neandertalskog hibrida? Postoji stanje koje se naziva apostija, u kojem se muško dijete rađa bez prepucija. Midrash iz Ki-Tetze piše da se Mojsije rodio apostičan. Drugi izvori nam govore da su Jakov, njegov sin Gad i David također rođeni apostični. Izgleda da je David Levy, prijašnji izraelski ministar vanjskih poslova i član Knesseta, također rođen kao apostik. Autorizirana biografija Levya koju je napisao Arye Avneri 1983. godine bilježi sljedeće:
“Kada se David Levy rodio, njegova majka Sima je odmah primijetila da je drugačiji od ostalih muških beba. On se rodio već obrezan, jer je kožica u potpunosti nedostajala.”
U svakom slučaju, u nekoj točki, zmija je ušla u Eden, vjerojatno u formi psihopatologije iz koje se izrodila grupa elita, i ljudi su počeli stiskati glave svoje djece i ozljeđivati njihove penise kako bi nalikovali na vladare ili kako bi "zadovoljili boga". Nakon izučavanja te teme (a deformiranje lubanje je bila raširena pojava i prakticirala se sve do unazad 50 godina na nekim mjestima, uključujući - vjerovali ili ne - Europu), počela sam shvaćati na koji način su ljudi postali tako izopačeni, i pitam se kako bilo koje normalno ljudsko biće, koje je prošlo kroz te procese kao beba, može uopće odrasti u normalnu osobu. Ako im se osobnost nije poremetila u samom početku, takvima su mogli postati nakon što su ih vezali i pritiskali njihove glave u prve dvije godine života, a k tome dodajmo i faktor genitalnog sakaćenja (koje je mnogo gore u žena! Moj bože!). (Pročitajte: Saharasia Jamesa DeMea i Artificial Cranial Deformation autora Erica J. Dingwella.)

Jedna stvar o kojoj se treba govoriti je činjenica da su brojni povijesni autori revizionisti stvorili neke prilično bizarne fantazije o neandertalcima po kojima su oni bili nježna djeca cvijeća koju su desetkovali zli i tehnološki nadmoćniji kromanjonci. Te bajke se baziraju na senzacionalističkom novinarstvu. Reći ću samo ovo: izjave o neandertalskoj “ljudskosti” su zaista preuveličane. Kada pažljivo proučite originalne izvještaje prilično je jasno da neandertalci nisu imali vjeru ni rituale, a jedan ili dva slučaja “brige o starijima i nemoćnima” su mogući u vrlo kasnim kontekstima, najvjerojatnije zbog imitacije kao rezultata izlaganja kromanjonskom čovjeku.

Socio-antropolozi ukazuju na zapanjujuću raznolikost u društvima modernog čovjeka - u kontrastu sa stabilnim, homogenim društvom kromanjonaca - kao dokazu plastičnosti ljudske psihologije. Različita društva imaju različite standarde, običaje, religiozna uvjerenja, rituale i još puno toga. Pitanje je kako je tolika raznolikost uopće moguća? Nevjerojatna je činjenica da ljudska bića, za koja se tvrdi da su svi pripadnici iste vrste, imaju toliko različitih načina na koje uređuju svoje živote. Niti jedna druga vrsta nema takvu varijabilnost. Jedna od stvari na što to ukazuje jest da vrste koje su sposobne za takvu raznolikost u prostornim okvirima, mogu također biti sposobne za veliku raznolikost i u vremenskim okvirima. To jest, mogu se mijenjati, a to može značiti rast ili nazadovanje.

Također je važno i ovo: očigledno je da općenito ljudska bića nisu genetski programirana da budu članovi jedne ili druge specifične društvene grupe, iako mogu postojati neke genetske implikacije u tome (naročito kada se uzme u obzir genetsko miješanje između kromanjonaca i neandertalaca). Ono što se primjećuje je to da dijete koje je rođeno u jednom društvenom poretku može od najranije dobi odrasti u nekom drugom društvenom poretku i naučiti kako savršeno funkcionirati u tom novom prisvojenom okruženju.

Svaka društvena grupa kreira svoja vlastita ograničenja koja nameće svojim članovima. To znači da postoje mnoge razlike koje se mogu primijetiti među različitim društvenim grupama, ali razlike unutar same grupe se ne toleriraju jako dobro! (Sjećate li se značajki autoritativnih osobnosti koje smo spomenuli ranije?) Ako kao član jedne grupe prijeđete u drugu, morate promijeniti način na koji razmišljate, adaptirati se na drugačiji skup ograničenja koja vam nameće grupa među kojom živite.

Naravno, neki ljudi se mogu premjestiti iz društvene grupe u kojoj su se rodili u neku drugu s priličnom lakoćom, jer su rođeni s mentalnim sklopom koji je sasvim normalan za tu drugu grupu. Antropolozi nisu baš upoznati s najnovijim otkrićima iz kognitivne znanosti.

To znači da postoji genetski potencijal za diversifikaciju vezanu za razmišljanje i ponašanje koji je urođen u svako pojedino ljudsko biće, potencijal koji dozvoljava rast u bilo kojem pravcu, koji može biti inhibiran i/ili oblikovan od strane društva. Pitanje je, kako?

Jedna teorija o ljudskom društvu je i ona o "društvenom ugovoru" - grupa individua se skupi i napravi sporazum koji je u njihovom zajedničkom interesu i koji će svi poštovati - i tako je stvoreno "društvo". Problem s tom teorijom je to što je cirkularna - pretpostavlja stvar koju nastoji objasniti kao već postojeću, tj. da su ljudska bića već ustrojena po nekim vrijednostima koje im omogućavaju da se okupe kako bi uspostavili taj navodni ugovor. Takva grupa je već morala biti u stanju pojmiti situaciju u budućnosti u kojoj će imati koristi iz svoje vezanosti za te druge ljude preko ugovora. (Imajte na umu da ovdje opisujem razmišljanja evolucionista!) Ernest Gellner je iznio osnove teorije antropologije o tome kako su formirana društva. Napisao je:
“Način na koji ćete ograničiti ljude da ne čine raznovrsne stvari, koje nisu u skladu s društvenim ustrojem čijeg su članovi, jest taj da ih potčinite ritualu. Proces je jednostavan: nagovorite ih da plešu oko totema dok ne podivljaju od uzbuđenja i dok ne postanu poput želea u histeriji kolektivne pomahnitalosti; pojačate njihovo emocionalno stanje na bilo koji način, sa svim mogućim audiovizualnim pomagalima, drogama, plesom, muzikom i tako dalje; i jednom kada su stvarno drogirani, u njihove umove utisnete vrstu koncepta ili ideju s kojom oni naposlijetku postaju porobljeni. Sljedeće jutro, divljak će se probuditi s jakim mamurlukom i duboko usađenim konceptom. Ideja je u tome da je centralna značajka svake religije ritual, a središnja uloga rituala je “opskrbljivanje” pojedinaca s prinudnim konceptima koji simultano definiraju njihov socijalni i prirodni svijet, te ograničavaju i kontroliraju njihove percepcije i ponašanja na međusobno podupiruće načine. Ovi duboko internalizirani utisci ih nadalje obvezuju da djeluju unutar propisanih ograničenja. Svaki koncept ima sadržaj obvezujućih normi, kao i neku vrstu organizacijskog opisnog sadržaja. Konceptualni sustav kreira društveni red i nužan način ponašanja, te inhibira sklonosti prema mislima ili ponašanju koje bi prekoračilo svoje granice.

Ne vidim ni jedno drugo objašnjenje koje se odnosi na to kako se socijalni ili konceptualni ustroj i homogenost održavaju unutar društava koja su, u isto vrijeme, toliko nevjerojatno drukčija jedna od drugih kada se međusobno usporede. Jedna vrsta je nekako pobjegla od autoriteta prirode, te više nije genetski programirana da ostane u relativno uskom rasponu ponašanja, tako da su toj istoj vrsti potrebna nova ograničenja. Fantastičan raspon genetski mogućih ponašanja je ograničen u bilo kojem "krdu", te se obvezno poštivaju društveno označene granice. Ovo se može postići jedino uz pomoć konceptualnih ograničenja, koja se opet nekako moraju utisnuti u umove članovima društva. Semantička i kulturno prenosiva ograničenja su nekako nametnuta ljudima...

