Imperijalni nacrti

Joe Quinn
Sott.net
Sre, 14 Sij 2015 01:58 UTC

Thomas Cole: "The course of empire - destruction" - 1836.

Tijekom interne diskusije predsjednik Eisenhower izložio je svom osoblju sljedeći problem: "Na Bliskom istoku u tijeku je kampanja mržnje protiv nas, ne od strane vlada, nego od strane naroda." Nacionalni savjet za sigurnost razmotrio je ovaj problem i ustvrdio: "Istina, a razlog je sljedeći - u toj regiji uvriježena je percepcija po kojoj SAD održava status quo kada su vlade u pitanju, što spriječava napredak demokracije i razvoj. Smatraju da mi to činimo kako bi zaštitili naše interese na Bliskom istoku. Takvu percepciju teško je iskorijeniti, zato jer je sasvim točna."¹

I dok proteklih 13 godina Zapad bije bitke u ratu protiv terorizma, obični muslimani, ljudi bliskoistočnih zemalja snose posljedice ratnih pustošenja. Rat protiv terorizma donio je invaziju, okupaciju i bombardiranje isključivo bliskoistočnim nacijama. Te zemlje - Irak, Afganistan, Libija, Sirija i Palestina, nisu imale značajniju vojnu silu kako bi se oduprle bilo kakvom napadu, a napadi Zapada, bili su suštinski, napadi na civile tih nacija. Neki od tih civila prihvatili su se oružja u bezuspješnom pokušaju da se odupru invaziji. Samo u Iraku, 2.7 milijuna iračkih muslimana, većinom civila, pobijeno je kao direktan ili indirektan rezultat "rata protiv terorizma".²

Kod većine imperijalističkih osvajačkih ratova, pripadnici nacije ili regije koja je na meti predstavljeni su u medijima imperije kao niža rasa. Tako se događa da i ljudi koji su inače normalni, okreću glavu na drugu stranu kad su u pitanju smrti nevinih civila u nekim dalekim (ili ne tako dalekim) zemljama. Ova slika koju je tijekom britanske kolonizacije Irske objavio popularni časopis Punch, samo je jedan od mnogih primjera takvog predstavljanja irskog naroda.

Časopis ”Punch”, 1867.

Nakon nedavnih pariških napada, Rupert Murdoch, vlasnik drugog po veličini svjetskog medijskog konglomerata, iskazao je svoje mišljenje koje se pojavilo u većini svjetskih novina (koje su u njegovom vlasništvu), kada je na društvenoj mreži Twitter napisao:

"Možda je većina muslimana miroljubiva, ali dok ne priznaju da među njima raste džihadistički rak, i ne unište ga, svi su odgovorni."
Rupert Murdoch, 03:07 10. siječnja 2015.

"Džihadska opasnost vreba posvuda, od Filipina, preko Afrike i Europe do SAD. Politička korektnost vodi ka zabludi i licemjerju."
Rupert Murdoch, 03:10 10. siječnja 2015.

Istraživanja mnijenja u EU-u, provedena tijekom prijašnjih nekoliko godina, sugeriraju da veliki dio nemuslimanske populacije u većini zapadnih EU nacija ima negativnu predodžbu o muslimanima. Ovo je u suprotnosti sa znatno manjim nivoom predrasuda prema židovima u istim zemljama europske zajednice. Interesantno je da europske zemlje koje imaju najveće populacije muslimana (Francuska i UK) imaju i najniži nivo antimuslimanskog raspoloženja, 27% i 36%. Najvjerovatnije objašnjenje, za ovako jak antimuslimanski sentiment u zemljama europske zajednice (naročito onima u kojima živi malo muslimana), je negativno medijsko prikazivanje muslimana koje je dovelo do islamofobije.

Ukratko, antimuslimansko rasploženje nije objektivni odraz stanja na terenu kada su u pitanju odnosi nemuslimana s muslimanima u europskoj zajednici. Ali, kao što smo već primijetili, muslimani, naročito oni s Bliskog istoka, postali su indirektne mete, kolateralna šteta u ratu protiv terora. Ovo je sasvim jasno nakon nedavnog pariškog napada, kada vidimo porast napada na muslimane:

Počinje osveta protiv francuskih muslimana

Nakon Charlie Hebdo masakra raste bojazan od antiislamske osvete u Francuskoj s izvještajima o seriji napada na džamije širom zemlje.

Meci ispaljeni na muslimanski molitveni centar u Digne-les-Bainsu, u Provansi, te na džamiju u Soissonsu.

Bomba iz kućne izrade eksplodirala je ispred džamije u središnjem gradu Villefranche-sur-Saone u četvrtak, dok je u petak osvanula glava divlje svinje na vanjskom zidu muslimanske molitvene prostorije na Korzici, uz pismo "sljedeći put bit će to glava jednog od vaših."

Antiislamski slogani ispisani po zidovima džamija u Poitersu, Lievenu i Bethuneu, a na obali Atlantika u Bayonneu riječi "prljavi Arapi" i "ubojice" sprejom ispisane na zidovima džamije.

Srednjoškolac sjevernoafričkog porijekla pretučen od strane mladeži koja je pri tom izvikivala rasističke uvrede.

U Parizu, teroristički ekspert Thomas Hegghammer izvještava preko društvene mreže Twitter kako mu je taksist koji ga je vozio rekao da nitko neće sjesti u njegov taksi zato što je Arap.

Katastrofalni i katalizirajući događaj

"Rat protiv terorizma" lansiran je nakon napada 11. rujna 2001. godine, za koji su okrivljeni muslimani, unatoč dokazima koji upućuju na druge grupe. Ako pogledamo javno dostupne dokumente, možemo zakljuciti da su se napadi 11. rujna dogodili u kontekstu prije-planirane politike vlade SAD-a da izvrši invaziju na Bliski istok. "Zaprepaštenje i šok" koje su izazvali napadi 11. rujna poslužili su kao opravdanje za takvu ekspanziju.

Projekt za novo američko stoljeće (PNAC) je uradak određene grupe ljudi (većinom nije izabrana na izborima) koja definira vanjsku politiku SAD-a, njene ciljeve i strategije, a onda se sve to šalje izvršnoj vlasti i Kongresu da se na to i službeno udari pečat kako bi se onda moglo implementirati od strane jedne ili više od milijardi kancelarija, kako federalnih, tako i korporacijskih. Nekoliko članova projekta PNAC držalo je pozicije na visokom nivou u Bushovoj vladi.

U rujnu 2000., PNAC je objavio izvještaj na 90 stranica pod nazivom Obnavljanje američke obrane: strategije, sile i resursi za novo stoljeće, što je postao model za vanjsku politiku SAD-a u bliskoj budućnosti. Kada je u pitanju Bliski istok, a naročito Irak i Iran, izvještaj kaže:

"Dok neriješeni konflikt u Iraku daje trenutno opravdanje (za vojnu prisutnost SAD-a), potreba za jakim prisustvom američke sile u Perzijskom zaljevu postoji neovisno od problema režima Sadama Huseina," i "Na duže staze, Iran bi se mogao pokazati podjednako velikom prijetnjom za američke interese u Perzijskom zaljevu kao i Irak. Čak i ako se odnosi između Iraka i SAD poprave, zadržavanje snaga u regiji je i dalje esencijalni element sigurnosne strategije SAD-a, uzimajući u obzir dugoročne američke interese u regiji.

Dokument zatim podcrtava važnost "transformacije vojske SAD-a" s ciljem održavanja vojnih baza SAD-a na Bliskom istoku i navodi:

"Strategija transformacije koja bi se bazirala isključivo na mogućnostima lansiranja sile iz SAD-a, nauštrb razmještenih baza i prisustva u regiji, bila bi u suprotnosti s višim ciljevima američke politike."

Tako je zaključeno da je nužno ostvariti sljedeće kako bi se transformirala vojska SAD-a:

• "voditi i uvjerljivo dobiti više simultanih teatralnih ratova" i
• "obnašati "policijske" dužnosti koje su potrebne za oblikovanje sigurnosne klime u kritičnim regijama."

Dakle ovi kreatori političke strategije imali su prilično jasan plan: izvršiti invaziju na "kritične regije", npr. Biski istok, kako bi se "zaštitili interesi SAD-a". Pri tom priznaju da im je potrebno uvjerljivo opravdanje kako bi to učinili:

"Proces transformacije, čak i ako donosi revolucionarne promjene, bit će sigurno dugotrajan, osim ako se u međuvremenu ne dogodi neki katastrofalni i katalizirajući događaj - nešto poput novog Pearl Harboura."

Niti godinu dana kasnije, washingtonski neokoni dobili su svoj "novi Pearl Harbour" u napadima 11. rujna, koje su izveli "muslimani s Bliskog istoka", te je tako već isplanirana invazija Afganistana i Iraka dobila zeleno svjetlo. Izraelci koje je tada, kao i sada, predstavljao premijer Benjamin Netanyahu, su izgleda vidjeli kako bi Izrael mogao profitirati napadima 11. rujna jer Netanyahu izjavljuje, a New York Times prenosi: "To je odlično. Dobro, ne baš odlično, ali stvorit će trenutnu simpatiju prema nama." Netanyahu ponovno, 2008. godine, izjavljuje, ovaj put pred publikom na Sveučilištu Bar Ilan, da je teroristički napad 11. rujna 2001. bio povoljan za Izrael:

"Na ruku nam ide jedna stvar, a to je napad na Svjetski trgovinski centar, te napad na Pentagon. A i američke muke u Iraku" i da je "to privolilo američko javno mnijenje u našu korist."

Kada postoji dobar razlog da se sumnja tko je odgovoran za ovaj "katastrofalni i katalizirajući događaj", može li se izvući, barem uvjetni zaključak da su oni koji su imali znatnu korist od takvog događaja, prije mogli biti za njega odgovorni, nego oni (muslimani s Bliskog istoka) koje je taj događaj učinio gubitnicima?

Obavještajne službe

Čim su vlade SAD-a i EU-a okarakterizirale muslimanske grupe s Bliskog istoka kao svog neprijatelja u "ratu protiv terora", njihove špijunske službe počele su uobičajene procese kojima se obračunava s takvim neprijateljem. Izraelski obavještajci, koji su naravno imaju nekoliko desetljeća iskustva suživota s onim što zovu "muslimanski teroristi", su već odavno započeli taj proces. Metode kojima se poslužila britanska obavještajna služba kako bi se obračunala s Irskom republikanskom vojskom u vrijeme "problema" u Sjevernoj Irskoj, mogu nam poslužiti kao dobra ilustracija kako se takav proces odvija.

Prvi (i najvažniji) korak je infiltracija u "terorističku" grupu. To se obično radi tako što se neki od članova ciljane grupe uhite, a zatim vrbuju i počnu raditi kao "dvostruki agenti" za obavještajnu službu. To je vrlo jednostavno. Takav član se uhiti i predoči mu se izbor između dugog boravka u zatvoru (odnosno mučenja i smrti) ili nastavka aktivnost u grupi, ali kao doušnik. Koji put se pribjegne i prijetnjama članovima obitelji ili nekim drugim ucjenama. Ponekad se dogodi da se članovi sami predaju i ponude svoje usluge u zamjenu za novac ili imunitet od zakonskih posljedica. Nekad i sam obavještajac može postati novi član ciljane grupe, te se početi uspinjati ka njenom vodstvu. Na taj način obavještajna služba dobiva kontrolu nad "terorističkom" grupom i počne usmjeravati njene akcije. Takvi doušnici, naravno moraju do kraja izgledati autentično ostalim članovima grupe, i u tu svrhu ih se ohrabruje da ubijaju i vrše napade, kako bi se dokazali i stekli kredibilitet. U Sjevernoj Irskoj, na primjer, jedan poznati MI5 agent ubačen u Irsku republikansku vojsku (pod konspirativnim imenom "Steak-knife" = "Nož za odrezak") poubijao je na desetine britanskih vojnih službenika i civila. U većini slučajeva, žrtve su bile izabrane i njihova ubojstva organizirana direktno od strane britanske obavještajne službe MI5.³

Krajnji željeni cilj ovakvih taktika je pobjeda nad "terorističkom organizacijom", odnosno njena neutralizacija. Međutim ukoliko preslikamo ove poznate metode na aktivnosti izraelske, američke, britanske i francuske obavještajne službe na Bliskom istoku susrest ćemo se s problemom. Naime, moramo se prisjetiti da cilj zapadnih država nije da se jednostavno "poraze muslimanske terorističke grupe", nego da se uništi bilo kakva arapsko muslimanska masovna oporba stalnoj zapadnoj kontroli nad resursima bliskoistočnih zemalja (i naravno da se zaštiti država Izrael). U ovom kontekstu lako je vidjeti da je prijetnja muslimanskih terorista korisno oruđe kojim se može postići stalna kontrola. Oruđe kojim se spriječava uspostavljanje pravednijeg sistema u kojem zapadne vlade ne bi više uživale lavovski dio bogatsva bliskoistočnih zemalja.

Evo i jednog malog primjera između mnogih drugih koji mogu ilustrirati ovaj proces zauzdavanja muslimanskih terorista od strane zapadnih obavještajnih službi: saznali smo da je Djamel Beghal mentor braće koja su navodno napala redalciju Charlie Hebdoa, te da je Beghalov vlastiti mentor nitko drugi nego Abu Hamza. Abu Hamza je MI5 agent još od 1990. (dva dana nakon pariškog napada, Hamza je zgodno osuđen na doživotnu robiju u SAD-u).

