Andrzej M. Łobaczewski
© Sott.netAndrzej M. Łobaczewski, studeni 2005.

Komentar: Na današnji dan prije osam godina, ovaj fizički svijet napustio je Andrzej Łobaczewski, autor jedinstvenog djela koje možemo smatrati biserom psihologije modernog društva: Političke ponerologije ("neslužbeni" prijevod ove odlične i ključne knjige za razumijevanje užasavajućeg stanja u kojem se nalazi naš planet, možete naći ovdje).
Donosimo vam prijevod In memoriam-a.


Urednici Sott.net-a su nedavno saznali da je nakon duge bolesti dr. Andrzej M. Łobaczewski preminuo krajem studenog prošle godine (originalni In Memoriam na engleskom jeziku objavljen je u lipnju 2008. godine, op. prev.). Łobaczewski je autor Političke ponerologije: Znanosti o prirodi zla prilagođenog za političke svrhe.

Andrzej je rođen 1921. i odrastao je na seljačkom imanju na obroncima Poljske. Tijekom nacističke okupacije Poljske radio je na obiteljskom imanju, bio je pčelar, potom vojnik u Domovinskoj vojsci, podzemnom poljskom pokretu otpora. Nakon invazije Sovjeta na Poljsku, obiteljsko imanje su konfiscirali i otjerali obitelj Łobaczewskog s njihovih drevnih ognjišta.

San Łobaczewskog da nauči psihologiju je rastao tijekom 2. svjetskog rata, a nakon rata je pohađao Sveučilište Jagiellonian u Krakovu dok je sebe i studij uzdržavao radom. Uvjeti koji su vladali pod komunističkim režimom skrenuli su njegovu pažnju na psihopatologiju, posebice na ulogu koju imaju psihopatske osobe u takvom sustavu vlasti. Kako je njegovo istraživanje napredovalo, shvatio je da nije bio prvi istraživač koji je slijedio tu liniju razmišljanja. Kad su drugi saznali za njegova pitanja, dali su mu do znanja da je sličan rad već u tijeku, da su ga započeli udruženi znanstvenici starije generacije među kojima je bio i Kazimierz Dąbrowski. Łobaczewski se pridružio njihovom radu, ali tu mrežu znanstvenih suradnika, i njihov rad, uskoro je uništila komunistička Tajna policija. Łobaczewski je preuzeo zadatak završetka i zapisivanja rada.

Radeći u mentalnoj bolnici, potom u općoj bolnici, te na kraju u mentalnoj zdravstvenoj službi otvorenog tipa, Łobaczewski je poboljšao svoje sposobnosti u kliničkoj dijagnostici i psihoterapiji. Na kraju, kad su politički autoriteti posumnjali da zna previše o patološkoj prirodi sustava, morao je spaliti manuskript sabranih istraživanja samo nekoliko minuta prije pretrage komunističke Tajne policije. Nakon te katastrofe, mukotrpno je sastavio drugu verziju koju je poslao u Vatikan putem turista koji je poslužio kao kurir. Nikad više nije ništa čuo o tom dokumentu. 1977. godine, rimski dopisnik radija Slobodna Europa, kojem je Łobaczewski govorio o svom radu, prijavio ga je poljskim vlastima. Iste godine su ga prisilili na emigraciju, te su zaplijenili sve njegove radove, knjige i istraženi materijal.

U SAD-u, djelatnosti tamošnjeg komunizma su onemogućili njegove napore da iznese rezultate tog istraživanja, i u akademskoj zajednici i u industriji objavljivanja. Unatoč jako teškoj opoziciji, u New Yorku 1984. godine ponovno je napisao manuskript - istraživanje psihopatije i drugih psihopatologija, te kako one dominiraju totalitarnim sustavima vlasti - najbolje što je mogao iz svog sjećanja. Sva nastojanja da tada objavi tu knjigu nisu urodila plodom. Jedini rezultat je bila mala naklada tiskanih primjeraka za akademsku zajednicu, a to je uskoro utonulo u zaborav. (Istraživanje SOTT-a je otkrilo činjenicu da mora da su barem neki članovi akademske zajednice pročitali taj materijal - ili čuli za njega - i inkorporirali te ideje u svoje vlastite radove. Robert Rieber s Fakulteta kriminalne pravde John Jay je jedan od tih slučajeva.)

Slomljenog zdravlja, Łobaczewski se vratio u Poljsku 1990. godine. Dijelom se oporavio zahvaljujući njezi starih prijatelja iz zdravstvenih profesija, te je ponovno krenuo s radom. Uskoro je objavio jedan drugi od svojih radova na temu psihoterapije i socio-psihologije, te je započeo s prepisivanjem manuskripta Političke ponerologije u digitalni format, kojeg je 1984. bio rukom napisao.

Unatoč užasima kojima je bio svjedok i koje je iskusio, uključujući gubitak većine svoje obitelji, Łobaczewski je ostao hrabra i nježna duša. Njegovo suosjećanje, razumijevanje i opipljiva nada koju je gajio za čovječanstvo prožimaju njegov rad, i klinički i pisani. Vidio je stanje u kojem se svijet nalazi i bolest koja ga nagriza već tisućljećima. No, ipak je također vidio mogućnost za bolju budućnost. Njegovo djelo, Politička ponerologija, utjelovljuje tu nadu, a sljedeće riječi koje zatvaraju tu knjigu, to pokazuju. Na nama je da vidimo da njegova vizija bude zapamćena i da njegov rad nije završen uzalud.
Sistem koji smo ovdje razmatrali bi bio superiorniji od svih svojih prethodnika, bazirajući se na razumijevanju zakona prirode koji vrijede među ljudima i društvima s objektivnim znanjem koje progresivno mijenja mišljenja bazirana na prirodnim odgovorima na pojave. Taj sistem bismo zvali "LOGOKRACIJA".