[Ernest Gellner, Anthropology and Politics, Blackwell, 1995.]
Iako se jako divim Gellneru i njegovom radu, moram naglasiti da je ta teorija o tome kako kontrolirati ljudska bića bila shvaćena na taj način i prije mnogo tisuća godina. Dok sam čitala razne stvari, pod ruku mi je došao prevedeni dio teksta s arheološke iskopine - hetitske ploče - gdje je kralj zapisao da je svećenstvo trebalo kralja kako bi on uspostavio njihov religijski autoritet i da je kralj trebao svećenike kako bi oni uspostavili njegovo pravo na vladanje. Ta vrsta kontrole je očigledna u krivotvorenju povijesti. Povijest, sama po sebi, postaje dio kontrole. Uostalom, kontrola nad svakodnevnim informacijama je upravo sama povijest u nastajanju. O tome kako taj proces funkcionira na nivou pojedinca možete vidjeti iz dijela teksta knjige Evil Genes koju je napisala Barbara Oakley, u kojoj se opisuje što "ples oko totema sa svojom društvenom grupom" čini ljudskom mozgu - uključujući i znanstvenike i kreacioniste, koji imaju vrlo snažnu privrženost svojim sustavima uvjerenja:
“Nedavna slikovna studija koju je napravio psiholog Drew Westen i njegovi kolege sa sveučilišta Emory pruža čvrstu potporu za dokazivanje postojanja emocionalnog rasuđivanja. Neposredno prije Bush-Kerry predsjedničkih izbora 2004. godine, dvije grupe subjekata su okupljene - 15 zagriženih demokrata i 15 zagriženih republikanaca. Svakome od njih su prezentirane konfliktne i naizgled štetne izjave o njihovim kandidatima, te također o metama koje su više neutralne, na primjer glumac Tom Hanks (koji je, čini se, dopadljiv tip za ljude svih političkih uvjerenja). Kao što je i očekivano, kada su sudionike pitali da naprave logične zaključke o kandidatima iz druge - “krive” - političke stranke, sudionici su našli način kako stići do zaključka koji će kandidata prikazati lošim, iako je njihova logika trebala nadići te posebne okolnosti i dozvoliti im da dođu do drugačijeg zaključka. Ovdje situacija postaje zanimljiva.

Slika
Vjerovanja u lažnu dijalektiku oko politike i religije čine čudne stvari ljudskom mozgu.
Kad se ova “emocionalna kontrola” počela pojavljivati, dijelovi mozga koji su normalno uključeni u rasuđivanje nisu bili aktivirani. Umjesto toga, cijeli skup aktivacija se pojavio u istim dijelovima mozga gdje se kazna, bol i negativne emocije osjećaju (to jest, u lijevoj insuli, bočnom frontalnom korteksu, te ventromedijalnom prefrontalnom korteksu). Jednom kada se pronašao način za ignoriranje informacija koje se ne mogu racionalno odbaciti, područja u mozgu za neuralno kažnjavanje su se ugasila, a sudionici su iskusili udarni val aktivacija u sklopovima vezanim za osjećaj nagrađenosti - slično osjećajima koje iskuse i ovisnici o drogama nakon što uzmu svoju dozu.

U biti, sudionici nisu dopuštali da činjenice stanu na put njihovom brzom donošenju odluka - kao da su pritisnuli tipku koja im je dala brzi osjećaj nagrađenosti. “Nijedan od sklopova koji obuhvaćaju svjesno rasuđivanje se nije nešto naročito aktivirao”, rekao je Westen. “Naime, čini se kao da su fanatici okretali kognitivni kaleidoskop dok nisu dobili zaključke koje su htjeli, a onda su ih snažno učvrstili, uz otklanjanje negativnih emocionalnih stanja i aktivaciju pozitivnih”...

Na koncu su Westen i njegovi kolege došli do zaključka da "emocionalno pristrano rasuđivanje vodi do “utiskivanja” ili pojačavanja obrambenog uvjerenja, asocirajući na sudionikovu “revizionističku” procjenu podataka s pozitivnom emocijom olakšanja i eliminacije nemira. Rezultat toga su zabetonirana fanatična uvjerenja, a tada osoba može naučiti vrlo malo iz novih podataka", rekao je Westen. Westenova zadivljujuća studija je pokazala kako je procesuiranje neuralnih informacija koje su povezane s onim što on naziva "motivirajuće rezoniranje" ..., čini se, kvalitativno drugačije od rasuđivanja kada osoba nema snažan emocionalni ulog u zaključcima koji se trebaju donijeti.

Ova studija je stoga prva koja opisuje neuralne procese koji čine podlogu političke prosudbe i donošenja odluka, a također opisuje i procese koji su uključeni u kontrolu izražavanja emocija, psihološke obrane, potvrdne pristranosti i nekih formi kognitivne disonance. Značaj ovih otkrića se proteže i izvan istraživanja o politici: "Svi ljudi, počevši od menadžera i sudaca do znanstvenika i političara, će rasuđivati emocionalno pristrano ako imaju postojeći interes o tome kako interpretirati “činjenice”‘, smatra Westen.”

[Barbara Oakley, Evil Genes, Prometheus Books, 2008.]
Ukratko, ljudski mozak koji je zabetoniran u sustavu uvjerenja - vjerujući u to nešto zato što njihova društvena grupa, vršnjaci i obitelj također vjeruju u to - doslovno osjeća bol ako pokušaju otvoriti svoje umove i razmišljati na neograničen i nepristran (objektivan) način. Ista stvar se mora dogoditi i osobi koja pokušava shvatiti različita društvena ograničenja koja su prihvaćena kao savršeno normalna u drugačijoj kulturnoj grupi. Implikacije su zaista enormne. To također može objasniti zašto je znanost toliko iskvarena! Ovo je, u biti, unutarnji pregled mozga autoritarne osobnosti.

Ali tu ima mnogo više nego što se čini. John Schumaker, u svojoj knjizi The Corruption of Reality, ističe da ljudska bića, čini se, već imaju prirodno umreženu potrebu za disocijacijom. Mislim da je to u stvari potreba za ostvarivanjem kontakta sa svojim višim Ja - poljem informacija, takoreći, koje je transducirano preko naše DNK. Neki od nas imaju DNK koja nas povezuje s kreativnim izvorom, koju smo naslijedili od naših kromanjonskih predaka, a neki od nas možda imaju DNK koja nas povezuje s našim neandertalskim precima - ovisno o kombinaciji bačenih DNK kockica, u većini slučajeva. (Pogledajte The Prehistory of the Mind, koju je napisao Mithen, za uvid o detaljima iz kognitivne znanosti.) U osobi u kojoj prevladavaju neandertalski geni (uzmimo to kao hipotezu), sposobnost mozga da se disocira može jednostavno biti normalan način rada - mozak bez nadglednika ili potpune ljudske svijesti koja omogućuje usklađivanje raznih dijelova i funkcija mozga. To također može rezultirati i drugim mentalnim poremećajima. U individui s kromanjonskom - potpuno ljudskom DNK konekcijom - kapacitet mozga za disocijaciju ima potencijal biti korišten na potpuno drukčiji način: kao sredstvo pristupanja i povezivanja s arhetipskim područjima, područjima čiste svijesti.

U svakom slučaju, čini se potpuno jasno iz dokaza koje prezentira Schumaker da je upravo ta umrežena funkcija u svim tipovima ljudskih bića ona koja ih čini podložnima iskorištavanju od strane bilo kojeg prodavača zmijskog ulja koji se putem pojavi. Također je sasvim očito da oni koji ne koriste tu sposobnost mozga - oni koji je potiskuju - pate od mnoštva psiholoških poremećaja.

