Slika
Sjedinjene Američke Države su krenule u svoj imperijalistički pohod davne 1899. kada su okupirale Filipine i takvu politiku vode već više od sto godina. Američko carstvo danas nema kolonije, ali se zato prilagodilo informatičkoj eri u kojoj bogatstvo nije nužno vezano za posjedovanje teritorija. Međutim, bez obzira na sve mogućnosti koje nudi moderna tehnologija, američka vojska se borila, i bori se dan danas, na moru i na kopnu diljem svijeta, kako bi branila interese svojih nalogodavaca. Glede naoružanja, SAD ulaže u oružje više nego 10 najvećih svjetskih sila zajedno i reći kako vojska takvih proporcija nije imperijalistička značilo bi govoriti neistinu.

Kao i sva carstva u prošlosti, SAD se periodično upuštaju u osvajanja tuđih teritorija, no, to uvijek čine u ime “ljudskih prava, sloboda i za dobrobit čovječanstva”. Kada tomu nije tako, onda se koristi metoda “soft-power“, tj. vojna sila se koristi u najmanjoj mogućoj mjeri, a hegemonija, koja za posljedicu ima iskorištavanje tuđih resursa, se postiže kulturološkom i tehnološkom dominacijom. Imperijalističke sile su uvijek svoje vrijednosti uspjele prikazati kao univerzalne i to im je bilo opravdanje za osvajanja. Neki tvrde kako su Rim, Osmansko carstvo, Velika Britanija doista bili u pravu i kako su, osim što su bile i vojne sile, bili najnaprednija društva u povijesti. To bi, međutim, trebalo ostaviti povjesničarima kao predmet akademske rasprave.

Slika
Američki imperijalizam u zamahu - vojne intervencije od 1945. do danas
SAD vojne kampanje pokreću zahvaljujući ljudima koji imaju jasnu viziju o tome što je američko poslanje u svijetu. Naravno da je uspjeh američke ekspanzije usko povezan s njihovim osobnim interesima. U Americi svi oni koji su u službi određenih interesnih skupina: novinari, politički eksperti i Think-Tank analitičari, napisima i analizama potiču debate koje utječu na vanjskopolitičke odluke američke administracije. Radi se o dobrostojećim pojedincima, koji su pohađali najbolja sveučilišta u zemlji i koji imaju pristup i utjecaj na mass medije. Među njima ima liberalnih internacionalista, kao i neokonzervativaca, ali su i jedni i drugi u prošlosti opravdavali uporabu vojne sile kako bi nametnuli svoje vrijednosti ostatku svijeta. Znakovito je kako oni doista smatraju da je dužnost SAD-a da sprečava genocid, te da brani etničke i vjerske manjine i sve ugrožene skupine u svijetu. No, svakom je jasno da se to već desetljećima radi selektivno. Dovoljno je reći kako je na Dan žena objavljen podatak kako su jedine dvije zemlje u svijetu u kojima žene nemaju pravo glasa Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Dakle, američki neprikosnoveni saveznici, koji će se teško naći na udaru američke vanjske politike. Stoga s pravom možemo reći kako američki ‘selektivni humanitarizam’ ima sve odlike imperijalizma.

Imperijalistička klasa nije prolazni fenomen u SAD kojega će ‘otpuhati neka nova vlada’. Ona ostaje aktivna prilikom smjene vlasti i uvijek zastupa ideju ‘kako je nužno vojno reagirati svaki put kada negdje u svijetu dođe do kršenja ljudskih prava’. Naravno da se pitanje ‘ljudskih prava’ uvijek poteže u zemljama koje su prepreka američkim interesima. Pojedinci drže kako će se pritisak SAD-a na ostatak svijeta smanjivati uporedo s energetskom neovisnosti i manjoj potrebi za uvozom nafte iz Perzijskog zaljeva, ali budući da je imperijalistička klasa proizvod američkog prosperiteta, teško je za povjerovati kako će se, sve dok bude u mogućnosti, SAD odreći ekspanzionizma.

Danas je i najpovršnijim analitičarima, te onima koji nisu nimalo upućeni u geopolitiku, jasno kakva je uloga SAD-a u svijetu i kamo vodi pasivan stav koji mnogi zauzimaju pred američkom moći. ’90-te su bile posebno znakovite u tom smislu. Tržišta energenata su bila stabilna, a Sjedinjene Države nakon pada Berlinskog zida nisu bile u nikakvoj opasnosti. Ipak su se odlučile vojno intervenirati u Somaliji, Kuvajtu, na Haitiju, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Kome je to bilo u cilju?