Zahvaljujući svojim osobinama i podudarnosti sa zakonima prirode i evolucije, logokratski sistemi mogu dugoročno garantirati socijalni i međunarodni poredak. U skladu sa svojom prirodom oni bi se onda transformirali u još savršenije oblike. To je maglovita i daleka vizija onoga što bismo mogli ostvariti.

Autor je preživio mnoge opasne situacije i razočarao se u mnoge ljude i institucije. Bilo kako bilo, Veliko Proviđenje ga nikad nije iznevjerilo, ni u najtežim okolnostima. Takvi uvjeti su mu bili sasvim dovoljni kako bi mu dozvolili da potvrdi postojanje mogućnosti za elaboriranja još detaljnijeg nacrta za stvaranje jednog neophodnog sistema koji će biti još bolji. ...

Od ključne je važnosti potpuno razumjeti važnost nauke o ponerologiji i koliko puno aplikacija ona može imati za budućnost miroljubivog i humanog čovječanstva. Ta nauka dozvoljava ljudskom umu da razumije stvari koje su tisućljećima bile neshvatljive: postanak zla. To razumijevanje bi lako moguće moglo donijeti obrat u povijesti civilizacije koja, moram dodati, se trenutno nalazi u točci samouništenja.

Stoga, moj zahtjev vama glasi: nemojte da vas šokira golema veličina zadatka! Smatrajte ga poslom koji se treba postepeno obaviti i nadajte se da će mnogo drugih ljudi priskočiti u pomoć, čime će napredak biti zajamčen.

Čini se da, u prirodnom poretku stvari, one osobe koje najviše pate zbog psihopata ili osoba s drugih mentalnim anomalijama, će biti te koje će se pozvati da obave ovaj posao, da prihvate teret. Ako vas se pozove, prihvatite također, dame i gospodo, svoju sudbinu otvorenog srca i ponizno, i uvijek sa smislom za humor. Njegujte pomoć Univerzalnog uma i znajte da Velike vrline često rastu na Velikoj patnji.
2005. godine, Łobaczewski je poslao kopiju svog manuskripta urednicima Sott.net-a i 19. studenog iste godine istočnoeuropski tim urednika SOTT-a ga je prvi put intervjuirao, u Rzeszowu, u Poljskoj. Dolje slijedi prijevod tog intervjua. Nažalost, iako je bio posvećen tom zadatku do svojih zadnjih trenutaka života, Łobaczewski nije uspio završiti svezak za koji se nadao da će ga napisati prije svoje smrti.

P: Zanima nas što vas je potaknulo da započnete proučavati zlo općenito, te njegovo porijeklo?

O: Porijeklo zla? Draga gospođo, mnoga otkrića, posebice u psihologiji, se događaju spontano. Najbolji eksperimenti započinju kada netko primijeti nešto neobično i počne raditi na tome. Što se tiče porijekla ponerologije, slično ovome, nikada nisam imao specifičnu prethodnu namjeru, jednostavno se dogodilo spontano u vrlo teškim vremenima. To su bila vremena sovjetskog zatočeništva i zla je bilo u izobilju. Osobno sam iskusio veliki dio [tog zla]. Tri puta sam bio u zatvoru. Stoga, u našem društvu je postojao stav radoznalosti o tome što je zlo. Također, odgovarajuća područja znanosti su dosegnula dovoljnu razinu zrelosti. Slično tome, da nije bilo Kopernika, njegovo otkriće bi ubrzo otkrio netko drugi jer se matematika razvila do takvog stanja da je bilo moguće vršiti takve proračune.

P: Možete li mi reći nešto o ponerologiji; tko je prvi upotrijebio taj izraz?

O: Ja sam koristio izraz 'ponerologija' [kako bih opisao specifičan predmet našeg istraživanja], ali svećenici iz Tynieca su bili prvi. [Ponerologija je teološko proučavanje zla, izvedeno iz riječi poneros u grčkom Novom zavjetu, koja ukazuje na urođeno zlo sa štetnim utjecajem.] Biste li htjeli čuti o povijesti ovog istraživanja?

P: Da, tko ga je započeo?

O: U tom području imam vrlo malo [činjeničnih] informacija. To su bila vrlo teška vremena i ova vrsta istraživanja se morala voditi u strogoj tajnosti. Da su vlasti uhvatile ikoga da to radi, preskočio bi se sudski postupak. Poslali bi ih izravno na drugi svijet [drugim riječima, smaknuće bez suđenja] ili bi im dali blažu kaznu - protjerivanje iz države. Stoga, pod tim okolnostima, morali smo primijeniti ono što smo naučili iz iskustva: ne znam imena drugih i ne pitam...

P: Potpuna urota, drugim riječima.

O: Da, zato jer da sam i bio uhvaćen i prisiljen govoriti, ne bih znao ničija imena.

P: Dakle, surađivali ste ne znajući točno s kim.

O: Da. Primao sam podatke uvijek pod nazivom "djeca s nekim nedostacima", bez ikakvih imena. Moj kontakt je bio profesor Szuman, koji više nije bio [u to vrijeme] aktivan u tom području jer je bio prestar. Već je bio star čovjek, ali bi još uvijek uzimao istraživački materijal od tog ili onog čovjeka i dostavljao ili ga proslijedio meni.

P: I gdje je bio profesor Szuman tada?

O: U to vrijeme je bio u Varšavi, već umirovljen u Varšavi. I...

