"Mislim da je percepcija koju stvaraju civilne žrtve jedan od najopasnijih neprijatelja s kojim se suočavamo.“

- američki general Stanley A. McCrystal u svom inauguracijskom govoru povodom preuzimanja zapovjedništva ISAF-a (engl. The International Security Assistance Force) u lipnju 2009. godine
Prašina se još nije slegla nakon ruskih zračnih napada na pozicije ISIL-a u Siriji, a zapadnjački mediji su već počeli izvještavati kako su u istima ubijeni 'civili' uključujući 'žene i djecu'.

Ostavit ćemo po strani dubioznu prirodu ovakvih optužbi - po Putinovim riječima takve su optužbe nastale čak i prije nego li su počeli ruski zračni napadi - jer zapadnjačka propaganda i političari kojima ona služi uopće nisu u poziciji upirati prstom u Rusiju zbog navodnih „kolateralnih žrtava“.

Ako usporedite nedavne udarne vijesti BBC-ja s udarnim vijestima BBC-ja od prije četiri godine kada je NATO u potpunosti uništio nekoliko gradova u Libiji, može vam se oprostiti ako ste smatrali kako su BBC-jevi novinari i urednici tek nedavno shvatili da bombe ubijaju ljude, a naročito ruske bombe (britanske, francuske i američke kombinacije bombi su jedino ubijale 'loše momke' s 'nevjerojatnom preciznošću').
Slika

NATO-ve bombe su u potpunosti uništile grad Sirte, ubijajući tisuće ljudi, tijekom 2011.

Prije četiri godine niti jedna jedina riječ, a kamo li naslovnica, nije objavljena u zapadnjačkim novinama o pokolju stanovnika grada Sirte kojeg učinili NATO-vi zrakoplovi. Informacija je bila dostupna, ali novine ju jednostavno nisu prenijele.

U svom razgovoru s uredom Reutersa u Tunisu putem satelitskog telefona 17. rujna 2011., libijski političar Moussa Ibrahim je rekao:
"NATO je prošle noći napao grad Sirte, više od 30 raketa je pogodilo glavni gradski hotel i zgradu Tamin u kojoj se nalazi više od 90 rezidencijalnih stanova."

"Taj napad je rezultirao smrću 354 ljudi, 89 se još uvijek smatra nestalima, dok je 700 osoba ranjeno tijekom jedne noći."

"U proteklih 17 dana, više od 2000 stanovnika grada Sirte je ubijeno u NATO-vim zračnim napadima."
No, američki, britanski i francuski pokolj civila u Libiji blijedi u relativnu beznačajnost kada ga se usporedi s ukupnom brojkom poginulih u zadnjih dvanaest godina 'rata protiv terorizma' kojeg predvodi SAD.

Washingtonova masovna ubojstva na Bliskom istoku

Najbolje akademske procjene civilnih žrtva koje su stradale ilegalnim ratovanjem SAD-a protiv iračkog, afganistanskog i pakistanskog naroda smatraju kako je zapadnjačka vojna akcija u nekom od svojih oblika direktno rezultirala smrću barem 1,5 milijuna ljudi. Tome se može dodati i cifra od nekoliko milijuna indirektnih smrtnih slučaja. Barem je još 20 milijuna ljudi raseljeno iz svojih domova.

Ako se neki mogu prisjetiti, Washingtonov 'rat protiv terorizma' se opravdava napadima 11. rujna, za koje su okrivili "al-qaedu" protiv koje je američka vlada prvotno tvrdila da se bori, ali ju danas financira (zajedno s drugim teroristima) protiv sirijske vlade.

Slika

Napadi 11. rujna 2001. godine su doveli do američkog pokolja najmanje 1,5 milijuna muslimana.
Također, ako se neki mogu prisjetiti, većina navodnih otimača zrakoplova u napadima 11. rujna su bili saudijski državljani. Nitko od njih nije bio iz Iraka ili Afganistana. Senator Bob Graham je izjavio, 2001. u vijestima PBS-a, kako su napadi očigledno bili sponzorirani od države. Tadašnji istražitelj o napadima 11. rujna i zamjenik voditelja Kongresnog odbora za istrage o 11. rujnu, oba su rekla u izvješćima pod prisegom kako je saudijska vlada umiješana u te napade. No, nikakva se akcija, pa čak niti optužba, nije uputila protiv Saudijske Arabije. Naprotiv, SAD su učinili sve što su mogli kako bi zaštitili Saudijsku Arabiju od izloženosti.

Upravo prije dva dana, američki sudac je odbacio optužbe obitelji žrtava napada 11. rujna koje su teretile Saudijsku Arabiju jer je materijalno podupirala Al-Kaidu. Sudac je izjavio kako je prezentacija svih novih dokaza u slučaju uzaludna jer ludi kraljevski glavosječe imaju „vladarski imunitet“.

