putin obama
© Sputnik/ Ramil Sitdikov
SAD i Rusija su trenutno upletene u žestoko nadmetanje usred novog hladnog rata, a njihovo posljednje rivalstvo prijeti usijanjem u vezi Makedonije. Već su ga izborili s Ukrajinom (i još se tamo bore, u značajnoj mjeri), a pogubna se pat situacija nadvila nad Sirijom, dok se SAD-ov prikriveni rat protiv te zemlje provlači kroz svoju četvrtu godinu.

Najnovije rasplamsavanje između dviju velikih sila sprema se da bude oko Makedonije, sa SAD-om koji slijedi obrazac koji su naučili u prethodna dva slučaja kako bi bacili zemlju u kaos tijekom nadolezeće ofenzive obojene revolucije 17. svibnja. Teroristi preduhitreni prošlog vikenda u Kumanovu trebali su koordinirati svoje napade s "obojenim" revolucionarima tijekom destabilizacije ove nedjelje, koja bi bila simbolizirala strateško stapanje obojene revolucije i nekonvencionalnih ratnih elemenata iz SAD-ovog seta alata za promjene režima.

Sa svim pogledima uprtim u Makedoniju kako bi vidjeli što će se dogoditi ove nedjelje, vrijedi se prisjetiti prethodnih dviju rundi njihove konfrontacije radi boljeg razumijevanja da treća runda predstavlja neprekinuto nastavljanje njihovog novo hladnoratovskog suparništva.

Isti scenarij, različite države

Ono što se zbiva u Makedoniji je nepobitno nastavak isprobanih i provjerenih američkih taktika, a slijedi potpuno isti scenarij koji se dogodio u Siriji i Ukrajini prije toga.

Tema:

Tema u pozadini koja povezuje Siriju, Ukrajinu i sada Makedoniju jest da su to posredni ratovi između SAD-a i Rusije, s Washingtonom koji igra destruktivnu ofenzivnu ulogu, dok Rusija drži stabilizirajuću defenzivu.

Da objasnim, SAD teži nametnuti promjenu režima u tim ciljanim državama, dok Rusija aktivno radi na osnaživanju vlada u odupiranju napadu. Rusko-ukrajinska i rusko-sirijska strateška suradnja tijekom njihovih kriza promjene režima je dobro poznata, ali u slučaju rusko-makedonskih odnosa, veze su puno delikatnije i skrivaju se uglavom u sjeni. Zbog makedonskog 'službenog' stava o želji za pridruživanjem NATO-u i EU-u, njezina vlada i obavještajne službe ne mogu biti otvoreno dovedene u vezu sa suradnjom s njihovim ruskim kolegama, stoga se takve relacije skrivaju u sjeni.
Slika
Češki predsjednik Miloš Zeman (lijevo) i makedonski predsjednik Gjorge Ivanov u Kremlju, 9. svibnja 2015.
Dok bi neki mogli dvojiti postoje li uopće takve veze, mogu se samo zapitati jesu li ruske obavještajne službe pomogle u razotkrivanju pokušaja svrgavanja makedonskih vlasti zbog prisluškivanja, posebno kada se vješte strane (čitaj: zapadnjačke) obavještajne službe treba kriviti zbog urote. Dodatno, postavljanje člana moskovskog državnog Instituta za međunarodne odnose za makedonskog ambasadora u Rusiji jasno govori o namjeri Skopja da produbi veze s Moskvom. Povrh toga, Rusija je poduprla Makedoniju kada se dogodila teroristička generalna proba u Gošincima, te je kasnije iskazala snažnu osudu terorističkog napada u Kumanovu i pokušaj obojene revolucije Zorana Zaeva.

Makedonija je također bila jedna od rijetkih zemalja koja je poslala svog predsjednika u Moskvu kako bi prisustvovao proslavi Dana pobjede i koja nije uvela sankcije protiv Rusije, a tijekom posjeta ruskoj prijestolnici, Gjorge Ivanov imao je čast susresti se s patrijarhom Kirilom, privilegij tipično rezerviran za važne ruske partnere.

Sve skupa, može se vidjeti da je Rusija ubrzano kultivirala djelovanje s makedonskom državom kao dio svojih većih planova o Balkanskom toku, pa bi treba uzeti zdravo za gotovo da je obavještajna suradnja i protu-obojeno-revolucionarna potpora također uključena.

Uzorak:

SAD je uspostavio određenu šablonu promjene režima koji je vidljiva prepoznatljiva u Makedoniji, naravno nakon što je prvo usavršena u Siriji i Ukrajini. Kada je zemlja odabrana za asimetrični napad, SAD provodi pokušaj obojene revolucije kako bi promovirao 'mekanu' destabilizaciju (koja, kao što se može vidjeti iz sirijskih i euromajdanskih inovacija, zapravo uključuje poprilično krvoproliće). Ako ova taktika ne uspije svrgnuti demokratski izabranu i legitimnu vlast, tada SAD počinje provoditi rat nekonvecionalnim sredstvima (terorizam i pobuna) kaki bi nagomilali pritisak nadajući se da je to dovoljno da sruši vlast. Krajnji scenarij u svim slučajevima je isprovocirati konvencionalnu vojnu intervenciju, ako prethodujuća dva pokušaja promjene režima nisu usješna, premda se danas očekuje da je takva sila prerušena u 'humanu intervenciju'/'obvezu da se štiti'/'anti-terorističku' operaciju.


Komentar: SAD već dugo tako radi, širom svijeta:

SAD je uspio u rušenju ukrajinske vlade pomoću obojene revolucije, ali to nije prošlo u Siriji, pa je zato došlo do eskalacije u nekonvencionalni rat. Ista se stvar događa u Makedoniji upravo sada, čak sve do boraca koje je uvježbao ISIL. Obojena revolucija je uzdrmana, dakle zato se preobražava u nekonvencionalni rat.

SAD je namjerno vratio iz mrtvih jednu od najopakijih terorističkih skupina na Balkanu, Kosovsku oslobodilačku armiju, u svrhu poticanja etničkih podjela između Albanaca i slavenskih Makedonaca i provođenja svojih planova za smjenu režima. Istovremeno, međutim, zauzima donekle noviji pristup održavajući obojenu revoluciju na životu pomoću aparata i pokušavajući integrirati je u nekonvencionalni rat.

Ovdje je strategija da se primjene dvostruki mehanizmi pritiska koji se mogu uključiti u međusobno 'prijateljsko natjecanje' da bi se vidjelo koji može prije srušiti vlast. Jedini razlog da se ovaj koncept uopće razmatra i da obojena revolucija još nije potpuno propala do sada, jest zbog toga što je stekla nekakvu potporu od nezadovoljnih skupina mladeži koje su bile izmanipulirane da se pridruže anti-vladinim prosvjedima.

S obojenom revolucijom održavanom na životu pomoću skupine mladih i njihovih silno publiciranih tvitova i prosvjeda, te nekonvencionalnim ratom ovisnim o terorizmu, društveni temelji operacija promjene režima su ekstremno slabi, ali imaju potencijal za masovnu ekspanziju ako destabilizacijska zbivanja 17. svibnja budu mogla privući više odraslih i Albanaca (ili putem namamljivanja ili provokacija).

Rezultati:

U iščekivanju "sljedeće runde", pogledajmo kako trenutno na ljestvici stoje naša dva protivnika:

Od 2011. do danas: Sirija

SAD su započele lokalnu obojenu revoluciju u Siriji u skladu s regionalnom, mnogo širom pod kodnim imenom 'arapsko proljeće'. Nakon što je oštro poražena od patriotskog stanovništva, po naređenju se transformirala u nekonvencionalni rat izravno potpomognut izdajničkim turskim, izraelskim i jordanskim susjedima države.

Upravo sada stanje je pat pozicija, dok SAD i saveznici ubacuju više terorista, oružja, te novca u konflikt, a Rusija nastavlja opremati svog višedesetljetnog sirijskog saveznika u obrani protiv agresije.

Od 2013. do 2014: Ukrajina

Kao i u Siriji, SAD su započele obojenu revoluciju u Ukrajini protiv vlade, ali ova je bila znatno uspješnija. Unutar nekoliko mjeseci, zbacila je vladu i prigrabila moć u Kijevu, predstavljajući simboličku američku pobjedu protiv ruskih interesa.

Međutim, posljedična reunifikacija sa Krimom i građanski rat za Donbas tjera nas da se zapitamo je li to ili nije, pirova pobjeda za Washington, a konačna presuda tek se treba donijeti.


Komentar: Da i ne spominjemo činjenicu kako su marionete izgubile rat za Donbas. Rusija izgleda ima bolje karte u Ukrajini: Game Theory analysis says Russia wins in struggle for Ukraine


Od 2015 do danas: Makedonija

Postupajući po svojoj šabloni, SAD su započele s obojenom revolucijom i sada prizivaju svoju konjicu nekonvencionalnog rata da provede poticaj hibridne promjene režima protiv vlade. Rusija je tijekom nedavnih mjeseci napravila goleme korake u proširivanju svog partnerstva s Makedonijom, ali najplodonosniji dio njihovih interakcija koji je usredotočen na obavještajne usluge i strategije protiv obojene revolucije najvjerovatnije se nikad neće moći u potpunosti procijeniti.

Upravo u ovo vrijeme, sve se strane utrkuju kako bi se što bolje pozicionirale u iščekivanju 17. svibnja kada se obojeni-revolucionari i nakonvencionalni ratnici pripremaju suočiti s vladom i njezinim građanima, na datum koji će 'formalizirati' treću rundu američko-ruskog geopolitičkog novog hladnog rata.


Komentar: Kao što to sada znamo, na prosvjedu 17. svibnja se okupilo svega 20-ak tisuća ljudi, dok je dan kasnije na "kontra-prosvjedu" podršci vladi Nikole Gruevskog bilo njih skoro 100 tisuća. S te strane, čini se da su SAD i u 3. rundi u "podređenom" položaju.


Od energetskih ratova do pravih oružanih sukoba

Sva tri geopolitička konflikta u novom hladnom ratu su isprepletena s energetskom strategijom SAD-a u Euroaziji i željom Washingtona da dominira ključnim tranzitnim rutama na superkontinentu:

Sirija:

Predsjednik Bashar Assad je pristao da se izgradi plinovod prijateljstva s Iranom i Irakom u svrhu dovođenja plina iz Perzijskog zaljeva na rastuće tržište EU-a. To se sukobilo s katarskim i saudijskim planovima za rivalski plinovod koji prolazi Jordanom i Sirijom i opskrbljuje EU njihovim vlastitim neiranskim resursima. Nakon što je predsjednik Assad odbio zaljevske monarhije u korist svojih dugotrajnih iranskih saveznika, donešena je odluka o rušenju njegove vlade, pa su obojena revolucija i adekvatni nekonvencionalni rat bili započeti nekoliko godina poslije toga kad se uspostavila podupiruća infrastruktura.

Kako do sada prijateljski plinovod nije izgrađen, a cijelo mnoštvo izazova stoji na njegovom putu, to bi moglo značiti da vjerovatno ni neće biti izgrađen tako skoro. To zauzvrat zadržava EU unutar unipolarne sfere američkog utjecaja jer je Washington zaustavio vrlo važan izvor energije u izravnom izvozu u svoj izdvojeni blok. Stoga je sljedeći korak bio neutraliziranje jedinog distributera koji nije kontroliran od SAD-a u opskrbi EU-a, Rusiju, otimanjem jedne od njezinih najvažijih geostrateških ruta i njenim stavljanjem pod američku kontrolu.

Ukrajina:
Slika
© RIA Novosti
U ovoj bitci, SAD su manevrirale kako bi stekle kontrolu nad kritičnim plinovodima koji premrežavaju teritorij Ukrajine, znajući da bi ih to moglo staviti u utjecajniju poziciju i nad EU-om i nad Rusijom; prva bi bila ovisna o američkoj ekspozituri radi opskrbe, dok bi enormne svote proračunskih prihoda potonje, koji se slijevaju putem navedenih plinovoda, odmah potpale pod američki geopolitički utjecaj.

Dok su SAD uspjele u stjecanju kontrole nad ukrajinskim geostrateškim tranzitnim područjem i potkapaanju Južnog toka, nisu anticipirali da će Rusija parirati tim potezima Turskim/Balkanskim tokom i odobrenjem da svi izvozi enegrije s odredištima u Ukrajini budu ukinuti do 2019. godine. Jednim veličanstvenim potezom, Rusija je preokrenula američki geo-energetski (ali ne i geo-vojni) uspjeh puča u Kijevu.


Komentar: Russian countermove sees South Stream gas pipeline resurrected through Balkan Stream via Turkey


Makedonija:

Kao izravna posljedica američkog rata za Ukrajinu i ruskih protumjera u vidu Tursko/Balkanskog toka, počeo je rat u Makedoniji. SAD su odlučne u vezi uništavanja Tursko/Balkanskog toka, gledajući na samo njegovo postojanje kao na obezvrijeđivanje američkih strateških kalkulacija i 'uspjeha' u Ukrajini.

Povrh svega, žele napraviti sve što mogu da spriječe da ruski utjecaj stekne uporište na Balkanu preko planova za plinovode, strahujući da bi takav razvoj mogao pokrenuti 'multipolarni puč' u strateški ranjivom pozadinskom području EU-a. Geopolitika diktira da je Makedonija usko grlo kod bilo kakve integracije sjevera i juga preko Balkana, i otud dolazi bjesomučno nadmetanje između SAD-a i Rusije radi njezine stabilnosti i strateške putanje.

Budućnost Balkana doslovno ide preko Makedonije i njezina raspoloživost ili prema unipolarnom ili multipolarnom svijetu imati će odjeke širom kontinenta i izravno utjecati na prirodu američko-europskih i europsko-ruskih odnosa.

Borba bez završetka

Svi se konflikti u Euroaziji u suštini svode na sukobe između pristaša iznimnosti i integracije, s tim da u analiziranom kontekstu prve zastupa Velika Albanija, a potonje države Balkanskog toka.

Rusija se sprema iskoristiti plinovod kao odskočnu dasku za intenziviranje kooperacije punog spektra sa svim zemljama duž njegove rute, time obznanjujući da je Balkanski tok više od komada fizičke energetske infrastrukture, nego je zapravo atraktivna alternativa nasumičnoj EU integraciji i magnet za multipolarnost. Osvježavajuće moskovsko priznavanje suverenosti i neovisnosti njenih partnera čini je drukčijom od Washingtona i Bruxellesa, pa zbog toga i stječe tako široku podršku u regiji u tako kratkom vremenskom periodu.

Suočen s tako navirućim i dobro prihvaćenim suparnikom, unipolarni svijet je odlučio sabotirati svojeg protivnika konačnim aktiviranjem otkucavajuće vremenske bombe Velike Albanije, koja bi bacila regiju u kaos i poremetila odvijanje multipolarne integracije izvan njenje kontrole.

Ovaj šablona - multipolarmo sidro koje gura nezavisne integracijske projekte koji krše postojeći unipolarni poredak - se ponavlja od Rusije, Kine i Irana posvuda diljem Euroazije: Moskva gura Balkanski tok i Euroazijsku uniju; Teheran je pokušao napraviti Prijateljski plinovod, želi izgraditi plinovod do Indije, a sada je u procesu konstruiranja plinovoda do Pakistana kojeg financiraju Kinezi; a Kina gura ekonomski pojas Puta svile i Prekomorski put.

Kombinirani pan-euroazijski djelokrug integracijskih projekata ovih triju multipolarnih sidara znači da skoro nema lokacije na superkontinentu koja nije potencijalno bojište između pristaša iznimnosti i integracije. Kao takve, poradi usklađenosti interesa između Rusije, Kine i Irana u jačanju stabilnosti Euroazije kao najčvršće garancije olakšavanja njihovih velikih integracijskih strategija, te tri civilizacije-države apsolutno moraju intezivirati svoje trilateralne odnose i kooperacijski djelovati zajedno u međusobnom pomaganju da ostvare svoje planove.

Jedinstveni okvir punog spektra pomoći svakoj od svojih partnerskih država predstavlja najpouzdaniju metodu u jamčenju njihove sigurnosti i suprostavljanju svim konvencionalim i asimetričnim destabilizacijama koje im u svom bijesu donosi unipolarni svijet.

Zaključne misli

Unipolarni i multipolarni svijetovi još jednom se sukobljavaju u Euroaziji, ovog puta u malenoj balkanskoj zemlji Makedoniji. Razvija se iznimno važan posrednički rat između SAD-a i Rusije zbog ove geostrateške države, i slijedi potpuno iste obrasce prijašnjih konflikata u Siriji i Ukrajini. Kao i kod dva prethodna, SAD još jednom žele steći kontrolu nad ključnom energetskom rutom i spriječiti je da postane platforma za multipolarnost, stoga pribjegava obojenoj revoluciji i nekonvencionalnom ratu kako bi postigne svoj cilj.

Rusija je, sa druge strane, ponovo u defenzivi, još jednom indirektno podupire opsjedanog partnera u preživljavanju unipolarnog pokolja. Sve dolazi do kulminacije 17. svibnja za kad obojeni revolucionari/nekonvencionalni borci planiraju svoj sljedeći pokušaj smjene režima, a o Makedoncima i njihovoj vladi ovisi (s ruskim informacijama i strateškim navođenjem) da suzbiju agresore i zaštite svoju domovinu od uništenja.

Poznavajući enormnme dugoročne strateške uloge koji su u igri (oslobođenje Europe kroz multipolarnost ili zadržavanje je u okovima unipolarnosti), treća runda američko-ruske konfrontacije mogla bi biti najklimaktičnija dosad.