Slika
© nepoznat
Sovjetski vojnici pomažu logorašima prilikom oslobođenja Auschwitza u Poljskoj, 27. siječnja 1945.
Gledajući naslove u medijima moglo bi se zaključiti kako je ruski predsjednik Vladimir Putin neumjesno odlučio da ne sudjeluje u komemoraciji holokausta u Poljskoj.

Drsko šireći dezinformacije, agencija Reuters navodi u svom članku Putin will not attend Holocaust commemorations in Poland slijedeće:
"Reutersovi izvori tvrde da se Putin neće pridružiti svjetskim državnicima na skupu u logoru smrti Auschwitz jer je nepovjerenje izazvano sukobom u Ukrajini bacilo tamnu sjenu na dogovore."
U stvari, Poljska - zemlja domaćin komemoracije, nikad nije ni pozvala ruskog predsjednika.

Ova geopolitička smicalica i prateće dezinformacije imaju za cilj ojačati percepciju po kojoj je Rusija hegemonistička prijetnja, ništa manja od nacističke Njemačke za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stvarnost je potpuno drukčija.

22. lipnja 1941. je započela operacija Barbarossa. Tri ogromne njemačke armije brzinom munje prodrle su u Sovjetski Savez u pokušaju osvajanja Rusije. Ta invazija zatekla je ruske snage nepripremljenim, dovodeći njemačku vojsku pred sama vrata većih ruskih gradova uključujući i Moskvu.

Na svom putu, nacističke snage provele su masovna hapšenja i pogubljenja istočnoeuropskih židova, Slavena i Rusa. Ruski narod i njihovi saveznici ogorčeno su se borili, po cijenu od nekoliko milijuna života da prvo uspore, a zatim zaustave ovu ofenzivu, da bi na kraju prešli u kontranapad i stigli do samog Berlina.

Europski židovi, masovno ubijani i zatvarani, duguju svoje oslobođenje herojskoj žrtvi Rusa. Godinama prije nego što su se američki vojnici 1944. iskrcali u Normandiji, ruski narod vodio je najveću borbu protiv Njemačke u Europi.

Dakle, ruski predsjednik Vladimir Putin je predstavnik naroda koji je bio temelj borbe protiv nacističke pošasti i koji je zaustavio fašizam u Europi. Dok su američki vojnici bili šokirani kada su na kraju rata zatekli Hitlerove logore smrti, Rusi su godinama proživljavali noćnu moru njemačkog sistematskog genocida u toj regiji. Isključenje Putina iz komemoracije holokausta je više nego obična politika, to je upozorenje da stari neprijatelj ponovno proviruje iz svoje mračne jazbine.

Po završetku Drugog svjetskog rata, Amerikanci i novoformirani NATO savez su hitro iskoristili naciste koji su im se predali kako bi izbjegli kaznu za svoje zločine protiv čovječanstva, koja ih je čekala od strane Sovjeta. Amerikanci su ih uključili u pristojne projekte kao što je istraživanje svemira, ali i u mračnije organizacije uključujući obavještajnu službu, propagandu, pa čak i domaću terorističku mrežu (koja će kasnije postati poznata pod imenom operacija Gladio).

Bivši nacisti i njihovi ideološki saveznici na sovjetskom teritoriju, kao što je Ukrajina, dobivali su stalnu podršku od NATO-a pri kraju Drugog svjetskog rata kako bi se odupirali sovjetskoj vladavini. Te grupe su preživjele i vidimo ih i dan danas u trenutnom kijevskom režimu koji je nasilno zbacio demokratski izabranu vladu Ukrajine krajem 2013. i početkom 2014. godine.

Uz punu potporu NATO-a, ovi nasljednici nacističkih kolaboracionista, koji su pomagali u genocidu koji je pratio Hitlerov pokušaj globalne dominacije, sada provode ista djela genocida u istočnoj Ukrajini, u nešto manjem, ali podjednako tragičnom obimu. Bestidno neiskrenom propagandom koje se ne bi posramio ni Goebbels, zapadni svijet je izopačio povijesne i sadašnje realnosti, pa inzistira na tome kako Rusija, a ne pravi nacisti koji ponosno nose nacističke zastave, predstavlja prijetnu povratka fašizma u današnjoj Europi.

Isključivanje Putina s komemoracijskog skupa u Aushwitzu je direktno u funkciji ove propagande. Tako perfidno prekrajanje povijesti je najveća uvreda koja je mogla biti nanešena žrtvama i herojima koji su preživjeli nacističku pošast.

Europa se još jednom opasno približava rubu ponora. Fašizam, i stari i novi, poput gnojne rane širi se u raznim pravcima, dok europski lideri koriste isprobanu taktiku kako bi ustrojili i ujedinili mase. Još jednom Rusija stoji sasvim sama pred prijetnjom koja raste na njenim granicama, i još jednom ruski narod se u tišini priprema za žrtvu, baš kao i njihovi junački preci.

Mora li se tako završiti? Mogu li ljudi uočiti ovo nevjerovatno licemjerje, poljsku izdaju i fašističke sile? Što bi bilo kad bi ljudi shvatili, bez obzira na njihove osjećaje prema Rusiji, da su na putu samouništenja? Mogu li Europljani kao cjelina shvatiti da postoji i srednji put između dva ekstrema koja im se trenutno pokazuju? Tjedni i mjeseci koji dolaze dat će nam odgovor na ova pitanja. Svi oni koji prate povijest budnim okom, dok drugo drže na sadašnjim događanjima, moraju se nadati najboljem, ali pripremati za najgore, pamteći lekcije Drugog svjetskog rata, čak i kada se čini da velika većina nije ništa iz njih naučila.

Ulson Gunnar je geopolitički stručnjak koji ekskluzivno piše za magazin "New Eastern Outlook".