Komentar: S obzirom na situaciju u Francuskoj nakon napada na satirični časopis Charlie Hebdo, te na vjerojatan povratak Nicolasa Sarkozyja u francusku visoku politiku, nije zgorega podsjetiti se kako su stvari izgledale za vrijeme njegove "vladavine".


Nicolas Sarkozy
Odavno se već moglo naslutiti da će Sarkozy ukinuti brižno čuvanu francusku vojnu i političku neutralnost čim se nađe u predsjedničkom kabinetu. I prije nego je nekako uspio pobijediti na izborima 2007. godine, bio je poznat kao 'Sarko Amerikanac', a nazivali su ga i 'Predsjednik Bling Bling'. Izgleda da divljenje američkim imperijalistima (što Sarko po svoj prilici čini) za francuskog političara nije moguće bez ljubljenja američke čizme.

Na kraju krajeva, svatko tko se svrstava, i svrstava svoju naciju bez obzira sviđalo se to njoj ili ne, zajedno s posljednjom svjetskom imperijom, može od toga imati samo veliku personalnu dobit. Pored zadovoljstva što je na strani "sile koja pobjeđuje" (tko se sada može suprotstaviti američkom cilju koji traži velike žrtve), takav vazal će imati i svu silu raznih privilegija uključujući ogromna financijska sredstva, utjecaj i sve obavještajne resurse kojima imperija raspolaže, te ciljevi koji su prije bili neispunjivi postaju samo pitanje dobrog vođenja politike.

Sve dok se prošle godine Sarkozy nije nominirao za predsjednika, Francuska je imala 40 godina dugu povijest upornog suprotstavljanja takvoj vrsti američke diplomacije koja je dovela do suludog, ali u isto vrijeme i smrtonosnog "rata protiv terorizma". Dok god je u svijetu postojala velika sila koja je bila relativno neovisna, postojala je i treća opcija - da se male, ali strateški važne nacije nije odmah svrstavalo "s teroristima" ako nisu bile "s SAD-om". Mogle su umjesto toga biti "s Francuskom."

1966. godine, predsjednik de Gaulle je isključio Francusku iz NATO pakta i izbacio iz zemlje sve strane vojne sile. On je to uradio jer je shvatio da unatoč praznoj priči o "ujedinjenim saveznicima", NATO nije ništa drugo nego štab za američke ekspanzionističke planove. A s tim, de Gaule nije htio imati ništa. Danas su NATO i Vrhovni štab ujedinjenih sila u Europi (Supreme Headquarters of Allied Power in Europe - kratica "SHAPE"), smješteni sjeverno od Monsa u Belgiji, i nisu ništa drugo nego paravan kroz koji se američka hegemonija nameće diljem Europe, a posebno u bivšim sovjetskim republikama. Razmislite malo o strukturi NATO komande:
Vojne operacije NATO-a rukovodi predsjednika vojnog komiteta NATO-a, i dijele se na dvije strateške komande. Na čelu obje ove komande nalazi se američki starješinakojem pomaže osoblje sastavljeno iz cijelog NATO-a. Oba ova strateška komandanta podčinjena su vojnom komitetu za sveukupan smjer i vođenje Saveza po vojnim pitanjima u okviru svog područja zapovjedništva.

Prije 2003. godine, strateški komandanti dijelili su se na europskog (SACEUR) i atlantskog (SACLANT), međutim danas je komandna odgovornost podijeljena između Savezničke komande za transformaciju (ACT), koja se bavi transformacijom i obukom NATO snaga, te Savezničke operativne komande (ACO), odgovorne za NATO operacije širom svijeta.

Komandant Savezničke operativne komande je zadržao titulu "Vrhovnog savezničkog komandanta Europe (SACEUR)" i smješten je u Vrhovnom štabu savezničkih sila u Europi (SHAPE). Na čelu ACO-a je SAUCER, američki general sa četiri zvjezdice koji također upravlja američkom evropskom komandom koja je smještena u Stuttgartu, u Njemačkoj.
Pojednostavljeno, sve ovo bi se moglo objasniti riječima "Američka vlada i vojska kontroliraju NATO", pa bi bilo sasvim prirodno da bilo koji samo-poštujući politički ili vojni lider jedne suverene europske nacije nastoji držati NATO na sigurnoj udaljenosti. Francuska koja je nekada imala niz takvih lidera koji su bili ponosni što rukovode suverenom Francuskom, sada ima na čelu "Sarka Amerikanca" s kojim je počela destrukcija francuskog suvereniteta.