Slika
Pozitivna disocijacija je ključna za zdravlje ljudskih bića i za zdravlje ljudskog društva.
U svijetu danas vlada epidemija koja ni izbliza ne dobija dovoljno pažnje: epidemija stresa. Prema najnovijim statistikama, današnji ljudi imaju 100 puta veću mogućnost za značajne emocionalne/mentalne probleme nego ljudi koji su rođeni prije 100 godina. Broj odraslih koji pate od depresije i tjeskobe se utrostručio od 1990.!!! Preko 80% ljudi koji posjete liječnika zbog psiholoških smetnji se također žali na prekomjerni stres. Ti problemi se konstantno povećavaju tolikom brzinom da će, za desetak ili više godina, glavni uzrok smrtnosti i invaliditeta biti stres, te će nadmašiti druge bolesti, nesreće i nasilje. Dakle, radi se o ozbiljnom problemu. Moja procjena je da se to događa zbog psihopatskog (tj. dominantno neandertalskog) nastojanja da se eliminira bilo kakav koncept duhovnosti iz našeg realiteta. To je, esencijalno, u osnovi evolucijske teorije i razlog zbog kojeg ona dominira današnjom znanošću. Znanošću vladaju neandertalsko-dominantne individue koje nalikuju na ljude i koje u biti nemaju spiritualnu prirodu iako imaju više moždane funkcije sa spiritualnim konekcijama koje ne vode nikamo; i bez mogućnosti razvitka savjesti.

Łobaczewski ističe da psihopati sasvim prirodno prisvajaju materijalistički, evolucijski svjetonazor (jer je to sve što mogu pojmiti). Također primjećuje:
“Specijalisti u području psihologije i psihopatologije bi analizu ovog sustava zabrana i preporuka (na znanstvenom području) smatrali vrlo zanimljivom. To je jedan od puteva kojim se može doći do same srži materije ili prirode makro-socijalnog fenomena. Zabrane su nametnute dubinskoj psihologiji, analizi ljudskog instinktivnog substratuma, kao i analizi snova.”
Čak je i psihologija sparivanja ljudi pod embargom, inače bi žene mogle naučiti kako izbjeći psihopatske muškarce!

Također je zabranjena i studija psihopatologije (naročito psihopatije). Kao što on primjećuje, svako dobro razrađeno razumijevanje psihopatije bi neizbježno dovelo do dijagnoza u samom sustavu, a to patološka elita ne može dozvoliti. Dakle, “namjeran i svjestan sustav kontrole, terora i diverzije je već na djelu... Zloupotreba psihijatrije u svrhe koje su nam već poznate, proizlazi iz same prirode patokracije kao makrosocijalnog psihopatološkog fenomena.”

To nam daje naznaku o tome što se nalazilo u samom korijenu kromanjonske religije, ono što ih je činilo smirenima, povezanima, kreativnima i homogenima bez prisile ili dominacije. Rješenja za probleme s kojima se mi suočavamo mogu ukazati na to kako su se oni s njima suočavali. Dakle, primijetili smo da ljudi moraju znati kako
  1. nositi se sa stresom na zdrav način, to jest koristiti disocijativne tehnike pozitivno se fokusirajući na nematerijalne realitete kako bi povećali sposobnosti objektivnosti kad se fokusiraju na materijalan svijet;
  2. koristiti disocijativne tehnike da bi sjedinili razne aspekte svjesnog uma dok, u isto vrijeme, prave direktan kontakt sa svojim višim Ja.
Činjenica da neke tehnike zaista pomažu u postizanju ovih stvari nam ukazuje na koji je način ljudski rod okupiran i naveden na siguran put do uništenja. Te stvarne i izvodljive tehnike (koje djeluju zbog uspostavljanja novih konekcija u mozgu) su korištene na predatorski način od strane neandertalskih hibrida - prodavača zmijskog ulja - kako bi napunili svoje vlastite džepove, te kako bi u ljude usadili ideje i vjerovanja koja su očigledno lažna i koja nemaju veze s realnošću. Koristili su te tehnike kako bi okrenuli velike grupe ljudi jedne protiv dugih zbog vlastitih interesa - interesa raznih tipova prodavača zmijskog ulja i njihovih suradnika (brak između religije i politike je drevan), te kako bi nadahnjivali ratove, pogrome, progone, i tako dalje.

Slika
To je uvijek uspijevalo jer to je način na koji je ljudski mozak umrežen, a veze u toj mreži su rezultat ljudske evolucije. Vrlo dugo vremena naše evolucijske povijesti bila je velika prednost što smo imali te sposobnosti koje sada protiv nas koriste patološki tipovi. Łobaczewski je vrlo rijedak primjer psihologa koji prihvaća “spiritualnu” poveznicu u mozgu kao prirodnu, iako nerazvijenu kod većine ljudi.

Uzimajući u obzir sve što je gore napisano, zaista nije teško primijetiti na koji način se odvija korupcija unutar znanosti i što to znači za ljudski rod. Psihopati, jednom kada se nađu na pozicijama moći i utjecaja, zabranjuju dijelove znanosti za koje znaju da su prijetnja njihovim pozicijama. Prirodnom progresijom stvari, to se primijenjuje i na istraživanje svijesti. Oni promiču svoj vlastiti unutarnji krajolik (materijalizam) kroz znanost i projiciraju ga na cijelo čovječanstvo, u biti sprečavajući otkrivanje načina kojim bi ih se identificiralo kao abnormalne. Kreiranjem takvih semantičkih barijera mogu kočiti i oblikovati naš “genetički potencijal za raznolikost misli i ponašanja” u pravcu koji god izaberu. Mi na taj način gubimo potrebne alate kojima možemo otkrivati pravo porijeklo njihove patologije, te istinske potencijale unutar normalnih ljudi. Negiranjem postojanja uređenih principa svijesti, oni negiraju i postojanje bilo kojeg potencijalnog ustroja kojem možemo težiti. Blokiraju naš povratak u Zlatno doba.

Dakle, kako im je to pošlo za rukom? Kako su se patološki hibridi uspjeli infiltrirati u stabilno, miroljubivo, homogeno društvo koje je kao takvo postojalo kroz, doslovno, tisuće godina? Pretpostavljam da se to dogodilo kroz seks - neki od tih hibrida su iskoristili svoje predatorske vještine kako bi proširili svoje gene u populaciju kromanjonaca.

To je problem o kojem sam puno razmišljala. Dovoljno je lako reći da su hibridi išli uokolo silujući žene i tako širili svoje gene, što se zasigurno i događalo ponekad. Ali kad uzmete u obzir miješanje genetičkih tipova, shvatit ćete da su definitivno postojali neki od njih koji su svoju predatorsku glad za materijalnim dobrima i ženama koristili na kreativnije načine zahvaljujući mentalnoj snazi koja je nastala kroz miješanje. Osim toga, djeca koja su nastala kroz takva silovanja su vjerojatno bila umorena ukoliko nije bilo neke osobite kvalitete koja bi to spriječila. Dakle, očiti patološki tipovi su izumirali, a psihopatija je nastavila postojati prirodno odabirući određene primamljive kvalitete koje su dizajnirane kako bi osigurale preživljavanje potomstva.

Kad sam čitala Women Who Love Psychopaths, knjigu koju je napisala Sandra Brown, shvatila sam da su taktike psihopata, stvari koje im uspijevaju pri mamljenju, zarobljavanju, stvaranju veza sa ženama, očite karikature stvari koje bi se inače trebale manifestirati na pozitivan način. Na primjer: psihopat može koristiti svoje oči i riječi kako bi očarao i namamio ženu u svoj krevet u kojem će se “povezati” s njom kroz “super seks”. On koristi nježne, romantične riječi, geste, obećanja, i tako dalje.

