Slika
© Reuters
Januar 2015. godine biće dugo pamćen na Kosovu. Manje zbog nasilnih protesta protiv vlade, koji su se (privremeno) smirili smenom srpskog ministra Aleksandra Jablanovića, a više zbog navale državljana Kosova da po svaku cenu odu van zemlje.

Svako veče, autobuske stanice većih gradova pune su ljudi. Cele porodice kreću pravac Beograda, odakle onda nastavljaju za Suboticu, pa onda ilegalno - uz pomoć srpsko-albanskih krijumčara - za Mađarsku.

Od jeseni prošle godine, na desetine hiljada Albanaca sa Kosova je krenulo ovim putem. Prema zvaničnim podacima vlasti u Budimpešti, u poslednjih šest meseci, od septembra 2014. do danas, u Mađarskoj je azil zatražilo oko 30.000 državljana Kosova. Od te brojke, 10.000 je došlo samo tokom januara ove godine. Inače, mađarske vlasti računaju samo one koje su uhvatili kako ilegalno prelaze granicu iz Srbije, i koji potom traže azil - na hiljade drugih uspeju se neprimećeno probiti do Austrije, i dalje u Evropsku uniju. Tako je veliki broj azilanata zabeležen još i u Nemačkoj i Austriji, koje su izgleda glavni cilj ovog novog talasa Kosovara koji ilegalno pokušavaju prebeći na Zapad.

Na Kosovu nema zvaničnih podataka, ali se procenjuje da ih je oko 100.000 krenulo prema Evropi za onim što se uopšteno zove bolji život. Među njima je 5.137 dece školskog uzrasta - taj je broj zvanično saopštilo Ministarstvo prosvete, oslanjajući se na informacije iz osnovnih škola celog Kosova, koje su prijavile broj đaka koji su prekinuli pohađanje nastave od septembra jer su krenuli sa porodicama van zemlje.

Taj broj je dovoljno alarmantan, čak i za one koji nisu videli slike sa srpsko-mađarske granice, gdje stotine građana Kosova bivaju dnevno uhvaćeni u pokušaju da ilegalno pređu na teritoriju Evropske unije.

Od čega beži ova masa ljudi, odjednom? Zar je na Kosovu život postao toliko težak da je mnogima jedini izlaz pobeći sa cijelom porodicom?

Većina onih koji odlaze kao glavni razlog navode lošu ekonomsku situaciju, nezaposlenost, male plate, skup život. Za mnoge je pak život na Kosovu postao nemoguć i zbog političkih prilika, nedostatka perspektive, socijalnih tegoba, praćenih generalnim osjećajem razočarenja.

No, ovi problemi nisu novi na Kosovu; nezaposlenost je već više od decenije na manje-više istom stepenu - između 35 i 40 posto. Životni standard je također godinama stabilno loš. Za zaposlene u javnom sektoru, prosečna plata nije niža od regionalnog proseka, iako je u privatnom sektoru situacija nešto gora, što je valjda i razlog da je većina među ilegalnim migrantima sa Kosova uglavnom bila zaposlena u privatnom sektoru.

U Prištini se vodi velika rasprava oko toga šta je glavni razlog ovolikog broja ljudi koji žele pobeći iz svoje domovine. I, dok nema neke kredibilne studije o tome, sve se svodi na grube procene i politička viđenja situacije, koja su dijametralno suprotna zavisno od toga da li viđenje dolazi sa pozicije vlasti, ili od opozicije.

Nije sve počelo u poslednjih šest meseci.

Albanci sa Kosova već decenijama odlaze na Zapad. Prvo, u potrazi za poslom i zaradom. Onda, početkom devedesetih, zbog progona Miloševićevog režima, prvo postepeno, pritisnuti lošom ekonomskom situacijom i političkim tenzijama, a potom i na silu.

Vrhunac je bio postignut tokom proleća 1999, kada su za vreme NATO bombardovanja srpke snage sigurnosti sa Kosova proterale oko milion Albanaca.

Većina ratnih izbeglica se vratila odmah po ulasku NATO trupa na Kosovu juna meseca 1999. godine, ali su oni koji su odlazili ranije uglavnom ostali po evropskim zemljama, pre svega u Nemačkoj, Švajcarskoj i Austriji. Danas se procenjuje da ih u cijeloj Zapadnoj Evropi ima oko 700.000-800.000.

Inicijalna euforija oslobođenja posle rata je kratko trajala, pošto se administracija Ujedinjenih nacija pokazala nevoljnom i nesposobnom da izgradi kakvu takvu ekonomiju i osigura stabilnost društva. Kosovom je zavladala korupcija koja je potkopala demokratiju i razvoj, a ceh su, kao i uvek, plaćali građani. Nezadovoljstvo je raslo, a sa njime i želja ljudi da odu van, kako bi sebi osigurali bolju perspektivu. Od posle rata, do proglašenja nezavisnosti, hiljade Kosovara su godišnje ilegalno odlazili u zapadne zemlje.

Trend nije zaustavljen ni posle proglašenja nezavisnosti. Naprotiv. Pokazalo se da je domaća vlast još nesposobnija da reši ekonomske i socijalne probleme nagomilane još od vremena socijalističke Jugoslavije. Migracija se nastavlja.

U međuvremenu, u okviru procesa evropskih integracija, iz zemalja EU bili su vraćani oni koji su odlazili, pošto im je azil odbijan, ali su mnogi ponovo išli nazad, namereni da po svaku cenu odu na zapad.

No, sve ovo nije dovoljno da se objasni zašto je broj ilegalnih migranata odjednom porastao, od prošlog septembra.

Koja je to nova okolnost što ohrabruje kosovske Albance da krenu ilegalnim putem prema Zapadu? Šta je to što čini da ovi ljudi zanemare velike rizike koje jedan takav put nosi sa sobom? Zar su tako brzo zaboravili tragediju sa Tise iz 2009. godine, kad je 15 Albanca udavljeno u vojvođanskoj reci, u pokušaju da pređu granicu prema Evropi?

Kao što rekoh, još nema neke kvalitetne studije zašto se sve ovo dešava baš sada, ali je par razloga očigledno da očiglednije ne može biti.

Prvo, ekonomske prilike jesu očajavajuće za većinu ljudi na Kosovu. Iako se situacija nije naglo pogoršala u poslednjih nekoliko meseci, ona jeste permanentno bila loša, pa je dugogodišnji neuspeh kosovske vlade da imalo promeni negativne ekonomske i socijalne trendove uzrokovao ne samo produbljenje nezadovoljstva, već i široko rasprostranjeno ubeđenje da nam državu vode ljudi kojima čovek nikako ne može verovati.

Druga okolnost koja je svakako uticala na povećanje razočarenja građana jeste politička kriza kroz koju je Kosovo prošlo, od parlamentarnih izbora održanih u junu prošle godine do decembra. Ta kriza ne samo da je dokazala da su politički predstavnici naroda ustvari grupa makijavelista voljnih da zarad vlasti urade sve, već je pokazala i koliko daleko su spremni otići protivu interesa naroda i države samo da bi opstali ili se popeli na vlast. To jest, dokazali su, van svake sumnje, da su zbog vlasti spremni žrtvovati ne samo svoje principe, već i državu i dobrobit građana.


Komentar: To je nažalost česta pojava u našem svetu:

Treća okolnost, nesumnjivo velikog uticaja, jeste finansijska. Do pre par godina, ko god je hteo ilegalno ići na Zapad, morao je spremiti mnogo novaca - 3-4 hiljade eura po osobi - da bi ga organizovana mreža srpsko-albanskih krijumčara prevela sa Kosova do Mađarske i dalje.

Danas je cena mnogo manja. Kao rezultat Briselskog dogovora o slobodi kretanja, sa Kosova se lako ide za Beograd autobusom, a karta košta nekih 20-30 eura. Onda se običnim transportom ide za Suboticu, pa se posao krijumčara svodi “samo” na prelazak same granice, što zauzvrat može koštati par stotina eura po osobi. Ovakav pad cene je sigurno uticao na odluku mnogih da pokušaju ono što su možda već godinama mislili da urade - pobegnu iz zemlje u potrazi za boljim životom.

Naravno, za većinu njih taj život neće nikako biti bolji.

No, ko to može objasniti ljudima koji sebe vide u beznadežnom položaju i koji nikome više ne vjeruju.