Flashback Uspon Rusije i "Smak svijeta"

Joe Quinn
Sott.net
Pet, 20 Ožu 2015 21:50 UTC

"Ono što tama ne može posjedovati, nastoji uništiti"

Središnji član prvotne bankarske elite SAD-a John D. Rockefeller (prikladno) predočen na karikaturi iz ranog 20. stoljeća.

Vjerojatno ste pročitali raznovrsne teorije u kojima se pokušavaju objasniti uzroci "novog hladnog rata" u kojem se sada nalazimo. Od posramljujućeg banaliziranja "Putin je Hitler" ponuđenog od zapadnjačkog tiska do nešto iznijansiranije ideje o "energetskom ratu" između SAD-Europe-Rusije. Istina o tome zašto smo tu gdje jesmo upravo sada, kao vrsta, je međutim zapravo sasvim jednostavna. No, da biste je razumjeli morat ćete odbaciti predodžbu o "novom hladnom ratu" i zamijeniti je sa "120-godina-starim ratom koji nikad nije završio".

Ako vam odgovara povijest koja je zgusnuta i u relaciji s tekućim događajima, onda nastavite čitati.

Prije više od 100 godina, 1904., jedan od idejnih tvoraca geopolitike i geostrategije, oksfordski diplomant i suosnivač Londonske škole ekonomije, sir Halford Mackinder, predložio je teoriju koja je proširivala geopolitičku analizu s lokalne ili regionalne razine na globalni nivo. Geopolitika je proučavanje (od strane moćnika) učinaka geografije (ljudske i fizičke) na međunarodnu politiku i odnose. Laički rečeno, to znači proučavanje kako najučinkovitije kontrolirati što je moguće više svijeta - njegovih resursa, ljudskih i prirodnih. Kada vi ili ja razmišljamo o svijetu, poimamo veliki, složeni prostor s milijardama ljudi. Kada "elita" gleda na svijet, ona vidi globus, ili kartu, s nacionalnim državama na njoj koje bi mogle i trebale, ako se njih pita, biti naveliko oblikovane i modificirane.

Mackinder je razdijelio svijet u samo nekoliko regija:

• "svjetski otok" - područje koje se otprilike sastoji od povezanih kontinenata Europe, Azije i Afrike
• "priobalni arhipelag" - uključuje britansko i japansko otočje
• "rubni arhipelag" - uključuje sjevernoamerički, južnoamerički i australski kontinent

Daleko najvažniji od svih navedenih bio je "svjetski otok", a pogotovo ono što je nazivao "srce", što doslovno znači Rusija. Mackinder je govorio da tko god kontrolira "srce" (Rusiju) taj kontrolira i "svjetski otok" (Euroaziju i Afriku), a tko god kontrolira to područje, kontrolira svijet. To je poprilično samodostatna analiza stanja jer se velika većina svjetske populacije i resursa nalazi na euroazijskom kontinentu, a zauzimanje prostranog sjevernog položaja na toj kopnenoj masi - dok su vam leđa zaštićena neprohodnim zaleđenim oceanom - pruža prvoklasnu premoćnu poziciju, ili "položaj na uzvisini" ako vam tako bolje odgovara.

Mackinderova geostrateška karta svijeta.

Do takvog zaključka Mackinder je vjerovatno došao shodno britanskom imperijalnom iskustvu. Britanci su imali golemo carstvo u kojem "sunce nikad ne zalazi" (i prolivena krv se nikad ne suši), a iako je britanska elita stekla veliko bogatstvo i prouzročila velike patnje otimavši resurse drugih naroda, ipak nikad nisu bili u stanju istinski "zavladati svijetom" jer nisu pokorili "srce" (Rusiju) i od nje napravili državu podređenu zapadnim silama, uglavnom zbog njene ogromne veličine i činjenice da je i sama Rusija već odavna bila carstvo.

Već su 1904. godine Mackinderove ideje (koje su dijelili i njegovi suvremenici) bile općeprihvaćene vrednote među tadašnjom anglo-američkom elitom, koja je težila globalnoj dominaciji tako da je spriječavala nastanak bilo kakvog konkurenta SAD-u. Rusija je bila taj prirodni mogući konkurent, zahvaljujući opet svojoj veličini, resursima i imperijalnoj prošlosti. I tako čak i prije prijelaza u 20. stoljeće, elita SAD-a se, u savezu sa svojim britanskim suideolozima, zaokupljala zadaćom "neutraliziranja" Rusije kao prijetnje njihovim planovima o globalnoj hegemoniji. Kad je Mackinder objavio svoje ideje, američki i britanski političari, industrijalisti i bankari su se već latili procesa "promjene režima" u Rusiji putem jednog od "priobalnih otoka", točnije - Japana.