S druge strane, normalni momci se baš ne osjećaju ugodno zureći u oči voljenih osoba, niti se osjećaju ugodno govoreći romantične riječi, izvodeći divlje romantične geste i naravno, većina muškaraca je seksualno inhibirana ili se u seksu ponaša djetinjasto. Također ne shvaćaju seks onako kako bi trebao biti shvaćen, kao jednu od najboljih prilika za povezivanje sa svojim partnericama tijekom života. To negativno i djetinjasto ponašanje muškaraca prema ženama je nametnuto kulturom, naročito kroz religiju - ali tu je samo početak. Kako bi u potpunosti razumjeli koliko je naše društvo poremećeno po pitanju seksa i seksualnosti pročitajte knjigu Hervey Cleckleya pod nazivom Caricature of Love. Vrlo teška knjiga, ali ako je pročitate, bit će vam drago što jeste - osim, naravno, ako ste psihopat. I vidjet ćete pravi opis samog “umjetnika kanibala” o kojem sam hipotezirala gore u tekstu!

Slika
Psihopat promatra svoj plijen, čini sve stvari za koje zna da će je osvojiti, a zatim je potčini svojoj zloj volji. Zašto normalni muškarci promatraju svoje partnerice kao plijen, a ne kao objekt privrženosti i davanja? Zašto ne nauče sve o njoj, što ona jeste, što ona želi, što ona treba, a zatim joj daju to kao čin ljubavi?

To je jedna stvar koju sam primijetila. A razlog zašto to spominjem, kao što sam rekla, je zbog toga što je interakcija između psihopata i njegove lovine karikatura onoga što je bio dio kromanjonskog religioznog pogleda na svijet koji je dominirao u Zlatnom dobu, a to je nešto što smo u potpunosti izgubili.

Ako su priče o Sodomi i Gomori zamagljena sjećanja o uništenju Atlantide (sjedinjena s kasnijim kometarnim udarima) kao što sumnjam, te ako uzmemo u obzir drevne priče koje povezuju Potop s nekom “ritualnom krivnjom” ili seksualnom neumjerenošću, tada kroz izmaglicu počinjemo uviđati što se zapravo događalo.

Također, sve to nam daje potpuno novo značenje priče o Nefilima:
1Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, 2opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli... 4U ona su vremena - a i kasnije - na zemlji bili Nefili, kad su Božji sinovi općili s ljudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti ljudi. 5Vidje Jahve kako je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća. 6Jahve se pokaja i u svom srcu ražalosti što je načinio čovjeka na zemlji.”

[Knjiga postanka 6:1-5, izvodi]
John Van Seters smatra da je Biblija u stvari napisana dosta kasnije nego li se misli, te da u njoj ima jako puno utjecaja grčke mitologije. Drugi se eksperti slažu s tim stavom. Zar je to samo imitacija grčkih herojskih priča o nekim ozbiljno poremećenim ljudima? I jesu li te antičke priče preuređena sjećanja na kataklizmička vremena? (Još jednom, pogledajte The Diluvian Impact i Man and Impact in the Americas gdje su stvarne priče i mitovi prilično opsežno pokriveni.)

Vratimo se nazad na problem karikature. Kao što sam rekla, mislim da je ono što psihopati rade karikatura normalne ljubavi između spiritualnih ljudi, načina na koji smo evoluirali u međusobnoj emocionalnoj interakciji.

Postoje mnogi ljudi koji jasno osjećaju taj nedostatak razumijevanja u našem svijetu, koji žude za smislenim jedinstvom, za “pripadanjem” svojoj “vlastitoj vrsti” takoreći. Taj duboki impuls je ono čime razni crni magovi poput psihopatskih religijskih i političkih lidera manipuliraju kako bi postigli svoje entropijske ciljeve. Ta žudnja za sjedinjenjem s drugom dušom koja razumije i prihvaća nekoga bezuvjetno, sjedinjenjem u kojem se jedno drugom daju u potpunosti, je suština žena koje vole psihopate. To je i suština mnogih ljudi koji postanu sljedbenici religija i ideologija, čija “strast” je zloupotrebljena kako bi postali fanatici i “radikali”.

Ukratko, čini mi se da psihopati uspijevaju jer promatraju žene i znaju što trebaju raditi kako bi ih namamili i zarobili. A to uspijeva jer te žene imaju “nešto određeno” u sebi što traži pravu ljubav i zato greškom zamijene karikaturu za pravu ljubav, jer nisu svjesne činjenica o psihopatiji. Ne shvaćaju da imaju “receptore za spiritualnu ljubav” na koje se može povezati i “droga” (to jest psihopat), a to ne djeluje onako kako bi prirodni neurokemijski proces trebao djelovati (to jest, prava spiritualna ljubav s čovjekom koji može dati i primiti istinsku ljubav). Ta ideja otkriva mnoge probleme, a jedan od njih je što to pravi spiritualan muškarac treba činiti kako bi nadišao svoje slabosti i naučio davati na svim nivoima: mentalno, emocionalno, fizički i spiritualno; i žene koje trebaju naučiti kako razlikovati istinito od lažnog.

Vratimo se na naše istraživanje o tome što je to vodilo čovječanstvo iz Zlatnog doba u vrstu društva koje može stvoriti toliku kozmičku neravnotežu da se i sama nebeska tijela aranžiraju kako bi ga uništila. Ernest Gellner smatra - budući da su društvene konstrukcije tek nešto više od “semantičkih ograničenja” koja se nameću ljudima izvana, promjena je moguća. Ali on također primjećuje da to mora biti kumulativno, slično polaganom zagrijavanju žabe u loncu s vodom.
“(To) također socijalne promjene čini mogućima, promjene koje nisu bazirane na genetskim transformacijama, već koje su više bazirane na kumulativnom razvoju u određenim smjerovima, koji se sastoje od izmjene semantičkih, a ne genetskih sustava ograničenja... Očuvanje reda je mnogo važnije za društvo od postizanja korisne promjene. ... većina promjena uopće nije korisna; većina njih će poremetiti socijalni red bez odgovarajućih blagodati (prednosti).”

[Gellner, Anthropology and Politics, Blackwell, 1995.]
Ovdje pronalazimo ključ za razumijevanje korupcije znanosti, a time i društva, te njegovog razumijevanja svijeta kojeg je Zinoviev opisao. Čini se da je nova semantička konstrukcija na djelu od vremena renesanse. Začuđujuće je da je renesansa iznjedrila taj novi način razmišljanja gledajući 2000 godina u prošlost prema velikim umovima iz klasične Grčke i Rima - zbog njihovih matematičkih, filozofskih i logičkih pristupa! (Naravno, Fomenko sugerira, s jakim dokazima koji to podupiru, da su “antički tekstovi” iz klasičnog doba u stvari napisani za vrijeme same renesanse, te da se zapravo radi o majstorskim krivotvorinama!)

Slika
"David" – djelo Michelangela – primjer vrhunske renesansne umjetnosti.
“Evolucijska prijelomna točka” iz devetnaestog stoljeća je označila kulminaciju postupnog prijelaza društva kojim dominira religija, k društvu kojim dominira “racionalno razmišljanje” i znanost. Novi način razmišljanja je tvrdio da je upotreba čistog razuma krajnji autoritet, a ne iskustvo, autoriteti ili spiritualna uvjerenja. To je prouzročilo promjenu načina na koji su učenjaci doživljavali sebe i ostatak čovječanstva. To je generalno, bio pozitivan trend. Ta metoda je postavila temelje za stvaranje pravih znanstvenih metodologija i načina spoznavanja. Međutim, taj stav je također potaknuo vrlo skeptičan stav prema prijašnjim sustavima vjerovanja i povijesti. Drevne civilizacije su bile smatrane primitivnima usprkos očiglednoj sofisticiranosti ostataka koji su otkriveni, a priče o Zlatnom dobu su bile u potpunosti odbačene. Usput se tu umiješao i Darwin sa svojim idejama koje su se ukorijenile u sva područja znanosti. Dakle, ustaljeno primjenjivanje materijalističko-evolucijskog načina razmišljanja je ono što je dovelo do objašnjenja poretka univerzuma, koji danas prevladava. Bez sumnje da, u cijelom tom sklopu, postoje psihopati koji djeluju kao siva eminencija iza scene znanosti - koja kontrolira većinu naših društvenih konstrukcija i institucija - jer zasigurno ne možemo reći da su svi znanstvenici, ili većina njih, psihopati. Profesija sama po sebi zahtijeva superiorni intelekt što isključuje većinu psihopata. Međutim, zasigurno uključuje mnoge koji posjeduju autoritarne osobnosti.