P: Gdje ste vi bili tada? Već u Rzeszowu?

O: Ne, nikad nisam bio u Varšavi - samo u prolazu. Radio sam u to vrijeme u Branicama, što je blizu češke granice. Branice su imale najveću psihijatrijsku bolnicu u Poljskoj. Kasnije sam se preselio u Silesiju i prvo radio u bolnici, a zatim [kao industrijski psiholog] u industriji rudarenja ugljena - što je bilo korisno jer sam obavljao masovne preglede i bio u mogućnosti dobiti statističke podatke - a kasnije sam se vratio kliničkoj psihologiji. Gdje god sam bio, bilo je nemoguće izbjeći neke političke avanture. Stalno su me držali na oku.

U ranim šezdesetima se održao kongres psihijatara u Mađarskoj. Tamo je bila debata, naravno, oko službene teme dijagnoze šizofrenije. Nisam osobno bio tamo, ali nešto od mog rada je predstavljeno - dio njega - o činjenici da ne vjerujem u ta tri tipa šizofrenije - smatram sva tri potpuno odvojenim bolestima. Nakon službenih procedura, uz kavu, stari predratni prijatelji su se okupili i započela je rasprava o tome što ovaj politički sustav u biti predstavlja. Već tamo nije bilo sumnje da se suočavamo s makrosocijalnim psihopatološkim fenomenom.

To je ono što znam. Znam da je u Poljskoj profesor Stefan Blachowski iz Poznana, koji je umro pod misterioznim okolnostima, bio uključen u to istraživanje. I profesor Dabrowski, koji se radije fokusirao na istraživanje teorijskih temelja. Kazimierz Dabrowski.

P: No, profesor Dabrowski nije imao problema s objavljivanjem svojih radova...

O: Ja jesam... Ne... Ja sam imao zabranu objavljivanja.

P: Da, ali govorim o profesoru Dabrowskom.

O: Ne, on također nije mogao objaviti nijedan rad koji se odnosi na, ili čak spomenuti, ovaj [specifični] predmet. Postoji jedan slučaj objavljivanja, neke gospođe, koja je objavila rad o psihopatijama u Psychological Review, koji je nekim čudom prošao. I ja sam objavio rad, čisto o kliničkim tehnikalijama, nakon čega je urednik Psychological Reviewa primio vigovor ['otkaz'] i više nije objavljivao moje radove. Tako je to bilo. Živjeli smo u takvim vremenima.

P: Dakle, tema psihopatije je bila tabu tijekom vremena komunizma?

O: To je bila tabu tema u potpunosti. Posvetio sam jedno poglavlje u svojoj knjizi toj temi [poglavlje VII]. Pročitat ćete to, vi gospođo na poljskom, a vi gospodine na engleskom, jel' tako?

Zapravo, pridružio sam se tom "klubu" prilično kasno. Moja razmatranja su započela u područjima drugih stanja, koja također opisujem [u I. poglavlju Ponerologije]. Bio sam u Krakovu prisustvovati obveznim indoktrinacijskim predavanjima. Naš novi "profesor", tipičan slučaj psihopata, bio je takav blistav primjer da me jednostavno prisilio na ovaj put. Može ga se smatrati pokretačem istraživanja o psihopatiji.

P: Inicijator...

O: Da. Dakle, već sam bio toliko napredovao u ovom istraživanju da kada sam ostvario prvi kontakt [s ovom grupom istraživača], htjeli su me postaviti kao voditelja istraživanja u vezi diferencijacije psihopatije. Jasno, prihvatio sam to istraživanje, ali odmah sam znao što se događa. Učinio sam što sam mogao, ali psihijatrijska bolnica nije bila dobro mjesto za tu vrstu istraživanja jer je ona imala drukčije tipove pacijenata. I tako sam tamo zapravo pronašao odgovarajući smjer [drugim riječima, nadahnjujuću ulogu psihopatije], a kasnije, kad sam ispred sebe imao masu ljudi - na primjer rad unutar rudarske industrije, gdje sam pregledavao nekoliko, a ponekad i više ljudi svakodnevno - već sam bio u mogućnosti praviti statističke sažetke...

P: Kako to da ste otišli u Ameriku?

O: Kako? Obećali su mi da će me ili staviti iza rešetaka po četvrti put ili "ćemo ti dati tvoju putovnicu". Dakle, to... Nisam znao, i nitko u Poljskoj nije shvaćao, koliko je samo mnogo utjecaja imala "sigurnosna služba" [Sluzba Bezpieczenstwa (SB) ili Državna sigurnosna služba], uz pomoć židova, na poljske emigrante koji žive u inozemstvu. Nitko to uopće nije shvaćao.

Kad sam se našao u Sjedinjenim Državama, postao sam predmet takvog progona da na kraju ništa nisam mogao učiniti, pri čemu se moje zdravlje narušilo. Završio sam u bolnici, na intenzivnoj njezi, i već se dogodio - ili mi se barem tako činilo - kraj mojih aktivnosti. Vratio sam se nakon nekog vremena poslu, ali sam potom dobio otkaz jer su među mojim stvarima pronašli knjigu o povijesti židova, koja uopće nije bila antisemitska. Autor knjige je suosjećao sa židovima, no postojale su vrlo oštre kritike protiv židova koje je citirao, a ti citati nisu bili prevedeni na poljski jezik, bili su na engleskom i na francuskom, itd. Dakle, pronašli su te citate i smatrali me antisemitom i otpustili me. Ostao sam bez posla i primao sam naknadu za nezaposlene sljedećih 9 mjeseci, a u tih 9 mjeseci sam imao priliku raditi i napisati ovu knjigu.