Ne razmišljaj, samo reagiraj

Senator John McCain u susretu s "umjerenim muslimanskim pobunjenicima"

Kako u prošlosti tako i danas, cilj zapadnih imperijalista je osiguravanje pristupa što većem dijelu globalnih resursa. Bliski istok ima u tome centralnu ulogu zbog svojih prirodnih bogatstava i svoje strateške lokacije, na raskrižju između Europe i Azije, što je povijesno uvijek bilo značajno zapadnim silama kada je u pitanju kontrola Euroazije, s posebnim naglaskom "držanja Rusije na uzici".

Suočeni smo sa situacijom u kojoj su zapadne obavještajne službe nakon što su preuzele kontrolu nad bliskoistočnim "muslimanskim terorističkim grupama" kroz infiltraciju, amalgamaciju i teroristička djela, postale kontrolor neprijatelja kojeg im je prvobitno bio zadatak uništiti. Uzimajući u obzir glavni cilj "očuvanja baza u regiji" represijom otpora domaće arapske populacije, je li moguće za očekivati da će se odreći kontrole nad otporom militantnih Arapa koji se suprotstavljaju zapadnom miješanju u arapske poslove?

Kao što je već rečeno, stalni neprijatelj koji opravdava kontinuiranu imperijalnu ekspanziju je od vitalnog značaja. Kontrola tog istog neprijatelja kojom će se osigurati pobjeda je od jednake važnosti. Kao što je rečeno u gore spomenutom Projektu za novo američko stoljeće (PNAC) iz 2000. godine, cilj vlade SAD-a je da njihova vojska "vodi i uvjerljivo dobije više simultanih teatralnih ratova (na Bliskom istoku)". Poznavajući logiku historijske metodologije zapadnih imperija dolazimo do zaključka da je suvremeni "muslimanski terorizam" vrlo vjerojatno oruđe zapadnih obavještajnih službi i da igra ulogu bliskoistočnog neprijatelja protiv kojeg se Zapad bori kako bi ostvario hegemoniju nad regijom bogatom resursima, a preko nje i Euroazijom.

Također sam istaknuo da je manipulacija javnog mnijenja "kod kuće" visoko na listi prioriteta zapadnih imperijalnih sila. Javnost se mora stalno podsjećati na "opasnost od terorizma" kako bi bez protesta prihvatila imperijalnu politiku. U kontekstu imperijalne ekspanzije, normalni osjećaji ljudskosti, svojstveni većini ljudi, su prepreka imperijalnim spletkama koje po definiciji uključuju stradanja velikog broja civila. Taj osjećaj ljudskosti mora se podrivati demonizacijom ciljane grupe.

Naslovnica časopisa Time od 15. srpnja 1979.
Što se stvari više mijenjaju, više ostaju iste.

U vezi s tim, državna propaganda ipak ima svoja ograničenja, tako da su neophodni periodični traumatizirajući napadi na građane zapadnih država kako bi se poruka produbila, a smireno kritičko rasuđivanje zamijenilo emotivnim reakcijama poput očaja, ljutnje i osvete. Uzmite u obzir da ukoliko bi vlada javno i otvoreno tražila od svojih građana da "ne misle", da "budu u strahu", da "samo reagiraju", bila bi brzo zbačena. Međutim pomoću ovakvih ubilačkih napada postiže se upravo takvo ponašanje javnosti.

Negdje ste se možda zapitali koliko je logično da bi muslimanska teroristička grupa izvela napad protiv građana zapadnih država u cilju "zaštite muslimana" kad će takav napad sasvim sigurno izazvati osvetu protiv muslimana. Zašto bi ikoji "branitelj Islama" činio upravo ono što bi potvrdilo navode kojima se suptilno (ili ne tako suptilno) sugerira da su muslimani nihilistička banda ubojica?

To je ozbiljno pitanje. Odgovor na njega, barem onaj koji daju službeni mediji, je više smiješan nego ozbiljan. Prema službenim medijima na Zapadu, cilj muslimanskog terorizma je da se izazovu progoni i opresija muslimana, kao i bombardiranje muslimanskih zemalja na Bliskom istoku od strane zapadnih sila, jer će to onda pridobiti više džihadista za sveti rat.

Ovakav odgovor teško može poslužiti kao vjerojatno objašnjenje. Kada EU političari govore o "ratu civilizacija", teško je ne primijetiti poklapanje programa "vođa džihada" s jedne, i zapadnjačkih političara s druge strane. Nadasve čudan brak.

¹ Intervju s Noamom Chomskyjem na Canadian Broadcasting Corporation programu Hot Type s Evanom Solomonom, 16. travanj 2002.
² Vidi justforeignpolicy.org/iraq
³ Martin Ingram i Greg Harkin, Stakeknife: Britain's Secret Agents in Ireland