Slika
Izdajnici iz zemalja u razvoju ujedinite se!

Puno je lakše vladati onim ljudima koji su izgubili sav svoj dignitet.

Nema razloga strahovati od otpora tamo gdje cinični konzumerizam, manjak znanja, i konstantna tjeskoba oblikuju obrasce ponašanja neke nacije; većine njezinih građana.

Zapad je načinio vid umjetnosti od kontroliranja svijeta. Vremenom su njegove nekada grube i jednostavne "divide et impera" taktike dosegle iznimnu virtuoznost. Ono što su Richter, Rostropovič i Argerich učinili za zapadnjačku klasičnu glazbu, ljudi poput Brzezinskog, Kissingera i Negropontea dosegnuli su svojim briljiranjem u umjetnosti uništavanja i terora.

U današnjem svijetu, sve je okrenuto naglavačke. Braća se boje svoje braće, gerilski borci su prisiljeni špijunirati se međusobno, a heroji koji se bore za opstanak planeta označeni su od zapadnjačkih režima kao demagozi, silnici ili čak teroristi.

Imperij je uspješno mobilizirao najnazadnije elemente u svakom društvu kojeg kontrolira. Podupirao je religije, arhaične porodične ustroje i feudalne strukture moći sa svrhom da pobunu učini gotovo nemogućom.

Albert Camus, francuski filozof, dao je jednu od najvažnijih izjava 20. stoljeća, kad je izjavio: "Bunim se, dakle postojim!"

Pobuna je motor koji gura društva i individue naprijed. Oduzeti je, ugasiti je, znači osuditi ljude i cijele nacije na stagnaciju, pa čak i na nazadovanje.

Što je, naravno, glavni cilj Imperija. Što je i razlog radi kojeg angažira i uzdržava kompletne vojske lokalnih kolaboracionista.

***

Imperij je kreirao neke zapanjujuće prizore svuda po svijetu: obeshrabrujuće scene pune zgrušane krvi. Za veliki dio planeta Noć vještica je svaki dan, svaki dan i svaku noć.

Zapad ima mnogo saveznika, mnogo kolaboratora!

Bizarne bradate frajere s automatskim puškama i prijenosnim bacačima raketa, koji obezglavljuju nevjernike i dižu u zrak lokacije svjetske baštine. To je ono u što Imperij mukotrpno pokušava preobraziti Islam, uz najsrčaniju podršku svojih rastrojenih i krvlju umrljanih saveznika u Zaljevu. Prvo su poubijali, marginalizirali ili svrgnuli napredne, socijalističke islamske lidere, a kasnije stvorili najfundamentalističkije sorte, od Al-Qaide do ISIL-a. Bravo! Izvanredno postignuće. Sve dok nafta teče, sve dok se prodaje zapadno oružje i 'obrambeni budžeti' ostaju iznad cifre od jednog bilijuna američkih dolara. Sve dok uvijek tamo ima nekog za kojeg se ljudima može govoriti da ga se trebaju bojati, nekog koga se može iskoristiti kao opravdanje za novo oružje i novo post-kolonijalističko i imperijalističko preslagivanje svijeta.

Ili pogledajte sve one čudne propovjednike i svećenike u Surabayi, Manili, ili u Ugandi i Demokratskoj republici Kongu. "Siromašni su siromašni jer ih Bog mrzi. Bogati su bogati jer ih Bog voli", čuo sam nekidan u Indoneziji, dok sam snimao jedno veliko kršćansko okupljanje koje se odvijalo u šoping centru. Pentekostalni implantati sa zapada, 'evanđelje blagostanja', evangelici; fanatici koji podsjećaju na netrpeljivce iz vremena inkvizicije - imamo kompletan panoptikum monstruoznih kršćanskih nakaza dostupnih u državama klijentima. Ako je glavni cilj destabilizacija Kine, naravno da su oni uvijek tamo i pripravni! Ukrajina, Uganda, Indonezija, Egipat, Oceanija? Nema problema: vazda spremni, vazda na licu mjesta, vazda pri ruci!

