Tanka linija između života i smrti, kao i definicija "mrtav mozak", dugo je zbunjivala neuroznanstvenike i čak izazvala rasprave, tužbe i medijske rasprave. Nedavna studija, međutim, otkrila je neuronske nagovještaje o "skrivenoj svijesti" kod pacijenata koji su se u potpunosti oporavili od traumatičnih povreda mozga.

Nakon što su bliže pogledali podatke elektroencefalografije (EEG), istraživači sa Columbia University i New York-Presbyterian Hospital su otkrili da skoro jedan od sedam pacijenata koji su imali povrede mozga, pokazuje dokaze skrivene svijesti samo nekoliko dana nakon povrede. Prema istraživačima, vjerovatnije je da će se oporaviti pacijenti koji pokazuju ove znakove.

"Iako je naša studija bila mala, ona sugeriše da EEG - alat koji je lako dostupan kod pacijenta na intezivnoj njezi u gotovo svim bolnicama širom svijeta - ima potencijal da u potpunosti promijeni način na koji upravljamo pacijentima sa akutnom povredom mozga", kaže Jan Claassen, vanredni profesor neurologije na Vagelos College of Physicians and Surgeons, koji je i direktor Odjeljenja za neurološku intenzivnu njegu Medicinskog centra u New York-Presbyterian/Columbia University Irving Medical Center.

U ovom trenutku, još uvijek ne postoji savršen način da predvidimo šanse za oporavak, nesvjesnih pacijenata sa povredom mozga.Međutim, kao što pokazuje studija, može postojati relativno brz i jednostavan način pronalaska znakova skrivene svijesti kod nesvjesnih pacijenata i predviđanje njihove šanse za preživljavanje.

PRONALAŽENJE SKRIVENE SVIJESTI

Da bi identifikovali znakove skrivene svijesti kod pacijenata, istraživači su napravili mašinski algoritam kako bi procijenili 104 pacijenta intenzivne njege. Svi pacijenti su nedavno zadobili veliku povredu mozga i ostali su bez svijesti i bez reakcije.

Japanski astronomi odgonetnuli su tajnu "crvene lepeze", koja se pojavila na nebu iznad Japana pre više od 1.400 godina.

Naučnici su pretpostavili da je ova neobična pojava mogla da nastane usled polarne svetlosti ili komete i pokazalo se da su blizu istini.

Japanski naučnici uporedili su istorijski opis "crvene lepeze" sa savremenim podacima o polarnoj svetlosti.

Sastavili su onakvu kartu zemljinog magnetnog polja kakva je bila u momentu pojave ovog fenomena. Japan se tada nalazio na širini od oko 33 stepena umesto današnjih 25 i takozvani "fazanov rep" nalazio se u oblasti na koju je uticala jaka magnetna oluja.

Kako se navodi u studiji istraživanja na sajtu Kulturoloških i socijalnih nauka pri Univerzitetu za napredna istraživanja u Hajami, upravo ovo moglo je doprineti pojavi toliko neobične polarne svetlosti.

Istorijski gledano, "fazanov rep" se u Japanu smatrao lošim predznakom.

Prvi put se pojavio na nebu 30. decembra 620 godine.

Polovi na Zemlji već dugo liče na ledene pustinje. Život tamo nije mogao opstati, pa su se ljudi i većina životinja nastanili u prijatnijoj klimi bliže ekvatoru. Prije 90 miliona godina i Antarktik je možda bio bujna prašuma.

To područja nije oduvijek bilo pustoš. Prije oko 90 miliona godina, guste koncentracije atmosferskog ugljen-dioksida stvorile bi mnogo višu globalnu temperaturu, topljenje polarnih ledenih ploča i nivo mora bi porastao i do 170 metara u odnosu na danas.

Zahvaljujući novom naučnom otkriću, znamo kako bi izgledao Južni pol u takvom svijetu, objavio je časopis Nejčer.

Tokom ekspedicije u RV Polarstern u Amundsenovom moru 2017. godine, istraživači su prodrli duboko u zemlju ispod morskog dna zapadnog Antarktika na samo oko 900 kilometara od Južnog pola.

Ono što su izvukli, posebno sa dubine od oko 30 metara, izrazito se razlikuje od sastava sedimenata koji je bio bliže površini.

"Neobična boja sedimentnog sloja brzo je privukla pažnju", kaže geolog Johan Klages sa Instituta "Alfred Vegener", centra za polarna i morska istraživanja u Njemačkoj.

"Prve analize pokazale su da smo na dubini od 27 do 30 metara ispod okeanskog dna pronašli sloj koji je prvobitno formiran na kopnu, a ne u okeanu."

Dotad nikada niko nije uzeo uzorak iz perioda krede iz zemlje sa tako južne tačke na svijetu. Uprkos tome, istraživači nisu očekivali ono što će detaljnije ispitivanje rendgenskom računarskom tomografijom otkriti.

Kao i Mjesec, neki dijelovi Merkura prekriveni su kraterima gdje temperature idu do ledene krajnosti. Dok su na Zemljinom satelitu male količine leda, na Merkuru ga ima dosta. Ta misterija je navela naučnike da se zapitaju da li je Merkur primio vodu na način koji nije mogao da djeluje na Mesecu. Ali ako jeste - kako se to desilo?

Temperature na Merkuru mogu dostići 400 stepeni Celzijusa, ali iz nekog razloga planeta najbliža Suncu ima ogromne količine leda. Čini se da je nova studija koju su sproveli istraživači sa Georgia Instituta za tehnologiju razotkrila ovu misteriju zahvaljujući hemiji.

Solarni vjetrovi koji duvaju na Merkuru nose naelektrisane čestice, uključujući i protone. U interakciji sa mineralima planete, oni stvaraju takozvane hidroksilne grupe, koje se pod ekstremnom toplinom oslobađaju i upadaju jedna u drugu, proizvodeći molekule vode i vodonik. Ovi molekuli putuju po planeti i neki od njih slete u kratere u trajno osjenčenim predjelima, oblastima koji nikada ne primaju direktnu sunčevu svjetlost i imaju ekstremno niske temperature.

Pošto Merkur nema atmosferu, što znači da nema vazduha koji provodi toplotu, ti se molekuli vode pretvaraju u led. "Molekuli vode mogu se pojaviti u sjeni, ali nikad je ne mogu napustiti", rekao je Thomas Orlando, profesor sa hemijske i biohemijske škole Georgia Tech i glavni istraživač studije.

Prema istraživanju, objavljenom 16. marta, ovaj proces bi mogao da predstavlja do 10 procenata ukupne količine leda na Merkuru, što je približno 11 milijardi tona leda.

Naučnici kažu da je ostatak leda vjerovatno nastao sudarima asteroida i meteorita.

"Slažem se da je puno vode na Merkur dospjelo udarom o asteroide", rekao je Brant Jones, istraživač za hemiju i biohemiju u Georg Tech-u i prvi autor rada. "Ali tu je i pitanje kako su asteroidi napunjeni vodom".

Dok svijetom vlada pandemija koronavirusa tim naučnika sa Univerziteta u Pensilvaniji neometano obavlja svoj posao, zahvaljujući čemu je otkrio još 139 malih planeta u našem solarnom sistemu.

Novootkrivena nebeska tijela su toliko mala da ne mogu da budu "prave" planete, ali nisu ni obično "svemirsko kamenje". Naučnici su u objavljenom radu objasnili da se male planete nalaze u blizini Neptuna, zbog čega su dobili ime "trans-Neptun objekti".

Najpoznatiji iz te familije je Pluton, koji se dugo smatrao planetom, a sada je već očigledno da pored standardnih planeta u našem sistemu ima i više onih malih.

Novo otkriće moglo bi da ubrza i potragu za misterioznom Planetom 9, za koju mnogi vjeruju da je deveta planeta u našem solarnom sistemu, i da svojom gravitacijom utiče na kretanje objekata izvan Neptunove orbite.

Mega zemljotres koji je u martu 2011. pogodio Japan bio je jedan od najintenzivnijih koji su ikada potresli planetu. Razlog je bio najveći sudar ploča ikad zabilježen, ali snaga talasa koji su nastali nije odgovarala proračunima.

Geološki proces koji je trajao milionima godina učinio je Japanski cunami 2011. toliko pogubnim, otkrila je nova studija.

11. marta 2011., zemljotres jačine 9,0 koji se dogodio 130 km daleko od Japana, izazvao je monstrumski cunami na sjeveroistočnoj obali zemlje. U njemu je poginulo skoro 16.000 ljudi, izazvana nuklearna nesreća i prouzrokovana šteta do 235 milijardi dolara, što ga čini najskupljom prirodnom katastrofom u istoriji.

