© Reuters/Marc Serota
Zvanični razlog otkazivanja imao je neke veze sa komplikacijama zbog prošlogodišnje vladine infiltracije u tim odbrane Ramzija bin al-Shibhija. Bin al-Shibh je jedan od zatvorenika koji se povezuju sa napadima 11. septembra; optužen je da je pomagao koordinirati i finansirati tim. Epizoda koja je zakomplikovala saslušanje uključivala je dva agenta iz FBI-ja koji su otišli u kuću zaštitara tima odbrane, civila koji je tada radio za firmu pod nazivom SRA International, i navodno ga ispitala o aktivnostima tima odbrane. Ovaj zaštitar je morao potpisati ugovor o tajnosti, što je naznaka da je FBI htio da ga zadrži kao doušnika.
Sudija je dao sve od sebe i pomogao da se odbaci tvrdnja da bi takve aktivnosti mogle omesti potragu za pravdom, presudivši u julu da ovi postupci FBI-ja nisu stvorili nikakav konflikt interesa za četiri optužena u slučaju napada 11. septembra, ali najnovije otkazivanje suđenja potvrđuje da se suđenje baš i ne odvija po ustaljenom rasporedu.
A možda ovo i jeste ustaljeni tok događaja u ustanovi koju je advokat odbrane Ramzi Kassem opisao kao „izgrađenu da proizvodi podatke i možda iznudi odmazdu, ali ne da zadovolji formalnu pravdu.“
Kontrola štete?
Ovaj problem na suđenju Bin al-Shibhu, daleko je od jedinog slučaja kada su se dijelovi američke obavještajne zajednice upleli u sudski proces u Guantanamu.
Početkom godine, četiri od pet zatvorenika u slučaju 11. septembar, identifikovali su jednog od prevodilaca u timu Bin al-Shibh kao bivšeg uposlenika CIA-inog tajnog zatvora. Vlada je tada priznala da je taj muškarac imao određene poslovne veze sa obavještajnom agencijom. Također je vrijedno spomenuti da je zamjenik glavnog advokata odjela odbrane, koji koordinira suđenja za slučajeve 11. septembar, također bio zaposlenik CIA-e u periodu od 2009. do 2014.
Dodatne operacije miješanja uključivale su instaliranje mikrofona u Guantanamo u obliku detektora dima i postavljanje tajnog CIA-inog uređaja koji je omogućio cenzuru audio prenosa sudskih postupaka. Poznato je da su vladini agenti presretali poštu između advokata i optuženih.
U izvještaju o američkom nepoštivanju Konvencije protiv mučenja, James Connell - civilni advokat za zatvorenika Ammara al-Baluchija, koji se povezuje sa napadima 11. septembra - tvrdi da SAD „želi pogubiti [zatvorenike koje povezuju s napadom 11. septembra] u Guantanamu prije nego oni budu u stanju otkriti istinu o svom mučenju.“ Trenutna pomama špijuniranja lijepo se uklapa s tim ciljem.
Ove operacije pomažu da nestanu informacije o programu mučenja nakon 11. septembra, veliki dio logistike koji je sakriven od očiju javnosti - i zaštićen od pravne istrage - pod izgovorom nacionalne sigurnosti. Američka vlada radi sve što je u njenoj moći kako bi osigurala da na vidjelo nikada ne izađe cijela slika o njenom rasprostranjenom nezakonitom ponašanju, ali ne uspijeva sebi popraviti imidž bezobzirnim cenzurisanjem dokumenata, sakrivanjem činjenica i kršenjem principa demokratskih procesa.