Postoje i drugi načini kojima se utječe na ljudsko društvo, a jedan od njih je upotreba šokova - emotivnih ili fizičkih - na ljudski sustav koji se, ukoliko je šok dovoljno jak, “rastaljuje” i postaje dovoljno plastičan za preoblikovanje u novu konfiguraciju društvenih uvjerenja (ili što god se želi usaditi kao kontrolni sustav u ljudski mozak). Pavlov to naziva “transmarginalna inhibicija”. Društveno nasilje je provjerena i pouzdana metoda kojom elita “tali” populaciju kako bi je učinila prijemčljivom za promjene koje inače prije toga ne bi prihvatili. Međutim, postoji problem, elita ne može to činiti otvoreno protiv svoje populacije jer ne bi bilo tolerirano, bilo bi viđeno kao nasilje unutar grupe. I stoga, nasilje mora biti predstavljeno kao da dolazi od “neprijatelja”, ili neke druge društvene grupe.

Naravno, postoje promjene koje se javljaju u društvu kao posljedica remećenja ili uništenja njegove organizacije preko rata - neprijateljskog napada - što u nekim slučajevima samo po sebi dovodi do jačanja odlučnosti napadnute društvene grupe da još više brani svoje društveno uređenje. To također može dovesti i do promjena u društvenim vrijednostima uključujući i takvu nužnost obrane poput transformacije miroljubivih ljudi u hrabre borce za slobodu pod opresijom okupacije.

Obično, okupirajuće snage nastoje eliminirati individue koje su u stanju pružati otpor kako bi preoblikovanje društva ili, kako to nazivaju, “smirivanje” društva išlo lakše. Poljska pod Hitlerom i kasnije pod Sovjetima je upravo takav slučaj. Nijemci su smatrali Poljake inferiornom rasom, kao i sve druge slavenske narode. Dakle, prema određenom planu, Poljaci su trebali biti razvrstani prema strogo rasističkim kriterijima. Poljaci njemačkog porijekla su trebali biti preklasificirani u etničke Nijemce. Plan je bio da se Poljska transformira u njemačku provinciju tijekom kratkog perioda od 25 ili 30 godina. Dakle, nikakva milost nije smjela biti ukazana toj populaciji. Kako bi se osigurao uspjeh tog plana za brzo prisvajanje Poljske, bilo je potrebno likvidirati inteligenciju. “Zvuči okrutno”, navodno je Hitler rekao Hansu Franku, “ali takav je zakon života.”.

Poslužimo se društvenom antropologijom kako bismo pokušali saznati kako je izgledalo kromanjonsko društvo. Ernest Gellner smatra da se prvo morala razviti sposobnost “slaganja s drugima” - izbjegavanja kaosa potencijalnog nedostatka samokontrole ljudskog bića, te pronalaženja načina kako primijeniti duboko usađene koncepte. Zatim se pita - što je nastupilo prije - Ta izvanredna sposobnost samoregulacije društvenim dogovorom uz svu raznolikost načina kojima se to može postići, ili jezik koji je neophodan za uopće učiniti sve te stvari? Te dvije sposobnosti su očito međuovisne. Kada netko ima mogućnost neograničenog raspona mogućih načina ponašanja, to ponašanje se mora ograničiti kako bi se postigla sloga s drugima, mora postojati nekakva vrsta sustava znakova koji ukazuju na granice, pa makar to bilo samo u vlastitoj glavi! Jezik je set znakova koji oblikuju granice našeg ponašanja pri ophođenju s drugima, to jest, jezik je nadomjestio genetski uvjetovane granice u ponašanju.

To znači da su vjerovatno brojni faktori nastupili zajedno odjednom: mogućnost širokog raspona načina ponašanja, način signaliziranja opcija i optimalnih načina ophođenja među članovima grupe, te prisutnost sustava koji će usaditi individue u sam sustav, jednom riječju - rituala. Taj skup značajki je morao doći zajedno, a to je veliki problem za znanost kada se evolucija pokušava koristiti kao objašnjenje.

U to isto vrijeme je došlo i do razvoja još jedne grupe kvaliteta. Za većinu vrsta, vatra znači opasnost. Isto je i s direktnim gledanjem oči u oči, te otvaranjem usta i pokazivanjem zubi. Ukoliko tim elementima dodamo i hranu u grupi individua u kojoj se ne radi samo o roditeljima i njihovom potomstvu, dobit ćemo siguran recept za sukob i nasilje u bilo kojoj drugoj životinjskoj vrsti. Međutim, sasvim je jasno da je u određenom trenutku neka grupa ljudi preokrenula sve te signale i transformirala ih u samu srž čovječanstva. Ta promjena u ponašanju je dokazana prisustvom centralnih ognjišta oko kojih se jelo u krugu. U međusobnom dijeljenju hrane i popratnim ljubaznostima ljudi pokazuju temeljnu razliku i odvojenost od ostatka životinjskog carstva.

Od svega što ljudi čine, dijeljenje hrane je najmanje "evolucijski". Ni jedna druga vrsta nije slijedila taj put uzajamnog dijeljenja i podrške, koji podrazumijeva biti u stanju apstraktno pojmiti koncepte vremena i prostora. Koja logika prirode, kao što tome svjedočimo u životinjskom carstvu, bi slijedila takav put toliko stran prirodnom svijetu?

Inače, zajednički objed je važan simbol za većinu drevnih religijskih sustava. Dijeljenje hrane predstavlja najtemeljniju razliku između čovječanstva i svijeta koji ga okružuje. Možda ovdje možemo vidjeti konflikt između kromanjonaca i neandertalaca. Mislim da je paleolitski ritual bio ono što se prenosilo dalje kao način otkrivanja tko je i tko nije bio patološki tip u ona drevna vremena. Sjetite se samo “Posljednje večere” i njenog mogućeg značaja. Što je to bilo toliko važno u dijeljenju hrane da je postalo centralni dio religije? Je li bilo nečeg u tome što je bilo starije od kršćanstva kakvog poznajemo? Možda “Posljednja večera” nosi poruku: “jedite zajedno, dijelite hranu u uspomenu na mene - vi niste životinje, vi ste duhovna bića”. Tijekom milenija, kruh je zamijenio originalno dijeljenje mesa oko vatre, ali simbolika je i dalje bila ista. Čini se da su se najveći mozgovi i većina "ljudskog" ponašanja pojavili među onima koji su kuhali i jeli meso.

Slika
Da Vincijeva “Posljednja večera” – primjer naglašavanja važnosti zajedničkog objedovanja.
Suština stvari je u tome da je morao postojati početak - na ovoj Zemlji - ili na petom planetu ili na Marsu - i svatko tko želi razumjeti ljudsku dilemu ne može odvraćati svoj pogled od pitanja kako je sve to započelo. Vidimo da su ljudi otuđeni sami od sebe, i jedni od drugih, i očajnički nam je potrebno da shvatimo zašto - u punom smislu, a ne samo u teorijskim fragmentima. Naravno, to u samom startu podrazumijeva da čovjek posjeduje neku "esenciju".