Nismo bili previše iznenađeni kada smo prošlog mjeseca pročitali da Sarkozy planira radikalnu reformu francuske vojske kako bi ona bila spremna suočiti se "s novim, raznovrsnim i promjenjivim prijetnjama", što je politički izraz za "lude islamske teroriste."

U stilu istinskog graditelja imperije, Sarkozy je izjavio:
"Od sada, Francuska se mora braniti ne samo unutar svoje zemlje nego i tisuće kilometara dalje."
Što je politički izraz za "i ja bih komad te imperijalne torte, molim".

Njegov ministar obrane Henri Morin se također pridružio:
"Danas ne postoji opasnost od invazije... međutim s druge strane moramo biti u stanju poslati snage koje će sudjelovati u stabilizaciji kriznih regija".
Zbilja plemenite riječi, međutim ne mogu se ne upitati što stanovnici tih "kriznih regija", koje tek trebaju biti određene, misle o ovoj novoj zabrinutosti francuske vlade za njih. Na kraju krajeva dovoljno je da pogledaju tek oslobođeni Irak da bi vidjeli što im budućnost može donijeti.

Sarkozijev plan, pod nazivom "Bijela knjiga obrane i državne sigurnosti" (zvuči poznato?) ukinut će 54 000 vojnih baza, dok će u isto vrijeme uključiti francuske trupe u krvoproliće koje se trenutno odvija u Afganistanu. Prema Sarkoziju, cilj je da se na ovaj način sačuvaju sredstva za bolje prikupljanje obavještajnih podataka, kupovinu satelita i zračnih bespilotnih letjelica, svemirska nadgledanja, radare velikog dometa protiv projektilnih prijetnji, te novu tehnologiju za prevenciju cyber-napada.

Sarkozi je izjavio:
"Danas je najveća opasnost teroristički napad, ta opasnost postoji, realna je, i znamo da sutra može uzeti još opasniju nuklearnu, kemijsku ili biološku formu."
U biti, Sarkozi je kao ključni dio francuske obrambene strategije stvorio nešto što se zove "domovinska sigurnost", kako bi se suprotstavio onom što je opisao kao "prijetnja od terorizma, cyber-napada i prirodnih katastrofa."

Zvuči li to opet poznato? Obratite pažnju da se govori i o opasnosti od "prirodnih katastrofa."

Najznamenitije od svega jest da se time najavljuje svrstavanje francuske vojske pod čizmu NATO (čitaj američke) vojne komande. Ponovno pristupanje NATO-u je ključni moment jer se sve ostale akcije baziraju na toj činjenici.

U suštini, cilj Sarkozijeve reforme je transformacija francuske obrambene infrastrukture u ofenzivnu infrastrukturu i njeno stavljanje na raspolaganje američkom ratu protiv terorizma.

Sasvim prirodno, ovaj napad na francusku vojnu i političku nezavisnost je izazvao val nezadovoljstva. Ljevica to zove "preusmjeravanjem ka pro-američkoj politici." Sindikalisti kažu da se radi o "uništavanju obrambene strukture zemlje" i pozivaju civilni službenike ministarstva obrane da primjene "radne opstrukcije i počnu demonstracije". Čak su i članovi Sarkove vlastite stranke napali ovaj plan, s nekolicinom političara koji su potpisali peticiju da se plan zamrzne, dok se ne pronađe kompenzacija za one regije u kojima će vojne baze biti zatvorene.

Najveći protest međutim je došao od same vojske. Odmah nakon što je Sarkozy objavio svoj plan, stotine oficira koji su prisustvovali sastanku odbilo je pjevati nacionalnu himnu. Dva dana kasnije grupa oficira anonimno je napala reformu u dnevniku Le Figaro. U tom članku oficiri su izjavili: "Prepuštamo europsko vojno vodstvo Britancima, koji, kao što svatko zna, imaju specijalni odnos sa SAD." i upozorili na nedostatak "stručnog vojnog osoblja" pri sastavljanju "amaterskom" dokumenta. Kao odgovor, Sarkozy je navodno pozvao obavještajnu službu da identificira odgovorne, što je primoralo vojnu vrhovnu komandu da upozori da se to ne smije pretvoriti u lov na vještice.