Prvo rat, pa revolucija

1898. godine Rusija je pristala na sporazum s Kinom kojim joj je kineska luka Port Arthur dana u najam. Ona je u to vrijeme bila jedini izlaz Rusije na toplo more Pacifika (od strateške važnosti kao što je Rusiji danas Krim). I Britanci i Amerikanci bili su zabrinuti zbog bliskih odnosa Njemačke i Rusije (car Nikolaj II i kaiser Wilhelm II su bili rođaci) i mogućnosti da bi im se Francuska mogla pridružiti u trojni anti-britanski savez. Za Britance i Amerikance to je predstavljalo jasnu "prijetnju međunarodnom poretku".¹ Kako bi osujetili ruske namjere u Aziji, Velika Britanija i Japan su potpisali "anglo-japanski savez" 1902. godine, kojom je određeno da u slučaju da Japan ili Veliku Britaniju napadne više od jednog neprijatelja, one će si međusobno vojno pomoći. To je praktički bilo britansko zeleno svjetlo Japanu da krene u rat s Rusijom ako to bude potrebno, siguran u spoznaji da ni Francuska, niti Njemačka (ruski saveznici) neće intervenirati i tako riskirati rat s Britanijom. Od toga trenutka Japan je praktički nastupao kao zaštitnik britanskih interesa u Istočnoj Aziji.

Ruska propagandna tiskovina iz 1905. prikazuje ruske mornare kako puše japanske projektile dobavljene od strane "Johna Bulla" (Engleska), dok SAD nadgleda.

Od 8. veljače 1904. do 5. rujna 1905. vodio se prvi "veliki rat" 20. stoljeća između Japana i carske Rusije, uglavnom oko pristupa Port Arthuru. Britanska je vlada opremala japansku mornaricu ratnim brodovima, a tijekom samog rata Japancima je dostavljala obavještajne podatke. Možda najznačajnija pomoć japanskoj vladi stigla je u vidu kredita britanskih i američkih banaka i financijskih institucija u ukupnoj današnjoj vrijednosti od pet milijardi dolara, uključujući i zajam od 200 milijuna dolara Jakoba Schiffa², uglednog bankara s Wall Streeta. Tijekom Prvog svjetskog rata, Schiff i drugi bankari s Wall Streeta također su znali produžavati zajmove Silama osovine, unatoč tome što su one službeno bile neprijatelji njihove usvojene domovine, SAD-a.

Iako je dovela na bojište preko milijun vojnika i mornara, naspram pola milijuna Japanaca, Rusija je ipak izgubila rat, uglavnom zbog potpore Britanaca i Amerikanaca. Odlučujuća bitka se odigrala od 27.-28. svibnja 1905. godine kada su se ruske i japanske mornarice sukobile u tjesnacu Tsushima. Dvije trećine ruske flote je bilo uništeno. Ruski poraz bio je potvrđen sporazumom u Portsmouthu, kojim se potvrdila uspostava Japana kao nadmoćne sile u istočnoj Aziji i primoralo Rusiju na odustajanje od planova razvoja sibirsko-pacifičke regije i pokretanja dalekoistočnih trgovačkih ruta. Japan je ujedno postao šesta pomorska sila svijeta, a ruskoj ekonomiji su troškovi rata zadali težak udarac.

Prikaz iz 1905. katastrofalne bitke (za Rusiju) kod Tsushime kada je uništeno 2/3 ruske flote.

Čak i prije službenog kraja rata, teška ruska financijska situacija, poraz kod Tsushime i britanski pritisak su u konačnici natjerali cara da odustane od sporazuma u Bjorku iz 1905. godine, kojeg je potpisao s kaiserom Wilhelmom (a implicitno i s Francuskom). Čim su britanska vlada i njezina mreža anglofila u Rusiji doznali za tajni sporazum potpisan na kaiserovoj jahti u Baltičkom moru - dogovor koji je mogao ugroziti "svjetski poredak" svrstavanjem Rusije uz Njemačku - zaprijetili su prekidom financiranja Rusije i ustrojili ruski tisak, kojeg su očigledno kontrolirali, da pokrene antinjemačku propagandnu kampanju. Kaiser je napisao caru: "Sav vaš utjecajni tisak odjednom je postao agresivno antinjemački i probritanski. Nema dvojbe da je djelomično kupljen obilnim iznosima britanskog novca."³

Uz tako izoliranu i ekonomski slomljenu Rusiju, te s otklonjenom prijetnjom euroazijske integracije, sljedeći logičan korak je bio u potpunosti riješiti se cara i transformirati Rusiju u kontrolirano, zaostalo, i "zatočeno" tržište za zapadnjačke financije. No, da bi se postigao takav cilj, prvo se trebalo odlučno obračunati s Njemačkom kaisera Wilhelma, a to je značilo rat. Kako bi pripremili teren za taj rat, Britanci su potpisali anglo-ruski savez (entente) 1907. godine, te kasnije pridodali Francusku "trojnom savezu", udruživši najmoćnije svjetske armije protiv Njemačke.

