Henry Kissinger: "Učinite to brzo!" i u Argentini je likvidirano i nestalo 10 000 ljudi
Kako izgleda "sloboda i demokracija" uvezena iz SAD-a uvjerili smo se u Iraku, Afganistanu i Libiji, međutim, valja spomenuti i epizodu s kojom mnogi možda nisu upoznati. Riječ je o sadržaju razgovora između Henryja Kissingera i argentinskog admirala Césara Augusta Guzzettia u Santiagu u Čileu sredinom 1976., u kojem "američka administracija daje punu podršku vojnoj hunti" i šest mjeseci da srede problem s „teroristima“, odnosno, ljevicom u Argentini.
Henry Kissinger i admiral Guzzeti su se potom susreli 7. listopada iste godine u Buenos Airesu. Tadašnji američki državni tajnik je argentinskom admiralu, koji se potužio na prigovore američkog veleposlanika Hilla zbog kršenja ljudskih prava, bez dvoumljenja rekao: "Što brže to učiniš, uspjeh će biti veći!", nakon čega je u Argentini uslijedio pravi lov na vještice u kojem je do kraja 1976. godine nestalo ili ubijeno 10 000 sindikalnih čelnika, predstavnika ljevice, intelektualaca i običnih ljudi za koje se sumnjalo da pružaju podršku "crvenim teroristima". Po mišljenju mnogih, Henry Kissinger je dao zeleno svjetlo za masovne likvidacije u Argentini i samim tim je odgovoran za zločine protiv čovječnosti.
Tko je gđa. Victoria Nuland?
Možda netko misli kako ova mala digresija s prljavim ratom u Latinskoj Americi nema veze s posljednjom obojenom revolucijom u Ukrajini, no nije baš tako, jer se Henry Kissinger koristio diplomacijom da nasilno svrgne i fizički ukloni nepoćudne političare u Argentini i cijeloj Latinskoj Americi, baš kao što je to Victoria Nuland učinila u Kijevu, samo na drugačiji način.
Wayne Madsen za Strategic Culture Foundation piše kako su u Ukrajini ključnu ulogu odigrali senator John McCain koji vodi republikanski ogranak NED-a (National Endowment for Democracy), izvoznika obojenih revolucija, institut Georga Sorosa - "Open Society", potom medij kojim upravlja CIA - "Radio FreeEurope/Liberty" i na kraju Victoria Nuland, pomoćnica američkog državnog tajnika Johna Kerrya.
No, tko je uopće Victoria Nuland? Iako se predstavljala kao gospođa koja pecivom hrani "borce za slobodu i demokraciju" - doduše, malo dužeg jezika kad izgubi kontrolu - gđa. Nuland je ujedno i supruga Roberta Kagana, idejnog tvorca projekta "Novog američkog stoljeća" (Project for the New American Century) u kojem je 1997. razrađena zločinačka strategija globalne hegemonije SAD-a. Obitelj Kagan je vrlo utjecajna među američkim neokonzervativcima, a sin starog Donalda Kagana, židovskog doseljenika iz Litve, Federic Kagan, bio je savjetnik generala Davida Petraeusa u Afganistanu. I prije no što je izbio skandal s Petraeusom u Libiji, u SAD-u su mnogi upirali prstom u Victoriu Nuland i tražili da se rasvijetli njena uloga oko zakulisnih igara u američkoj administraciji. Koliko je aktualna zamjenica Johna Kerrya nedodirljiva i važna za State Department (Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a), vidi se iz toga da niti prijašnje optužbe, niti skandal s ubojstvom američkog konzula u Benghaziju sa svim onim što se iza toga krilo, nimalo nisu naškodili Victoriji Nuland. Štoviše, poslije svih optužbi je izašla još jača i politički utjecajnija.
Plan njenog supruga Roberta Kagana i stoljeća američke hegemonije se počeo ostvarivati odmah po njegovoj objavi, točnije 1998. i planom za "humanitarno-vojnu intervenciju" NATO saveza na Balkanu.
Kasnije je krenuo val obojenih revolucija, od kojih je prva bila u našem susjedstvu (5. listopada 2000. u Beogradu), a potom su se zaredale "Narančasta revolucija" u Ukrajini, "Revolucija ruža" u Gruziji, nakon njih arapska proljeća i tako sve opet do Ukrajine i prosvjeda na Trgu Neovisnosti u Kijevu, ali i tijekom cijele 2014. U Venezueli i Brazilu, kasnije i Hong Kongu.
Victoria Nuland i Geoffrey Pyatt na Trgu Maidan.
Treba spomenuti još jednu razliku. Za razgovor ostarjelog bivšeg državnog tajnika Henrya Kissingera i njegov nalog za izvršenje zločina smo morali čekati desetljećima i da se otvore tajni arhivi, no, ovaj put je tehnologija učinila svoje i telefonski razgovor Victorije Nuland i američkog veleposlanika u Ukrajini, Geoffreya Pyatta, dobili smo istog dana kada je i vođen, 6. veljače 2014., kada je procurila kasnije potvrđena snimka zamjenice državnog tajnika Victorije Nuland i američkog ambasadora u Kijevu, koje je frustrirana nedostatkom pritiska iz Bruxellesa poručila: "J*beš EU!“
Nakon objave tog razgovora istog trenutka je, potpuno razumljivo, pažnju javnosti privukao neprimjeren rječnik Victorije Nuland, međutim, ali i puno opasniji sam sadržaj koji sigurno nije promakao, kako tadašnjem predsjedniku Janukoviču, isto tako i čelnicima takozvane "ukrajinske oporbe". Iako su zapadnjački mediji pokušali optužiti Rusiju za objavu konverzacije i težište prebaciti na "nezakonito prisluškivanje", to im poslije afere sa Snowdenom, za koju se u Washingtonu i danas moraju ispričavati diljem svijeta, nije uspjelo.
Nuland i Geoffrey Pyatt tada posve normalno raspravljaju o niz pitanja, među kojima i o tome kako bi trebala izgledati nova ukrajinska vlada i što bi točno trebali u njoj raditi oporbeni čelnici. Snimak razgovora otkriva da se iza retorike o "slobodi i demokraciji" i "samoopredjeljenju naroda" skrivala namjera Washingtona da iskoristi političku krizu u Ukrajini kako bi uspostavili marionetsku vladu koja će služiti zapadnim interesima i koja će biti neprijateljski nastrojena prema Moskvi.
Victoria Nuland i Geoffrey Pyatt su čak odlučili da Vitalij Kličko, ukoliko u Kijevu dođe do smjene vlasti, ne bi trebao imati nikakvu presudnu ulogu u novom kabinetu vlade, što se i dogodilo, a što je dokaz da Washington, umjesto da se ograniči na deklarativnu podršku oporbi, sastavlja vladu po svom izboru kao da je riječ o američkoj koloniji.
Ovaj razgovor je nepobitni dokaz kako se retorika o "demokraciji" o kojoj govori Obamina administracija, ali i sve prijašnje, jednostavno koristi kao izgovor za smjenu "nepoćudnih" lidera kako bi se ostvarila geopolitička prednost za ostvarenje jednog jedinog cilja - projekta "Novog američkog stoljeća".
Iako gotovo svi analitičari znaju da se ta taktika koristi već desetljećima i da ovim nije rečeno ništa novo, postoje još uvijek političari i mediji koji to odbijaju priznati i sve dokaze koji idu u prilog toj tezi pokušavaju "razvodniti" ili prikazati kao "zlobne špekulacije". Osim toga, destruktivnim prosvjednim pokretima se daje politički legitimitet, dok se s druge strane bilo kakva naznaka nemira u zemljama EU-a i u SAD-u silom suzbija u samom korijenu. Objava razgovora u Kijevu je važna, jer je nepobitni dokaz s koliko cinizma SAD manipuliraju političkim i društvenim pokretima u svijetu.
Različite zemlje - Različite strategije
Afrika - Zimbabve
Washington se u cijelom svijetu koristi diplomacijom kao pokrićem za destabilizaciju vlada nesklonih američkoj vanjskoj politici. Eklatantan je i primjer nekoliko pokušaja svrgavanja vlade predsjednika Mugabea i njegove stranke ZANU-PF u Zimbabveu. Washington tamo godinama podržava svog čovjeka Morgana Tsvangiraija i njegov "Pokret za demokratske promjene" (MDC-T) koji se zalaže za tzv. "ekonomsko oslobođenje", što bi u prijevodu značilo suradnju s tržištima kapitala i uvođenje neoliberalnog koncepta upravljanja zemljom. Jedan od važnijih ciljeva uklanjanja Mugabea je potjerivanje Kine s afričkog kontinenta. Dovoljno je vidjeti kako ga opisuje Wikipedia, za koju je Morgan Tsvangirai "oporbeni političar, sindikalist, aktivist za ljudska prava, i predsjednik Pokreta za demokratske promjene, utjecajne stranke u Zimbabveu".
Morgan Tsvangirai
Veleposlanik Christopher Dell piše:
"Naša politika smjene režima ovdje funkcionira. Važno je samo uložiti više energije, odlučnosti i pozornosti. Kada do smjene dođe, moramo biti spremni i brzo reagirati kako bi konsolidirali novi režim. Tsvangirai nam je sad potreban, ali će nam biti teret kada dođe na vlast".WikiLeaks-ova objava dokazuje bliske odnose takozvane oporbe u Zimbabveu i njihovih nalogodavaca sa Zapada. U samoj zemlji mnogi ne vjeruju Tsvangiraiju i njegovom "Pokret za demokratske promjene", ali na Zapadu je Tsvangirai "značajan iskorak prema demokraciji". Nažalost, Zimbabve nije jedina zemlja koju treba "demokratizirati".
Latinska Amerika - Venezeula
Strateški cilj Washingtona je i Venezuela, zemlja koja od dolaska na vlast pokojnog predsjednika Huga Chaveza toliko iritira State Department da vladu u Caracasu vide kao najveću prijetnju svojoj hegemoniji u cijeloj Latinskoj Americi.
Chavez i njegov PSUV su bili meta napada nekoliko puta i oprobane su razne strategije za njegovo svrgavanje. Osim pokušaja državnog udara 2002., kada je Chavez nakratko (doslovno za nekoliko sati op. a.) prepustio vlast prozapadnoj oporbi, Washington je uz pomoć razgranate mreže nevladinih organizacija i drugih udruga financiranih iz inozemstva do sada više puta bezuspješno napadao bolivarsku vladu Huga Chaveza, kasnije Nicolasa Madura.
I za to je dokaze pružio Wikileaks koji je objavio podatke bivšeg američkog veleposlanika u Venezueli, Williama Brownfielda, koji opisuje na koji se način treba infiltrirati u samu bazu Chavezovog pokreta i uzrokovati podjele među članstvom, koje će u pogodnom trenutku biti iskorištene za svrgavanje bolivarske vlade i gušenje cijelog pokreta.
Financiranje opozicije.
Kako bi shvatili razmjere tog posla dovoljno je pročitati izvješće koje je za "Council on Foreign Relations" napisao bivši američki veleposlanik u Caracasu, Patrick Duddy, u kojem se predstavlja niz scenarija za destabilizaciju Chavezove vlade prije i poslije izbora 2012. Jedan od najcrnjih je onaj o izazivanju nasilnih prosvjeda dan nakon izbora, kako bi se doveo u pitanje legitimitet moguće izborne pobjede Huga Chaveza. Takav se scenarij očigledno koristi uvijek kada postavljanje na vlast marionetske prozapadne oporbe postane upitno, kao što je bio slučaj u Ukrajini.
Nakon izbora u Venezueli se dogodilo upravo ono što je predlagao veleposlanik Patrick Duddy, iako su Chavez i njegov PSUV uspjeli zadržati nadzor nad situacijom.
Nije nikakva tajna da je venezuelanska oporba, okupljena u "Okrugli stol demokratskog jedinstva" (Democratic Unity Roundtable), marioneta američke administracije, točnije američkog resora za trgovinu (US Chamber of Commerce), te da je njihov predsjednički kandidat, Henrique Capriles, ništa drugo do poslušnik Washingtona.
Venezuela nije jedina latinoamerička zemlja u kojoj se koriste te metode. Na listi "smrtnih neprijatelja" Washingtona su još Ekvador i Bolivija. Stoga je bolivijski predsjednik Evo Morales napravio veliku stvar kada je protjerao USAID iz zemlje i izjavio "kako ne želi više američke urote u svojoj zemlji i protiv svog naroda". Morales je naglasio "kako USAID ima političke ciljeve i nema nikakve veze sa socijalnim programima". Iako su to dužnosnici američke Agencije za razvoj opovrgavali, postoji niz dokaza da je Morales ipak bio u pravu.
Ruska Federacija
Jednako kao u Africi i Latinskoj Americi, SAD oporbu pokušavaju manipulirati i za svrgavanje vlasti u Moskvi. Tijekom prosvjeda protiv predsjednika Vladimira Putina 2011.-2012., bivši američki veleposlanik u Moskvi Michael McFaul je optužen da je iz sjene upravljao s čelnicima oporbe. Iako su i State Department i McFaul to zanijekali, dokaz javno objavljen na kanalu YouTube nisu mogli opovrgnuti.