P: To je bilo osamdeset i...?

O: Otpustili su me '83. godine, a već je bila napisana krajem '84. U to vrijeme sam imao samo nekoliko dolara i nisam znao što će mi se dogoditi. Telefon mi je zazvonio i pozvali su me raditi. Ispostavilo se da je osoba koja je organizirala cijeli zaplet bila komunist, i nekako sam bio oslobođen svih optužbi. Nisu me primili natrag na isti posao, nego u zavod kao voditelja odjela za dječju skrb. Na taj način sam bio malo bliže psihologiji i radio sam tamo sve do kraja [mog boravka u SAD-u].

P: U uvodnom dijelu vaše knjige smo pročitali da je to bio treći pokušaj. Možete li reći nešto o tome?

O: To je bio treći pokušaj pisanja knjige. Prvu sam napisao u svojoj domovini i kroz lokalne salezijance sam saznao da će doći do... "Uskoro će se pretražiti tvoja kuća". Stoga sam uzeo sve što sam imao, odnio do kotlovnice i bacio u peć.

P: Koje godine je to bilo?

O: Mislim da je bilo '68.

P: Tijekom vladavine Gomulke...

O: Drugu sam napisao i poslao preko nekog čovjeka u Vatikan - biskupu Descuri - kojeg slabo poznajem. Nikad je nije dobio.

P: U kakvim okolnostima ste predali knjigu tom kuriru?

O: Zapravo sam u Bugarskoj predao knjigu kuriru. No, nije to bio kurir. Bio je to čovjek iz Amerike, znate, navodno Poljak. Kasnije, kad sam bio u Americi, uspio sam ga kontaktirati preko telefona pri čemu je rekao nešto besmisleno, i shvatio sam da zapravo nikad nije ni poslao tu knjigu.

P: Mislite li da je možda bio agent, koji je namjerno uzeo vaš rad?

O: Moguće, moguće, moguće... Da, ali nije me on izdao vlastima. Sumnjao sam na mnogo ljudi, no Institut nacionalnog sjećanja je pronašao osobu koja me izdala: rimski dopisnik za Radio Slobodnu Europu.

P: Tko bi pomislio?

O: Razgovarao sam s njim... Navodno je bio Poljak, i navodno iz Slobodne Europe. Malo sam popričao s njim - sve je prenio vlastima. O tome sam doznao tek nedavno, nije prošlo ni godinu dana. Institut me obavijestio o tome.

P: Jeste li zatražili tu informaciju od Instituta ili ju je sam poslao?

O: Zatražio sam da istraži to za mene.

P: Drugim riječima, može se pretpostaviti da se druga knjiga našla negdje u Americi. Donio ju je u Ameriku i netko... U nerazjašnjenim okolnostima je proslijeđena dalje, arhivirana ili uništena?

O: Ne znam što se dogodilo tom primjerku. Međutim, pretpostavljam što se dogodilo trećem primjerku knjige. Poslije perioda moje nezaposlenosti, kada sam napokon imao neki prihod, otišao sam na kongres poljske kulture u London. I tamo su odmah dva navodno poznata psihologa sjela do mene, jedan iz Kanade, a drugi navodno iz Južnoafričke Republike - neki veliki učenjaci. No, onaj iz Kanade nije znao vremensku razliku između Ottawe i Londona, a i drugog sam uhvatio u proturječju. Naposljetku su se prestali pretvarati i ispostavilo se da su ta dvojica agenti sigurnosne službe (SB-a) iz Krakova. Zatim sam posudio svoju knjigu - nisam je dao - posudio sam je lokalnom filozofu. Ubrzo nakon toga se ispostavilo da je nema u svom posjedu - oni su je imali. To u Londonu se dogodilo po naredbi poljskih vlasti. I tu su se neke čudne stvari počele događati. Mihail je... Mihail Gorbačov je otišao u Rim, u posjet papi [1. prosinca 1989.]. I tijekom tog sastanka je zapravo htio otkriti zna li papa za tu znanost. Raspitivao se o tome... Nekako je izvještaj o tome objavljen, mnogima je to bilo neshvatljivo, i primio sam novine s tim...

P: Drugim riječima to znači da su sovjetske vlasti bile svjesne...

O: Dakle, knjiga je proslijeđena našem "starijem bratu" [Sovjetskom Savezu] - i već je bila prevedena na ruski jezik - i imala je nekakvu ulogu tamo, ali koju? Nikad neću saznati. U uvodnom dijelu svoje knjige sam zatražio od čitatelja da ako nešto znaju, neka mi jave o tome. Ne znam ništa više o toj temi. I je li knjiga stisnula Gorbačova uz zid, pa... Dakle, to je povijest knjige. Naposlijetku sam je htio objaviti u Americi. Gospodin Zbigniew Brzezinski ju je pročitao. Bio je pun entuzijazma i prema samoj knjizi i njenom prijevodu. Rekao je da je prevoditelj napravio odličan posao i da će se on pobrinuti za njenu objavu. U svojoj naivnosti sam mu povjerovao.

P: Ja osobno mu ne bih vjerovao tako lako...

O: Nažalost, vjerovao sam mu. Zatim su se pojavile neke čudne poteškoće... Počeo mi je pomalo negativno odgovarati. Nešto se događalo. Pisao sam pisma, imam cijeli spis našeg dopisivanja. Na kraju mi je samo njegova tajnica odgovarala na pisma, a onda sam došao do njega pri čemu mi je rekao "Šteta što nije uspjelo", drugim riječima...

P: Nije uspjelo.

O: ...ugušio je stvar, podmuklo.