Paleontologija pokušava otkriti korake koji bi doveli životinje do potpuno ljudskog ponašanja. Možda to nisu koraci, možda je to jednostavno razlika između onoga što je animalno i onoga što je zaista ljudsko? Ipak, istraživanje nam je korisno u analizi različitosti. Antropologija pokušava otkriti na koji način smo od društva koje je bilo manje-više stabilno, zahvaljujući ritualima, stigli do društva gdje se ljudi svojevoljno opredjeljuju - apstraktno i preko udaljenosti - prema specifičnom ponašanju koje nije uvjetovano genetikom, tj. takozvani “socijalni ugovor”.

Gellner je vjerovao da živimo upravo u takvom društvu - društvu socijalnog ugovora. Osjećao je da ritualima ograničeno društvo nije normalno, niti prihvatljivo. Međutim, propustio je primijetiti mnoštvo načina na koje je plesanje oko totema zamijenjeno drugim, jednako efikasnim načinima za utiskivanje grupnog identiteta u individuu - autoritarnu dinamiku koja po svemu sudeći potječe od psihopata, kao i semantičke blokade koje postavljaju na čovječanstvo kroz promidžbu određenih znanstvenih disciplina, dok stavljaju embargo na druge.

Prema uvriježenom znanstvenom stajalištu, neolitska revolucija - prijelaz na poljoprivredu - je bio jedan od koraka koji nas je doveo tu gdje danas jesmo. Taj korak je sadržavao razvoj sustava za proizvodnju i skladištenje hrane. Ljudsko društvo koje je već bilo prilično raznoliko, te u procesu promjene prema društvu koje proizvodi i skladišti hranu - prema Gellneru i drugima - je već bilo "ritualno ustrojeno društvo".
“Ali poljoprivreda je također bila i velika zamka. Glavna posljedica usvajanja proizvodnje i skladištenja hrane je bila sveprožimajuća politička dominacija. Izreka koja se pripisuje proroku Muhamedu tvrdi da "podčinjenost ulazi u kuću preko pluga". To je duboko istinito. Onoga trenutka kada postoji višak i skladištenje, prisila postaje društveno neizbježna, dok je prethodno bila opcionalna. Višak se mora zaštititi. Također ga treba i podijeliti. Ne postoji način podjele koji je samoopravdajući, niti koji se sam može izvršavati - netko ga mora izvršiti na neki način.

To razmatranje, zajedno s jednostavnim principom preventivnog nasilja koje potvrđuje da ti trebaš biti prvi koji će učiniti drugima ono što će oni učiniti tebi ako im se pruži prilika, neizbježno pretvara ljude u suparnike. Nasilje i prisila jesu postojali i u predpoljoprivrednim društvima, ali to su bili izolirani slučajevi. Nisu bili, takoreći, ugrađeni u društvo kao što je to nužno slučaj s agrarnim društvima...

Potreba za proizvodnjom i obranom također potiče agrarna društva da cijene potomstvo, što znači da, zbog poznatih maltuzijanskih razloga, njihove populacije često dolaze blizu opasne točke... Članovi agrarnih društava su svjesni okolnosti u kojima se nalaze, ali i ne čekaju da ih pogodi katastrofa. Organiziraju se na takav način kako bi se zaštitili, ako je moguće, od toga da ne budu na posljednjem mjestu u redu čekanja.

Slika
S poljoprivredom je stigla i dominacija.
Dakle, najvećim dijelom, agrarno društvo je autoritarno i snažno podložno dominaciji. Čini ga sustav zaštićenih i branjenih skladišta, s unaprijed određenim (diferencijalnim) i zaštićenim pravom pristupa. Disciplina je nametnuta, ne toliko stalnim direktnim nasiljem, nego prisilno diferencijalnim pristupom skladištima hrane. Prisila ne samo da osigurava mjesto u redu, prijetnja nazadovanjem ili nada u napredovanje na listi reda čekanja također osiguravaju disciplinu. Na taj način prisiljavanje postaje indirektno. Goli mač se koristi samo protiv onih koji u potpunosti prkose gospodarima reda...

... velika većina agrarnih društava su u stvari sustavi nasilno ustrojenog skladištenja viškova, te njihove zaštite... Politička centralizacija općenito, iako ne i univerzalno, slijedi nakon viškova u proizvodnji i njihovog skladištenja. ... Formalizirana mašinerija prisilnog ustroja nadopunjuje ili djelomično zamjenjuje ritual.”

[Gellner, Anthropology and Politics, Blackwell, 1995.]
Sljedeći korak je, naravno, pisanje, jer zapisivanje je neophodno kako bi se vodila evidencija o onome što je uskladišteno, tko je u redu čekanja, na kojoj poziciji, i tako dalje. Pisanje zatim vodi nečemu drugom što je također interesantno: šifriranju značenja i skladištenju tih šifri, generalno dogmatskih ideja. To znači da se ideje mogu prenositi kroz vrijeme i prostor. Ukoliko je doktrina centralizirana i obdarena jedinstvenim vrhom/porijeklom, kao npr. jedan ekskluzivni i ljubomorni bog, to može imati vrlo loše i dalekosežne posljedice. Vodi do manipulativnih semantičkih tehnika s dodatnim ojačanjem - postane široko rasprostranjeno i centralizirano - u rukama malobrojne vladajuće elite. Tu se nalaze specijalisti - svećenici - koji ozakonjuju vjerovanja, te specijalisti nasilja - koji ta vjerovanja ustrojavaju u društvo. Njihova “superiornost” je dokaz činjenice da je održavanje socijalne discipline problematično i da je gotovo nedostižno bez njih.

Društvo koje je zasnovano na principima agrarnih viškova i njihovog skladištenja ne može funkcionirati bez pomoći elite, a jednom kad se ta elita formira, postane vrlo, vrlo teško oduprijeti se njihovim rastućim zahtjevima (pohlepi), te još teže riješiti ih se. Povrh toga, agrarno društvo koje se bazira na akumulaciji, skladištenju i raspodjeli materijalnih dobara se lako može transformirati u industrijsko društvo, što se i dogodilo. Antropološki i sociološki gledano, to je skraćena verzija na koji način se sve to dogodilo. Nekim čudom, čovjek s potpuno razvijenim sposobnostima za konceptualizaciju je odjednom iskočio na scenu povijesti i započeo plesati oko totema - i u stvari nije nikada ni prestao. I to evolucija, zar ne?

Dakle, što ja mislim o tome kakvo je bilo društvo u Zlatnom dobu? Opet, odgovor se može pronaći u socijalnoj antropologiji.

Prema najnovijim arheološkim i paleontološkim istraživanjima, najstariji oblik religije koji se može identificirati s kromanjonskim čovjekom je bilo obožavanje Nebeske Majke Boginje. Oblikovane figurice iz paleolitskog doba su, na neki način, direktno povezane s današnjim prikazima Djevice Marije koja bi, u pojmovima iz mog prethodnog članka, bila prvoklasna "vještica" ili sveta osoba. Stoga se čini da postoji kontinuirano prenošenje tog upečatljivog koncepta kroz ljudsku povijest. Nedvosmislena poruka tog prikaza boginje je vizija cjelokupnog života kao živućeg Jedinstva. Taj ženstveni lik je poput leća koje fokusiraju našu percepciju na svemir kao svetu cjelinu, živuću i davajuću, a mi na Zemlji smo djeca Kozmosa. U tom kontekstu, moglo bi se reći da je Sveti gral zapravo religija Boginje - kao religija u svom izvornom obliku, nešto što povezuje ljude. Zemlja i sva kreacija su od iste materije kao i Boginja, a božansko je sveprisutno kao Kreacija.