Ruska opozicija, uhvaćena pri izlasku iz ambasade SAD-a u Moskvi u siječnju 2012., samo nekoliko dana nakon što je Michael McFaul započeo s radom kao američki ambasador u Rusiji.
Na kraju treba reći da političke organizacije, stranke, nevladine udruge, mediji, pojedinci, bez obzira kakvim se naizgled plemenitim i humanim radom bavili, ne mogu nikako opravdati svoje aktivnosti i prikriti prave namjere, ako iza njih stoji dobro uhodana logistika koja priprema obojene revolucije, a koju čine: NED, USAID, "Open Society", Freedom House, razne američke zaklade i vladine agencije, američko veleposlanstvo, potom vazalska europska veleposlantva, koja često djeluju tamo gdje je Amerikancima onemogućen pristup, npr. španjolsko veleposlanstvo u zemljama Latinske Amerike, ili nizozemsko veleposlanstvo u brojnim zemljama istočne Europe. Svatko tko, često u dobroj namjeri, surađuje s njima, neka se dobro upita što doista čini?
Postoje, naravno, i saveznici Washingtona koji nemaju ništa "demokratskog" u sebi, kao na primjer ukrajinski neonacisti, razne desne ekstremističke skupine, kao što je slučaj u Venezueli, islamisti u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji, međutim, odabir saveznika na terenu je također posljedica dugog rada i pažljivog odabira samo kako bi se postigao konačni cilj. U svakom slučaju su i jedni, među kojima - svjesno ili nesvjesno - ima "zelenih", "ljevičara", LGBT udruga, manjih frakcija anarhista, jednako kao i ovi drugi, koje čine neonacisti, islamisti, itd., važne i nezaobilazne karike u ovoj dobro uhodanoj mašineriji koja desetljećima proždire narode i države diljem svijeta.
Sve navedeno samo dokazuje pravo lice američke diplomacije koje se temelji na cinizmu i manipulaciji, te samo naizgled na demokratskim institucijama, pokretima i strankama. Koristeći se raznim političkim i diplomatskim taktikama, Washington se uvlači u nacije za koje drži da ih je potrebno "demokratizirati" i upravo ta magična riječ "demokracija", kojoj se obično pridoda i "sloboda", najopasnije je oružje kojim su sve bivše i aktualna američka administracija do sada sa svjetske pozornice doslovno pomeli brojne demokratski izabrane vlade, ali i lidere zemalja koji su predano služili svojim narodima, iako izvan okvira i modela zapadnjačke parlamentarne demokracije.
Uspješno provedene obojene revolucije:
Tinjajuće i neuspješne obojene revolucije *:
- 1953. -"White Revolution", operacija Ajax u Iranu
- 1989. - Čehoslovačka
- 1990. - Nikaragva
- 1987.-1992. - Baltik
- 2000. - Srbija
- 2003. - Revolucija ruža u Gruziji
- 2004. - Narančasta revolucija u Ukrajini
- 2005. - Libija
- 2005. - Revolucija tulipana u Kirgistanu
- 2010.-2011. - Revolucija jasmina u Tunisu
- 2011. - Arapsko proljeće u Egiptu i Libiji
- 2014. - "EuroMaidan" u Ukrajini
* Napomena: spisak je nepotpun.
- Od 2002. - Venezuela
- Od 2005. - Azerbajdžan
- Od 2007. - Burma "Revolucija šafrana"
- Od 2009. - Iran "Zeleni val“
- Od 2011. - Sirija
- Od 2011. - Tajland
- Od 2014. - Brazil
- 1953. - Istočna Njemačka "17. Juni 1953."
- 1956. - Mađarska
- 1968. - Čehoslovačka - "Praško proljeće"
- 1989. - Kina "Tienanmen"
- 2001. - Bjelorusija "Zubr"
- 2005. - Uzbekistan "Ustanak u Andijanu"
- 2006. - Bjelorusija "Traper revolucija" ili "Vasilykovaya revolucija"
- 2008. - Armenija "Revolucija visibaba"
- 2009. - Moldavija "Revolucija jorgovana"
- 2011.-2012. - Rusija "Snježna revolucija" ili "Pobuna hipstersa"
- 2014. - Tajland
- 2014. - Hong-Kong
- 2014. - Mađarska
Komentar: Također pogledajte: