Već znamo kako su izgledali neandertalci, a sada su naučnici zahvaljujući drevnoj DNK otkrili kako je izgledao drugi naš drevni rođak.

O Denisovanima, rođacima neandertalaca, se malo toga zna. Izumrli su pre oko 50.000 godina, a prvi njihovi ostaci su otkriveni 2010. godine. Naučnici su tada pronašli kost prsta u pećini Denisova na jugu Sibira, koja je pripadala 13-godišnjoj devojčici. To i još neki ostaci bili su dovoljni izraelskim istraživačima da zaključe kako su Denisovani izgledali.

Profesor Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu Liran Karmel, jedan od dva autora studije, rekao je da je ova misija bila velik izazov.

- Bilo je teško početi od DNK i završiti sa anatomskim profilom - istakao je Karmel. - Da je to lako policija širom sveta bi izvlačila DNK sa mesta zločina i pravila profile osumnjičenih.

Njegovom timu trebalo je tri godine da rekonstruiše izgled Denisovana, analizom paterna hemijskim promena u drevnoj DNK. Onda su ih uporedili sa DNK neandertalaca i modernih ljudi. Koristeći se znanjem o ljudskim genetskim poremećajima istražili su šta uočene razlike mogu da znače.

- Denisovani su sličniji neandertalcima nego nama jer su im evoluciono bliži - rekao je Karmel.

Lobanja im je verovatno bila šira nego kod modernih ljudi ili neandertalaca i verovatno nisu imali bradu. Devojčica Denisovana je umrla u pećini u Sibiru pre 70.000 godina, a Karmel kaže da je njena kost otvorila potpuno novo poglavlje u evoluciji čoveka. Naučnici se nadaju da će im ova tehnika omogućiti da identifikuju lobanje otkrivene u Kini pre nekoliko godina, za koje se pretpostavlja da su pripadale Denisovanima.

"Džuno", letelica američke svemirske agencije NASA uslikala je neverovatan prizor sa Jupitera, tokom bliskog prolaska pored ovog gasnog džina 11. septembra.

Na fotografiji se vidi ogromna, crna rupa na gornjoj hemisferi najveće planete Sunčevog sistema, ali naučnici kažu da nema razloga za zabrinutost. Naime, ta "crna rupa" je u stvari senka Jupiterovog meseca Io, jednog od četiri najveća satelita u orbiti planete.

U nastojanju da se zaustavi ekspanzija širenja virusa Zika, denga i žute groznice, istraživači Univerziteta Jejl su pre dve godine započeli eksperiment modifikovanja gena komaraca, kako bi se sprečilo razmnožavanje zaraženih primeraka. Nedavno je, međutim, otkriveno da se njihov broj u prirodi ne smanjuje.

Eksperiment s oslobađanjem transgenih komaraca u Brazilu, kao način za smanjenje njihove populacije i zvanično je okončan, zbog lošijih rezultata na terenu nego što se očekivalo, saopštili su nedavno stručnjaci Univerziteta Jejl.

Naime, iako je u prirodu pušteno nekoliko miliona genetski modifikovanih mužjaka koji su nosili dominantno smrtonosni gen za održivo potomstvo divljih ženki, populacija ovih insekata gotovo da nije smanjena.

Zbog toga su naučnici analizirali uzorke gena transgenih i divljih komaraca pre i nakon eksperimenta, i utvrdili da su neke od divljih vrsta zadržale gene iz modifikovanih sojeva, uprkos početnim tvrdnjama da geni neće ući u opštu populaciju, jer se očekivalo da potomci neće preživeti.

Populacija lokalnih brazilskih komaraca u početku se smanjila nakon što su modifikovani komarci pušteni u divljinu, ali se opet povećala nakon oko 18 meseci, verovatno zbog otpornosti usled mešanja sa sojevima iz Kube i Meksika, navode stručnjaci, ističući da je primećeno i neobično ponašanje divljih ženki koje su brzo počele da izbegavaju genetski modifikovane mužjake.

Međunarodni tim naučnika, koji koristi Južnoafričku opservatoriju za radio astronomiju i "MeerKAT" teleskop, saopštio je da je otkrio par ogromnih mehura u središtu Mlečnog puta, koji izgledaju kao veliki peščani sat.

Naučnici smatraju da je to jedna od najvećih struktura koja je ikada zapažena u našoj galaksiji i da je verovatno rezultat visokoenergetske erupcije koja se dogodila u blizini supermasivne crne rupe Mlečnog puta pre više miliona godina.

Uprkos tome što već dugo postoji u našoj matičnoj galaksiji, tek je odnedavno moguće uočiti je, zahvaljujući naprednim instrumentima teleskopa, koji mogu detektovati radio emisiju i kroz guste oblake svemirske prašine.

Naučnici su u novom radu, koji je objavljen ove nedelje u časopisu "Nature", opisali strukturu u obliku peščanog sata — dugačka je nekoliko stotina svetlosnih godina.

"Središte naše galaksije je relativno mirno, u poređenju sa drugim galaksijama sa vrlo aktivnim centralnim crnim rupama", rekao je Ijan Hejvud sa Univerziteta u Okfordu, glavni autor studije, a prenosi RTS.

"Uprkos tome, centralna crna rupa Mlečnog puta može, s vremena na vreme, postati netipično aktivna. Moguće je da je jedna takva aktivnost pokrenula događaje koji su rezultirali konstrukcijom nalik na peščani sat", objasnio je Hejvud.

Prema mišljenju članova istraživačkog tima — novo otkriće bi moglo pomoći u rešavanju prethodnih misterija i pružiti odgovore o prirodi i o nastanku magnetnih filamenata, koji su primećeni još osamdesetih godina prošlog veka.

Astronomi su otkrili najtežu zvijezdu u svemiru čija masa je dva puta veća od Sunca. Ono što zvijezdu čini još nevjerojatnijom je promjer od 24 kilometra, što čini gustoću i težinu toliko velikom da je gotovo nezamisliva, piše Metro.

Zvijezda je oko 700 tisuća puta teža od Zemlje i poznata je kao neutronska zvijezda, a načelno je kompresirani ostatak supernove. To se dogodi kada se divovska zvijezda uruši sama na sebe u golemoj eksploziji.

Prema američkom timu koji prati zvijezdu pod klasifikacijom J0740+6620, riječ je o najvećoj neutronskoj zvijezdi koja je ikad detektirana i koja je gotovo premasivna da bi postojala.

Naime, veličina zvijezde blizu su ograničenju koliko kompaktan objekt može biti bez da se ne uruši u crnu rupu. Green Bank teleskop detektirao je zvijezdu na udaljenosti od oko 4600 svjetlosnih godina od Zemlje.

- Ova neutronska zvijezda je dvostruko veća od našeg Sunca - izjavio je Paul Demorest iz National Radio Astronomy Observatory u Charlottesvilleu koji smatra kako je zbog potvrde postojanja takve zvijezde odbačeno nekoliko teorijskih modela unutarnje kompozicije neutronske zvijezde.

- Ovaj izračun mase ima implikacije za naše razumijevanje materije u ekstremno visokim gustoćama kao i brojnim detaljima nuklearne fizike.

Jedno je od najčešće postavljanih pitanja u znanosti kako su nestali dinosauri. Vječna tema popularne znanosti obrađivana je bezbroj puta, da bi konačno bio prihvaćen generalni odgovor - ubio ih je udar ogromnog asteroida. Najnoviji, vrlo detaljan pogled na tu teoriju iznijeli su znanstvenici s američkog Sveučilišta u Teksasu. Njihova se studija bavi nestankom kopnenih neletećih dinosaura koja je nastupila zbog udara ogromnog asteroida.

Posebno se znanstvenici iz Teksasa bave efektima sudara asteroida i Zemlje u prva 24 sata. Kada je došlo do udara, dinosauri su praktički pometeni, nastupili su ogromni požari, tsunamiji koji su u atmosferu izbacili toliko sumpora da se Sunce više nije vidjelo. Nastupilo je globalno zahlađenje koje je dinosaure na kraju i dokrajčilo. Nova studija teksaškog sveučilišta koje se nalazi u gradu Austinu ovu teoriju potvrđuje čvrstim dokazima koji su pronađeni u stotinama metara debelim stijenama koje su ispunile krater koji je nastao 24 sata nakon udara.

Prvi život u krateru asteroida

- Riječ je o naslagama drvenog ugljena i izmiješanih vrsta stijenja koje je nanio tsunami. Posebno nam je zanimljiv nalaz bio - nedostatak sumpora. Sve to dio je zapisa u stijenama koji nam je ponudio do sada najdetaljniji uvid u posljedice katastrofe koja je okončala doba dinosaura - rekao je Sean Gulick, profesor na Institutu za geofiziku, UTIG, škole Jackson za geoznanosti Sveučilišta u Teksasu nastavljajući kako je riječ o širokom zapisu događaja koji su uspjeli rekonstruirati iz središta udara. - Sve nam to govori o detaljima udara sa samog mjesta gdje se on dogodio - rekao je Gulick. A to je mjesto u Meksičkom zaljevu nedaleko od poluotoka Yucatan. Riječ je o krateru Chicxulub.

Tamo je 2016. godine provedeno zajedničko istraživanje u sklopu međunarodnog programa za istraživanje oceana u kojemu je Gulick bio glavnim znanstvenikom. Ovo nije prvi put da se znanost bavi mjestom udara asteroida koji je izbrisao dinosaure. Ranije su već znanstvenici iste teksaške škole objasnili kako je stvoren krater, ali i kako se život vrlo brzo oporavio na istom tom mjestu. Prema toj ranijoj studiji objavljenoj u prestižnom znanstvenom časopisu Science krajem 2016. godine asteroid-ubojica stijenje je na mjestu udara pretvorio u tekućinu, ali je moguće da je taj udar stvorio uvjete za stvaranje novog života na istom tom mjestu. Sve se to dogodilo prije 66 milijuna godina.

Ukrajinski amaterski astronom, Gennady Borisov, rano u jutro 30. kolovoza je uočio komet koji je nazvan C/2019 Q4. Za komet je kasnije utvrđeno da putuje prebrzo da uđe u orbitu oko sunca i vrlo je vjerojatno izvan našeg sunčanog sustava prenosi National Geographic.

Ovo otkriće je iznimno važno zato što je ovo tek drugi objekt ikad opažen koji potječe izvan našeg sunčevog sustava. Prvi je bio meteor 'Oumuamua otkriven 2017. Za razliku od C/2019 Q4 'Oumuamua je otkriven tek kad je bio na izlasku iz sunčevog sustava i bio je puno mračniji tako da ga je bilo puno teže istraživati. C/2019 Q4 će biti najbliže suncu oko 7. prosinca, a najbliže zemlji 29. prosinca.

-Ovo je prvi vrlo aktivan objekt koji je opažen da dolazi od neke druge zvijezde- rekla je Michele Bannister, istraživačica na sveučilištu u Belfastu. Bannister također dodaje da zbog kometove pozicije na nebu i pozicije u odnosu na sunce nije moguće detaljno promatrati do idućeg mjeseca.

- Ovaj objekt bit će vidljiv skoro godinu dana- rekao je Matthew Holman, upravitelj centra za manje planete međunarodne astronomske unije koja je potvrdila kometovu putanju. - Ovo nam omogućuje da vidimo mali dio nekog drugog sunčevog sustava, doduše ne znamo iz kojeg - dodaje.

Borisov je otkrio ovaj komet tako da je uperio teleskop sjeveroistočno nisko na horizontu. Astronomi tradicionalno izbjegavaju gledati jako svjetle djelove neba zato što se ne mogu dobro razaznati detalji i jako svjetlo može oštetiti neke teleskope.

Borisovovljevo otkriće se odmah proširilo među astronomima i Quanzhi Ye sa sveučilišta u Marylandu, koji je saznao za postojanje ovog kometa u nedjelju, nakon što je jedan njegov kolega komentirao da ima čudnu putanju kroz svemir izračunao je da kometova putanja nije eliptična.

Putanja kometa C/2019 Q4 je u obluku luka i takva putanja, kaže Ye, može nastati samo ako je došao u blizinu nekog masivnog svemirskog tijela, poput planeta, ali astronomi nisu sigurni gdje bi taj planet mogao biti.

'Oumuamua, prvi strani objekt ikad zabilježen u sunčevom sustavu, iako kasno otkriven nam je dao neka važna otkrića. Znamo da je bio izduženog oblika. Bio je dugačak 179 metara i širok 39 metara. Nakon što je prošao pored sunca rane 2018. 'Oumuamua je naglo ubrzao pa se zbog toga pretpostavlja da se sastoji od poroznog leda i da je zbog njegove male mase sunčeva svjetlost bila dovoljna da ga ubrza.

'Oumuamua je ostavio mnoga na koja možda dobijemo odgovore istraživanjem C/2019 Q4.

Astronomi su otkrili vodu u atmosferi ogromne planete K2-18b za koju se zna da već ima temperaturu koja je pogodna za stanovanje. Detalji o ovom velikom otkriću objavljeni su u naučnom časopisu Nature Astronomy.

Planeta K2-18b je od Zemlje udaljena 111 svjetlosnih godina. Zbog toga je jedina opcija čekanje da se pokrene sljedeća generacija svemirskih teleskopa koji će tražiti dodatne plinove u atmosferi planeta koje bi mogli proizvesti samo živi organizmi.

"Ovo je jedno od najvećih pitanja nauke. Uvijek smo se pitali jesmo li sami u svemiru, a u narednih deset godina znat ćemo postoje li hemikalije zbog života u tim atmosferama", rekao je istraživač Ingo Waldmann.

Tim koji stoji iza ovog otkrića istraživao je planete koje je Hubble svemirski teleskop otkrio između 2016. i 2017. godine. Oni su utvrdili prisutnost nekih hemikalija u njihovoj atmosferi, no samo je na K2-18b otkrivena voda koja je vitalni sastojak života na Zemlji.

"Pronalazak vode u atmosferi potencijalno useljive egzoplanete je 'nevjerojatno uzbudljivo'. To nas približava odgovoru na pitanje 'Je li Zemlja jedinstvena?'", rekao je Angelos Tsiaras, član UCL tima.

Kineski naučnici zaprimili su neobičan signal uz pomoć pet stotina metara širokog radioteleskopa FAST. Riječ je o signalnu sačinjenom od niza ponavljajućih brzih "udara" radiosignala (FRB) koji je došao iz dubine svemira i kojeg, bar zasad, naučnici ne mogu objasniti.

FRB signali su jako rijetki i od 2007. godine kada su prvi put registrovani detektovano je svega oko stotinu. Dešavaju se uglavnom samo jednom i onda nestaju, ali kineski naučnici tvrde da je prošlosedmični FRB "poznat od ranije".

Kako se navodi, signal FRB121102 registrovan je 2012. godine, a vratio se 2015. godine. Signal je došao iz patuljaste galaksije udaljene tri milijarde svjetlosnih godina od Zemlje. Sada, između 30. augusta i 3. septembra, FAST je detektovao isti signal sa više od 10 pulseva.

Iako naučnici ne znaju odakle signali potiču, ne žele nagađati u tolikoj mjeri da se stvori pretpostavka kako je riječ o vanzemaljskoj civilizaciji. Ipak, misterija zasad ostaje i stručnjaci rade na objašnjenju fenomena.

Podvodna stanica i opservatorija za praćenje i prikupljanje podataka na dnu Balitčkog mora misteriozno je nestala.

Na dno mora je položena 2016. godine, a njome je upravljao Centar za istraživanje okeana "Geomar Helmholc" u Kilu. Pre više od dve nedelje, međutim, signal sa 300.000 evra vredne opservatorije naprasno je prestao da stiže.

"Prvo smo mislili da je greška", rekao je Herman Bange, koordinator projekta "Opservatorije Boknis Ek".

Posle nekoliko dana poslati su ronioci na mesto gde se stanica nalazila, ali su od čitave opservatorije pronašli samo pokidani transmisioni kabl.

Opservatorija se nalazila u delu mora kod obale severne Nemačke, gde je zabranjen pristup. Brodovima, uključujući i ribarskim, nije dozvoljeno da plove tu.

Iako nije utvrđeno šta se desilo, naučnici smatraju da je najverovatnije neko ukrao. Ostale mogućnosti, poput velike oluje zajedno sa jakom morskom strujom ili morske životinje su isključene zbog same težine stanice.

Ko, šta i kako je odstranio ostaje potpuna misterija, a nemačka policija započela je istragu.

"Opservatorija Boknis Ek" se nalazila severno od Kila i nešto južnije od danske granice. Bila je 1,8 kilometara udaljena od obale na 22 metra dubine, prenosi Bi-Bi-Si.

Stanica je prikupljala podatke o temperaturi, hranjivosti, salinitetu, brzini i pravcu kretanja vode, kao i koncetraciji hlorofila i metana. Pomoću toga je ocenjivano zdravlje ekosistema južnoj Baltika.