© AFPAmerički predsjednik Joe Biden tijekom sastanka u Ovalnom uredu u Bijeloj kući 1. ožujka 2024. u Washingtonu
Ovaj stav je u kombinaciji sa osebujnom tendencijom da se posvuda vide neprijatelji koji su navodno odlučni da unište slobodu i demokratiju.
Ovo nije ništa novo; nije ni nusprodukt hladnoratovske ere ni posthladnoratovske. Njegovi korijeni sežu unatrag hiljadama godina, barem do starih Grka koji su se suočili s Perzijancima, i uklapa se sa zapažanjem Edwarda Saida da moderna društva imaju tendenciju da "izvode osjećaj svog identiteta negativno". Drugim riječima, oni se afirmiraju i jačaju u poređenju sa drugim društvima za koja se smatra da su suprotna i inferiorna.
U određenoj mjeri, ovo je binarna razlika koja proizlazi iz dihotomnog mišljenja naslijeđenog iz aristotelovske filozofije, koja nastavlja oblikovati zapadnu političku misao.
Nedavni politički konstrukt koji podržava ovaj način razmišljanja je narativ "demokracija protiv autokracije" koji je neprestano promicala Bidenova administracija, do te mjere da je u potpunosti uključen u strategiju nacionalne sigurnosti SAD-a, a čije su temeljne ideje odmah prihvaćene od strane izgubljenih i dezorijentiranih europskih saveznika Washingtona, očito nesposobnih razviti autonomno strateško razmišljanje povezano s vlastitim nacionalnim interesima.
Ovaj narativ uokviruje Rusiju, Iran i Kinu kao tri glavne autokratije koje prijete svjetskom poretku zasnovanom na pravilima koji predvode SAD, što je, bez obzira na to koliko zapadnih teoretičara pokušava da ga prikažu kao međunarodno pravo, zapravo nešto sasvim drugo. Umjesto toga, moglo bi se prikladno sažeti motom: "Za moje prijatelje, sve; za moje neprijatelje zakon."
Probni slučajevi novog zapadnog narativa su sukobi u Ukrajini i Gazi, pored pitanja s Kinom oko Južnog kineskog mora, Tajvana i impresivnih tehnoloških dostignuća ove druge.
Distopijski pogledi
Da biste stekli pravi osjećaj takvih distopijskih i problematičnih pogleda, potrebno je samo pročitati nedavni članak istoričara Nialla Fergusona, jednog od glavnih savremenih apologeta zapadnog imperijalizma.
U šokantnom tekstu od 2.000 riječi pod naslovom "Ukrajini je potrebna potpuna podrška Zapada - a i Izraelu", Ferguson ne spominje ni 30.000 Palestinaca ubijenih u Gazi, napominjući da bi "moglo biti mnogo više krvoprolića" da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu poslušao poziv svog ministra odbrane za preventivni napad na Hezbolah u Libanu. Drugim riječima, trebali bismo biti zahvalni Netanyahuu što je poštedio veći broj žrtava u Libanu usred pokolja koji je u toku u Gazi.
Prema ovom mišljenju, Rusija, Hamas i Hezbolah (i podržavaoc posljednja dva, Iran) su zakleti neprijatelji zapadne civilizacije. Kina je sljedeća. A zapadne demokratije nemaju odgovornost za trenutne geopolitičke tenzije, bez obzira na očigledne dvostruke standarde prikazane u svim velikim međunarodnim krizama.
Ferguson izjednačava Ukrajinu i Izrael, koga bi, zbog višedecenijske okupacije palestinskih zemalja, s pravom trebalo porediti sa Rusijom.
Njemački politički teoretičar Carl Schmitt opširno je pisao o binomu prijatelj-neprijatelj. Zanimljiva posljedica njegovog rada je "izuzetno stanje", koje je glavni dio samozatajnog nagona koji čak i danas, u ruševinama Gaze, pokazuju zapadne demokratije. Prema ovom principu, da bi se demokratije spasile od njihovih neprijatelja (bilo stvarnih ili imaginarnih), sama demokratija se ponekad mora suspendirati.
Živopisna primjena ovog principa može se vidjeti u Gazi, gdje Izrael - prema zapadnom narativu - mora činiti zločine kako bi se odbranio i spasio "jedinu demokratiju na Bliskom istoku" od prijetnje arapsko-islamskih autokratskih aktera: Hamasa, Hezbolaha i Irana.
Podrazumijeva se da ako se prijetnja ne ostvari, mora biti izmišljena; u suprotnom bi se čitav intelektualni konstrukt zapadnog identiteta mogao urušiti. A tokom posljednje dvije decenije, zapadne političke elite i njihovi brojni glasnogovornici u mejnstrim medijima izbrusili su značajnu sposobnost da izmišljaju i promoviraju širok spektar prijetnji.
Unutrašnje prijetnje
Ovo pitanje se takođe pojavljuje u nedavnom eseju za inostrane poslove Hala Brandsa pod naslovom "Doba amorala: Može li Amerika spasiti liberalni poredak neliberalnim sredstvima?"
Brands tvrdi da je "jedini način da se zaštiti svijet pogodan za slobodu udvaranje nečistim partnerima i sudjelovanje u nečistim djelima".Njegov esej prikazuje binarno razmišljanje i tipičan zapadnjački pristup nultog zbroja, opisujući američko natjecanje s Kinom i Rusijom kao "posljednju rundu u dugoj borbi oko toga hoće li svijet oblikovati liberalne demokracije ili njihovi autokratski neprijatelji".
Komentar: Nulti zbroj se odnosi na situaciju (kao što je igra ili odnos) u kojoj dobitak za jednu stranu povlači za sobom odgovarajući gubitak za drugu stranu
Bez obzira na činjenicu da bi rat u Ukrajini mogao biti i rezultat dvodecenijskih upozorenja Moskve da je ulazak Ukrajine u NATO crvena linija za sigurnost Rusije, kao što su sovjetski nuklearni projektili raspoređeni na Kubi početkom 1960-ih bili za sigurnost SAD; ili da je Hamasov napad 7. oktobra uslijedio nakon više od pola stoljeća brutalne okupacije palestinskih zemalja, koje je Izrael provodio nekažnjeno, što nije dopušteno niti jednoj drugoj zemlji u novijoj povijesti, zahvaljujući političkom štitu Washingtona.
Što se tiče Kine, Brands ne spominje činjenicu da bi tenzije oko Tajvana mogle biti povezane s postupnim povlačenjem SAD-a od svoje politike "Jedne Kine", koja je uspostavljena 1970-ih i od tada je kamen temeljac stabilnosti istočne Azije.
Dok SAD smatraju da su sigurnosni problemi njihovih saveznika važni, oni drugih igrača, kao što su Rusija, Iran i Kina, obično se odbacuju, kao i historijske pritužbe, poput onih Palestinaca koji žive pod izraelskom okupacijom. Ako se motivacije i zabrinutost za sigurnost "drugih" namjerno ignorišu, nemoguće je pretvarati se da će biti mira ili stabilnosti.
Komentar: Netko bi se mogao upitati da li SAD ima saveznike ili samo interes, odnosno, kada je interes u pitanju koliko znači biti saveznik.
Ova opsesija vanjskim prijetnjama, bilo stvarnim ili imaginarnim, sprječava zapadne demokratije da se suoče sa svojim, vrlo stvarnim domaćim prijetnjama. Diskurs "autokratije protiv demokratije" oružje je masovnog ometanja, koje ima za cilj da skrene pažnju zapadne javnosti sa unutrašnje polarizacije, krize predstavničke demokratije, široko rasprostranjene nejednakosti i mnogih drugih vitalnih pitanja.
SAD i njihovi saveznici ne mogu prihvatiti da stoljeća zapadne globalne dominacije nestaju, kako se ravnoteža snaga pomjera prema takozvanom Globalnom jugu. Zapadna izuzetnost ne može prihvatiti aranžmane podjele vlasti ili istinsku multipolarnost. Jedina preostala opcija je narativ prijatelj ili neprijatelj.
(TBT,MEE)
Komentari čitatelja
na naše novosti