Sada je međutim jasno da Sarko ima vrlo malo poštovanja za one koji se s njim ne slažu. Ljevica je poražena (barem do 2012.) na prošlim predsjedničkim izborima, a Sarkozy je nedavno pokazao prezir prema sindikatima izjavivši kako "nitko ni ne primjećuje da je štrajk u toku kada se štrajk dogodi." Sarkova jedina briga kada je u pitanju amerikanizacija francuske obrambene strukture su vrhovni vojni dužnosnici. Prije svega zato jer se moraju složiti s njegovim planom da bi isti uspio, a zatim i zato jer su za razliku od političara, francuski vojni dužnosnici jako poštovani u javnosti i smatraju se prije svega građanstvom, a tek onda vojnim osobljem. Otvoreni otpor Sarkozyju od strane vojnog vrha sigurno bi jako utjecao na francusku javnost koja je još uvijek dovoljno lucidna da shvati da vojnici znaju o vojnim stvarima više nego političari. Iako bi on to jako volio, Sarkozy ne bi mogao tek tako odbaciti vojne prigovore svom planu i jednostavno nastaviti s njegovim provođenjem.

Od trenutka kada je preuzeo predsjedničku funkciju, Sarkozy je jasno izjavio da je započela nova era, da je stara demokratska Francuska prošlost, te da će je zamijeniti Francuska isklesana iz njegove vizije, odnosno kao što je u svom inauguracijskom govoru rekao - "moja Francuska" - ili barem Francuska onih koji su ga tako vješto ubacili u elizejsku palaču.

Dakle, što učiniti s generalima i širom francuskom javnosti? Prijašnje francuske vlade su uvijek kapitulirale pred otporom jake javnosti, međutim ovo je Sarko Amerikanac, vrijedni đak imperije, koji je početkom ovog ljeta naučio kako se najbolje utječe na usklađivanje stavova javnosti sa svojima - pomoću straha i traume.

I tako, prije samo dva tjedna, 29. lipnja, na vojnoj paradi u Carcassonu, na jugu Francuske, dogodilo se nešto neobjašnjivo i prilično traumatično.

U Carcassonu je smještena 3. marinska padobranska regimenta koja je tog dana u svojoj bazi Lappereine organizirala otvoreni dan. Prisustvovalo je oko 1000 ljudi, uglavnom pripadnika obitelji vojnog osoblja. Treća marinska padobranska regimenta je jedna od rijetkih jedinica koja je specijalizirana za hitne intervencije prilikom raznih kriza. U proteklim desetljećima je predstavljala Francusku, sudjelujući u brojnim visoko profilnim operacijama, uključujući intervencije u Libanonu 1978., Čadu 1983., te na Kosovu 1999. godine.

U sklopu otvorenog dana, na sportskom terenu ove vojne baze održavala se demonstracija oslobađanja talaca. Tijekom dana, pet takvih vježbi je završilo i oko 17:30 započela je 6., i posljednja vježba u kojoj je "taoc" trebao biti izbavljen iz zatočeništva, a "terorist" neutraliziran. Odjednom, dok je 11 marinaca bilo u jeku vježbe pune dima i pucnjeva slijepim mecima, začuli su se krici i publika koja je promatrala vježbu na sigurnoj udaljenosti od 100 m, na samom kraju baze, bacila se na tlo. Ispostavilo se da je 15 ljudi iz publike bilo ranjeno, uključujući 3-godišnjaka koji je pogođen u srce i u ruku. Nitko nije preminuo i očekuje se da će se svi oporaviti od ozljeda.

Sarkozy nije gubio vrijeme i optužio je cijeli vojni vrh, tvrdeći da su pokazali "nedopustiv nemar", te obećao "brz i drastičan odgovor." Također je rekao da to "ne može proći bez posljedica" i da će "cijeli lanac komande morati odgovarati."

Odmah su otvorene dvije istrage, jedna pod vodstvom načelnika stožera, generala Bruna Cuchea (kojeg je na tu funkciju postavio Chirac), i druga pod vodstvom javnog tužitelja. Međutim, ministar obrane Herve Morin, je jasno dao do znanja da neće čekati, i pozvao na "trenutačne sankcije bez čekanja na zaključke vojne i sudske istrage."

To ne mogu biti riječi racionalnog čovjeka, osim ukoliko on nema skriveni plan.

Kasnije te večeri Sarkozy se susreo s najvišim vojnim časnicima, uključujući i generala Cuchea. Pokazujući netrpeljivost po kojoj je inače postao poznat, Sarkozy se odbio pozdraviti s generalom Cucheom, i salutirati bilo kome od časnika.Mahajući prstom prema njima, uskliknuo je: "Vi ste svi neodgovorni! Vi niste profesionalci, već amateri!."

