Slika
2009. godine, od korporativnih financijera financirana Brookings Institucija je objavila izvještaj o smjeru politike SAD-a u kojem se jasno pokazalo da su SAD odlučne da pod svaku cijenu isprovociraju Iran u sukob i izvrše smjenu režima - što uključuje izravnu vojnu invaziju i okupaciju Irana američkim trupama.

Međutim, prije nego dođe do toga, rukovodioci Brookings Institucije su istražili druge mogućnosti, uključujući SAD-om podržano poticanje političkog nemira u kombinaciji s prikrivenom i žestokom silom - korištenjem od vlade SAD-a izlistanih stranih terorističkih organizacija koje izvršavaju smaknuća i napade unutar Irana, te ograničene zračne napade koje bi izvršavale ili SAD ili Izrael, ili oboje.

Gledajući unazad, poslije 6 godina, svi ovi trikovi ne samo da si bili iskušani u nekoj mjeri u Iranu, nego su bili i neporecivo provedeni u susjednoj Siriji kako bi umanjili njenu snagu - što je prema Brookingsu neophodan preduvjet prije vođenja rata protiv Irana.

Ono što je posebice zanimljivo - s obzirom kako izgleda ova rastuća diplomatska prepirka između Sjedinjenih Država i Izraela - je baš kako su precizno SAD planirale prikriveno podupirati što bi se naizgled činilo kao "jednostran" izraelski prvi napad na Iran - napad koji je sada izgleda u procesu opravdavanja kroz pažljivo orkestriranu propagandnu kampanju koja se upravo razvija.

Iz usta samih kreatora politike SAD-a

Izvještaj Brookings Institucije iz 2009. godine pod nazivom "Which Path to Persia? Options for a New American Strategy Toward Iran" (Kojim putem do Perzije? Opcije za novu američku strategiju prema Iranu; nap. prev.), jasno daje do znanja da su pregovori s Iranom oko njegovog nuklearnog programa ništa više nego predstava, te da će to biti iskorišteno da svijetu da impresiju da će Sjedinjene Države istražiti sve moguće "miroljubive" opcije prije upuštanja u nasilno mijenjanje režima.

Izvještaj specifično tvrdi:
...bilo koja vojna operacija protiv Irana će biti vrlo nepopularna diljem svijeta i zahtijeva prikladni internacionalni kontekst - kako bi osigurala logističku podršku koju bi operacija zahtijevala, te kako bi minimalizirala povratne negativne posljedice same operacije. Najbolji način za minimalizirati teške kritike internacionalnog suprotstavljanja i maksimalizirati podršku (bilo nevoljku ili prikrivenu) je udariti napadom samo kada postoji širom rasprostranjeno uvjerenje da je Irancima dana izvanredna ponuda koju su odbacili - ponudu toliko dobru da bi je samo režim koji odlučno želi pribaviti nuklearno oružje, i koji bi ga htio pribaviti iz pogrešnih razloga, odbacio. Pod tim okolnostima, Sjedinjene Države (ili Izrael) mogu prikazati svoje operacije kao poduzete u tuzi, ne ljutnji, i barem neki u internacionalnoj zajednici će zaključiti da su Iranci "sebi sami to donijeli" odbijajući vrlo dobru pogodbu.

Komentar: Implikacija: ljudi koji stoje iza rata ni na koji način nisu popularni. Njih nije briga za mišljenje "beznačajne populacije" o ovim stvarima. Donose odluke i pripremaju prikladan kontekst. Demokracija?!?

Nevjerovatno. Upravo ovdje, svojim riječima, autori vanjske politike SAD-a otvoreno priznaju da lažu kako bi dobili podršku za ulazak u rat. Manipuliraju događajima kako bi prikazali kao da oni nemaju veze s tim.


Naravno, Iranom - kao što je sam Brookings priznao - ne upravlja iracionalna vlast i ne bi odbili iskrenu "izvanrednu ponudu". Brookings Institucija otvoreno priznaje da SAD cilja na dvostruku vanjsku politiku - jednu za hranjenje javnosti (stvarajući "izvanredne ponude") i drugu koja je usmjerena na to da se osigura da Iran izgleda nerazuman koliko je god moguće.

U jednom dijelu izvještaja Brookings iznosi:
Realno gledajući, svi ovi slučajevi bi bili zahtjevni za nas pri uvjeravanju drugih. Iz tog razloga, bilo bi puno bolje kada bi Sjedinjene Države mogle navesti iransku provokaciju kao opravdanje za zračne napade prije nego ih pokrenemo. Očito, što bi više besramniji, smrtonosniji i neisprovociran izgledao čin Irana to bi bolje bilo za Sjedinjene Države. Naravno, bilo bi vrlo teško za SAD da potakne Iran na takvu provokaciju bez da ostatak svijeta prepozna ovu igru, što bi je u tom slučaju temeljno unazadilo. (Jedna metoda koja bi imala neke mogućnosti za uspjeh bi bila da pojačamo prikrivene napore za smjenu režima u nadi da će Teheran izvršiti otvorenu odmazdu, ili barem polu-otvorenu, što bi se tada moglo prikazati kao neisprovociran čin iranske agresije.)
Ovdje rukovodioci Brookingsa otvoreno kuju zavjeru kako bi uništili temelje globalnog mira preko "podbadanja" drugog naroda u smjeru rata koji on niti želi, niti bi imao koristi od njega. Provocirajući naciju koja ne predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost SAD-a je čista povreda internacionalnog zakona - čemu izvještaj Brookingsa služi kao vlastoručno potpisano priznanje.