Nacija redakture
U decembru je Senat izdao sažetak svog izvještaja o mučenju. Ovaj sažetak jedva da je zagrebao po površini režima mučenja koje sponzoriše CIA, a ostatak izvještaja koji broji preko 6000 stranica nosi oznaku tajnosti. Objavljivanje ovog sažetka omogućilo je da se na sudu diskutuje o određenim informacijama koje su ranije bile povjerljive - zašto je, na primjer, dodatni jastuk uvijek stavljan na stolicu jednog od optuženika (hronično krvarenje zbog pretjerivanja s rektalnim pregledima). Ali sažetak je većim dijelom podvrgnut redakturi. Odjel za odbranu je svojim crnim markerom išarao čak i knjigu „Dnevnik iz Guantanama“ čiji je autor zatvorenik Mohamedou Ould Slahi. Autoru nije bilo dozvoljeno ni da odobri redigovanu verziju svog rukopisa niti da vidi objavljeni proizvod sa više od 2500 promjena u tekstu.
U časopisu London Review of Books, Christian Lorentzen piše kako su Slahijevi memoari „podsjetnik da su CIA-ini zločini samo dio priče“ i da je za njegovo mučenje odgovorna američka vojska, uz odobrenje tadašnjeg ministra odbrane Donalda Rumsfelda. Ali za politički establišment u cjelosti, pogodnije je kada se može okriviti podla špijunska agencija za ono što su zapravo sistemske politike navodno dizajnirane za borbu protiv terorizma.
© AFP
Zauvijek Guantanamo
Redaktura nije samo vizuelna već i verbalna. Dok sam prije sklekova u Arlingtonu jela pizzu sa članovima Baluchijevog advokatskog tima, slušala sam kako brzo preskaču povjerljivi materijal, naglo prekidajući diskusiju kad god bi se pojavila neka sumnja. Jedna anegdota o CIA-inim ludorijama završena je nakon samo jedne riječi: „CIA“.
Optuženi, u međuvremenu, vode temeljito redigovane živote. Connell, jedini advokat koji se susreo sa klijentom u Kampu sedam - supertajnim prostorijama u kojima su smješteni veoma važni zatvorenici - prošle godine je prokomentarisao suštinsku klasifikaciju samih misli zatvorenika: „Država smatra da su opservacije i iskustva njenih žrtava o lošem postupanju u vlasništvu i pod kontrolom države.“ To znači da, naprimjer, ni zatvorenici ni njihovi advokati ne bi smjeli otkriti detalje mučenja koje provodi CIA ni relevantnim stranama kao što je komitet Senata koji tu pojavu istražuje.
S obzirom na to koliko je očigledno pretjerivanje sa cenzurom i tajnovitošću, često je teško uvidjeti poentu. Da li je zaista moguće da SAD ima toliko toga za sakriti da su fanatične metode držanja informacija u tajnosti vrijedne uloženog napora i lošeg PR-a.
Anjali Nath, profesorica na Američkom univerzitetu u Bejrutu koja istražuje vizualne kulture rata, rasvijetlila je ovu temu u e-mailu meni o redakturi i njenim posljedicama na gledatelja. „Bez obzira da li su uklonjeni podaci [u redigovanim dokumentima] važni ili ne,“ napisala je ona, „pogled na takav očigledno cenzurisan materijal može potaknuti osjećanja užasa i ogorčenja“ zbog percipirane opasnosti - percepcije koje je kreirana činom redigovanja više nego samim redigovanim sadržajem.
Isto važi za FBI špijune i mikrofone u obliku detektorima dima; ako su se toliko pomučili, posmatrač će pomisliti, to sigurno znači da stvarna prijetnja postoji - baš kao što mora da postoji i prava prijetnja zbog koje su potrebni drugi oblici američkog „rata protiv terorizma“ kao što su mučenje pod vodom, napadi dronovima na arapske i muslimanske civile i iritantna praksa izuvanja obuće na aerodromima.
Rezultirajući užas i ogorčenje neizbježno pomažu opravdati uvrede pravdi koje zahtijevaju dodatne uvrede pravdi da bi se prve zataškale. Ovakav aranžman zauzvrat pomaže osigurati da omiljena inozemna američka kaznena kolonija nigdje ne ide u skorije vrijeme i da će ostati kakva i jeste: redigovani prostor i crna mrlja čovječanstva.
© AFP Photo/Timothy A. Clary
Komentar: Pogledajte također: