Slika
Područje uticaja Ćavin kulture
Kultura Ćavin jedna je od najstarijih kultura Južne Amerike. Kulturni horizont Ćavin možemo pratiti od 1500 - 400. godine p.n.e. u isto vreme kad i olmečki kulturni horizont u Mezoamerici.

Najvažnije arheološko nalazište je Ćavin de Uantar. On je predstavljao ceremonijalni centar podignut u srcu Anda, u dolini reke Mosne, na visini od 3200 metara i potpuno je nepoznato kom je narodu pripadao.Da bi se stiglo na arheološko nalazište Ćavin potrebno je preći dva planinska lanca visine 5000 metara, Crne i Bele Kordiljere.

Ovaj lokalitet danas čini niz razrušenih ostataka okrnjenih piramida, platformi, terasa, trgova i jedan hram poznat po imenu Kastiljo (tvrđava).

U Ćavinu su najznamenitiji podzemni prolazi koji sačinjavaju pravi lavirint. Još uvek nije otkrivena svrha ovih prolaza niti se zna gde započinju i gde završavaju.Obloženi su velikim kamenim pločama od neke vrste sivog granita, a poduprti su malim potpornim lukovima od istog materijala.

Geološka istraživanja u krugu od 50 kilometara oko Ćavina nisu otkrila mesto odakle bi ovo kamenje moglo da potiče, odnosno, 50 kilometara oko Ćavina nije pronađen kamenolom iz koga je moglo biti izvađeno. To nam govori, ukoliko je istraživanje bilo temeljno, o visokom tehničkom stepenu razvoja i o zaista izvanrednoj ljudskoj veštini.

To ne bi bio tako težak posao da su imali današnja sredstva transporta. Ali, zamislimo kako je bilo prenositi tako velike blokove preko planinskih lanaca kad nije bilo puteva, kad je postojala samo ljudska snaga! Ne zna se čak ni jesu li imali zaprežne životinje. Ako se zna da ovakvih kamenih blokova ima na stotine, a jedan takav kameni blok teži više desetina tona, problem se dodatno komplikuje i postaje gotovo nemoguće da se shvati kako su mogli da načine ove građevine. To je prava zagonetka.

Ćavin je nešto zaista izvanredno. U njegovom lavirintu smeštena je takozvana stela Lanzon,
Slika
Hram Ćavin ili Castillo de Chavin
za koju takođe nije jasno kako je tamo postavljena. To je monolit, odnosno monolitna statua božanstva visoka 4,53 metra, nazvana Veliki nož ili Veliki idol koplje. Po svoj prilici, u skladu je sa starim religijskim verovanjima, kakva nalazimo kod svih naroda, prema kojima ne postoje samo izvori prirodne vode, nego i izvori energije, odnosno magnetskih ili teluričkih snaga na nekim tačkama Zemljine kore.

Drevni narodi su verovali da će se postavljanjem određenog kamenja na određena mesta ovi izvori lakše otvoriti i pomoći vernicima u njihovim metafizičkim doživljajima ili da će učiniti zemlju plodnom. Isto značenje ima i u zemlju položeno kamenje koje nalazimo po Evropi i severnoj Africi.

Slika
Podzemni prolazi
Slika
„Lanzón“ – Veliki idol koplje, monumentalna statua u lavirintu Ćavina
Upravo tog tipa je i taj pažljivo isklesani nož. Stela Lanzon ima jedno zanimljivo, možda ne previše poznato obeležje, u gornjem delu ima jedno udubljenje gde se nalazi mali nacrt celog ceremonijalnog centra u Ćavinu. Na crtežu je prikazan i jedan hram kružnog oblika, a u Ćavinu nije postojala nikakva kružna građevina. Narod Ćavina imao je pravilo pravog ugla, tj. sve su gradili prema četverougaonoj osnovi.

Slika
Vodeći se crtežom, poznati Peruanski arheolog Lumbreras je vršio iskopavanja sve dok nije otkrio, čuveni Kružni hram u Ćavinu.

Ovaj hram, koji je neka vrsta polupodzemnog hrama, iskopan je ispred takozvanog „Castilla“ Ćavina. Ima dva ulaza, jedan s prednje, drugi sa zadnje strane, sa stepeništem koje ograđuju četiri zakrivljena pročelja na kojima se nalaze prikazi jaguara. Jaguari dolaze s vrha i spuštaju se ka dnu i izrađeni su u granitu.
Slika
Kružni hram u Ćavinu
Ispod stepeništa Hrama u Ćavinu pronađeno je niz kanala kvadratnog preseka za koje se ne zna čemu su služili jer su preveliki da bi bili ventilacija, a preuski da bi se njima prolazilo. Jedan od tih kanala je poravnat, obrađen, očišćen od šljunka i nataloženog materijala i u njemu je pronađen niz zaista zbunjujućih elemenata. Na primer, unutar tih velikih kvadratnih cevi mestimično su se pojavljivale kamene ploče koje su - poput oštrica mača - prolazile kroz zid i završavale unutar kamenih piramida. Sve je navodilo na pomisao da se radi o sistemu zvučnika, tj. udarac na jednom kraju ploče odjekivao bi na drugom, pojačavajući zvuk na njegovom krajnjem delu. Ali, kako su ljudi mogli da ulaze da bi po tome udarali?

Peruanski arheolog Lumbreras se dosetio da se možda radi o hidrauličnom zvučnom uređaju. Kasnije je otkriveno da ovaj uski prolaz nije potpuno horizontalan, nego da ima niz stepenica, odnosno, vertikalnih nagiba. Ispod jednog takvog nagiba otkrivena je vrlo tanka kamena ploče. Ispod ploče nalazila se velika šupljina koja je sačinjavala neku vrstu bubnja koji bi, kad bi se udarilo po ploči, zasigurno odzvanjao, ali nedostajao je dokaz. Tako je dopremljeno deset hiljada litara vode do vrha planine gde se nalazilo presušeno drevno rečno korito, kroz koje je, nakon što je najpre obnovljeno i očišćeno, puštena voda. Dok se voda spuštala niz planinu, nije se dogodilo apsolutno ništa, ali kad je ušla u područje kružnog hrama, začulo se nešto slično rici jaguara - istinski zastrašujuće - tako da se dvesta radnika koji su radili za Univerzitet San Markos razbežalo i sklonilo u svoja sela udaljena nekoliko stotina metara.
Slika
Kanali u Ćapinu
Izgleda da ovaj hram nije imao samo jedan, nego četiri vodena toka, verovatno regulisana branom pomoću koje su sveštenici, zajedno s vibracijama koje se osete kad voda udara o svo to kamenje, postizali zaista impresivan zvučni efekat. A sve su to drevni Ćavinjani koristili verovatno za stvaranje jedne vrste parapsihološkog fenomena ili svojevrsne mistične forme koju mi danas ne poznajemo, jer o njima ne znamo ništa.

Drugo otkriće bio je proučavanje „Kamena sa sedam rupa“, monolita sa sedam udubljenja koje zajedno prikazuju lik jaguara. Svrhu ovog kamena niko nije razumeo. Bio je postavljen na „novom delu Hrama“. Otkriveno je da se zimi ove rupe ispune snegom, a u proleće, koje je na južnoj hemisferi u septembru, sneg se otopi i tako nastane sedam vodenih ogledala. Proučavanja pokazuju da se u njima između 21. i 23. septembra, odnosno za vreme prolećnog ekvinocija, odražava sazvežđe Orion. Zvezda Rigel iz Oriona odražava se u udubljenju koja odgovara jaguarovom oku, a dobro znamo da je kod svih drevnih naroda oko simbol večnosti, pa tako kod Egipćana nalazimo Vodiča - Horusovo oko.
Slika
© Tajanstveni "Kamen sa sedam rupa"
Nego, zapitajmo se sada nešto drugo: kakav je to bio narod koji je imao takvu tehniku da pretvori Ćavin u veliku akustičnu hidrauličnu mašinu? Kakav je to bio narod koji je golim okom posmatrajući zvezde stvarao sazvežđa u kojima nisu samo zvezda prve, nego i druge i treće veličine? Ovo očigledno predstavlja za nas tehnološku zagonetku koju možda još dugo nećemo moći da razrešimo.

Evo šta peruanski nobelovac Mario Vargas Ljosa kazuje prilikom posete Ćavin de Uantara:
“Nemam maštu arheologa, a kada posećujem ruševine, uopšte nisam u stanju da zamislim život, smrt, rituale, verovanja, ratove i ljubav među ljudima u ona davna vremena kada su ovi kamenovi bili hramovi, palate, prebivališta i gradovi prepuni meštana. Međutim u Ćavin de Uantaru prvi put sam imao utisak da se na tom arheološkom nalazištu - sa trgovima, zidinama, idolima, podzemnim hodnicima i slavnim Lanzonom - susrećem sa onim hodočasnicima od pre tri hiljade godina koji su pobeđivali strah i hiljadu svakojakih prepreka dolazili da zatraže zdravlje, osvetu, moć ili magijske čini od tih krvoločnih božanstava koji svima - pa čak i meni, okorelom sumnjičavcu uteruju strah u kosti.“