P: Ili on ili netko drugi iza njega.

O: Da, zato jer on je dio tog cijelog ogromnog sustava. Želim reći, nije na vrhu, ne pripada tom "redu", on je tek dio, a ima ih 300-tinjak. [Łobaczewski vjerojatno govori o "Odboru 300", tema knjige Hijerarhija urotnika, autora dr. Johna Colemana.]

P: Po vašem mišljenju, tko je na vrhu? Što mislite pod tim "redom"?

O: "Red"? Ne mogu znati tko je u tom "redu".

P: Pa, nešto mislite o tome, koje je vaše mišljenje?

O: Imam određeno mišljenje. Taj "red" je središte [patokratskog 'bratstva'], koje se nalazi u Engleskoj izvan Londona... Trilateralna komisija pripada tom središtu.

P: I činjenica da je gospodin Brzezinski bio predsjednik Trilateralne komisije... Međutim, to je samo jedna od organizacija i nije nužno...

O: ...i nije nužno najgora.

P: ...jedna od najviših, da.

O: Da, zato što (na primjer), Japanci pripadaju tamo, koji, takoreći, vode brigu o svojim interesima, a ne tuđim.

Dakle, nakon toga sam počeo biti sve bolesniji, jedva sam mogao raditi, jedva sam nastavio dalje. Na kraju sam otišao u mirovinu tamo [u SAD-u] i sa svojom bijednom mirovinom sam se vratio u svoju zemlju, bolestan, i nisam vjerovao da ću... tada nisam vjerovao da ću poživjeti još 15 godina. I tako sam susreo stare poznanike, liječnike iz bolnice gdje sam nekoć radio. I odlučili su se intenzivno brinuti o meni, i eto, nekako sam živ do dan danas. To je to, što se mene tiče.

P: Dakle, brinuli su se o vama prilično dobro. Stara prijateljstva nisu zahrđala.

O: Da, poprilično..., nisu zahrđala.

P: Vi pripisujete manifestacije zla u svijetu psihopatima. Oni su većim dijelom krivi za zlo, ali pitanje je, mislite li da postoji negdje dublji izvor zla?

O: Draga gospođo, psihopatološki faktori - različiti psihopatološki faktori, jer ima ih mnogo - neprekidno i trajno doprinose nastanku zla. Ako u tome... ako netko radi kemijsku sintezu, svi sastojci moraju biti prisutni. Ako patološki faktor nedostaje, onda sinteza zla prestaje funkcionirati. Ako moralne slabosti čovjeka nedostaju, i čovjek izričito stoji na temeljima rigidne moralnosti, rezultat je isti. Ako je čovjek vrlo mudar i razumije mnogo o ovoj temi, tada se na isti način odupire zlu. Drugim riječima, u sintezi zla psihopatološki faktor nije onaj glavni, ali je onaj vječni.

P: Jeste li mišljenja da su sami psihopati zli, ili postoji i neki drugi faktor?

O: Ne, ne može se reći da su samo psihopati zlo. Oni su začetni faktor. No, ne samo psihopati, jer psihijatrija u Poljskoj već dugo vremena jasno razlikuje karakteropatiju i psihopatiju. Karakteropatija se pojavljuje kada nastupi oštećenje tkiva mozga pri čemu takva osoba zadobije karakterne nedostatke jer nešto u mozgu ne radi kako bi trebalo, ili zbog gubitka tkiva, kao u slučaju Staljina (tkivo nedostaje u područjima 10A i B), a psihopatija je nasljedna. U nametnutoj psihijatriji komunističke ere, koja traje u Poljskoj i dan danas, ovi koncepti su potpuno izmiješani, tako da netko ne može... stoga nije moguće ništa pravilno objasniti dijagnozom. [Razni poremećaji su uključeni u jednu sveobuhvatnu kategoriju poput "antisocijalni poremećaj osobnosti".] Smatramo da je stanje psihopatije samo ono koje se temelji na naslijeđu, ili alternativno nešto što je rezultat kromosomalne anomalije, ali ovi potonji su prilično rijetki.

P: I kako je prijenos psihopatije kroz genetiku povezan s tim?

O: To znači da se ti oblici psihopatije prenose na različite načine, ja osobno iznosim određene hipoteze kad je u pitanju naslijeđe psihopatije, ali vrlo oprezne. To znači da u svom iskustvu nisam vidio slučaj gdje je majka bila u potpunosti normalna, otac psihopat, i sin psihopat također.

P: Ne može tako biti? Kako?

O: Naslijedi se preko majke, kao i daltonizam i hemofilija. Osoba to naslijedi preko majke. Takav je slučaj što se tiče esencijalne psihopatije. Šizoidija se vjerojatno nasljeđuje autosomno, kroz nespolne kromosome, ne preko kromosoma X i Y, već preko određenih nizova autosomalnih kromosoma. Prema tome, proces nasljeđivanja se razlikuje. Naposlijetku, psihijatri iz prošlosti spominju asteničnu psihopatiju kao najbrojniju. To je općenito široka kategorija puna donekle različitih stanja, koja je teško razlikovati, jer su ona rezultat fetalne osiromašenosti, i prema tome mogu biti nasljedna u prirodi ili ne. Dakle, istraživanje točnih bioloških svojstava psihopatije, genetskih svojstava psihopatije, jako je potrebno kako bismo točno razumjeli ovaj aspekt postanka zla.

P: Ta genetska anomalija se pojavila od negdje...

O: Pa, to je već samo filozofija. Što je bilo prije, kada je stvorena? Pojavljuju li se mutacije u suvremenom dobu? Naravno, u suvremenom dobu se događa da gen ispadne, "isključi se", a sin poznatog psihopata bude normalna osoba i gravitira prema svijetu običnih ljudi, i on se, recimo, buni protiv partije sve dok ne završi iza rešetaka s drugima poput mene.