Primjećuje li itko u ovome obrazac? Saudijska Arabija, zajedno s američkim obavještajnim agencijama, je bila umiješana u korištenje muslimanskih terorista koje se okrivilo za napade 11. rujna, što se iskoristilo kako bi se opravdalo američki 'rat protiv terorizma' koji zapravo ima za cilj umanjiti ruski utjecaj na Bliskom istoku (i održati Izrael kao ispostavu kolonijalnog apartheida). U toj je regiji danas sve očiglednija potpora Saudijske Arabije i američkih tajnih službi koje financiraju sve više islamističkih terorista kako bi zbacile sirijsku vladu u naporu, već možete pretpostaviti, da osujete ruske utjecaje na Bliskom istoku, te da na taj način održe Izrael kao ispostavu kolonijalnog apartheida. Smatra li itko da Rusi odavno nisu shvatili o čemu je riječ?

Ako čujete da ruski vladini dužnosnici govore kako ciljaju jedino položaje „ISIL-a“, ne dajte se zavarati. Zapravo, trebate razumjeti (Rusi to razumiju) da međunarodni politički protokol kako su ga uspostavile zapadnjačke vlade zahtijeva laganje svojim sugovornicima, sve dok se to čini uz osmijeh i rukovanje.

Stoga nemojte griješiti, ruski zrakoplovi ne gađaju isključivo "ISIL", već i sve atavističke 'pobunjeničke' monstrume koje je izrodila zla septička jama zapadnjačke bliskoistočne politike, uključujući pet preostalih 'pobunjeničkih' prijatelja Johna McCaina koje je izučila CIA. I s pravom je tako.

Sirijska lažna revolucija

Unatoč onome u što bi nas zapadnjačke vlade željele uvjeriti, početak 'sirijske revolucije' 2011. godine nije uključivao masovni ustanak običnog sirijskog naroda. Uključivao je relativno male protuvladine prosvjede i ekstremno velika provladina okupljanja. Potonji su brzo zasjenjeni nasilnim napadima na okupljene i sirijsku policiju, te na vladine zgrade, od strane dobro opremljenih grupa koje su izučile i naoružale zapadnjačke vojne i obavještajne službe stacionirane u Jordanu, Iraku i Turskoj.

Od tada se „rat“ u Siriji vodi, ne od strane Sirijaca, već od strane grupa stranih plaćenika koji su ubačeni u tu zemlju i koje kontroliraju američki, turski, katarski i saudijski „državni glumci“. Tijekom 2012., čak je i generalni tajnik UN-a Ban Ki Moon priznao da 'al-Qaeda' stoji iza puno auto-bombi koje su ubile brojne nedužne Sirijce. Ban nije možda ni svjestan da je Assadu pripisan barem jedan masakr kojeg je počinio 'specijalist za sigurnost' kojeg direktno plaća vlada SAD-a.
Slika

Provladino okupljanje u Damasku, ožujak 2011.
Američka vlada i njeni bliskoistočni saveznici su potrošili četiri godine u vođenju strašnog posredničkog rata protiv sirijskog naroda jer su ovi izabrali pogrešnog predsjednika. No, zašto je Assad 'pogrešan izbor'? Tijekom 2002., Assad - dugogodišnji pristalica i pobornik za prava Palestinaca i kritičar izraelskog terorizma - i njegova žena su bili u državničkoj posjeti Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je razgovarao s ratnim zločincem Tonyjem Blairom, te tolerirao čak i audijenciju kod kraljice u Buckinghamskoj palači. Britanski su zvaničnici u to vrijeme razmatrali mogućnost čašćenja Assada počastima viteza. Na konferenciji za tisak koju je Assad održao zajedno s Blairom ispred ureda premijera, Assad je upozorio Ujedinjeno Kraljevstvo da se ne pridružuje SAD-u u ratu protiv Iraka, smatrajući kako će takvo što stvoriti „pogodno tlo“ za terorizam. „Nitko ne želi rat... tko god teži ratu kao cilju samom po sebi je psihološki bolestan,napomenuo je Assad.

Do 2006., tretiranje s crvenim tepihom je postala davna prošlost, te su Washington i London pretvorili Assada u još jednog 'diktatora koji podupire terorizam' i čiji 'režim treba smijeniti'. Razlog za ovu radikalnu promjenu izgleda da leži u Assadovoj odluci da stane uz bok povijesnim saveznicima u regiji, prvenstveno Iranu, Libanonu i Rusiji, te da odbije svaku suradnju sa zapadnjačkim 'ratom protiv terorizma' ili izraelskim polaganim genocidom nad Palestincima. Kako bi svoje stanovište učinio kristalno jasnim, 2006. Sirija je prebacila sve državne transakcije u stranoj valuti iz dolara u eure.

Kada govorimo o radikalnim promjenama u politici, dobro je poznato kako je Turska odigrala veliku ulogu u omogućavanju priljeva džihadista u Siriju u proteklih nekoliko godina, te da je Erdoganova vlada bila jedan od najvećih kritičara Assada tijekom tog istog vremena. No, nije uvijek bilo tako, zapravo do 2011. i početka lažne sirijske 'revolucije' Turska i Sirija su bili bliski saveznici barem deset godina. Između 2002. i 2009., Sirija i Turska su potpisale gotovo 50 ugovora o suradnji, najavile stvaranje „Višeg odbora za stratešku suradnju“, te održale prve zajedničke vojne vježbe u povijesti.

