Slika
Želite li znati zašto su jučer (originalni članak na engleskom jeziku je objavljen u srijedu, 25. studenog 2015., op. prev.) oborili ruski vojni zrakoplov Su-24? Nastavite s čitanjem.

Teroristi koje podržavaju Turska, Saudijska Arabija, Francuska, Britanija i SAD djeluju u Siriji zadnje 4 godine u nastojanju rušenja sirijske vlade. Ta kabala želi ukloniti Assada kako bi:
1. pripremili put za katarski plin koji bi zamijenio ruski u Europi,
2. moguće otvorili frontu za invaziju džihadista kako bi destabilizirali i pritisnuli Iran i Rusiju, i
3. osigurali teritorijalni integritet Turske i njezinu dugoročnu ulogu tampon zone za zapadne sile kako bi se mogle igrati u pješčaniku Bliskog istoka bez negativnih posljedica po njih.

Ukupan cilj je stoga, iz perspektive Zapada, riješiti se povijesnog srpa otpora protiv zapadnog imperijalizma kao i protupanarapskog nacionalizma kakvog predstavljaju ili podržavaju Rusija/Iran/Sirija i Libanon. Izrael je, naravno, veliki podržavatelj takvog "novog Bliskog istoka" zato što bi, bez njega, mogao biti izbrisan sa stranica povijesti kao židovska država. U ovom nastojanju je Turska, sa svojom dugom granicom sa sjeverom Sirije, imala primarnu ulogu u omogućavanju uvježbavanja, naoružavanja i financiranja džihadističkih glavosjekačkih plaćenika u njihovom 4-godišnjem ratu protiv sirijskog naroda i vlade.

Kurdski problem Turske

Poslije Prvog svjetskog rata i pada Otomanskog carstva (i ponovnog stvaranja kao Turske), žutokljuna Turska (!) je odlučila gledati prvenstveno prema Zapadu, igrajući ranu razdornu ulogu u svom pomaganju Britancima i Amerikancima da potisnu probuđeni arapski nacionalistički pokret. Kao dio tog procesa, zapadne sile su manipulirale procesom biranja vodstva u bivšim otomanskim zemljama na Bliskom istoku (sve kako bi iskoristile more nafte na kojem su te zemlje plutale), a Kurdi su, kao i nekoliko drugih autohtonih naroda tog područja, doživjeli podjelu svoje zemlje i naroda.
Slika

Kurdistan (osjenčano područje) u vrijeme sklapanja sporazuma u Sevresu (1920.) između Otomanskog carstva i zapadnih saveznika (Antante)
Priključivanju Turskoj kurdskih područja prijašnje istočne Anatolije se protivilo mnogo Kurda koji su se nadali svojoj vlastitoj domovini. Tijekom 1920-ih i 1930-ih dogodilo se nekoliko pobuna protiv turske vladavine. Njih su silom zaustavile turske vlasti i regija je proglašena zatvorenim vojnim područjem u kojem se između 1925. i 1965. nije dopuštala prisutnost stranaca. Korištenje kurdskog jezika je zabranjeno, riječi Kurd i Kurdistan su izbrisane iz rječnika i povijesnih knjiga, a Kurde se isključivo nazivalo "planinskim Turcima". Kroz 1980-te i 1990-te kurdski su separatisti također vodili gerilski rat protiv turske vojske u kojem su poginuli deseci tisuća ljudi.

Slika

Erdogan, Assad i njihove supruge u prijateljskijim vremenima tijekom 2009. godine
Počevši 2003. godine s odabirom Erdogana za premijera, situacija se donekle stabilizirala, kao i tursko-sirijski odnosi nakon što je sirijska vlada obećala prestati pomagati militantima Radničke stranke Kurdistana (PKK). Između 2003. i 2009., Sirija i Turska su potpisale skoro 50 sporazuma o suradnji, najavili uspostavu "Višeg vijeća za stratešku suradnju", te proveli svoje prve zajedničke vojne vježbe. 2010. godine, Turska i Sirija su potpisale povijesni protuteroristički sporazum, nakon kojeg je uslijedio i pakt o mjerama protiv pobuna. Turska je postala najveći trgovinski partner Sirije i taj odnos je bio toliko blizak da je 2009. turski premijer Ahmet Davutoglu (koji je i danas premijer Turske, op. prev.) proglasio da njihove dvije države dijele "zajedničku sudbinu, povijest i budućnost".

Dakle, što se dogodilo u zadnjih 6 godina? Kratak odgovor glasi da se negdje oko 2011. Erdoganovoj vladi jasno dalo na znanje, kroz kanale NATO-a, da će Assad otići, ovako ili onako, te da će Sirija biti podijeljena u poluautonomne regije. Taj plan, kojeg je detaljno opisao američki Institut Brookings u radu pod nazivom "Razgradnja Sirije: Nova strategija za najbeznadniji američki rat", kao i predsjednik Vijeća za vanjske odnose (CFR), Richard Haas, u tekstu pod nazivom "Testiranje Putina u Siriji", sadržavao je prijetnju vjerojatnog stvaranja autonomnog Kurdistana, s kojim bi otišao poveći komad turskog teritorija.

Dakle, turska vlada se suočila s dva izbora: pridružiti se NATO-u u uništavanju i komadanju Sirije i čuvanju turske teritorijalne cjelovitosti ili riskirati njen gubitak ako Assadova vlada nekako bude nadjačala džihadističku vojsku Zapada. NATO je nesumnjivo uvjerio Turke da je rezultat takvog proizvedenog rata u Siriji sigurna stvar, te bi nesumnjivo i bila da Rusija nije odlučila uskočiti u sukob prije 2 mjeseca.
Slika

Ono što se Erdogan boji izgubiti: Kurdistan u Turskoj
Rezultat je da je Turska zadnje 4 godine bila primarni uspostavni poligon za posredničku plaćeničku vojsku NATO-a u Siriji. Nitko ne sumnja u to, čak ni zapadne vlade. U toj ulozi, Turskoj se dalo slobodu djelovanja protiv ponovnog buđenja kurdske borbenosti (PKK, YPG), koji su toliko zabrinuti za svoju sudbinu u slučaju pobjede NATO-a/Turske u Siriji da su se otvoreno svrstali uz Rusiju i sirijsku vladu.

Direktne veze turskih vlasti s ISIS-om u Siriji

Kad su američke specijalne postrojbe upale u kamp vođe Islamske države u istočnoj Siriji u svibnju ove godine, zaplijenile su stotine diskova i dokumenata koji otkrivaju nepobitne dokaze o direktnim poslovima između turskih dužnosnika i viših članova ISIS-a. Jedan viši zapadnjački dužnosnik, upoznat s prikupljenim podacima, rekao je da bi moglo "završiti imajući duboke političke posljedice za naše odnose s Ankarom."

Možda mislite da je ovaj neimenovani zapadni dužnosnik mislio da će Zapad (UK, Francuska i SAD) presjeći veze s Turcima zbog njihovog saveza s ISIS-ovim glavosječama. No, pogriješili biste jer, 6 mjeseci kasnije, nema ni traga ni glasa o ikakvom prekidu odnosa Zapada s Turskom. Uistinu, još jučer je britanski tajnik za vanjske poslove Philip Hammond optužio opozicijskog laburističkog zastupnika u parlamentu da ovaj "opravdava ruska djela" jer je imao hrabrosti (recimo) suosjećati s Rusijom zbog obaranja zrakoplova Su-24.

Slika

(Erdogan) "U redu. Sve dok nastavljaju ubijati Kurde."
Laburist Denis Skinner je postavio pitanje u parlamentu o pouzdanosti Turske kao britanskog saveznika, i pritisnuo Hammonda zbog njegovih pogleda na tursku ulogu protiv Islamske države. "Kada uzmete u obzir da ne samo danas kada su srušili ruski zrakoplov - koji se također pokušavaju boriti protiv ISIS-a - oni kupuju naftu od ISIS-a kako bi im pomogli u preživljavanju, oni bombardiraju Kurde koji se također bore protiv ISIS-a," rekao je Skinner.

U odgovoru, Hammond je ustrajao da će Turska i UK i Europa ostati najbolji prijatelji, bez obzira na sve:
"Vidim da stare navike teško umiru i da vi nastavljate opravdavati ruska djela. Što se tiče Turske, Turska je važan saveznik NATO-a. Ona je ima rješenja za puno zaista važnih pitanja, i u vezi borbe protiv ISIS-a, ali i u vezi izbjegličkog izazova s kojim se Europa suočava, te će ostati jako važan partner i za ovu zemlju i za Europsku uniju.
Čovjek se mora zapitati što Francuska misli o tome da bliski saveznik poput UK-a iskazuje takvu podršku bez imalo zadrške Turskoj kada se nedavno pokazalo da je navodni organizator nedavnih napada u Parizu, Abaaoud, prešao u i iz Sirije kako bi naučio zanat od ISIS-a kroz prolaz Jarabulus u Siriji, samo 100 metara od turske granice, na koji paze turski graničari i za koji je Erdogan nedavno izjavio da predstavlja "crvenu liniju" što se tiče ruskih zračnih udara u tom području.

"Zona zabrane leta" radi zaštite ISIS-a, ometanja Rusije i udaranja po Kurdima

Dok zapadnjačke vlade bacaju drvlje i kamenje na Rusiju zbog "bombardiranja umjerenih pobunjenika" u Siriji, Erdoganove zračne snage, s prešutnim odobravanjem vlade SAD-a, praktički samo bombardiraju Kurde koji se aktivno bore protiv ISIS-a. U isto vrijeme, međutim, Erdogan i ekipa se nesumnjivo osjećaju pomalo paranoično. Dok vlada SAD-a opetovano snabdijeva kurdske snage oružjem i drugom pomoći navodno u borbi protiv ISIS-a, istina je da je kurdska autonomna regija potpuno u skladu s američkim planom "balkanizacije" Sirije. Samo što to nije dio turskog plana. Tako da podrška SAD-a kurdskoj autonomnoj regiji mora da Turskoj izgleda kao izdaja originalnog američkog obećanja da će gledati u drugu stranu u vezi turskog suzbijanja kurdske prijetnje. U rujnu je vlast SAD-a dodatno uznemirila Turke izjavom da kurdski PYD nije teroristička organizacija.

Nesumnjivo da su Erdogan i ekipa itekako svjesni dvoličnosti SAD-a, te aktivno uvježbavaju i naoružavaju turske pobunjenike u Siriji u nastojanju kontroliranja sjeverne sirijske granice i držanja Kurda pod kontrolom, ili barem u zaustavljanju njihovog širenja zapadno od Eufrata prema srcu područja pod kontrolom sirijske vlade i savezu s Assadom i Rusijom.

Slika

Područja u Siriji sa značajnim udjelom stanovništva turskog porijekla; strelicom je označeno mjesto obaranja ruskog zrakoplova.
Ono što žele i Turska i NATO (iz različitih razloga) jest "tampon" zona ili zona "zabrane leta" duž turske granice sa Sirijom. NATO tu zonu želi prvenstveno kako bi osigurao dvosmjeran "prolaz" u i iz Sirije za džihadiste NATO-a, te kako bi unazadio napredak ruskih zračnih udara. U tu svrhu, tijekom listopadskog saslušanja u Senatu SAD-a o ruskoj strategiji i vojnim operacijama u Siriji, umirovljeni general američke vojske John Keane je sasvim jasno prikazao prirodu i svrhu vojnog djelovanja SAD-a u Siriji:
Ako uspostavimo slobodne zone - znate, za snage umjerene opozicije - ali također u utočišta za izbjeglice, to poprilično dramatično dobiva potporu svjetske javnosti. Ako Putin bude to napadao, tada će javno mnijenje definitivno biti protiv njega. Isključite tu stvar iz rasprave glede zašto je on u Siriji i ako radite to [napadate slobodne zone] i doprinosite valu izbjeglica koji se događa zbog vaših agresivnih vojnih akcija, tada će svjetsko javno mnijenje imati poprilično - mislim - jak utjecaj na njega.
Zanimljivo, zar ne, čuti vojne dužnosnike SAD-a kako otvoreno raspravljaju o korištenju izbjeglica kao ljudskih štitova i na taj način guranju specifičnih geopolitičkih rezultata. Pada li ikome na pamet možda "Izbjeglička kriza u Europi"?

Slika

Ljudski štit/"tampon zona" koju predlažu NATO/Turska, protiv Rusije u Siriji, s autocestom za džihadiste
Kao što govorim već duže vremena, pozadina američkog "rata protiv terorizma" je uvijek bila obuzdavanje Rusije. Što se nje tiče, Turska je zainteresirana za "zonu zabrane leta" kako bi osujetila napredovanje sirijske vojske prema turskoj granici i mogući budući nastanak nezavisnog Kurdistana. No, Turska igra igru koju će izgubiti. U svom nastojanju da stvore "tampon zonu" u Siriji, nisu uočili da se sama Turska koristi već desetljećima kao jedna velika "tampon zona" između rasističke EU i bliskoistočnih ratova SAD-a, gdje su oboje naposljetku usmjereni prema izbacivanju ruskog utjecaja u regiji i svijetu.

NATO-ovo obaranje ruskog aviona

Turski pobunjenici su Sirijci turskog porijekla i nad njihovim područjem duž sjeveroistočne sirijsko-turske granice je jučer oboren ruski zrakoplov. I ti isti turski "pobunjenici" - koji se bore uz ISIS protiv Assada - su pucali po ruskim pilotima kad su se oni katapultirali iz pogođenog aviona. Dok ti određeni "pobunjenici" i turske vlasti tvrde da su ruski zračni udari usmjereni na njih, neovisna analiza potvrđuje da postoje još i do tri odvojene skupine čečenskih boraca i tom području - militanata iz muslimanske autonomne republike unutar Ruske federacije s najdužom povijesti "islamističkog" nasilja. Od samog početka svojih zračnih udara, ruska vlada tvrdi da je jedan od njenih ciljeva spriječiti čečenske džihadiste u Siriji da predstavljaju prijetnju ruskoj domovini.
Slika

U kadru iz videa, džihadist postavlja američki projektil TOW prije uništavanja ruskog helikoptera koji je bio u operaciji spašavanja ruskih pilota srušenog aviona Su-24
Upravo prije nego su počeli ruski zračni udari 30. rujna, John Kerry je predvidio da ako se Rusija "bude tamo sama borila protiv njih... ruski avioni će padati s neba". Američki ministar obrane Ashton Carter je slično prijetio tjedan dana kasnije. Odmah nakon što je avion srušen, umjesto da uspostave kontakt s Rusima, turska vlada je plačući otrčala mamici NATO-u, strahujući od ruskog odgovora na tursku izdaju. Dodatno, upravo prošloga petka je turska vlada upozorila Rusiju na "ozbiljne posljedice" ako ne bude "odmah prekinula svoje operacije" u području koje je pod kontrolom turskih Sirijaca.

Koja god bila istina o tome gdje se točno nalazio ruski vojni avion kada su ga oborili, nema sumnje da ikakvo navodno upadanje u komadić turskog teritorija nije nikakvo opravdanje za ubilački čin Turske. Da je obaranje bilo ranije planirano i namjerno, unatoč suprotnim turskim tvrdnjama, najbolje potkrijepljuje činjenica da čak i Turci kažu kako je kršenje trajalo samo 17 sekundi, što nije dovoljno vremena za reakciju turskih zračnih snaga, te činjenica da su fotografirali i snimali zrakoplov u visokoj rezoluciji dok je padao s neba. Pitanje na koje treba odgovoriti je: kako to da je turska TV ekipa bila na pravom mjestu, u pravo vrijeme, snimajući u pravom smjeru dok je ruski avion padao? Čista sreća?

Slika

ISIL-ovac lijevo: Erdogan je upravo oborio ruski borbeni avion.
ISIL-vac desno: Napokon, imamo svoje zračne snage!
Ili se možda ovdje radi samo o dvostrukim standardima. 2012. godine kada su sirijske zračne snage oborile turski vojni avion koji je ušao u zračni prostor Sirije, Turci su se žalili, i turski Glavni stožer je izjavio: "Kad bi bez pitanja srušili svaki vojni avion koji neovlašteno upadne u zračni prostor naše zemlje, tada bi oborili 114 zrakoplova. Kršenje zračnog prostora predstavlja incidente koji se događaju skoro svaki dan, i rješavaju se u nekoliko minuta u okviru međunarodnog zakona". Zamisli samo.

Zajedno s uništenjem ruskog putničkog zrakoplova nad Sinajom, rušenje ruskog vojnog aviona od strane NATO-ovog mamca Turske sačinjava očekivani odgovor SAD-a na pokušaj Rusije da spriječi američku terorističku promjenu režima u Siriji. To je bio karakteristično kukavički i zlonamjeran potez, te apsolutno uzaludan.

Suprotno od toga, odgovor ruske vlade na incident je pokazao strpljenje i zrelost, a Putin je odabrao jednostavno iznijeti istinu: da je Turska suučesnik u terorizmu. Istaknutiji odgovor na perfidnost NATO-a/Turske će nesumnjivo doći, a za sada je najprikladniji smjer djelovanja Rusije da udvostruči razmjere svoje trenutne operacije čišćenja džihadista duž tursko-sirijske granice - nešto što Rusija i planira napraviti. Kako bi zaštitili ruske pilote od budućeg barbarstva NATO-a, baraž ruskih krstarećih projektila sa Sredozemlja ili Kaspijskog jezera na glave džihadista Erdogana i NATO-a će biti najpoučniji.