Slika
Opis Otomanskog carstva kao „bolesnika sa Bosfora“ pripisuje se ruskom caru Nikolaju I. Stoga je sasvim u duhu, ako ne istorijske, onda svakako poetske pravde da su potezi jednog drugog ruskog vladara, Vladimira Putina, vratili Tursku upravo u to stanje. I kao što je tadašnja Engleska, u liku svog ambasadora u Sankt Peterburgu, Džordža Hamiltona Simura, molila ruskog suverena da ima obzira prema tom „bolesnom i oslabljenom čovjeku“, tako su sigurno i njeni današnji naslednici zainteresovani za tursko zdravlje. Kako će se o njemu starati je drugo pitanje. Jer, mnogi su okusili - anglo-američki lijek je skoro uvijek mnogo gori od same bolesti. Ali, pustimo mrtvima da sahranjuju svoje mrtve.

Ruska jasnoća djelovanja, oličena u pravedno utemeljenoj sili je, dakle, otjerala Turke i njihovu državu nazad u bolesničku postelju. Rusija je iskoristila prednost toga što je u pravu - riječ je o međunarodnom pravu, a ono je još uvijek mjerilo međunarodnog ponašanja - i u skladu s tim postupila odlučno i silovito. Za razliku od država koje ga konstantno i cinično krše - a među takvima je svakako Turska - pa moraju da svoje prave ciljeve uvijaju u svakojake oblande i eufimizme, i da se prave da rade jedno, a zapravo rade sasvim drugo, što ih ipak donekle usporava. I, odjednom, iz mraka, stvari izlaze na svjetlost dana.

- Amerikanci moraju da nađu nešto vjerodostojno da rade, ili bar da to tako djeluje pred javnošću - i svojom i međunarodnom, da ne bi bili skroz razobličeni kao glavna pokretačka snaga iza terorista. Igra sa „umjerenom opozicijom“ je, žestokim ruskim udarima po istinskim teroristima, pod svim njihovim nazivima - raskrinkana, čim se pokazalo da niko ne može da locira tu „umjerenu“ opoziciju legalnoj vlasti u Siriji. Stoga su Amerikanci, osim neophodnog održavanja privida da ipak postoji neka značajnija „umjerena“ grupacija među anti-asadovskim ustanicima, objavili saradnju sa snagom koja se dokazano bori protiv ISIS-a: Kurdima. A to definitivno nisu dobre vijesti za Turke, jer će to sada dodatno učvrstiti povezivanje sirijskih i iračkih Kurda, što svakako neće proći neopaženo njihovoj braći u Turskoj.

Slika
- Za Turke je, pak, ulaskom moćne ruske avijacije, Sirija praktično postala zona zabranjenog leta. Što znači da niti mogu više da, pod izgovorom podrške borbi protiv „tiranina“ Asada, daju vazdušnu podršku ISIS-u, niti da bombarduju sirijske Kurde. Uz to, Erdogana čekaju novi izbori u novembru, gdje će biti ponovo suočen sa sve homogenizovanijim kurdskim glasačkim tijelom, koje postaje sve važniji, a i destabilizirajući faktor u turskom političkom životu. Upravo je kurdski-podržana Narodna demokratska partija, sa svojih 13% glasova osvojenih na junskim izborima, spriječila Erdogana da ostvari neophodnu parlamentarnu većinu za promjenu ustava. Uz to, Kurdi već sad čine oko 20% populacije, i rađaju dvostruko više djece od Turaka, tako da se očekuje da će, za manje od 20 godina, Kurdi činiti polovinu vojnih obveznika u zemlji.

Dodatno, dolazak Rusije u pomoć Asadu je konačno razbio u paramparčad turske ambicije za postizanje gasno-tranzitnog monopola u regionu. Sada sanjani gasovod iz Katara koji bi se, preko Turske, povezivao sa Evropom djeluje upravo tako - kao san. Turska je sada energetski još više vezana za Rusiju, bez pravih alternativa.

Ako se već navedenim turskim problemima dodaju i pogoršani odnosi sa Kinom, usled turske (ne tako) tajne podrške ujgurskom tzv. Pokretu za nezavisnost Istočnog Turkestana u zapadnoj Kini, onda postaje još jasnija mudrost stare izreke: ko drugom jamu kopa, sam u nju upadne. Uživljavajući se u umišljenu ulogu „novog“ Otomanskog carstva, Erdoganova Turska se i previše otvoreno miješala u unutrašnje stvari drugih država - uz licemjerno geslo doskora slavljenog „genija“ Davutoglua: „nula problema sa susjedima“. Ta nula je sada narasla u veliko more problema, sa skoro svima, a i sa samim sobom.

Možda je Turska mogla još neko vrijeme da igra svoje dvostruke i trostruke igre, odajući privid nove nadolazeće sile, mada debelo finansijski podržane i kreditirane od strane arapskih zalivskih država - da se nisu pojavili Rusi, na strani prava i pravde, što je pozicija koja ih je uvek dodatno inspirisala.
Slika

Ruska akcija u Siriji pokazuje koliko su principi zapravo važni, čak i u sadašnjoj međunarodnoj pustoši koju je iza sebe ostavio jednopolarni poredak.
Upornim isticanjem utemeljenosti u međunarodnom pravu - odnosno činjenice da je Rusija bila spremna da djeluje samo na osnovu poziva legalne vlasti ili rezolucije Savjeta bezbjednosti UN-a, i to u sklopu borbe protiv pravih terorista, Rusija je razoružala one koji su govorili jedno, a činili drugo. Upalila je svjetlo, i mnoge bubašvabe su se razbježale. A uz to je i legitimisala svoje sasvim pragmatične interese, koje svakako ima.

Za razliku od Rusije, ni Amerikanci ni Turci, ni njihovi saveznici iz naftom bogatih zalivskih zemalja, nisu u Siriji djelovali na osnovu prava, već na osnovu sile - ne samo ne sarađujući sa legalnom vlašću u Siriji, već je i aktivno rušeći. Naravno, ogromna vojna sila je Rusiji dala mogućnost da se uopšte i umiješa u sirijski konflikt - ali ona sama po sebi svakako ne bi bila dovoljna. Amerikanci nikada ne bi postali to što jesu da nije bilo kombinacije dugogodišnjeg staža ipak uspješne pravne države i prateće meke moći koja ih je legitimisala kao „pravednu“ po difoltu.

Dakle, sila utemeljena u pravu je kombinacija koja je omogućila da se američka „koalicija“ u Siriji, bar u prvi mah (a igra sigurno još nije gotova), pred Rusijom povuče nešto poput, nekad davno, Crvenog mora. I da Turska ponovo padne u bolesničku postelju. Ovog puta, možda i trajno.