Slika
Venera iz Willendorfa – primjer majke božice iz paleolitskog doba.
To je ono što smo izgubili. Nigdje u našem današnjem Mračnom dobu nema lika boginje - leća Svetog grala kroz koje bi promatrali naš svijet. Lik Djevice Marije nije i lik Kraljice Zemlje, ona je, a što je značajno, samo "Kraljica Neba". Budući da mitološki prikazi oblikuju kulturu, a mi već mnogo tisuća godina imamo kulturu koja srozava ženski princip, tu pronalazimo korijen - porijeklo užasa naše stvarnosti: mi smo oskrnavili Prirodu. Zemlju više ne doživljavamo kao živo biće, umjesto toga, zagađujemo je skoro do točke uništenja. "Polucija" je u prvobitnom značenju bila skrnavljenje nečeg što je sveto - stoga je taj termin sasvim prikladan (u engleskom jeziku pollution = zagađenje, onečišćenje).

Ovdje moramo razmotriti organizirajući princip kromanjonskih ljudi, bez obzira odakle su došli. U jednom trenutku se pojavio impuls za formiranje zajednica, bilo to zbog spontanog generiranja DNK ili duge, spore i bolne evolucije negdje, u nekom vremenu i na neki način. Nije bitno koje je od toga, princip je i dalje isti. Očito se nešto posebno dogodilo životinjama da postanu ljudi, nešto što je razlikovalo čovjeka od njegovih protoljudskih predaka (a do ovog trenutka, evolucija, onako kako je formulirana danas, je strašno neadekvatna u objašnjavanju toga).

Možemo i promotriti društvo neandertalaca - kako bi vidjeli kakvo društvo kromanjonaca nije bilo! Praljudske grupe neandertalaca su bile male, kohezivne i rukovođene nasiljem. Snažni su vladali nad slabijima, ali su morali biti složni kako bi preživjeli. To je bilo gadno i vulgarno nadmetanje za resursima - hranom i ženkama. Sloga je bila nametnuta, nalik vladavini huliganstvom. Takvo okruženje nije pogodno za ikakvu vrstu inovacije, poput stvaranja i razvitka oruđa, ili ideja koje bi vodile do oruđa. Proučavanje povijesti neandertalskog čovjeka nam zaista govori o upravo takvom životu u neandertalskom logoru. Dvije stotine tisuća godina istog starog seta oruđa bez ikakve inovacije.

Inovativne individue, onako kako ih znamo iz vlastitih društava, vrlo često nisu fizički snažne ili agresivne. Možda koriste svoj um jer su manje sposobne djelovati u svijetu fizički, ili možda postanu manje agresivne jer toliko puno razmišljaju. Takve individue svakako ne bi preživjele u razbojničkom društvu, jer nasilnici ne samo da bi krali njihove inovacije od njih (i bili nesposobni sami ih reproducirati), nego ih ne bi ni hranili. Prema tome, takvo - "svatko je svakome neprijatelj" - društvo nije mjesto gdje kreativnost i inovacija mogu procvasti.

Slika
Prikaz neandertalskog života u krapinskoj pećini u Hrvatskoj.
Kromanjonska društva su imala zajednička ognjišta, zajedničke aktivnosti, a nalazišta ukazuju da su postavljena i određena područja sastrane, gdje su grupe ljudi izvršavale različite zadatke za dobrobit grupe kao cjeline. Marksistički socijalni antropolog Yuri Semenov stoga predlaže da je komunizam (prava vrsta kako su ga prakticirali rani kršćani, ne sovjetska verzija koja je bila totalitarizam s prikačenim nazivom "komunizam") bio nešto što su prakticirali najraniji istinski ljudi - ono što ih je činilo ljudima ili je barem izražavalo njihovu humanost - i nešto što je bila esencija samog života.

U komunističkom društvu jednakosti, u kojem se sve dijeli i gdje se brine o svakom pojedincu koji zauzvrat daje ono što je u stanju dati, inovatori mogu cvjetati. Jedan vrlo pojednostavljen primjer - izrađivač oruđa, koji ne može loviti, bude nahranjen u zamjenu za izradu lovačkog oružja. Suma svega je da, bez takvog komunističkog sustava u primjeni, ljudska rasa ne bi nikad napredovala. Problem jeste taj što smo od rođenja uronjeni u psihopatsku stvarnost, i svi naši misaoni procesi (ili programi, ako vam tako više odgovara) se razvijaju u određenom smjeru kao način opstanka u takvoj stvarnosti. Ti programi uključuju i usađivanje kompetitivnog, i autoritarnog - "čovjek je čovjeku vuk", "mi protiv njih" - mentaliteta, od rane dobi. Nama je jednostavno nemoguće zamisliti život u jednom drukčijem svijetu gdje brižnost zamijenjuje nadmetanje, gdje nitko nikada ne pita "moram li ja čuvati svoga brata", jer od rođenja svi razumiju da "ja jesam svoj brat". To je zato što psihopati nemaju te esencijalne ljudske kvalitete koje njeguju društvene veze, dijeljenje, vezivanje, brigu (ono što je Łobaczewski nazvao “prirodni sintonički refleksi” koji su produkt našeg ljudskog instinktivnog supstrata).

Komunizam svakako može objasniti kako su rani ljudi mogli preživjeti i razviti društva. Vidimo da je takav ustroj bio neophodan, ali ne možemo vidjeti kako je nastao. Što bi pretvorilo animalno stvorenje koje jedino zanima hrana, parenje, moguće toplina, te malo toga drugog - u nježnog, brižnog i jakog čovjeka koji se brine o slabijim članovima vlastitog društva?

Znanost nema zadovoljavajući odgovor na to pitanje. Oh, da, oni koriste "prirodnu selekciju" kao boga koji je ljude obdario određenim skupom karakteristika, eliminirajući one koji ih nemaju, ali i dalje preostaje isti problem: cijeli skup karakteristika bi se morao pojaviti potpuno formiran na povijesnoj pozornici - odjednom. Potpuno je apsurdno slijediti evolucijsku liniju rasuđivanja po tom pitanju, gdje je rečeno da je prirodna selekcija operirala nad grupama individua, a ne nad individuama pojedinačno, jer to bi već podrazumijevalo da je grupa praljudi uključivala pojedince koji su se ponašali istinski ljudski. Imajte na umu da ja ni na koji način ne opovrgavam djelovanje evolucije u generalnom smislu - jasno je da evolucija jeste veliki dio životnih procesa, ali tu postoji još nešto osim onog što strogo materijalistička verzija prihvaća.

Poljoprivreda ide ruku pod ruku s dominantnim, kažnjavajućim Bogom. Počevši od babilonske mitologije (nesumnjivo i prije, ali to je najranije što je zabilježeno), Priroda se počinje opisivati kao kaotična sila koju treba savladati, a bog preuzima ulogu pokoravatelja i donositelja reda u kaos. Boginja je postala gotovo isključivo vezana uz Prirodu, a Bog je preuzeo kvalitet suprotnog "duha" - opozicija koja prije nije postojala. Kao posljedica toga, čovječanstvo i priroda su postali polarizirani - u međusobnoj opoziciji - a judeo-kršćanska mitologija je ta koja je sebi pripojila babilonske mitove i time izazvala naše današnje patnje.

Slika
Taj stav je uočljiv i u pretpostavci da su duhovni i fizički svjetovi različiti i u suprotnosti, što je opet dovelo do drugih rascjepa u našem razmišljanju, razdvajajući um od materije, dušu od tijela, razmišljanje od osjećaja, intelekt od intuicije, čineći stvari crnima i bijelima, zlima i dobrima, bez ikakvog shvaćanja treće sile - konteksta.

Ženski principi spontanosti, instinkta i intuicije su izgubljeni kao naši vodiči koji nam mogu pomoći iskusiti svetost i jedinstvenost cjelokupnog života. U judeo-kršćanskoj misli ne postoji ženstvena dimenzija i naša kultura se formirala na sliku muškog boga koji izdaje sve naredbe izvan same kreacije gdje je, naravno, Djevica Marija pod njegovom kontrolom. Tek 1950. godine, uslijed masovnih zahtjeva, Djevica Marija je konačno priznata kao “Uznesena na Nebo, Tijelom i Dušom”.