2010., Turska i Sirija su potpisale povijesni ugovor o protuterorističkoj suradnji, a naknadno su potpisale i zajednički protupobunjenički pakt. Do 2011. Turska je postala najveći sirijski trgovinski partner. Njihovi su odnosi bili toliko bliski da je 2009. turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu izjavio kako dvije države dijele „zajedničku sudbinu, povijest i budućnost“.

Dakle, što je moglo uzrokovati da se Turska tako dramatično okrene protiv svojeg nekadašnjeg bliskog saveznika? Iako se još uvijek točno ne zna, moguće je da kada je Turska shvatila načine na koje će se SAD, Saudijska Arabija i Izrael obračunati sa Sirijom, riječi turskog ministra vanjskih poslova su dobile puno zloslutnije značenje. Na koncu, ako se armija džihadista može poslati iz Libije, Jordana i Iraka u Siriju, tada nije toliko teško poslati te iste snage i u Tursku. Ako je turska vlada imalo sumnjala u takvu mogućnost, tada je izgledno da su joj situaciju pojasnili visokorangirani zapadnjački i izraelski diplomati. Turci svakako nisu nevažni, te se vjerojatno posegnulo za turskom potporom uz pomoć obećanja lijepog dijela kolača, moguće omogućavanja aneksije sjevernih i sjeverozapadnih dijelova Sirije koji su naseljeni turskim tradicionalnim neprijateljima Kurdima.

Putin je ubio moju bebu... nakon što ju je Assad mučio!

Slika

Sirijski građani u maršu podrške Assadu i Putinu, rujan 2015.
U školskom primjeru 'teorije slučajnosti' kao šlagvort ruskim zračnim napadima u Siriji, zapadnjački mediji su počeli ponavljati zamorne stare priče o Assadu i mučenjima. Jučer je Londonski Guardian objavio poduži i emocionalni provokativni 'ekspoze' o anonimnoj osobi koja je nazvana 'Cezar' koja je tvrdila kako je 'pobjegla' od sirijske vlade u Katar s tisućama fotografija „žrtava Assadove torture iz sirijskih zatočeničkih centara". To što je neimenovana osoba izabrala Katar kao 'sigurno utočište' nije nimalo iznenađujuće.

Osim što se u Kataru nalazi najveća američka vojna baza u arapskom dijelu svijeta i što ista zemlja posjeduje pola Londona, te osim što financira i naoružava džihadiste koji su preuzeli Libiju i ubili američkog veleposlanika Stevensa, katarska je kraljevska obitelj, jednako kao i njezine saudijske kolege, investirala milijarde dolara u posrednički rat protiv Assada. Stoga je plaćanje nekoliko dodatnih milijuna dolara nekoj osobi za podmetanje fotografskih dokaza kao dio propagandnog rata protiv Assada sigurno dobra investicija.

No, mučenje nije tema s kojom bi se trebalo olako odnositi, osim ako niste CIA.

U zadnjih 14 godina američkog 'rata protiv terorizma', procijenjeno je da je CIA osnovala 50 centara za mučenje u 28 zemalja, te još dodatnih 25 centara u Afganistanu i 20 u Iraku. Također je korišteno 17 brodova za ploveće centre za mučenje, na kojima se mučilo i ubijalo stotine, a možda i tisuće nevinih ljudi.

Države koje su dozvolile da se na njihovom teritoriju muči ljude uključuju SAD-a (zaljev Guantanamo), Bosnu i Hercegovinu, Izrael, Jordan, Keniju, Kosovo, Latviju, Mauretaniju, Poljsku, Katar, Rumunjsku, Saudijsku Arabiju, Ujedinjeno Kraljevstvo, između ostalih.

Stoga bi zaista bilo lijepo da nas zapadnjački mediji, u pokušaju ocrnjivanja Rusije, poštede ciničnog srozavanja i emocionalno manipulativnih zvučnih 'ugriza' o „brutalnom diktatoru Assadu“ i njegovim navodnim „sobama za mučenje“. Svako s dva funkcionalna neurona u glavi jako dobro zna tko je odgovoran za patnju sirijskog naroda i toliko drugih nevinih ljudi diljem svijeta: u pitanju su isti „državni glumci“ koji imaju jako puno iskustva u vođenju odreda smrti i soba za mučenje u Južnoj Americi i, nedavno u Iraku, koji pokušavaju ostvariti svoj luđački "geopolitički" cilj vladanja svijetom i isključivanja Rusije, Kine i svih drugih koji se usude dovesti u pitanje otrovni utjecaj američke globalne hegemonije.

Srećom, zbog ruske strpljivosti, pronicljivosti i tajminga, čini se da ta dominacija dostiže svoj nadir.