Ili one vrste militantnog budizma, u državama poput Tajlanda, gdje je religija počela gubiti svoj stisak moći prije mnogo desetljeća, ali je ponovno uvedena baš na vrijeme kako bi se pridružila ideološkom i stvarnom ratu u Vijetnamu! Opet je "velika" danas, kao što je bila i stoljećima ranije, te pruža 'sumnjivu' apsolutnu podršku feudalnim elitama i prijestolju, svim tim odanim saveznicima Zapada! A što je sa onim sojem užasnih feudalnih uzurpatora, lamama, plaćenima izravno od američke vlade, te u potpunosti i stalno podupiranima od strane zapadnjačkih liberala?

Zatim, tu su još svi oni monarsi koji vladaju teritorijima od Zaljeva do jugoistočne Azije. Mnoge od njih se izravno posadilo, navodnjavalo i uzgajalo sa Zapada, ili u najmanju ruku podupiralo, naoružavalo i ako je zatrebalo, pretvorilo u božanstva.

Ekstremne forme religije i feudalizma su ključne za učinkovitu kontrolu populacije. Bitanci su bili i te kako svjesni toga, te su zato dali punu podršku vahabistima i drugim lokalnim ekstremistima i nasilnicima. "Kastu se često smatralo kao drevnom činjenicom hinduističkog načina života, ali različiti suvremeni učenjaci pokazuju da je kastinski sustav konstruiran od strane britanskog kolonijalnog režima", uvjerava Frank de Zwart sa Sveučilišta u Leidenu. To je i razlog zašto su Britanci bili najučinkovitiji od svih kolonijalista: znali su kako izvući ono najgore iz lokalnog stanovništva.

Drevne forme ugnjetavanja, od sustava kasti u Indiji do obiteljskog ugnjetavanja, čak i terora u Africi, Indoneziji ili Pakistanu, spriječavaju ljude u učenju, u postajanju individualnima, u odvažnosti, u mobiliziranju i borbi za bolji svijet.

A kako bi osigurali da se ugnjetavanje, koji je Zapad nametnuo i podržava u stranim zemljama, ne bi propitkivalo čak ni kod kuće, zapadnjački su propagandi majstori smislili takozvanu "političku korektnost" koja se ubrzo prometnula u nepovredivu dogmu. Ovako to funkcionira, ukratko: Napadni te ekstremističke religiozne implantate sa Zapada, u nekoj siromašnoj zemlji koju kontrolira Washington ili London, i obilježit će te kao netolerantnog, punog prijezira ili u najmanju ruku kao bezosjećajnog. Napadni neku brutalnu monarhiju koja opstaje samo zato što je Zapad treba i podržava, i optužit će te za nepoštivanje lokalne kulture i načina života lokalnog stanovništva. Kaži ili napiši iskreno, da su u nekoj zemlji, nakon vojnog udara dirigiranog iz Washingtona, i poslije nekoliko desetljeća neprestane kampanje ispiranja mozga, većina ljudi uspješno pretvoreni u idiote, i opisivat će te kao rasista i nasilnika.

Kolaboracionisti, uglavnom sastavljeni od visokorangiranih vojnih časnika vojske, od poslovne elite, od religijskih gurua, 'akademika' koji su bili indoktrinirani i kupljeni za vrijeme školovanja u inozemstvu, novinara i pop umjetnika, u potpunosti su zaštićeni političkom korektnošću. Oni predstavljaju kulturu neke uništene kulture, "oni su ta kultura". Mahniti monarsi, religiozne nakaze, nemilosrdni feudalni patrijarsi - oni su nedodirljivi, jer 'ih narod voli', 'narod ih štuje'. Naravno nakon što je Zapad potrošio stotine milijuna dolara kako bi održao najnazadnije teorije, nakon što su potomci elite prošli kroz standardizirano "obrazovno" ispiranje mozga, te nakon što siromašna većina nije prošla skoro nikakvo obrazovanje, nije ništa čudno da svi isto razmišljaju, da narod "voli" ono što trebaju "voljeti", od očeva i muževa zlostavljača do vojnih masovnih ubojica, suludih religijskih fanatika i okrutnih pljačkaša zamaskiranih i preimenovanih u menađere.

***

Kada bi svemirski brod pun naprednih, rafiniranih bića koji objektivno razmišljaju, došavši iz udaljenog svemira, posjetio naš planet, posjetitelji bi zasigurno bili užasnuti promatrajući pojedince koji vladaju takvim državama kao što su Indonezija ili Uganda, ili onima iz Zaljeva. Najvjerovatnije bi upitali: "Kakva je to vrsta Imperija koji upošljava tako grozne batlere i sluge?"

Nitko se ne smije niti ne povraća, samo zato jer smo svi mi, čak i najgorljiviji kritičari režima, na neki način kondicionirani. Svi se mi ponašamo, i do neke razine igramo, u skladu s pravilima igre.

Nitko se od nas ne počinje valjati po podu, u totalnom ushićenju, pokazujući prstom u ekran televizora koji prikazuje desetke bivših indonezijskih generala i časnika, odgovornih za genocide iz 1965. godine, ili onih na Istočnom Timoru i Papui, kako sada drže jedne od najviših pozicija u svojim zemljama.

Nitko ne povraća kada generalni tajnik UN-a odleti do Kampale ili Kigalija i moli države odgovorne za genocid milijuna nedužnih ljudi u susjednoj Demokratskoj republici Kongo (pozivajući se na vlastito UN-ovo osoblje koje je sastavilo nekoliko detaljnih izvještaja o tome) da zaboga ne povlače svoje "mirotvorne snage" (koje djeluju i bivaju kraljevski plaćene) iz svojih misija diljem Afrike.

Nitko ne bijesni i ne crta političke karikature koje prikazuju užasavajuću prirodu saudijskog režima i njegovih zakletih pristaša kako daju naloge za bombardiranje Jemena, ubijajući stotine, a vrlo vjerovatno i tisuće nevinih ljudi, samo zato jer su šijiti i jer zahtijevaju socijalnu pravdu.

Nijedan holivudski horor ne bi mogao parirati monstrumima koja vladaju mnogim kutovima zemaljske kugle, kotrolirajući, silujući, pljačkajući i ispirući mozak vlastitom narodu, u ime Imperija.

Kolaboracionisti...

Koliko je od tih automobila, tih ferarija i najnovijih BMW-a, u nekoj jadnoj državi koja je u potpunosti poharana od strane zapadnjačkih rudarskih i naftnih kompanija, poganjano benzinom, a koliko krvlju?

Koliki broj tih "dičnih" profesora s doktoratima zapadnjačkih sveučilišta, zapravo podučava - pruža znanje - a koliko ih se infiltrira u obrazovne sustave posvuda po svijetu, kao što je kineski ministar obrazovanja Yuan Guiren, nedavno napisao u novinama komunističke partije "Tražeći istinu"? "Mladi učitelji i studenti su glavne mete infiltracije neprijateljskih snaga", tvrdi Yuan 2. veljače 2015. godine.

Oni to jesu. Diljem Afrike, Azije, Bliskog istoka. Na sreću, barem u Latinskoj Americi, neprijatelji su većinom identificirani.

Koliki je broj magazina, novina i TV postaja na Bliskom istoku, jugoistočnoj Aziji ili istočnoj i zapadnoj Africi tu da informira narod, a koliko ih služi, svim srcem, propagandnom aparatu Imperija? Dovoljno je provjeriti izvore emitiranja stranih vijesti, u zemljama kao što su Filipini, Malezija, Indonezija, Tajland, kompletni Zaljev, ili čak Indija, i odgovor postaje očigledan.