Između 1903. i 1914. godine, britanska je javnost postupno natjerana u antinjemačko ludilo i bombardirana bezbrojnim novinskim člancima, knjigama i pamfletima, koji su (lažno) upozoravali na njemačko agresivno ponovno naoružavanje i nakanu invazije na Britaniju i preuzimanja svijeta. Britanski novinski izdavački magnat tog doba Alfred Harmsworth, koji je bio neraskidivo povezan s britanskom političkom i bankarskom elitom, izvršio je ogroman utjecaj na britansku javnost putem svojih novinskih izdanja. U razgovoru za francuski list Le Matin, Harmsworth je izjavio:

"Nijemci čine sami sebe omraženima diljem Europe. Neću dozvoliti da moj list objavi išta što bi na bilo koji način moglo povrijediti osjećaje Francuza, ali ne bih volio tiskati ništa što bi moglo biti prihvatljivo Nijemcima."³

Antinjemačka histerija kulminirala je člankom iz Ukaza o službenim tajnama Ujedinjenog Kraljevstva iz 1911. godine, kojim su se praktički uspostavile britanske obavještajne službe MI5 i MI6. Nije li baš prikladno da su te službe, danas zadužene za fabriciranje terorističkih prijetnji radi zastrašivanja britanske - i svjetske - javnosti radi potpore ratu, imale svoje korijene u izmišljenoj prijetnji od Njemačke.

Odabrana "žarišna točka" anglo-američkog rata za uništenje Njemačke, oslabljivanje europskih sila i podređivanje cijele Europe zapadnjačkim bankarskim interesima, bio je Balkan. U studenom 1912. godine, ruski ambasador u Bugarskoj u brzojavu ruskom ministru vanjskih poslova (Isvolskom) identificirao je predstavnika britanskog lista The Times koji tvrdi:

"Jako puno pojedinaca u Engleskoj radi na povećanju komplikacija na Balkanu kako bi se izazvao rat koji bi rezultirao uništenjem njemačke flote i trgovine".⁴

Taj novinar Timesa je najvjerovatnije bio James David Bourchier, pripadnik engleske aristokracije, koji je bio duboko u Balkanskoj ligi, organizaciji koju je 1912. godine osnovao ruski ambasador u Beogradu, Nicholas Hartwig, kako bi lobirala za neovisnost balkanskih država od otomanskog i austrougarskog carstva. Nicholas Hartwig je bio agent engleskog monarha Edwarda VII, te stoga i britanske elite.⁵ Neovisnost balkanskih država je bila potpuno u skladu s ciljem britanske elite razbijanja konkurentskih imperija.

Atentat na nadvojvodu Franza Ferdinanda 1914. godine je zapamćen kao iskra koja je zapalila Prvi svjetski rat. No, to je iskrivljavanje činjenica. Kao što je već spomenuto, britanski planovi za rat protiv Njemačke su tada već bili stari barem jedno desetljeće. U svakom slučaju, atentati na članove kraljevskih i plemićkih obitelji bili su tada poprilično uobičajeni u Europi, pa Ferdinandova smrt nije bila nešto što bi neminovno izazvalo svjetski rat. Zasigurno, Austro-ugarsko carstvo je bilo zainteresirano samo za smirivanje Srba, a Njemačka, austrougarski saveznik, je odlučno bila protiv toga da kriza izmakne kontroli.

Dvije lakovjernika zapadnih elita. Nadvojvoda Ferdinand (desno) i njegov atentator, Gavrilo Princip.

Nakon atentata, britanska je vlada prijetvorno poručila Austro-ugarskoj i Njemačkoj da uvažava austro-ugarsko pravo na kompenzaciju od Srbije. Kada je Austrija 23. srpnja dostavila svoj srpanjski ultimatum Srbiji - niz zahtjeva koje su namjerno učinili neprihvatljivima - očekivala je izbijanje samo lokalnog sukoba, ali ruski ministar vanjskih poslova Sazonov (još jedan britanski agent)⁶ odgovorio je mobilizacijom ruskih snaga 28. srpnja, protivno volji cara. Britanci su također potajno mobilizirali svoje vlastite trupe u očekivanju njemačkog poteza protiv Belgije, koji se dogodio 4. kolovoza.

Ono što ni Njemačka, niti Austrougarska nisu shvatile je da su Srbi orkestrirali atentat - casus belli - uz poticaj od strane britanskih agenata u ruskoj vladi. 1917. godine, na sudskom procesu za atentat, srpski pukovnik Dragutin Dimitrijević je priznao da je unajmio Ferdinandove atentatore i da je ubojstvo bilo isplanirano sa znanjem i odobrenjem ruskog ambasadora u Beogradu - Nicholasa Hartwiga - i ruskog vojnog atašea u Beogradu, Viktora Artamonova. I Hartwig i Artamonov su praktički bili na platnom spisku britanske vlade. Da je tada bilo šire poznato da su Rusi direktno uključeni u atentat, britanska vlada ne bi mogla opravdati rat svojoj javnosti, koja je imala snažna anticaristička stajališta, zahvaljujući tome što im se sustavno "ispirao mozak" antiruskom propagandom tijekom "Velike igre" 19. stoljeća. Ako ništa drugo, javnost bi zatražila rat protiv Rusije.

Kaiser Wilhelm II (lijevo) i car Nikolaj II nose vojne uniforme jedan drugoga.

Čak i kad su ruska i njemačka vojska marširale van svojih kasarni 1. srpnja, car i kaiser su razmjenjivali brzojave u uzaludnom pokušaju da izbjegnu katastrofu. U bilješci koju je zabilježio kasnije toga dana, kaiser je napokon spoznao svu dubinu britanske podmuklosti:

"Nemam nikakvih dvojbi o tome: Engleska, Rusija i Francuska su se međusobno dogovorile da austrijsko-srpski sukob uzmu kao izgovor za pokretanje rata do istrebljenja protiv nas... glupost i nesposobnost našeg saveznika su se okrenule u zamku za nas... mreža je iznenada prebačena preko naše glave, a Engleska s podsmijehom pobire najsjajniji uspjeh svoje dosljedno provođene čisto antinjemačke svjetske politike protiv koje smo se pokazali nemoćnima. Dovedeni smo u situaciju koja Engleskoj nudi traženi izgovor da nas istrijebi pod licemjernim plaštom pravednosti."⁷

Ne bi trebalo biti iznenađenje da su tijekom tog "velikog" rata za zaštitu slobodnog svijeta, britanski i američki proizvođači oružja, od kojih su mnogi povezani s londonskim Cityjem i bankama s Wall Streeta, opskrbljivali oružjem sve strane u sukobu. Kao samo jedan od primjera, tvrtke Armstrong-Pozzuoli u britanskom vlasništvu, sa sjedištem u napuljskom zaljevu, upošljavala je 4000 djelatnika i bila je glavni pomorski opskrbljivač Italije, britanskog neprijatelja, a visokorangirani engleski mornarički oficir, kontraadmiral Ottley, bio joj je direktor!⁸ Za vrijeme rata, laburistički zastupnik Philip Snowden ljutito je poručio Donjem domu britanskog parlamenta da "podmornice i sva torpeda koja koristi austrijska mornarica, su izrađeni u pogonima Whitehead Torpeda u Mađarskoj... oni proizvode torpeda uz pomoć britanskog kapitala u svrhu uništavanja britanskih brodova."⁹ Ista ta torpeda su koristile njemačke podmornice za potapljanje britanskih, a kasnije i američkih, plovila.

Razgovor o revoluciji

Za Rusiju katastrofalni efekti britansko inspiriranog rusko-japanskog rata su izazvali rusku "revoluciju" 1905. godine, koja je trajala do 1907. Ta je revolucija utrla put svrgavanju cara i dolasku na vlast nihilističkih boljševika u oktobarskoj revoluciji 1917. godine. Taj će događaj odrediti rusku povijest narednih 70 godina. Na činjenicu da je carska Rusija bila britanski saveznik, britanske i američke vlade su izgleda sredinom Prvog svjetskog rata gledale kao na priliku, prije nego kao na moguću prepreku, da caru zabiju nož u leđa kada, i odakle on to najmanje bude očekivao.

Kao i Prvi svjetski rat, plan za svrgavanje cara i izazivanje revolucije u Rusijii se stvarao godinama. U stvari, čini se da su prije spomenuti Jacob Schiff i ostali iskoristili rusko-japanski rat 1905. godine za sijanje sjemena te revolucije 1917. godine 12 godina unaprijed. U svojoj knjizi Jacob Schiff: A Study in American Jewish Leadership, plodna židovsko-američka autorica Naomi Wiener Cohen, navodi:

"Rusko-japanski rat udružio je Schiffa i Georga Kennana u pothvatu širenja revolucionarne propagande među ruskim ratnim zarobljenicima u rukama Japana (Kennan im je mogao prići). Operacija je bila pažljivo čuvana tajna i sve do revolucije u ožujku 1917. godine Kennan je nije javno spominjao. Tada je kazao kako je bio osigurao japansku dozvolu za posjet logorima i kako su ga zarobljenici pitali ima li nešto za čitati. Sredivši da "Prijatelji ruske slobode" pošalju više od tone materijala, osigurao si je financijsku potporu Schiffa. Kao što Kennan izjavljuje, pedeset tisuća oficira i muškaraca se vratilo u Rusiju [kao] vatreni revolucionari. Tamo su postali 50 000 "sjemena slobode" u stotinu pukovnija koje su doprinijele svrgavanju cara."

Dok je Schiff bio žestoki protivnik ruskog cara zbog njegovog postupanja s ruskim židovima, teško je razlučiti je li, za njega i ostale židovske bankare sa Wall Streeta, simpatiziranje pripadnika vlastite religije u Rusiji bila motivacija da financiraju boljševičku revoluciju. Naposlijetku, svi su oni također ubrali bogate novčane nagrade kao rezultat.

Karikatura Roberta Minora iz lista St. Louis Post-Dispatch (1911): Karl Marx okružen zahvalnom publikom investitora s Wall Street-a: John D. Rockefeller, J. P. Morgan, John D. Ryan (National City Bank) i Morganov partner George W. Perkins. Odmah iza Karla Marxa je Teddy Roosevelt, vođa Progresivne stranke.

Ruski general Arsene de Goulevich koji je bio svjedok boljševičke oktobarske revolucije iz prve ruke, izjavio je: "Glavni dobavljači novčanih sredstava za potrebe revolucije nisu bili ni ludi ruski milijunaši, niti naoružani Lenjinovi banditi. "Pravi" je novac prvenstveno stizao iz određenih britanskih i američkih krugova koji su već dugo proteklog vremena posuđivali svoju potporu ruskoj revolucionarnoj stvari... Rečeno mi je da je lord [Alfred] Milner potrošio 21 milijun rubalja na financiranje ruske revolucije."¹⁰ Millner je bio možda najeminentniji agent britanskog imperija u to vrijeme. Kao visoki komesar za južnu Afriku, Nijemac po rođenju, Milner je prvi u povijesti uveo koncentracijske logore i etničko čiščenje tijekom Burskih ratova za proširenje britanske kontrole u Africi. Milner je također bio glavni autor Balfourske deklaracije, bez obzira što je bila objavljena pod imenom Arthura Balfoura. U svojoj knjizi o Milneru, Edward Crankshaw je sumirao Milnerovu "ideologiju":

"Neki od odlomaka [u Milnerovim knjigama] o industriji i društvu... su odlomci kojima bi se ponosio bilo koji socijalist da ih je napisao. No, nije ih napisao socijalist. Sročio ih je "čovjek koji je napravio Burski rat". Neke od odlomaka o imperijalizmu i bremenu bijelog čovjeka mogao je napisati torijevski tvrdolinijaš. Napisao ih je student Karla Marxa."¹¹

Milnerovo ideološko bipartijaštvo - i krajnja ravnodušnost za vlastite njemačke korijene - zrcalilo je stavove bankara s Wall Streeta. Govoreći ljudima iz League for Industrial Democracy u New Yorku 30. prosinca 1924. godine, Otto H. Kahn, koji je bio partner Jacoba Schiffa i Felixa Warburga u tvrtki Kuhn, Loeb & Co i direktor American International Corp., je rekao: "ono u čemu se vi radikali razlikujete od nas koji imamo suprotne stavove, nije toliko u krajnjem rezultatu koliko u sredstvima, nije toliko o onome što bi se trebalo ostvariti, nego kako bi to trebalo, i moglo, biti ostvareno."

Lord Alfred Milner, istaknuti imperijalist i poklonik "obojenih revolucija".

De Goulevitch navodi izvještaje lokalnih promatrača i novinara u Petrogradu 1917. godine o britanskim i američkim agentima kako daju novčanice od 25 rubalja vojnicima Pavlovski pukovnije netom prije nego što su se oni odmetnuli i pridružili revoluciji.⁵ De Goulevich je također imenovao sir Georga Buchanana, britanskog ambasadora u Rusiji u to vrijeme, kao jednog od glavnih igrača u finaciranju onoga što je praktički bila rana "obojena revolucija" u Rusiji. Kao što Jennings C. Wise piše:

"Povjesničari ne smiju nikada zaboraviti da je Woodrow Wilson... omogućio Lavu Trockom da uđe u Rusiju s američkom putovnicom."¹²

Bez cara i s boljševicima koje podržava Zapad na vlasti, SAD i ostale zapadnjačke vlade i korporacije su uspjele ne samo u uništavanju ruske ekonomije i industrije, nego i u odvajanju dijelova Ruskog carstva. Sporazum iz Brest-Litovska svjedočanstvo je nemoći boljševika tako što su bili prisiljeni, da bi Rusiju izvukli iz rata, prepustiti teritorije Njemačkoj i Austro-Ugarskoj. Prva runda pregovora se rastegnula jer su ludi revolucionari vjerovali da su Njemačka i Austro-Ugarska i same na rubu revolucije. Kada su Lenjin i društvo došli pameti, bili su prisiljeni potpisati još gori sporazum po njih sa Silama osovine. Iako je Rusija uspjela vratiti većinu oduzetog teritorija nakon Drugog svjetskog rata, opet ga je izgubila 1991. godine. U stvari, ruska zapadna granica nakon 1991. upadljivo nalikuje onoj nametnoj Sporazumom iz Brest-Litovska.

Pod Lenjinom i Trockim, boljševička je "revolucija" efikasno ugasila rusku ekonomiju i industriju, dozvoljavajući zapadnjačkim bankarima da dođu na scenu radi "ponovne izgradnje". Uzmite u obzir izjavu američkog novinara, organizatora radništva i izdavača, Alberta Rhysa Williamsa koji je bio i svjedok i učesnik oktobarske revolucije, dok je svjedočio pred Overmanovim senatskim komitetom:

Williams: [...] vjerovatno je točno da će se pod sovjetskom vladavinom industrijski život možda znatno sporije razvijati nego u uobičajenom kapitalističkom sustavu. No, zašto bi velika industrijska zemlja kao SAD trebala željeti nastajanje i posljedičnu konkurenciju s drugim velikim industrijskim rivalom? Nisu li interesi SAD-a u tom pogledu u skladu sa sporim tempom razvoja koji sovjetska Rusija projicira za sebe?