Intervencije ’90-ih potvrđuju tezu kako vojni angažman nije usko vezan za gospodarsku i političku nesigurnost. Po završetku ‘hladnog rata’, te nakon što se urušio Sovjetski Savez, Amerika je bila čvrsto uvjerena kako može uspostaviti ‘novi svjetski poredak’. To je otvoreno izjavio George Bush samo dan poslije pokretanja vojne kampanje ‘Desert fox’, u kojoj je zajedno sa svojim ‘saveznicima koji su dragovoljno sudjelovali u operaciji’ protjerao iračku vojsku iz Kuvajta. Taj se sukob smatra prvim oružanim sukobom u post-hladnoratovskoj eri. Nakon vojne kampanje u Kuvajtu, američki intelektualci su crno na bijelo sastavili program, čije bi provođenje Sjedinjenim Državama dugi niz godina jamčilo primat na međunarodnoj sceni. Jedan od najpoznatijih radova u tom smislu je “Project for the New American Century” američkog Think-Tank instituta.
Slika
Ovaj plan o svjetskoj hegemoniji je u različitim dijelovima svijeta naišao na žestok otpor. Od Latinske Amerike, preko Bliskog do Dalekog Istoka se njemu suprotstavljaju političke organizacije, oružane skupine i države. Svi oni, svaki na svoj način i držeći se raznih ideologija, pokušavaju sačuvati svoju neovisnost od hegemonističke politike koji vodi gospodarska i financijska elita SAD-a, a koju bezrezervno podržava skoro cijela Europa. Stoga je pogrešno govoriti kako je današnji svijet unipolaran.

Ako ćemo govoriti istinu, svijet je i nakon pada SSSR-a nastavio egzistirati po različitim “hladnoratovskim” shemama, koje su se tijekom godina koncentrirale u dvije skupine zemalja i političkih organizacija. One koje podržavaju ‘američki način života’, što podrazumijeva i premoć SAD-a u svijetu i na one koji se tome opiru. Dva se fronta bore jedan protiv drugog na različite načine, ovisno o trenutku. Ta borba ne sliči na onu iz vremena poslije Drugog svjetskog rata, kada su se dvije svjetske supersile sukobljavale na konvencionalan način. ‘Novi’ bipolarni svijet se ne temelji na konvencionalnom sukobu i nakon pada Berlinskog zida još nismo bili svjedoci klasičnog sukoba između dvije vojske. Uvijek se radilo o sukobu u kojem se američka vojska sukobljavala sa oružanim skupinama ili državama koje su bile neuporedivo inferiornije u vojnom smislu. Treba napomenuti kako stratezi u SAD-u prije svake vojne kampanje do u najsitnije detalje prouče koliko bi mogli biti gubici u ljudstvu i tehnici prije no što krenu u svoj imperijalistički pohod.

Rat u Somaliji, dva rata na Balkanu, rat protiv Afganistana, Iraka, Libije, te onaj kojega je vodio Izrael protiv Libanona 2006., te sukobe u Gazi i Siriji, sastavni su dio američke ekspanzionističke politike i pokazatelj ‘nekonvencionalnih’ ratova u post-hladnoratovskoj eri. U ‘novom svijetu’, u kojem SAD i njihovi najvjerniji saveznici (Velika Britanija, Izrael, Francuska...) vode ratove protiv skupina i zemalja koje se opiru njihovoj hegemoniji, na djelu je pravi ideološki rat. Na jednoj stani imamo građansku liberalnu demokraciju, slobodno tržište i kapitalizam, a na drugoj oružane skupine i zemlje koje žele napredovati u skladu sa svojim sustavom vrijednosti. Dakle, vraćamo se na činjenicu kako ‘američki imperij’ odista vjeruje u svoju mesijansku ulogu, kada oružjem nameće svoj sustav vrijednosti svima onima koji zbog drugačije tradicije, kulture i povijesnog nasljeđa ne žele biti njegov dio.

Otpor američkom imperijalizmu i intervencionizmu

Skupine i zemlje koje se opiru američkom imperijalizmu, iako naizgled različite, imaju jednu stvar koja im je zajednička: želja za neovisnošću. Mnoge od zemalja su kao odrednicu na kojem će temeljiti svoj otpor prigrlile ideju socijalizma. Tako da imamo ‘socijalizam 21. stoljeća’ u zemljama članicama skupine ALBA u Latinskoj Americi, ‘Juche socijalizam’ u Sjevernoj Koreji, kineski socijalizam, ‘arapski socijalizam’ u Siriji (da ne pominjemo Gaddafijev socijalizam u uništenoj džamahiriji).

Slika
Postoje naravno skupine i države koje svoj otpor ne vežu za ideju socijalizma, ali je njihov doprinos na međunarodnom planu nesporan. Najveći primjeri takve vrste otpora su libanonski Hezbollah, te Islamska Republika Iran. Oni za sebe tvrde kako je njihova ideologija ‘politički islam’, ali taj je islam vjeran i nezamjenjiv saveznik socijalstičkim snagama u svijetu. Može li se slobodno tvrditi kako smo svjedoci globalne bitke, u kojoj na jednoj strani sudjeluju SAD i njegovi saveznici, a na drugoj svi oni koji se ne žele pokoriti ideji ‘novog svjetskog poretka’?

Da li je savez između Venezuele, Irana, Sirije i Sjeverne Koreje samo posljedica zajedničkog stava prema američkom imperijalizmu ili može imati zdrave ideološke temelje? Odgovor na ovo pitanje će nam dati jedan Homeinijev govor, koji je ideolog (ili bolje rečno interpretator) jednog islama koji se razvijao stoljećima, a kojega su prigrlili libananoski i palestinski pokreti otpora, te Sirija i Iran.

Njegova velika intuicija je dovela do potpunog preokreta u poimanju islama, čiji su se izvori u muslimanskom svijetu površno i proizvoljno tumačili. Homeini je uvidio opasnost koja se krije u isčitavanju svetih spisa, po kojemu i šiitski i sunitski ‘konzervativci’ dijele svijet na dvije kategorije, na ‘dar al-islam‘ (teritorij islama, iako bi riječ ‘dar’ značila ‘kuća’), kojemu je suprotstavljen ‘dar al-harb‘ , tj. neprijateljski teritorij (riječ al-harb znači rat). Ovakva interpretacija suprotstavlja cijeli muslimanski svijet, od Maroka do Indonezije, ostatku svijeta.

Homeini je bio vizionar i njegovo čitanje se može smatrati ‘progresivnim’, budući da je težio da se prekine s praksom podijele svijeta u tom smislu. Tvrdio je kako se svijet više ne može dijeliti na muslimane i ‘krivovjernike’, nego na potlačene i njihove tlačitelje (mustaz’afin-mustakbirin). Prema Homeinijevom učenju, slobodno se može reći kako je on povijest tumačio na temelju historijskog materijalizma, te kako je bio svjestan da cjelokupna svjetska povijest nije povijest sukoba između rasa, nacija i religija, nego borba između potlačenih i njihovih tlačitelja.
‘Mi ćemo biti do posljednjeg daha na strani onih koji trpe bijedu, siromaštvo, glad, koji nemaju nikakva prava i koji su potlačeni. U tome ćemo ići preko granica koje su do sada dijelile ovaj svijet. Temelj svake revolucije je pobuna obespravljenih i lišenih svega. Sa svim raspoloživim sredstvima smo dužni dati podršku potlačenima ovoga svijeta’, rekao je Homeini.
On je među potlačene ubrojao sve ljude, bili oni kršćani, muslimani ili ateisti. Nije se bojao tlačiteljem nazvati iranskog šaha, šiita Mohammada Rezu Pahlavia, ili saudijskog kralja, sunita Abdullaha Bin Abd al-Aziza. To je bio razlog zbog kojega su se muslimani iz Palestine, Sirije, Libanona i Irana ujedinili u jedan jedinstveni front sa zemljama koje slijede socijalistički put (bez obzira na njegove varijante), a sve s ciljem kako bi se lakše suprotstavili američkom hegemonizmu.

Novi pristup je jedna od najvažnijih značajki zajedničkog otpora najvećoj kolonijalnoj sili na svijetu, Sjedinjenim Državama. Socijalna pravda, i to ne samo unutar svake od pojedinih zemalja, nego na regionalnoj i globalnoj razini, je argument koji će ‘zacementirati’ dobre odnose između ‘svjetskih buntovnika’. Kada slušamo govore kao što su bili oni pokojnog predsjednika Chaveza i iranskog predsjednika Ahmadinejada, uočit ćemo brojne sličnosti, ali i osjećaj zajedništva i solidarnosti. Borba koju oni vode ne može se ograničiti na geografski omeđen teritorij ili na jednu filozofsku školu.

Do takvih sličnosti nije došlo slučajno, nego su one upravo posljedica novog pristupa. Hasan Abbasi, iranski strateg i intelektualac, je u jednom od svojih govora rekao:
‘Che Guevara nije bio musliman, no žrtva koju je dao kao revolucionar, draža je Bogu od onoga što čine na tisuće i milijuni muslimana diljem svijeta’.
Na kraju možemo zaključiti da ukoliko ne dođe do daljnjeg jačanja jedinstva između zemalja i pokreta u svijetu koji se opiru američkom hegemonizmu (a ovdje sam poseban naglasak dao na demistifikaciju muslimanskog svijeta op.a.), možemo slobodno predvidjeti da će se ‘humanitarne intervencije’, kojima Washington opravdava agresije diljem svijeta, ponavljati i u budućnosti. Njegova imperijalistička politika će se nastaviti, jer će se SAD uvijek predstavljati kao ‘branitelji ljudskih prava’ kako bi imali opravdanja za svoj intervencionizam, a kojom dinamikom, to će ovisiti o predsjedniku koji bude vodio zemlju.

Kako god nama izgledala ova Europa i mi smo potlačeni u 21. stoljeću jednako kao i ostali narodi u svijetu. Imamo povijesnu misiju koje možda nismo svjesni kao narodi u Latinskoj Americi ili Sirija, za koju se s pravom može reći kako je utvrda slobodnog svijeta. U toj misiji nije bitno tko je musliman, a tko socijalista. Nužno je suprotstaviti se američkom imperijalizmu koji je osmišljen od šačice kapitalista bez ikakvih etičkih i moralnih principa. Ako nas uvjere da upravo oni ‘brane vrijednosti naše civilizacije’ i ‘kako je u tijeku sukob civilizacija’, i dalje će, koristeći se američkom ratnom mašinerijom, puniti svoje džepove na našu štetu, ali i na štetu svih naroda u svijetu.