Komentar: Donosimo Vam ekskluzivni prijevod 1. poglavlja knjige Earth Changes and the Human Cosmic Connection ("Zemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza") Pierra Lescaudrona i Laure Knight-Jadczyk.


Naslovna ECHCC 26
© Sott.netZemaljske promjene i ljudsko-kozmička veza
Skrivena povijest svijeta III
Prema konvencionalnoj znanosti o svemiru, kretanjima tijela u Sunčevom sustavu upravljaju isključivo zakoni gravitacije. Njemački astronom Johannes Kepler je ustanovio svoja tri zakona planetarnih gibanja početkom 17. stoljeća,1 u vrijeme kad se za elektricitet praktički nije ni znalo. Benjamin Franklin je svoj čuveni pokus sa zmajem izveo tek 150 godina kasnije.2

Dakle, u standardnoj knjizi stvarnosti, gravitacija vlada Sunčevim sustavom. Dodatno, Sunce isijava većinom fotone; prostor je savršeni vakuum; potresi nastaju zbog pomicanja tektonskih ploča; vremenom (klimom) upravljaju temperatura zraka ili razlike tlakova (ili oboje); ljudska djelovanja i kozmički događaji su posve nepovezani.

Astralna gibanja Newton
Newtonova astralna gibanja. Mehanički pogled na svijet gdje je život linearan sustav u kojem se svi događaji mogu svesti i objasniti materijom u gibanju.
Tijekom nekoliko posljednjih stoljeća, znanost je proizvela razrađeni konceptualni okvir kako bi se racionaliziralo i objasnilo većinu prirodnih fenomena (uključujući mnoge koji nisu spomenuti na gornjem kratkom popisu). Prema standardnoj znanosti, mi živimo u svemiru koji funkcionira kao satni mehanizam načinjen od predvidljivih događaja i neporemećenih nebeskih gibanja. Sunčev sustav je kozmičko svetište kojeg harmonički oživljavaju mehanički zakoni. Život na Zemlji teče poput neprekinute, tihe, linearne rijeke, a evolucija se nastavlja inkrementalno, korak po korak, tisućama generacija u tom relativno nesadržajnom okruženju.

Problem je što taj model svemira poput satnog mehanizma sadrži brojne proturječnosti i ne uspijeva objasniti nekoliko opaženih fenomena. Posebice, tijekom nekoliko zadnjih godina događa se porast neuobičajenih i ekstremnih fenomena koji odudaraju od dominantnih dogmi. Kada se novi fenomen te vrste opazi, standardna znanost jednostavno pokušava nasilu natjerati opažene činjenice u već postojeće teorije, čak i kada te teorije nisu prikladne za objašnjavanje tih novih fenomena.

Kada iskretanje teorija ili činjenica više nije dovoljno, standardna znanost se domišlja zamršenim objašnjenjima, paradoksalnim izjavama ili teorijama koje su toliko komplicirane ili apstraktne da ih se ne može čak ni razumjeti, niti testirati. U drugim slučajevima, standardna znanost jednostavno ostaje tiha kada se suoči s opažanjem - neugodnom činjenicom - koja se jasno ne uklapa u dominantnu paradigmu, ili čak još i gore, prijeti uzdrmavanju samih njenih temelja.

Dok su mediji i većina znanstvene zajednice kovali taj model svemira tipa satnog mehanizma u ljudske umove, druga grupa istaknutih znanstvenika je bila u stanju uočiti svojstvene probleme konvencionalnih objašnjenja i tražiti ispravnije modele: nešto što bi moglo objasniti veći raspon činjenica. Ti su znanstvenici pokušavali razumjeti prirodu svemira prihvaćajući njegove glavne komponente: elektricitet i plazmu.