Prema časopisu Le Point, general Cuche je bio naročito šokiran Sarkozijevom netrpeljivošću. A tko mu može zamjeriti? Jedan neimenovani viši oficir rekao je Le Point-u da Sarkozy nastoji stvoriti "krizu povjerenja između elizejske palače i vojske." Drugi je izjavio da je ovaj incident naglasio "konflikt između dvije kulture: Sarkove 'bling-bling' kulture ishitrenosti nasuprot kulture samokontrole, skromnosti i osjećaja odgovornosti."

Na kraju (a sve je trajalo malo više od 24 sata nakon incidenta u Carcassonu), general Cuche je dao ostavku (koju je Sarkozy sa zadovoljstvom prihvatio), dok je nekoliko drugih oficira, uključujući i komandanta 3. marinske padobranske regimente, otpušteno. Dvije jedinice s čitavim timovima su momentalno raspuštene, što je bio rani početak Sarkozijeve rekonstrukcije, planirane za rujan 2008. godine.

Običnom promatraču sve ovo moglo bi se učiniti kao logičan slijed nesretnog vojnog incidenta za koji je netko morao platiti. Ali kada se cijeli događaj promatra u kontekstu Sarkozyjevog vojnog dokumenta i otpora koji je taj dokument izazvao, sve dobiva potpuno drukčiji ton. Naročito ukoliko se pozabavimo detaljima samog "nesretnog incidenta."

Kao što je već rečeno, 11 članova 3. marinske padobranske regimente je provodilo vježbu oslobađanja talaca na sportskom terenu baze. Dolje je slika tog terena. Publika je bila udaljena oko 100 m od same vježbe, na samom kraju trkališta koje se vidi na slici.

Image
U vježbi je korišten mali šator u kojem je bio vojnik koji je igrao ulogu taoca, te vojnik "terorista." 11 marinaca "spasitelja" prikralo se šatoru straga i ubilo terorista, kao što se može vidjeti na ovoj slici koja je jedna od scena iz videa koji je sniman prilikom vježbe.

Image
Nakon toga su se zajedno sa taocem povukli dok su ih dva marinca pokrivala paljbom, što se može vidjeti u sljedećoj sceni videa vježbe:

Image
Svi učesnici vježbe trebali su koristiti slijepe metke što im je omogućavalo da sigurno pucaju u pravcu "terorista", što je bio i smjer gdje je bila publika koja se nalazila u daljini iza "teroriste." Nažalost, jedan od dvoje marinaca koji su vatrom pokrivali ostatak spasilačke ekipe, je prilikom promjene spremnika metaka svoje puške izabrao pogrešan spremnik, tj. onaj s pravim mecima, a ne sa slijepim. Slijepi metci su obično različite boje i lakši od pravih metaka, što znači da je mala vjerojatnost da bi iskusni vojnik napravio takvu grešku. Pored toga, da bi se iz normalne automatske puške ispaljivali slijepi metci potreban je "adapter" ili 'BFA' (Blank Firing Adaptor). Ukoliko se pravi metci ispale iz ovako prilagođene puške, velika je vjerojatnost da će puška 'eksplodirati'.

U slučaju incidenta u Carcassoneu, izgleda da je adapter bio instaliran na pušci, ali da kada su iz nje ispaljeni pravi metci nije došlo do eksplozije puške, nego je adapter usporio metke i smanjio njihovu preciznost. Pretpostavlja se da zbog toga nijedna od povreda publike nije bila smrtonosna. International Herald Tribune tvrdi da je vjerojatno samo četvoro ljudi bilo pogođeno metcima, dok je ostatak bio pogođen komadićima šljunka koje su lansirali metci koji su pogodili tlo. Također je moguće da je sam adapter eksplodirao i odletio prema publici, izazvavši razne povrede.

Službena istraga je zaključila da je 28-godišnji narednik koji je ispalio prave metke, vjerojatno imao kod sebe spremnik sa pravim metcima zaostao iz prethodne vježbe, te da kada je punio spremnike sa slijepim metcima u svoj opasač, nije primijetio da je jedan od spremnika sadržao prave metke. To znači, ukoliko pretpostavimo da je narednik vratio svoj opasač sa metcima u oružarnicu (što je morao učiniti), da odgovorni intendant u oružarnici nije primijetio da je opasač vraćen iz prethodne vježbe napunjen pravim mecima, i zatim je ponovno izdao taj opasač na dan vježbe koja se odvijala samo s lažnim metcima.