P: I može li netko uspjeti nadvladati psihopatiju sam, na primjer, kada je pogođen tim stanjem?

O: Draga gospođo, može li je netko nadvladati? Ne. To je para-Homo sapiens. On osjeća drukčije, misli drukčije i ne može je sam nadvladati... Na primjer, u slučaju karakteropatije, psihoterapija i dobra volja pacijenta može uvelike pomoći.

P: Ali ne i u slučaju psihopatije.

O: U slučaju karakteropatije, prva stvar koju psihoterapeut čini je da navede pacijenta da shvati kako njegovo stanje nije nasljedno. To odmah pomaže pacijentu donekle. Da njegova djeca ne nasljeđuju to stanje, da ga on nije naslijedio od svojih roditelja...

P: Drugim riječima, osoba to može promijeniti.

O: Da, i s tim je mnogo lakše za njega mijenjati svoje stanje. Tako da...

P: Drugim riječima, netko tko je pogođen psihopatijom se nalazi u situaciji iz koje nema izlaza?

O: Ta priča je u biti bezizlazna.

P: I u tom slučaju, što mislite, kako bi se netko trebao ponašati prema takvim psihopatima? Treba li se netko općenito boriti protiv psihopatije, ili je treba izbjegavati u svom vlastitom životu, jednostavno se maknuti što dalje od takve osobe?

O: Bolje je da se makne od njega što je dalje moguće jer psihopatija... prva stvar koja se tvrdi, američki izvori tvrde da se pojavljuje tri puta rjeđe među ženama nego među muškarcima. Po mojem mišljenju to nije tako. Često se nasljeđuje podjednako. Međutim, postoji i drugi alel, drugi kromosom X, koji uvelike skriva stanje.

P: Drugim riječima, teže je postaviti dijagnozu?

O: Da, stanje se ne manifestira toliko jako. Što rezultira time da je žena normalnija, iako se te psihopatske osobine mogu primijetiti i osjetiti. Dakle, što se tu događa? Moglo bi se... psihopati sanjaju o tome da vladaju. Razmišljaju "mi želimo biti vlast", a taj san se ostvaruje s vremena na vrijeme u ljudskoj povijesti i to je grozno vrijeme. Da?

P: Dakle, smatrate da se to događa donekle spontano... naginjanje prema moći?

O: Da, san o moći se pojavljuje među okupljenim psihopatima jer savršeno prepoznaju jedni druge u gomili ljudi. Formira se skupina i unutar te skupine se, gotovo u pravilu, pojavljuje san o moći.

P: Mislite li da se psihopati na neki način osjećaju ugroženima, zato što...

O: Osjećaju se ugroženima. Ne samo ugroženima... Ne radi se samo o činjenici da su ugroženi. Društvo ih uklanja, "potlačuje".

P: Zato misle da moraju vladati nad ovim društvom...

O: Moraju se ili boriti protiv društva ili steći moć, a to je tako, baš zato što su "potlačeni". S druge strane su raseljeni jer s obzirom na esencijalnu psihopatiju nisu sposobni za fizički rad. Tehnički, nisu sposobni obavljati tehničke poslove. Previše pričaju, štete radu, stoga predradnik kaže "Gubi se odavde, ne treba mi osoba poput tebe". Društvo normalnih ljudi ih diskriminira posvuda, zaista diskriminira, i ovdje bi se trebalo potražiti rješenje.

P: Jesu li oni u pravilu tehnički nesposobni?

O: U slučaju esencijalne psihopatije, da, ali na primjer šizoidi jesu ponekad skloniji takvim poslovima.

P: Dakle, u nekoj mjeri se moraju oslanjati na druge kako bi preživili, zato što sami...

O: Nastoje se hraniti drugima. Postoji raznovrsnost u esencijalnoj psihopatiji koja se pojavljuje u pomalo blažim oblicima... Takvi pojedinci su relativno skromni i bezopasni. Znaju samo kako musti razne institucije i živjeti bez rada jer je rad za njih nešto prenaporno, nešto što im stvara osjećaj manje vrijednosti i nedostatka snalažljivosti.


Komentar: Dabrowski ističe da psihopat može osjećati inferiornost, ali to je izričito hijerarhijska inferiornost. Ova svjesnost o hijerarhiji samo potiče želju da se nekako nadmaši drugog pojedinca. U slučaju posla, psihopat može osjećati zavidnost zbog pozicije i prestiža druge osobe, ali neće zapravo raditi kako bi dostigao tu poziciju. Umjesto toga će brutalno manipulirati i iskorištavati rad drugih kako bi postigao dominaciju. Hare i Babiak opisuju ovaj fenomen u svojoj knjizi Zmije u odijelima.


P: Imam pitanje u vezi ove sposobnosti psihopata da prepoznaju jedni druge u gomili, gotovo kao da postoji neka vrsta telepatskog kontakta među njima.

O: Prepoznaju se međusobno vrlo brzo. No, morao bih razmisliti puno više kako bih mogao reći nešto konkretnije o tome kako taj kontakt funkcionira. U svakom slučaju, od ranog djetinjstva imaju osjećaj da su drukčiji od svijeta koji ih okružuje.

P: Osjećaju li se boljima od drugih ili lošijim?

O: Naravno, jednom kada prihvate sami sebe osjećaju se boljima, a normalni ljudi su lošiji. No, u početku imaju taj osjećaj različitosti, ponekad osjećaju inferiornost u odnosu na svoje okruženje, a na izuzetno lagan način prepoznaju jedni druge u gomili ljudi. Odmah se sprijatelje, dva psihopata.