Tragovi tog pokreta se mogu naći pri kraju 19. stoljeća, kada je Scientific American objavio članak u kojem je profesor Zollner iz Leipziga u Njemačkoj pripisao "samo-osvjetljenje" kometa "električnom uzbuđenju". Zollner je predložio da:
... jezgre kometa, kao mase, podložne su gravitaciji, dok isparavanja koja se razvijaju iz tih jezgara, koje sačinjavaju vrlo sitne čestice, vode do djelovanja slobodnog elektriciteta Sunca ...
Zatim, što se tiče repova kometa, izdanje časopisa English Mechanic and World of Science od 11. kolovoza 1882. uključuje sljedeće:
Među fizičarima se sve više pojavljuje mišljenje da samo-svjetlost kometa i fenomeni njihovih repova pripadaju domeni električnih fenomena.
1896. godine, časopis Nature je objavio članak u kojem piše:
Već se dugo smatra da se fenomen repova kometa na neki način pojavljuje zbog Sunčevog električnog odbijanja, a nedavna fizikalna istraživanja dodatno rasvjetljavaju ovu tematiku.
Desetljećima je škola "električne plazme" provodila svoje istraživanje izvan reflektorskih svjetala medija i bez glavnih, većih, financijskih potpora. Irving Langmuir,3 dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1932., Kristian Birkeland,4 sedam puta nominiran za Nobelovu nagradu, te Hannes Alfven,5 dobitnik Nobelove nagrade za fiziku 1970., mogu se smatrati začetnicima kozmologije plazme. Njih su trojica izveli brojne laboratorijske eksperimente o svojstvima plazme i ekstrapolirali su svoje rezultate putem skalarnosti (pojam će se uskoro objasniti u 6. poglavlju) na kozmološke fenomene.

Hannes Alfven
© NobelHannes Alfven,
otac kozmologije plazme i
Nobelov laureat za fiziku 1970.
Postoji jedna razlika između standardne kozmologije i kozmologije plazme. Potonja može testirati svoje hipoteze, te stoga razraditi teorije. Nasuprot tome, standardna kozmologija sa svojim "velikim praskom", tamnom materijom, tamnom energijom, crnim rupama koje stvaraju materiju, neutrinima s tri okusa i neutronskim zvijezdama, stvara nove specifične koncepte posebno za takve prilike, koje se ne može testirati! Takve ideje bi trebale ostati ono što jesu: znanstvene spekulacije.

Na primjer, tamnu materiju nikad nisu opazili u svemiru; predložili su je jednostavno kao način uravnotežavanja jednadžbi koje sugeriraju da svemir mora sadržavati više materije od onoga što se lako opaža. Kao što to umirovljeni profesor električnog inženjerstva Donald E. Scott iznosi, citirajući kozmologa Jima Peeblesa sa Sveučilišta Princeton:
"Zbilja je nezgodno što su dominantni oblici materije u svemiru hipotetski." Sugeriram da ti dominantni oblici spadaju u kategoriju čestica znanu kao "po potrebi izmišljene fikcije koje se iznova priziva u nastojanjima da se obrane neodržive znanstvene teorije" [igra riječima; na engleskom naziv glasi Fabricated Ad hoc Inventions Repeatedly Invoked in Efforts to Defend Untenable Scientific Theories što daje akronim FAIRIE DUST, ili u prijevodu vilinska prašina; op. prev.].6
Bit je ne odbaciti Newtonove i Keplerove zakone (odnosno gravitaciju), već prihvatiti da postoji djelovanje i drugih sila, posebice elektromagnetskih. U nekim slučajevima, kao što ćemo to vidjeti, gravitacijske sile se čak može zanemariti u odnosu na elektromagnetizam.

Reference

1"Kepler’s laws of planetary motion", Encyclopaedia Britannica. Pogledajte: www.britannica.com/EBchecked/topic/315 260/Keplers-laws-of-planetary-motion (na engleskom jeziku).
2"A quick biography of Benjamin Franklin", US History. Pogledajte: www.ushistory.org/franklin/info/index.htm (na engleskom jeziku).
3"Irving Langmuir - Biographical", Nobel Prize. Pogledajte: www.nobelprize.org/nobel_prizes/chemistry/laureates/1932/langmuir-bio.html (na engleskom jeziku).
4"Kristian Birkeland", Plasma Universe. Pogledajte: www.plasma-universe.com/Kristian_Birkeland (na engleskom jeziku).
5"Hannes Alfven - Biographical", Nobel Prize. Pogledajte: www.nobelprize.org/nobel_prizes/physics/laureates/1970/alfven-bio.html (na engleskom jeziku).
6D. E. Scott, The Electric Sky, str. 40 (na engleskom jeziku).