***

Nivo kolaboracionizma sa Zapadom je skandalozan; šokantan.

Najzloglasniji vidovi kolaboracije i pakosti prema narodu mogu se pronaći u području koje se u zadnje vrijeme naziva "Pojasom", koje se sastoji od država klijenata i polu-kolonija, koje se prostiru od jugoistočne Azije, do istočne i zapadne Afrike, s podkontinentom (Indijom) i Bliskim istokom između tih rubova. U tom dijelu svijeta, zemlje koje su odbile kolaboraciju (Indonezija prije 1965. godine, Irak, Iran, Egipat, Sirija, Somalija, Kongo pod Patrickom Lumumbom, da navedem samo nekoliko) bile su ušutkane, silovane, razrušene, uništene i sravnjene sa zemljom.

U tome 'pojasu', nije ostalo ništa srama, niti dostojanstva.

Za one od nas koji su radili za vrijeme rasističkog protu-muslimanskog masakra u Gudžaratu, 2002. godine, činjenica da je gosp. Modi (glavni ministar Gudžarata za vrijeme masovnih ubojstava) postao premijer Indije, nije samo nečuvena, ona je monstruozna. No, on je u svom srcu neokonzervativac, neoliberal, "nacionalist", ništa drukčiji od svojeg pandana u Japanu, čija je odanost više usmjerena prema globalnom kapitalizmu, nego prema svom vlastitom osiromašenom, ponižavanom i opljačkanom narodu. I zato ga Imperij podržava.

A što reći o Egiptu, Bahreinu, Tajlandu ili Ruandi, da spomenem samo nekoliko država klijenata?

Intelektualni kukavičluk, odvratni egoizam i služinstvo u zemljama poput Malezije ili Indonezije su gori od nakaradnih. Oni su groteskni, perverzni. Gotovo kompletan, patetično plitak, umjetnički establišment u Džakarti i Kuala Lumpuru živi od zapadnih donacija, od tzv. "fondova". "Umjetnici" i "intelektualci" govore i pišu i snimaju ono što se od njih očekuje, ono za što im Zapad plaća da stvaraju, a tada naravno, što prodaje. U međuvremenu, korporacijski mafijaši pustoše zemlju apsolutno bez ikakvih prepreka, ubijajući domicilno stanovništvo ako im se nađe na putu, pa zatim grade svoje palače u inozemstvu od opljačkanog plijena, sve naočigled, bez ikakvog straha i srama. Na postoji nikakva "opozicija" u Indoneziji i Maleziji. Intelektualci, uz neke rijetke iznimke ljudi poput Džokopekika (indonezijski marksistički slikar), u obje zemlje su pretvoreni u beskičmenjačke kukavice.

Još je gore u Ugandi i Ruandi, državama koje ubijaju milijune u DR Kongu, u ime zapadnjačkih vlada i kompanija. Jednako je loše u Indiji, čija je suvremena povijest obilježena genocidima, uključujući i onaj trenutno u Kašmiru.

Većina zemalja tog "Pojasa" postupaju prema svojim državljanima (posebno onima siromašnima) s apsolutnom pakosti. Većina njih, uključujući Indiju, su policijske države. No, zapadnjački mediji i režimi ih pozdravljaju kao "demokracije", jer su saveznice, države klijenti i zato što kolaboriraju.

U gotovo svim zemljama "Pojasa", kolaboracionisti drže vlast. Ti su užasni režimi, bez izuzetaka, mješavine kapitalizma, feudalizma i fašizma.

***

Od Drugog svjetskog rata, panoptikum prozapadnjačkih marinoeta istinski je užasan. Bila bi potrebna čitava knjiga da bi se nabrojalo "najvažnija", krvlju najumazanija imena kolaboracionista zapadnjačkih režima. Prisjetimo ih se samo nekoliko, onih odgovornih za najodvratija zvjerstva.

Trujillo iz Dominikanske republike, 'Papa Doc' Duvalier i 'Baby Doc' Duvalier s Haitija, Batista s Kube, Somoza iz Nikaragve, vojna hunta iz Brazila, Pinochet iz Čilea, Videla iz Argentine, Stroessner iz Paragvaja, 'vlade' apartheida u Južnoj Africi, Moi iz Kenije, Kagame iz Ruande, Museveni iz Ugande, Mubarak iz Egipta, Zine Ben Ali iz Tunisa, Hadi iz Jemena, sadašnji vladari Saudijske Arabije, Bahreina, Katara, Jordana i Omana, Mobutu Sese Seko iz Konga, šah Reza Pahlavi iz Irana, Lon Nol i Pol Pot iz Kambodže, skoro sve tajlandske vlade poslije Drugog svjetskog rata, Marcos s Filipina, Osama bin-Laden iz Saudijske Arabije, niz proameričkih diktatora u južnom Vijetnamu, Suharto iz Indonezije...

A što je s drugom stranom? Koliko god grozni bili gore navedeni pojedinci, ljudi koji su se opirali i borili za slobodu ljudskog roda bili su neki od najvećih ljudskih bića 20. stoljeća, ali to ih nije poštedilo da budu ubijeni, a potom i oklevetani od strane Imperija i njegovih sluga. Mnoge od njih pomagali su SSSR i Kina u nastojanjima da razbiju okove svojih naroda:

Naser iz Egipta, Patrice Lumumba iz Konga, Julius Nyerere iz Tanzanije, Ernesto "Che" Guevara iz Argentine, Salvador Allende Gossens iz Čilea, Dulma Vana Rousef iz Brazila, Nelson Mandela iz Južne Afrike, Daniel Ortega iz Nikaragve, Evo Morales iz Bolivije, Hugo Chavez iz Venezuele, Ho Chi Ming iz Vijetnama, Mao Zedong iz Kine, Fidel Castro s Kube, Mosaddegh iz Irana, Thomas Isidore Noël Sankara iz Burkine Faso.

Usporedba dva popisa bi, kad bi netko zaista htio vidjeti i usporediti, uništila sve preostale zablude o Zapadu koji "podržava i pomaže demokraciju". Godinama, desetljećima i stoljećima, Zapad je zapravo pomagao ekstremne snage ugnjetavanja, terora i nihilizma.

***

Izravna podrška koju je Zapad pružio fašističkim vladama, desničarskim militantima, religijskim fanaticima, te feudalnim obiteljskim i strukturama moći, je zapravo nešto što je uočljivo i lako za prepoznati, barem ako netko želi vidjeti i uočiti.

Zapad djeluje na prikrivene načine, dok kreira i podržava ogromnu i složenu skupinu (ili da je nazovemo armijom) kolaboracionista u svim svojim državama klijentima, kao i u onim zemljama koje su odabrane za destabilizaciju i uništenje.

To se provodi preko "potpore umjetnosti i kulturi", sponzoriranjem onih umjetnika koji su voljni proizvoditi isprazni pop, staviti formu ispred sadržaja, odbijajući ukazati na socijalne i političke probleme u zemlji i predočiti ih masama.

To se provodi preko UN-a i bezbrojnih nevladinih udruga (NGO) koje, u mnogim odanim i služinskim zemljama (poput Kenije), iznimno povećavaju plaće i povlastice lokalnoj administraciji, te na taj način pomažu nastajanju i održavanju novih elita. Te elite (dobro plaćene i stoga odane), umjesto da služe narodu, zapravo uživaju u ogromnom jazu stvorenom između njih i osiromašenih, često gladujućih masa.

To se provodi podmićivanjem novinara, šaljući ih na potpuno plaćene 'tečajeve' u London, New York, Pariz ili Tokio.

To se provodi putem "obrazovanja", pomoću stipendija koje se daju odabranim skupinama mladih ljudi koji su voljni prihvatiti "zapadnjačke demokratske vrijednosti" i u potpunosti odustati od revolucionarne borbe kod kuće. Ti se ljudi, nakon povratka "kući", obično priključuju 'petoj koloni', infiltrirajući se u vladine urede, znanstvenu zajednicu, i masovne medije. Bilo u poslovnom ili državnom sektoru, oni služe svojim stranim gospodarima i svojim vlastitim džepovima, umjesto svojim nacijama.

To se provodu izravnim podmićivanjem jer je korupcija, kao što je to John Perkins opisao u svojim "Ispovijedima ekonomskog plaćenog ubojice" ("Confessions of an Economic Hit Man"), jedan od osnovnih alata koje upotrebljava zapadnjački imperijalizam. Što su korumpiranije, što su elite u državama klijentima razmaženije, to pouzdanije one postaju.

Zapadni kolonijalni establišment savršeno dobro zna "kako se nositi s lokalnim stanovništvom", kako potaknuti taštinu elita na Bliskom istoku, na podkontinentu (u Indiji, op. prev.), Africi i jugoistočnoj Aziji. Kako ih potaknuti da se osjećaju "posebnima", "prosvijetljenima", "sofisticiranima", oceanima daleko od te "grube i neuke" većine. Stvaraju se duboki razdori, s ciljem spriječavanja nacija u ujedinjavanju protiv vanjskih neprijatelja.

Elite pijuckaju kave s mlijekom, čitaju knjige koje su dospjele na popis najprodavanijih u New York Timesu; one pijanče, gledaju CNN ili BBC ili Al Jazeeru i čine sve što mogu kako bi živjeli "normalni život", onako kako ga vide u komercijalnim filmovima uvezenim sa zapada.

Ono što je groteskno jest da su upravo ti pripadnici kolaboratorskih elita diljem siromašnog svijeta, oni koji se "masovno proizvodei", očajno sivi, svi na isti kalup. Jednako razmišljaju, rezoniraju na isti način, žive slično isprazno postojanje. To je tako jer, bez obzira na kojem kontinentu žive, Imperij ih zarazuje istim doktrinama, čini ih da žude za istim stvarima. Nijhovi snovi su iz masovne proizvodnje, a isto tako su i njihovi afiniteti, pa čak i njihova izdajstva. Kupuju iste marke u istim prodajnim centrima, hrane se u istim lancima restorana, gledaju iste glupe filmove i slušaju istu bezveznu glazbu. Koriste iste društvene medije; iste mobitele/telefone i podliježu istom ekstremnom individualizmu. To je "samo moje vrijeme" i "samo ja pa ja na prvom mjestu", dok su milijuni njihovih sunarodnjaka prisiljeni živjeti u jarku.

Većina kolaboracionista podržavaju slične političke ideje - skoro svi oni su desničari, prozapadnjački orijentirani i neoliberali. Skoro svi od njih su nacionalisti, ali za njih nacionalizam znači, kako su ih naučili po političkoj korektnosti na zapadnjački način, hvalisavo divljenje prema svojim groznim propalim državama u što su imperijalizam i neoliberalizam pretvorili njihove eksploatirane zemlje. Za njih, nacionalizam definitivno ne znači odlučnu borbu, suprotstavljanje stranim dikatima, za istinsku slobodu i socijalnu pravdu!

Nakon što sam živio i radio u mnogim državama klijentima Imperija, sada jasno vidim da su čak i "najneobrazovaniji" farmeri po selima kreativniji, imaju više dostojanstva i razumijevanja svijeta, nego kolaboratorske urbane "elite". Jednostavni ljudi imaju svoje individualne poglede i imaju barem neke osnovne ljudske instinkte, poput suosjećajnosti i ljubaznosti.

Imperij proizvodi ispraznost, nihilizam. To je ekstremno depresivan Imperij. Oni koji mu služe, ili točnije oni koji se prostituiraju s njim, su zapravo jako tužni, čak i patetični pojedinci, bez karaktera, integriteta i raznolikosti.

Istovremeno, oni su ekstremno brutalni i sebični, te pljačkaju svoje vlastite zemlje, ugnjetavaju svoj vlastiti narod. No, čak im ni moć izgleda ne donosi puno radosti.

Oni su uplašeni. Ne znaju točno zašto, ali osjećaju da rade nešto pogrešno. Što su uplašeniji, to misle da trebaju više moći; više moći i više bogatstva. Kako bi bili 'zaštićeni', kako bi bili u stanju dizati ograde i unajmljivati čuvare, i u konačnici nestati u svojim rezidencijama i apartmanima u inozemstvu, ako stvari kod kuće eksplodiraju.


Komentar: Ovo je upravo ono što ćemo vidjeti kako se događa u ne tako dalekoj budućnosti. Elite će se ukopati u svojim ograđenim zajednicama i izdvojenim rezidencijama, odlično zaštićeni neko vrijeme, sve do trenutka kada će čak i oni koji su unajmljeni da ih štite shvatiti da njihovi životi ne predstavljaju nikakvu vrijednost onima koje bi trebali štititi. A što tada?


***

U Indiji, Indoneziji, širom Afrike, kolonijalna su carstva običavala angažirati lokalne ljude da kontroliraju i teroriziraju mase. Tako je bilo učinkovitije, praktičnije. Lokalni su bolje poznavali lokalne. Govorili su jezike i znali "gdje boli" kada se nanosilo bol.

Ništa se nije promijenilo. Imperij još uvijek naređuje svojim slugama, elitama unutar država klijenata. Izravno intervenira jedino kada lokalni kadrovi postanu 'nepouzdani' i ne uspiju potlačiti svoj narod, kao što se dogodilo u Iraku, Libiji i Siriji.

Organizacije poput MMF-a i Svjetske banke zapošljavaju veliki broj pripadnike elita s podkontinenta, Afrike i jugoistočne Azije, jer se podrazumijeva da će oni biti ekstremno efikasni i brutalni prema vlastitim ljudima, lišavajući ga svega, u ime Imperija. Oni to čine kako bi zadivili gospodare, ili jednostavno iz dubokog prijezira prema svojim vlastitim narodima.

Ovaj aranžman neće trajati zauvijek. "Pojas" stječe užasnu reputaciju širom svijeta. Teško da bi itko htio dobrovoljno slijediti njihov primjer.

Sada je tu znatan broj zemalja koje se zalažu za bolje uređenje svijeta. Skoro cijela Latinska Amerika, Rusija, Kina, Južna Afrika, Eritreja i Iran, odbijaju se podrediti Imperiju. Ostali se priključuju.

Bez obzira koliko briljantni majstori horor scenarija bili, bez obzira koliko dobro svirali svoje frule, bez obzira koliko im milijuna slugu liže čizme, izvjesno je da neće biti još dugo dozvoljeno da njihova nasilna umjetnost dominira svjetskom pozornicom.
Andre Vltchek je filozof, novelist, režiser i istraživački novinar. Pratio je ratove i konflikte u desetke zemalja. Njegove najnovije knjige su: "Exposing Lies Of The Empire" i "Fighting Against Western Imperialism". Rasprava s Noamom Chomskyjem: On Western Terrorism. Point of No Return je njegova novela hvaljena od kritičara. Oceania - knjiga o zapadnjačkom imperijalizmu na području južnog Tihog oceana. Njegova provokativna knjiga o Indoneziji: "Indonesia - The Archipelago of Fear". Andre radi filmove za teleSUR i Press TV. Nakon dugogodišnjeg boravka u Latinskoj Americi i Oceaniji, Vltchek trenutno živi i radi u istočnoj Aziji i na Bliskom istoku. Možete ga kontaktirati putem njegove web stranice ili Twittera.