P: Mislite li da postoji neka vrsta telepatije među njima, možda? Postoje li neki oblici neverbalnog kontakta, neke kretnje, neki način gledanja, koji može ukazati na... kad jedna takva osoba pokazuje drugoj da...

O: Da, nekako osjećaju jedni druge. Imam jedan takav primjer nedaleko odavde...

P: Dakle primijetili ste nešto poput toga, da imaju nekakvu vrstu neverbalne komunikacije, koja im omogućuje da prepoznaju jedni druge u gomili.

O: Da, postoji nešto poput toga, samo je teško, ako mogu to tako reći, materijalno to obuhvatiti.

P: Ipak, efekti toga su očigledni, da mogu bolje prepoznati nekoga svoje vrste, i stvaraju te strukture, u kojima...


O: Esencijalni psihopat uvijek igra ulogu sive eminencije u grupi ratnika. Stoga, ako postoji grupa takvih, grupa problematičnih tinejdžera, banda huligana, onda oni... vođa nije nužno esencijalni psihopat. Umjesto toga, on predstavlja neku drugu kombinaciju. Međutim iza njega stoji skupina psihopata, i ta skupina upravlja ostatkom donekle karakteropatskih pojedinaca. To je struktura takvih grupa. Mislim da je suvremeni zakon ignorantanšto se tiče te stvarnosti i stoga ima malu učinkovitost.

P: Ili bi se moglo reći i drukčije, da su psihopati stvorili zakon...

O: Ne, ne, ne. Zakon su stvorili obični ljudi, uglavnom, koji nisu razumjeli psihopate. On tumači stanje u pogledu moralnosti, ne biologije. Biološki, ovo je urođeni nedostatak i ovdje moram istaknuti: ne postoji psihološka anomalija koja se može smatrati "precijenjenom". Sve su one uvijek nedostaci. Nešto nedostaje.

P: Možete li procijeniti razmjer tog fenomena?


O: Kvantitativno?

P: Koji je postotak psihopatije?

O: Dragi gospodine, imao sam raspravu oko toga s profesorom Dabrowskim jer je citirao jako napuhane vrijednosti, dok sam ja radio s masom ljudi, posebice u rudarskoj industriji gdje se bez ikakvog napora moglo utvrditi koliko se psihopata tamo nalazi jer su svi pripadali partijskom odboru.


Komentar: Treba napomenuti da je to bila populacija radnika, tako da je razmjer psihopata nužno niži. U drugim društvenim slojevima bi mogao biti mnogo viši!


P: I vaše vlastito istraživanje to potvrđuje?

O: Da.

P: ...da oni navodno prirodno naginju okupljanju u takve velike grupe?

O: Da. Dakle, on nije radio u rudnicima. Ovi obični ljudi su radili pod zemljom. Kada sam otišao dolje, bilo je "O! Bog vas blagoslovio! Bog vas blagoslovio! Gospodin Psiholog nam je došao dolje". Nakon toga su me uvijek primali tamo... posjeli bi me uz zid kraj nataloženog mulja i pričali mi šale. Ti rudari su odmah znali da sam njihov čovjek. Stoga... pa, moja procjena je bila 0.6% esencijalne psihopatije. Broj šizoida je malo viši, negdje oko 0.8%. Kada se dodaju sva druga stanja, ili slučajevi kombiniranih psihopatskih stanja jer Hitler je zasigurno bio takva kombinacija - on je predstavljao ne samo psihopatiju, nego i kombinaciju nekoliko anomalija.

P: A trenutni predsjednik Sjedinjenih Država?


O: Ne bih rekao, gospodine. Otišli ste predaleko u svojim zaključcima oko ovih stvari.

P: Zašto?

O: Zato što poznajem Ameriku vrlo dobro, i njihov način razmišljanja. Proveo sam 11 godina tamo. On nije [esencijalni psihopat]... klinički. Ne. To je moje uvjerenje. To je moja percepcija te osobe.


Komentar: Primijetite da je Lobaczewski formirao svoje mišljenje bazirajući se isključivo na izvještajima mainstream medija koji su dosezali u Poljsku. Dugo nakon što je ovaj intervju obavljen, predstavljeni su mu dokazi o patologiji Georgea Busha i neokonzervativaca. Jako ga je uznemirilo to saznanje.


P: Pa, ne može ga se smatrati potpuno normalnom...

O: Ne može. Moje mišljenje je da je on tipični Amerikanac. Tipični Amerikanac koji razmišlja na američki način. On sam ne može... Amerikanac ne može zamisliti da drugi ljudi, drugi narodi razmišljaju malo drugačije, da postoje druge kulture, druge civilizacije, da je muhamedanska civilizacija potpuno različita od europske i kršćanske. On, Amerikanac, nije sposoban to zamisliti jer cijeli svijet je izgrađen baš kao Amerika... u njihovom shvaćanju. I on misli da Arapi reagiraju kao da su Amerikanci. Dakle, to je tipično za Ameriku. Kad bismo to smatrali kliničkim stanjem, to bi značilo da su 80 ili 90 posto Amerikanaca luđaci, zar ne?

P: S druge strane to se može smatrati nekim oblikom deficita.

O: Ne, ne. Pa, oblik deficita je da on jeste, recimo, manje inteligentan od svog oca, da je manje izniman. Ima poprilično prosječan um, ali je odgojen u okruženju u kojem je njegov otac bio predsjednik, i tako dalje, i tako dalje...

P: Mislite li da postoji nešto što se moglo učiniti u prošlosti, što bi uzrokovalo promjenu u smjeru povijesti, tako da se barem neki slučajevi gdje su psihopati stekli moć nisu dogodili?

O: Nešto se moglo učiniti. Zasigurno se moglo učiniti.

P: Što se moglo učiniti?

O: Zasigurno se nešto moglo učiniti, moglo se poduzeti nešto prije dobrih 20 godina. Ili čak i ranije, otkada je Mađar otišao u Ameriku, prije mene, ali ne mogu reći ništa oko toga što se dogodilo tada. Znam samo da je netko bio tamo, jer su mi Mađari rekli nešto o toj temi u Americi. Zatim je Dabrowski otišao tamo. Dabrowski se nalazio u iznimno udobnoj situaciji jer je imao doktorat koji mu je omogućio pravo da vrši praksu u Americi. Nije se morao dokazivati; nije morao ozakoniti svoju diplomu. I čak unatoč tome, opkolili su ga s toliko mnogo optužbi da nije uspio ništa učiniti i nikad mu nije bilo dopušteno govoriti o toj temi kad je kontaktirao institucije Poljske. Naposljetku se preselio u Kanadu, u Edmonton, gdje imaju hladnoću od -50°C. [Malo preuveličano, rijetko se spusti ispod -30°C!] Dakle, bio je aktivan tamo i nadahnuo je druge. Također je bio u kontaktu s Cleckleyem.

P: Da se vratimo na pitanje, što se to točno moglo učiniti, po vašem mišljenju?

O: Gospodine, kao prvo, osoba bi trebala znanstveno dopuniti znanje u vezi ovih stvari, detaljnim studijama, i onda ga popularizirati. Neka institucija bi se trebala utemeljiti, koja bi otvoreno tvrdila da je netko takav [psihopat]... i općenito je trebalo donijeti zakon po kojem samo normalni ljudi mogu upravljati, takav zakon bi UN trebao odobriti, stoga, postoji nešto što se može učiniti u vezi toga.

Kraj.

Krajem rujna 2006. smo organizirali da dr. Łobaczewski provede tjedan dana kod nas ovdje u Francuskoj. Tijekom tog vremena smo proveli još jedan intervju koji smo snimili u video formatu i radimo na prijevodu i titlovima za video.

Tijekom tog tjedna smo svi ovdje u sjedištu QFG-a (Quantum Future Group, op. prev.) uspjeli upoznati Łobaczewskog kao jednog od najljubaznijih, najnježnijih ljudi koje smo ikada susreli. Andrzej je jako visok - gotovo div od čovjeka - i uvelike je uživao u našem vrtu, provodeći mnogo ugodnih sati šetajući u parku Chateaua tražeći jestive gljive koje bi nam predstavio kao ponudu za večernji obrok. Rastao se s nama s namjerom da se vrati provesti Božić s nama. Nažalost, nije mogao jer nedugo nakon što se vratio poharao ga je niz bolesti. Tada je proveo dug period u bolnici. Napisao je Lauri tijekom tog vremena:
Primio sam danas, u nedjelju 26. studenog, tvoju e-mail poruku od 13. studenog. Pronašao sam je među 180 raznih poruka, od kojih je većina za brisanje. Tijekom ovog vremena nisam imao kontakt preko e-maila. Postoji vjerojatnost da je također i moj telefon ozvučen.

Hvala ti na brizi za moje oči! Trenutno mi moje stanje ne dozvoljava nikakvo putovanje. Tek što sam se oporavio od one čudne infekcije, nova bolest se pojavila - lamblioza. Liječenje ide u pravom smjeru, ali uvijek traje preko 6 tjedana. Sad se osjećam preslabim čak i za otići kod svoje oftamologinje ovdje. I dalje se nadam da će se stanje postupno poboljšati, kako bi mogao poslušati njen savjet. Moja susjeda je imala takvu operaciju ovdje u Rzeszówu, i uživa u dobrom vidu. Imaj, molim te, malo strpljenja sa mnom. Nadam se da ću vas sve vidjeti opet.

Molio bih da potvrdite primitak ovih novosti.
Od sveg srca vas pozdravljam!

Andrew.
Kroz prvu polovicu 2007. godine naša komunikacija se odvijala većinom preko telefona i spore pošte jer Andrzejov kompjuter se nekako više nije mogao povezati s internetom i nitko od tamošnjih ljudi mu nije znao pomoći riješiti problem.

U svibnju ili lipnju 2007., Sylvia Cattori nas je kontaktirala i htjela provesti intervju s njim, ali bio je previše slab tada da bi napisao više od nekoliko rečenica. Pričali smo s njim o intervjuu u nekoliko telefonskih razgovora, a rezultat toga je Obmana psihopatovog zanata: Uvjeriti nas da zlo dolazi od drugih.

Razgovarali smo s Andrzejom telefonski skoro svakoga tjedna sve do kraja listopada 2007. Zvali smo ga nekoliko puta u studenom, ali nije bilo odgovora. Na kraju je i broj bio isključen. Naš urednik SOTT-a u Poljskoj se raspitivao preko osobe koja je živjela u istom gradu kao i dr. Łobaczewski i tako smo saznali da je preminuo nakon nekoliko tjedana boravka u bolnici. Do samog kraja je očekivao da će se oporaviti i vratiti svom istraživanju, ali organi su mu otkazivali jedan za drugim. U 86. godini starosti, nakon toliko boli i patnje, možda je i bio spreman otići, znajući da je predao baklju drugima. Smatramo da se rad ovog plemenitog i nevjerojatno hrabrog čovjeka ne smije zaboraviti.