senator Wolcott: Dakle, vi ovdje iznosite argument za koji mislite da bi mogao pogodovati američkom narodu, smatrajući sljedeće: ako priznamo sovjetsku vlast u Rusiji kao što je ona sada konstituirana, mi bismo priznali vladu koja se neće moći nadmetati s nama u industriji još jako dugo godina?

g. Williams: To je činjenica.

senator Wolcott: To je tvrdnja da, pod sovjetskom vladom, Rusija nije u poziciji, barem ne za još jako puno godina, približiti se SAD-u po pitanju industrije?

g. Williams: Apsolutno.

Kada su 1922. godine boljševici pokrenuli svoju prvu banku, Ruskombank, jedan od njenih direktora je bio Max May iz Guaranty Trusta. Guaranty Trust je tvrtka J. P. Morgana. Nakon dolaska u Ruskombank, May je izjavio:

"Sjedinjene Države, kao bogata zemlja s dobro razvijenom industrijom, nemaju potrebe uvoziti ništa iz stranih zemalja... ali... iznimno je zainteresirana za izvoz svojih proizvoda u druge zemlje i smatra Rusiju najprikladnijim tržištem za tu namjenu, uzimajući u obzir goleme potrebe Rusije u svim sektorima ekonomskog života.¹³

J. P. Morganov Guaranty Trust je također prikupio sredstva za kreditiranje njemačkog ratovanja, uz istovremeno financiranje Britanaca i Francuza protiv Nijemaca, te Rusa također, i za vrijeme cara protiv Njemačke i za vrijeme boljševika protiv cara, a za revoluciju.¹⁴

Dva svjetska rata, ljubaznošću angloameričke elite.

Preko bankara s Wall Streeta, američka je vlada za vrijeme Woodrow Wilsona prekršila međunarodnu konvenciju poslije Prvog svjetskog rata i odbila otpisati dugove zbog golemih ratnih zajmova koje je upumpavala svojim saveznicima, prvenstveno Britaniji i Francuskoj.¹⁵ Njemačka je bila u još gorem položaju zbog reparacija koje je zahtjevao ekstremno oštar mirovni sporazum iz Versaillesa. Nijedna od tih država nije bila sposobna vratiti novac koji su dugovale, pa je osmišljen "Dawesov plan" po kojem bi američka vlada dala zajam Njemačkoj kako bi ova mogla platiti reparacije Francuskoj i Britaniji, koje bi tada vratile novac natrag SAD-u radi otplate vlastitog ratnog duga. Tako funkcionira "šašavi novac". Ipak, Prvi svjetski rat je bio koristan za SAD. Na početku 1914. godine SAD su dugovale strancima 4.5 milijardi dolara, da bi 1928. njima drugi dugovali 25 milijardi dolara, uključujući ratni dug Europe. Kao rezultat toga, mnogo zlata iz Europe je također završila u Fort Knoxu. Profesor ekonomije Michael Hudson tvrdi da je motivacija iza golemih novčanih potraživanja američke vlade prema Europi bila prije politička nego ekonomska.

Njemačka je zadnju ratu svoga duga američkoj vladi isplatila 2010. Ujedinjeno Kraljevstvo još uvijek plaća. Dug prema SAD-u i saveznicima iz Prvog svjetskog rata prvenstveni je razlog kolapsa njemačke ekonomije u ranim 1930-im godinama što je omogućilo uspon Hitlera i nacista... koje je također financirala ista svita bankara s Wall Streeta.¹⁶

Hrabri novi svijet

Europski teoretičar imperijalizma, Gerhart von Schulze-Gaevernitz je 1925. godine predložio da će povijest pokazati da najvažniji rezultat Prvog svjetskog rata nije bilo "uništenje kraljevskih dinastija koje su vladale Njemačkom, Rusijom, Austrijom i Italijom", nego "premještanje svjetskog centra gravitacije iz Europe, gdje je postojao od dana Maratona, u Ameriku". Ta nova era "superimperijalizma", rekao je, preokrenula je tradicionalni imperijalizam naglavačke jer sada "financijski kapitalizam posreduje političku moć međunarodno kako bi stekao monopolističku kontrolu i zaradu od prirodnih resursa, sirovina i radne snage, s tendencijom prema samodostatnosti putem kontrole svih regija, cjelokupnih svjetskih sirovina."¹⁷

Ruski autor i kritičar sovjetskog totalitarizma, Aleksandar Solženjicin je procjenio da je 66 milijuna ljudi umrlo pod sovjetskim režimom nametnutim od Zapada.

Tijekom 1920-ih zapravo američke korporacije su obnovile rusku industriju, s nekoliko Lenjinovih petogodišnjih planova koje su financirale banke s Wall Streeta. Zadatak je bio pripremiti Rusiju za Drugi svjetski rat, gdje je praktički pobijedila u ratu i za saveznike, ali je bila većinom razrušena (ponovo) u tom procesu, te je, poput ostalih europskih sila, sebi priskrbila golemi dug bankarima s Wall Streeta i iz Londona. Kao što to pokazuje Anthony Sutton, kao primjer širine zapadnjačkog utjecaja i kontrole u sovjetskoj Rusiji može poslužiti činjenica da je za vrijeme rata u Vijetnamu, vojna vozila koje je koristila sjevernovijetnamska vojska u borbu protiv američkih vojnika, proizvela sovjetska tvornica Kama River Truck Plant, u vlasništvu američke korporacije Ford.

Nametanjem boljševičke revolucije Rusiji, Wall Street je osigurao da se ona ne može nadmetati sa SAD-om. Sljedećih 70 godina, "menadžeri svijeta" u SAD-u i zapadnoj Evropi, proširili su svoju globalnu dominaciju koristeći lažnu "komunističku prijetnju" (koju su sami kreirali). Kasnih 1980-ih, zapadnjačka bankarska elita je odlučila kako je njihova globalna moć dostatna kako bi dozvolili skidanje "željezne zavjese" te, ponovno, otvaranje Rusije, ali ovog puta radi malo neoliberalne otimačine tipa "slobodnog tržišta" i "otvorenog društva". Sve je išlo po planu većinu 1990-ih kada Vladimir Putin nije stupio na scenu i počeo kvariti zabavu "mi vladamo svijetom" zapadnjačkim elitama.

Dakle, koja je svrha ove kratke poduke iz povijesti? Nadam se da služi naglašavanju dvije stvari. Da je prije više od 100 godina zapadnjačka bankarska/korporativna/politička elita - vrsta ljudi koji misle, i govore, stvari kao...

"Razmišljati o tim zvijezdama koje vidite nad glavama noću, tim golemim svjetovima koje ne možemo nikad doseći. Anektirao bih planete kad bih mogao; često razmišljam o tome. Rastužuje me vidjeti ih tako jasne, a ipak tako daleke."

"Tvrdim da smo prva rasa u svijetu, i da što više svijeta nastanjujemo tim bolje za ljudsku rasu."

~ Cecil Rhodes

...jasno uvidjela da je jedini način na koji mogu zavladati svijetom bio da osiguraju da se Rusija nikada ne pojavi kao konkurent njihovom centru operacija - Londonu, a potom i SAD-u. S praktične točke gledišta, kako bi postigli taj cilj morali su neprestano marginalizirati Rusiju na Euroazijskom kontinentu i spriječiti europske nacije, posebno zapadne europske nacije, da nikada formiraju savez s Rusijom. Zadaća je uistinu započela kasnih 1890-ih. Nastavlja se sve do danas, ali im ne polazi za rukom.

Najbolje izloženi planovi...

Od dolaska na vlast, Putin je povlačio poteze kako bi od Rusije napravio upravo ono što je zapadnjačka bankarska elita preko 100 godina pokušavala spriječiti: učiniti ju snažnom neovisnom zemljom, slobodnom (do najviše moguće mjere) od toksičnog utjecaja zapadnjačkih bankara. I još gore, Putinov plan ne izgleda da je samo ograničen na oslobađanje Rusije, već uključuje ideju korištenja ruskog utjecaja za uspostavu novog "novog svjetskog poretka", koji se ne temelji na hegemoniji nekolicine, nego na multipolarnosti, stvarnom nacionalnom suverenitetu, uzajamnom poštovanju i istinski korektnoj trgovini među državama. U svojih 15 kratkih godina na čelu Rusije, Putin i prijatelji su prešli dug put prema ostvarenju svojih ciljeva. Bilo je zanimljivo promatrati reakciju zapadnjačke elite. Od NATO-vih pokušaja da opkoli Rusiju u istočnoj Europi, do ekonomskih sankcija koje su nametnute na osnovi izmišljenih optužbi, do sabotiranja ekonomskih odnosa između EU-a i Rusije, do namještanja puča u Ukrajini 2014. godine, do manipuliranja cijenom nafte i likvidacijama "predstavnika opozicije" unutar i izvan Rusije; angloamerička elita pribjegava sve očajnijim i histeričnijim mjerama kako bi održala globalnu neravnotežu za koju su se toliko namučili da je postignu. No, izgleda da ništa što rade ne uzdrmava Rusiju ili je skreće s njenog odabranog puta.

Dakle, što je sljedeće za očekivati od zapadnjačkih elita? Prikraćene za totalni nuklearni rat s Rusijom (koji nije i nikada nije ni bio opcija, usprkos hladnoratovskoj propagandi) kakvi podrugljivi zavaravajući manevri su im još preostali na raspolaganju? Ne baš puno njih, sigurno. Možda je jedino oružje preostalo u njihovom arsenalu ono koje im je, više no ijedno drugo dosad, omogućavalo da mogu dominirati planetom toliko dugo vremena: svemoćni američki dolar, njegova pozicija svjetske rezervne valute, te "petrodolar".

Desetljećima su ova dva financijska "instrumenta" prisiljavala druge zemlje na čuvanje velikih zaliha američke valute, omogućujući tako ekonomiji SAD-a "besplatnu vožnju" i osiguravajući im poziciju najveće svjetske ekonomije. Kad bi američki dolar kojim slučajem propao, to bi stvorilo golemu paniku u svjetskom ekonomskom sustavu i rezultiralo, vrlo moguće, padom vlada diljem svijeta. To je vjerovatno razlog zbog kojeg Rusija i Kina ne trate vrijeme za uspostavu osnova novog ekonomskog poretka koji se ne temelji na dolaru. Ako ta inicijativa dovoljno uznapreduje, možda stigne vrijeme u bliskoj budućnosti kad će se dolar moći sigurno "odbaciti" i zamijeniti drugom rezervnom valutom, ili košarom valuta, te tako izbjeći ili umanjiti sustavnu prijetnju globalnoj ekonomiji (ali ne ekonomiji SAD-a) od kolapsa dolara, te prisiliti zapadnjačku elitu, sa svojom operativnom bazom u SAD-u, da prihvati skromnije i primjerenije mjesto među nacijama.

Je li vrijeme hranjenja pretile mačke uskoro završilo?

Svatko tko istražuje i razumije prirodu tih "elita" o kojima govorim, zna da to nije tip ljudi koji jednostavno prihvaća poraz, čak i kad im je ispred nosa. Oni su poput vrlo narcisoidnog šahista koji, vidjevši da mu slijedi šah-mat, izabire baciti sve figure s ploče (i možda zapaliti ploču... i dvoranu) radije nego podnijeti sramotu poraza. Tada se može reći, "vidiš, ti nisi pobijedio, moramo početi iznova". Analogija sa šahom je prikladna, s obzirom da je jedan od glavnih eksponenata Mackinerovih teorija o euroazijskoj strategiji Zbigniew Brzezinski, autor knjige The Grand Chessbord (Velika šahovska ploča, op. prev.) u kojoj je napisao:

"Imperativ je da se ne pojavi nikakav euroazijski izazivač, sposoban dominirati Euroazijom i time također izazivati Ameriku."

S američkim dugom koji trenutno premašuje 104% BDP-a (i dalje raste) i sa SAD-om koje nisu sposobne ili nisu voljne smanjiti taj dug ili povećati BDP, SAD su praktički kreditno nesposobne, "propala država" po svemu osim po imenu. Jedina stvar koja spriječava njihov ekonomski kolaps je, za sada, ovisnost toliko puno drugih država o tome da SAD ne propadne. Moguće je da će, suočena s gotovo sigurnim krajem svoje vladavine kao gospodarima svijeta, zapadnjačka psiho-elita odabrati "financijsku nuklearnu opciju" za "stvaranje Enrona" i kolaps američkog dolara u zadnjem, suludom i uzaludnom naporu izbjegavanja poraza rušenjem cijele kule od karata... tako da mogu "ponovo graditi" ispočetka?

Kao što moj početni navod kaže: "Ono što tama ne može posjedovati, nastoji uništiti."

Bilješke:

¹ John W. M. Chapman, Russia, Germany and the Anglo-Japanese Intelligence Collaboration.
² Schiff je organizirao kupnju japanskih obveznica od strane američkih investitora u iznosu od 200 milijuna dolara.
³ Farrer, England Under Edward VII str. 143.
⁴ Stieve, Isvolsky and the First World War str. 116.
⁵ Durham, Twenty years of Balkan Tangle poglavlje 19 str. 2-3, te Docherty i Macgregor, Hidden History: The secret origins of the First World war poglavlje 18.
⁶ Vidi Docherty i Macgregor, Hidden History: The secret origins of the First World war poglavlje 16.
⁷ Barnes, Genesis of the World War, str. 268-269.
⁸ Perris, The War Traders: an Exposure
⁹ Murray, Krupps and the International Armaments Ring: the scandal of modern civilization str. 3.
¹⁰ De Goulevitch, Czarism and Revolution (Omni Publications, Kalifornija, SAD) str. 224 i str. 230.
¹¹ Crankshaw, The Forsaken Idea: A Study of Viscount Milner (London: Longmans Green, 1952) str. 269.
¹² Wise, Woodrow Wilson: Disciple of Revolution (New York: Paisley Press, 1938) str. 45.
¹³ A. Sutton, Wall Street and the Bolsheviks poglavlje 4.
¹⁴ ibid
¹⁵ M. Hudson, Super Imperialism: The Origin and Fundamentals of U.S. World Dominance str. 50.
¹⁶ A Sutton, Wall Street and the Rise of Hitler
¹⁷ ibid

Komentar: Za više informacija o vjerojatnosti spriječavanja globalne sustavne krize (ili radije, apsolutnog produbljavanja postojeće), čitatelji mogu pogledati raspravu na našem forumu ovdje (na engleskom jeziku) o načinima kako bi se takva kriza mogla odvijati i što bi se trebalo napraviti u pripremi na njene učinke.