Unatoč ovom priznanju kreiranja zavjere protiv mira u svijetu, ono što je još zanimljivije je da SAD planiraju poreći ikakvu odgovornost za napad koji bi, umjesto njih, izveo njihov regionalni zastupnik - Izrael. U poglavlju pod nazivom "Allowing or Encouraging an Israeli Military Strike" (Dopuštanje ili ohrabrivanje izraelskog vojnog udara; nap. prev.), izričito se tvrdi:
...najistaknutija prednost koju ova opcija ima što se tiče američke zračne kampanje je mogućnost da samo Izrael bude okrivljen za napad. Ako se to pokaže točnim, tada se Sjedinjene Države možda ne bi morale nositi s iranskom odmazdom ili nepovoljnom vanjskom diplomatskom reakcijom koja bi pratila američku vojnu operaciju protiv Irana. Moglo bi omogućiti Washingtonu da "uzme svoj kolač" (odgodi iransko pribavljanje nuklearnog oružja) i "pojede ga" (izbjegavanje unazađivanja mnogih drugih regionalnih diplomatskih inicijativa SAD-a).
Na ničije iznenađenje, britanski Daily Mail sada izvještava u članku pod nazivom "President Obama threatened to shoot down Israeli jets if they attacked Iranian nuclear facilities last year, claim sources" (Predsjednik Obama je zaprijetio rušenjem izraelskih vojnih aviona u slučaju napada na iranska nuklearna postrojenja prošle godine, tvrde izvori; op. prev.):
Predsjednik Obama je navodno zaustavio izraelski vojni napad na iranska nuklearna postrojenja 2014. godine preko prijetnji da će oboriti izraelske vojne avione prije nego dosegnu svoje mete, prema izvještajima koji su se pojavili s Bliskog istoka ovog vikenda.

Prijetnja SAD-a je prisilila premijera Binyamina Netanyahua da obustavi planirane napade na Iran, izvijestile su kuvajtske dnevne novine Al-Jarida.

Netanyahu će u utorak biti u Washingtonu kako bi se obratio Kongresu s jasnim ciljem izbacivanja iz kolosijeka Obamine dragocjene ponude za diplomatsku pogodbu s Teheranom.
Ovdje Daily Mail doslovno ponavlja rastuće pripovijedanje koje se idealno uklapa u dugostojeću vanjsku politiku SAD-a opisanu u izvještaju Brookings Institucije u 2009. godini. Štoviše, mogućnost "obaranja" izraelskih vojnih aviona je bio predmet rasprave kao jedan od mnogih rekvizita korištenih u ovom geopolitičkom teatru.

SAD, kao što je Brookings u svom receptu ranije propisao, je prikazan kako očajnički pokušava iskovati gotovo nerazumnu pogodbu s Iranom, dok "bijesni pas" Izrael traži da sam, jednostrano, napadne Iran - na taj način dajući SAD-u prihvatljivo osporavanje za koje je otvoreno tvrdio da će (zapravo neiskreno, pretvarajući se) pokušati učiniti u slučaju bilo kojeg pokušaja napada Izraela na Iran. Treba napomenuti da je ukupnost vojne moći Izraela rezultat duge, opsežne i neprekidne vojne podrške SAD-a što znači da je vojna operacija Izraela u ovom trenutku ostvariva i bez njih.

Važno je primijetiti i Izraelova ustaljena i ratoborna serijska djela nečovječnosti protiv svojeg naroda i protiv Palestinaca čiju je zemlju Tel Aviv zaplijenio i nastavlja okupirati. Priroda ovih djela nije samoočuvanje ili samoobrana, već namjerna provokacija - stvarajući predvidljive političke podjele na Zapadu koje se lako manipuliraju posebice u vremena kao ova kada je na kocki "sa žaljenjem" izveden napad na Iran, naciju koju je Zapad do sada bezuspješno pokušavao oboriti s terorizmom, SAD-om podržavanom pobunom, sankcijama, te prikrivenim provokacijama.

Također je jasno da "Kojim putem do Perzije?..." izvještaj plana političkog smjera iz 2009. godine i dalje sve do današnjeg dana predstavlja živopisnu priliku prolaza u puno dublju i dobro utvrđenu doktrinu koja se koristi za preuređivanje Bliskog istoka u usklađenost sa zapadnim posebnim interesima. To je potpisano priznanje sada već očite urote protiv globalnog mira i stabilnosti. Trebalo bi je pročitati, u cijelosti, pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih Naroda prije nego se oni koji su je napisali, te interesi korporativnih financijera koji su je sponzorirali, dovedu pred internacionalnu pravdu.

Sve manje od toga samo dokazuje da su Sjedinjene Države i njezini regionalni zastupnici, ne Iran, odmetnute države koje rade protiv svjetskog mira i stabilnosti, s već mnogim jasnim primjerima njihovih zvjerstava na ekranu, a kako se čini - još toga dolazi.