Većinom muslimanski stanovnici Albanije su u Drugom svjetskom ratu spasili gotovo 2000 židova od deportacije u koncentracijske logore. Među njima i obitelj Johanne Jutte Neuman.
Slika
© Nepoznato
Johanna Jutta Neumann
"Albanci su bili fenomenalni - tamo je nakon rata bilo više židova nego prije rata", kaže 83-godišnja Johanna Jutta Neumann. Za vrijeme Drugog svjetskog rata je židovka iz Hamburga našla utočište kod jedne muslimanske obitelji u Albaniji. U toj maloj zemlji je prije rata živjelo oko 200 židova (od ukupno milijun stanovnika koliko je Albanija tada imala) - a malo poslije više od 2000.

Danas Johanna Jutta Neumann živi u Washingtonu. U Njemačku ju je pozvalo Društvo njemačko-albanskih prijatelja da predstavi svoju knjigu "Obilaznim putem preko Albanije". U njoj ona opisuje bijeg svoje obitelji u proljeće 1938. godine u Albaniju koja je tada bila pod talijanskom okupacijom. Albansko veleposlanstvo u Berlinu je do 1942. godine izdavalo židovima vize. Tako su do ljeta 1943. godine mnogi židovi iz Europe zatražili azil u Albaniji jer u drugim zemljama to više nije bilo moguće.

Zadana riječ jača od svega

Gostu ("mikut") se u Albaniji treba, prema starom običaju, iskazati odanost i gostoprimstvo, te mu zajamčiti sigurnost. Ako jedan Albanac nekom gostu da svoju riječ ("besa"), onda je mora i održati. I upravo ta tradicija je doprinijela tome da su mnogi židovi iz čitave Europe između 1938. i 1945. našli utočište u zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom. Tamo je većina njih i nastavila živjeti do početka 1990-ih. Nakon pada komunističkog režima mnogi albanski židovi su iselili u Izrael i u SAD.

Izraelski memorijalni centar Yad Vashem je do sada 69 Albanaca odlikovao priznanjem "Pravednik među narodima". Neki od njih predstavljeni su i na putujućoj izložbi "Besa: pitanje časti", koja je 2008. godine prvi put pokazana u glavnom sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku, a upravo se mogla vidjeti u Dresdenu. Iduće postaje su joj njemački Görlitz i Leipzig.

"Tretirali su nas kao vlastitu obitelj"

I za obitelj Johanne Jutte Neumann je Albanija značila spas od deportacije i smrti. U početku su živjeli u jednom hotelu, no ubrzo su upoznali albansku srdačnost: "Nakon neka tri mjeseca smo iselili iz hotela i živjeli smo kod jedne muslimanske obitelji. Tamo smo po prvi put doživjeli ramazan i Bajram. To je bilo divno. Ti ljudi su nas tretirali kao vlastitu obitelj."

Fašistički okupatori su i u Albaniji pokušali deportirati židove, ali ih tamošnje stanovništvo nije htjelo izručiti. Čak su i članovi vlade opskrbljivali židovske obitelji lažnim dokumentima. Mnogi albanski seljaci su primali židove i skrivali ih - na primjer u selu Tre Vlaznnit (Tri brata) u blizini Vlore gdje je utočište našla obitelj Anne Cohen. "Rođena sam u Albaniji kratko nakon završetka rata i tamo sam odrasla. Uvijek sam se osjećala kao Albanka židovskog porijekla. Moja obitelj je pobjegla iz Soluna", priča njujorška stomatologinja koja je Albaniju napustila 1992.

Iznimka na Balkanu

Albanija je, što se tiče situacije židova, bila iznimka u odnosu na ostale istočnoeuropske zemlje pod nacional-socijalističkom okupacijom, ukazuje povjesničar i stručnjak za Balkan, Maichael Schmidt-Neke u jednom eseju. Između 1938. i 1945. je preko 70 posto albanskog stanovništva bilo muslimanske vjeroispovijesti, ostalih 30 posto su bili pravoslavci i katolici. Takav odnos je doveo do posebne međuvjerske tolerancije, smatra Schmidt-Nieke. Spremnost na pomoć proganjanim židovima bila je prisutna u svim socijalnim, vjerskim i političkim grupama, upućuje: "Bilo je onih koji su surađivali s komunističkim pokretom otpora i spašavali židove, kao i onih koji su surađivali s okupatorima i usprkos tome skrivali kod kuće židove."