Zemljotres - četvrti po snazi ikad zabilježen i najgori u istoriji Japana - bio je toliko jak da je nageo osu planete i skratio dužinu dana za jednu sekundu.

ŠTA JE IZAZVALO TAJ POTRES?

Krivo je kretanje tektonskih ploča u Japanskom rovu, subdukcijskoj zoni u kojoj se ploča Tihog okeana pritiska ispod gornje kontinentalne ploče koja nosi japanska ostrva. Naknadne studije sugerisale su da su za veličinu katastrofe krivi neobično veliki sudari ploča, granica između dvije ploče, uzrokovana dijelom debelim slojem gline koja je djelovala kao mazivo.

Međutim, veličina talasa proizvedenih kao rezultat bila je nekoliko puta veća od očekivane u skladu sa postojećim modelima takvih događaja. Kasnije 2011. godine, japanski naučnici pronašli su još jednu tačku sudara između epicentra i obale koja je mogla pojačati cunami. Nisu uspjeli da identifikuju kako se tamo formirala.

Istraživači tvrde kako su pronašli ekstremnu i daleku planetu na kojoj navodno željezo pada poput kiše, javljaju strani mediji.

S jedne strane planete trajno je dan i pogođena je temperaturama do 2.400 stepeni celzija, prenosi Independent. To dovodi do isparavanja metala na površinu. Taj ispareni metal tada nose snažni vjetrovi.

Na drugoj strani planete, gdje je stalno noć i mnogo je hladnije, para željeza hladi se i kondenzira u kapljice željeza koje tada padaju po površini.

Zvijezda Sjevernjača, na latinskom Polaris, najbliža je sjevernom nebeskom polu Zemlje, a ujedno je i najsjajnija zvijezda sazviježđa Mali medvjed.Astrofizičari dobijaju nepodudarne podatke, uprkos preciznim proračunima, dok Sjevernjača zasljepljuje i najnaprednije teleskope.

Već stoljećima ova zvijezda, koja se nalazi skoro tačno iznad Sjevernog pola, služi putnicima orijentirati se bez kompasa. Ona je ujedno i Zemlji najbliža Cefeida, posebna klasa zvijezda koje neprestano pulsiraju. Posljednja ispitivanja pokazuju da puno toga još ne znamo o ovoj zvijezdi, kao i da se ona ne uklapa ni u jedan zvjezdani model koji primjenjuju astrofizičari.

Postoji nekoliko načina kako izračunati masu, starost i udaljenost zvijezde poput Sjevernjače. Jedna od njih je metoda zvana model zvjezdane evolucije. Pomoću nje, naučnici proučavaju sjaj, boju i tempo kojim zvijezda pulsira, a potom se ti podaci koriste kako bi se odredila veličina zvijezde, intenzitet kojim sjaji i u kojoj je fazi života. Tako astrofizičari mogu vrlo lako matematičkim putem utvrditi njenu udaljenost od Zemlje, prenosi Live Science.

Modeli koje astrofizičari primjenjuju su izuzetno precizni. Ipak, kada se ovim putem dobiveni podaci uporede s mjerenjima svemirskog teleskopa Hubble i drugim proračunima, dolazi do nepodudarnosti. Oko zvijezde Sjevernjače orbitira i zvijezda Polaris B, njen saputnik slabijeg sjaja. Iako su zvijezde u binarnom sustavu kao što je ovaj otprilike iste veličine, proračuni pokazuju da je Polaris B zapravo daleko stariji od Sjevernjače. Osim toga, model zvjezdane evolucije izračunao je da je masa Sjevernjače sedam puta veća od našeg Sunca, dok mjerenja drugačijom metodom nalažu da je njena masa 3,75 puta veća, što je velika i zbunjujuća razlika.

Naučnici pretpostavljaju da je došlo do greške prilikom mjerenja. S obzirom da se Sjevernjača nalazi iznad Sjevernog pola Zemlje, izvan dometa je većini teleskopa, dok su precizniji teleskopi namijenjeni promatranju zvijezda koje su udaljenije i slabijeg sjaja. Za njih je Sjevernjača previše jarka. Štaviše, zasljepljuje ih.

Postoji još jedna teorija koja nalaže da je Sjevernjača nastala sudarom dvije zvijezde prije nekoliko miliona godina, šta ju je revitaliziralo, a to bi moglo objasniti i zašto nijedan model proračunavanja nije primjenjiv u ovom slučaju. Astrofizičari se slažu da za ovu tvrdnju, iako nije nemoguća, nisu pronađeni temeljni dokazi, te, stoga, zvijezda Sjevernjača ostaje misterija za sada.

Pacovi sve više liče na ljude po ponašanju i navikama koje usvajaju, ali i po bolestima koje ih pogađaju i po načinu na koji im se menja genetska struktura, pokazalo je istraživanje naučnika.

Promene u DNK pacova pokazuju da su skloniji zdravstvenim problemima koje imaju i ljudi zbog načina života i navika, prenosi "Gardijan" rezultate istraživanja grupe naučnika, objavljene u naučnom onlajn časopisu Viorxiv.

Baš kao i ljudi, i pacovi koji žive u velikim gradovima skloniji su stresu, zdravstvenim rizicima zbog zagađenja vazduha ili zbog nekvalitetne ishrane.

"Znamo da su pacovi na neverovatan način promenili svoje ponašanje i ishranu, na način sličan ljudskom društvu. Tako, recimo, možemo u Njujorku videti pacove koji se hrane omiljenom hranom stanovnika tog grada, kao što su đevreci i pivo, ili u Pariz kako jedu kroasane i maslac. Oni se prilagođavaju na neverovatan način", rekao je Arbel Harpak, genetičar sa njujorškog Kolumbija univerziteta, koji je predvodio tim naučnika.

Oni su upoređivali DNK 29 pacova koji žive u Njujorku i njihovih srodnika iz provincije na severoistoku Kine. Kako je utvrđeno, izmene u DNK su značajne u zavisnosti od toga gde pacovi žive.

Najveće promene zabeležene su na genima odgovornim za ishranu, ponašanje i kretanje. One odražavaju potrebu pacova da se prilagođavaju životu u zajednici sa ljudima, pa su im tako i navike slične kao kod ljudi među kojima žive.

"Ishrana ljudi i pacova menja se na sličan način - i jedni i drugi sve više jedu prerađene šećere i masti. Zbog toga su zdravstveni rizici kod ljudi i pacova slični", tvrde naučnici u istraživanju.

Studenti i stručnjaci koji rade na NASA-inom projektu OSIRIS-REx slučajno su prilikom snimanja udaljenog asteroida Bennua uhvatili mlaz iz crne rupe koja je od nas udaljena 30 tisuća svjetlosnih godina.

REXIS, instrument veličine kutije za cipele, nalazi se na letjelici OSIRIS-REx koja orbitira oko Bennua i mjeri njegovo rendgensko zračenje. Izradili su ga studenti i stručnjaci s MIT-ja i Harvarda. Rendgenske ili X-zrake oblik su elektromagnetskog zračenja, poput vidljive svjetlosti, ali s mnogo većom energijom.

11. studenog 2019. godine REXIS je snimio rendgenske zrake koje su dolazile odmah pored ruba asteroida, piše NASA.

"Provjerili smo položaj tog objekta i nismo našli da je katalogiziran, odnosno da je već prije uočen", rekao je astrofizičar Branden Allen s Harvarda, mentor studenta koji je prvi uočio ovaj signal.

Nakon daljnje analize znanstvenici su utvrdili da je svjetleći objekt zapravo tek otkrivena crna rupa koju su samo tjedan dana ranije prvi put uočili japanski stručnjaci. No, REXIS je aktivnost crne rupe snimio kada se nalazio milijunima kilometara daleko od Zemlje, odnosno radi se o prvoj snimci ovog fenomena iz međuplanetarnog prostora.

"Ponosni smo na ovu snimku jer to znači da REXIS funkcionira u skladu s očekivanjima i na razini drugih NASA-inih znanstvenih instrumenata", rekla je Madeline Lambert, studentica s MIT-ja koja je dizajnirala komandne sekvence ovog instrumenta.

Rendgenski mlazovi, poput ovih koje je emitirala novootkrivena crna rupe, mogu se promatrati samo iz svemira jer na Zemlji atmosfera stvara obruč koji nas štiti od X-zraka. Crna rupa stvara ovakve rendgenske emisije kada uvuče materiju iz zvijezde koja oko nje orbitira. Kada materija upada u disk koji okružuje crnu rupu, oslobađa se ogromna količina energije; prvenstveno u obliku rendgenskih zraka.