Ako je međutim narednik svjesno ignorirao pravila i nije vratio opasač nakon vježbe s pravim metcima, koja se odvijala nekoliko dana ranije, tada moramo pretpostaviti da on nije primijetio ili upamtio da opasač sadrži prave metke. Narednik je odmah zatvoren i sada čeka na suđenje, međutim nije dao nikakvu izjavu osim što se složio sa zaključkom službene istrage, a kao što je rečeno, oficiri koji su bili direktno uključeni u vježbu su otpušteni.

Problem u svemu ovome jeste činjenica da je općenito smatra da su pripadnici 3. marinske padobranske regimente najelitniji vojnici u Francuskoj i da je dotični narednik bio vrlo iskusan i bez tragova bilo kakvih psiholoških problema koji bi doveli do ovakvog nemara prema pravilima i propisima. Sarkozy, ministar obrane Henri Morin i javni tužitelj su nekoliko puta ponovili da nije bilo namjere da se počini ovaj zločin i da je u pitanju "ljudska greška."

Na kraju, brzina kojom je Sarkozy optužio vojnu komandu, dao uhititi odgovornog vojnika i otpustio sve umiješane, uključujući i načelnika stožera kopnenih snaga, te donio prilično nezadovoljavajući zaključak, znači da će cijeli događaj ostati obavijen velom tajne. Barem za sve one koji ne čitaju Sott.net.

Vidite, ovdje postoji jedan vrlo važan dokaz koji se nekako pojavio u svega nekoliko dragocjenih izvještaja glavnih novinskih kuća. Taj dokaz se može vidjeti dolje.

Image
© La Depeche du Midi"Čudno otkriće"
Gornja fotografija pokazuje kutiju kondoma s 10 pravih metaka, koju je kratko nakon vježbe u Carcassoneu našao novinar regionalnih novina La Depeche du Midi(kliknite ovdje kako biste vidjeli sliku na La Depeche stranici). Novinar tvrdi da je pronašao kutiju na tlu i da ju je predao policijskoj stanici koja je bila uključena u istragu. Novinar kaže da mu se činilo kao da je netko pokušavao "da se riješi nečega." To otkriće se ne spominje niti u jednom službenom izvješću, od kojih svako inzistira da se radilo o "ljudskoj pogreški."

Dakle, trebam li vam nacrtati moguću alternativnu teoriju? Ili je više nego očito? Koliko je jednostavno ući u oružarnicu u vojnoj bazi? Ili, koliko je jednostavno za nekoga iz vojske ući u oružarnicu u vojnoj bazi?

Proteklih 9 mjeseci Sarkozy je pokušavao uvjeriti sve da je francuska vojska i obrana bolesna, te da joj je potrebna ozbiljna reforma. Za to je imao malu podršku, naročito od same vojske koja se, štoviše, snažno odupirala tom planu. A onda se dogodio dramatičan i traumatičan događaj u koji su bili uključeni civili i odjednom su načelnik stožera kopnenih snaga, zajedno s nekoliko visokih oficira, takozvanom "starom gardom", uklonjeni. Štoviše, Sarkozy je dobio "blagoslov javnosti" da provede reformu, a sve to se temeljilo na otvorenoj traumi koja je nanesena javnoj svijesti. Zvuči li vam to poznato?

Očevidac iz Carcassonea, koji je vidio krvavu djecu, izjavio je:
"Stalno gledamo ovakve stvari u SAD-u, činove potpunog ludila, ali nije nam bilo ni na kraj pameti da bi se to moglo dogoditi i ovdje. Pazite se, jer ipak može, i da bude 10 ili 20 poginulih, to je užasno."
Izgleda da nadimak "Sarko Amerikanac" moramo ozbiljno shvatiti.

14. srpanj je Dan pada Bastille, praznik u Francuskoj, komemoracija ustanka moderne francuske nacije protiv tiranije rojalista. Sarkozy je prisustvovao proslavi na Elizejskim poljanama, međutim prema svim izvještajima izgledalo je kao da je tamo bio potpuno sam, barem kada su u pitanju tisuće vojnika koji tradicionalno čine tu paradu. Prema dnevniku La Liberation bila je to "proslava bez barjaka", dok je većina drugih časopisa primijetila "da vojska nije učestvovala srcem." I mi se slažemo s tim. Na kraju krajeva, francuski narod ne može olako prihvatiti činjenicu da na dan kada se slavi njihova povijest i Deklaracija ljudskih prava kao pobjeda nad elitizmom i totalitarizmom, također moraju priznati da su se "prinčevi Pariza" vratili, te da će možda biti potrebna moderna verzija francuske revolucije da ih se spriječi da ponište 218 godina Slobode, Jednakosti i Bratstva.