U drugim mitskim tvorevinama, boginja nije u potpunosti nestala, čak iako je bila degradirana; na primjer, Zeus (i drugi bogovi) su "ženili" boginje i one su zadržale svoje pozicije u izvjesnoj mjeri, vladajući nad plodnošću, porodom, domom, te čak i duhovnom transformacijom.

Međutim, hebrejska mitologija - koju je usvojilo kršćanstvo - je u potpunosti protjerala boginju u podzemlje gdje ona postaje zmajevima - Levijatan i Behemot - ili zla kananitska boginja Astarte, te apstraktnije - postaje mudrost Yahvina - Sofija - ili njegova prisutnost - Šekinah. Eva, koja dovodi u iskušenje, je bila čovjek i podložna zlu, a Adam joj je dao ime boginje: “Eva, majka svega živućeg”. Ovo malo izvrtanje je bilo fatalno i ograničavajuće za ženski princip.

Ali stvarnost ženskog principa je uvijek prisutna, “vreba” u podsvijesti čovjeka. Djela boginje, zanijekana u formalnoj doktrini, djeluju implicitno i indirektno, nepriznata, ali uporna i često iskrivljena. Taj pokušaj da se istrijebi ženski princip je jednak pokušaju uništavanja polovice čovječanstva, a da ne spominjem polovicu psihe u svih ljudi, uključujući i muškarce.

Kromanjonski čovjek je od negdje stigao i nešto je iskvarilo njegov svijet. Što god je bilo to što je vodilo miroljubivog lovca-sakupljača do stvaranja kompleksne tehnološke civilizacije koja je zatim odvela ljude svijeta u ponor, je vrlo lako moguće još uvijek prisutno u našem vlastitom društvu. I čini sve da uništi jedinu stvar koja bi nas mogla spasiti - istinsku znanost.

Upravo se u znanstvenim otkrićima boginja prvo počela ponovno pojavljivati. Ista onakva kakva je bila u drevnim vremenima, ne personalizirano biće, već vizija svetog života, cjelina, u kojoj sva živa bića sudjeluju i u dinamičnoj su međusobnoj vezi. Fizika je demonstrirala da se u subatomskom univerzumu nalazio kaos koji je čekao i bio voljan postati stvaran u vezanosti s promatračem, na neki način kao ljubav između ljubavnika i ljubljene. Mreža prostora i vremena je karakteristična slika starih mitova o boginji u kojima je jednom majka boginja isplela kozmos kao mrežu iz svoje vječne maternice uz pomoć vretena, kako bi nastala kozmička mreža života. Ocean neograničene energije je slika svih majki boginja koje su rođene iz mora. Ali naravno, čak i u fizici, boginja je napadnuta cijepanjem atoma. Ukratko, dominantna mitska slika Mračnog doba - bog bez boginje - nastavlja održavati i podupirati opozicijsku i mehaničku paradigmu koju sama znanost odbacuje. Učinci toga na umove ljudskih bića nas vode prema neviđenoj katastrofi.

Slika
Dva esencijalna aspekta ljudskog duha su i dalje u međusobnoj opoziciji, i ljudski um je izgubio svoj put. Mitske slike imaju izrazit učinak na ljude, individualno i kolektivno, a to je jasno prikazano u dubinskoj psihologiji koja otkriva koliko radikalno smo pod utjecajem, te motivirani preko onog što leži ispod površine naše budne svijesti. Upravo zbog toga je to jedno od znanstvenih područja koje je ismijavano i zabranjeno od "službene" (psihopatske) znanosti.

U današnje vrijeme, visoka tehnologija se smatra glavnim obilježjem visoke civilizacije. Tako mi prosuđujemo i drevne pretke po našim standardima. Međutim, kako su put u svemir, kompjuteri, digitalna animacija ili presađivanje srca, poboljšali naše živote? Na koji način nam je društvo utemeljeno na teoriji evolucije, donijelo mir i prosperitet za cijelo čovječanstvo? Danas nam, više nego ikad, nedostaju smisao i svrha, iako imamo sve što možemo poželjeti kad je tehnologija u pitanju. Jednom sam imala snažan san u kojem je glas došao iz svjetla i rekao mi da bilo koja tehnologija koja ne zahtijeva podjednak doprinos od strane ljudi kako bi bila funkcionalna, ne vodi ničemu drugome nego entropiji, vodi do propadanja i nereda u svemiru.

Naši preci iz paleolitskog Zlatnog doba su izgleda imali mnoge tehnologije koje mi danas nemamo. Te tehnologije su bile suptilne, radile su s prirodnim energijama, te u skladu sa svijetom i ljudima, bez pokušavanja da ih se nadvlada.

Danas ljudi vrednuju svoj imetak i lagodnost dobrog života kao znak uspjeha. Imaju aute, kuće, gotovinu, dionice, vikendice, i tako dalje, te se pitaju zašto se Zemlja okrenula protiv njih.

Znamo iz mitologije da su "mir i obilje" bili glavna obilježja Zlatnog doba. Čini se da se status pojedinca mjerio po znanju i prosvijetljenošću, čast se odavala bardima, mudracima i šamanima. Da, stavljali su naglasak na spiritualnost, ljubav i poštovanje prema Prirodi i Kozmosu, ali zasigurno im nije manjkalo ni materijalnih udobnosti. Arheološke studije pokazuju da su dobro živjeli, dobro jeli, bili zainteresirani za astronomiju, matematiku, religiju, te su bili sposobni proizvoditi luksuzna dobra koja su bila ravnomjerno raspodijeljena među populacijom. Kvaliteta i količina prvoklasnog nakita koji datira iz najdrevnijih vremena su zapanjujuće. Udobnosti u kojima su uživali kromanjonski ljudi neprekidno iznenađuju arheologe, te je sigurna činjenica da su bili okruženi najsofisticiranijom i najočaravajućom umjetnosti koju uopće poznamo. Također postoje brojni pokazatelji da naši preci iz Zlatnog doba nisu samo živjeli bogate i udobne živote, nego su također i živjeli duže živote.

Kako bih privela ova razmatranja kraju, htjela bih reći da je znanost - istinska znanost koja je dovoljno otvorena da istraži čak i naše spiritualne realitete - naša jedina nada. Jedino smo preko znanstvenog istraživanja pronašli razbacane dijelove izgubljene civilizacije, univerzalnu pretpovijesnu kozmologiju koja je održavala Zlatno doba kroz mnogo tisuća godina. Još uvijek imamo neke ideje i priče o prirodi i porijeklu čovjeka, ideje i priče koje su nekad bile pravo svih ljudi na planetu Zemlji koje se sticalo samim rođenjem.

Ukoliko prihvatimo mogućnost da su neke forme svijesti upletene u evoluciju, onda moramo prihvatiti da te forme mogu biti brojne i različite. S obzirom na veliku raznovrsnost prirode, možemo pretpostaviti da su spiritualne forme jednako raznovrsne kao i životne forme na Zemlji. Arhanđeli, anđeli i demoni su poznate klasične ideje koje se danas smatraju zastarjelima među monoteističkim bogovima kreacionizma i evolucionizma. Ali postojanje tih brojnih spiritualnih entiteta je bilo jasno artikulirano od strane drevnih ljudi. Možda su bili u pravu i u tome, kao što se pokazalo da su bili u pravu u toliko mnogo drugih stvari?

I tako, evo nas ovdje, stojimo sasvim moguće na pragu novog doba, možda čak i novog Zlatnog doba, čiji je pravi potencijal vrlo teško u potpunosti razumjeti. Da, vrlo vjerojatno će biti još jedan događaj izumiranja, ali kao što to obično biva kod takvih događaja, neki prežive.

Sve drevne priče o preživjelima imaju jednu zajedničku stvar: oni koji su mogli prepoznati znakove i koji su znali što dolazi, su bili spremni. Kao što je bilo u dane Noe...

Slika
"Večer pred potop" – autor William Bell Scott.