Znanost i tehnologijaS


Health

Istraživanje: Ljudsko crijevo sadrži "obećavajući enzim" za stvaranje univerzalne krvi

Krvna grupa
© Michaela Rehle/Reuters
Znanstvenici vjeruju da su laboratorijskim testiranjima otkrili siguran način promjene krvne grupe darivatelja u univerzalni tip "0", koji je često potreban u hitnim transfuzijskim slučajevima kada dođe do nestašice određenih krvnih grupa, piše BBC.

Znanstvenici su objasnili da su u laboratorijskim testiranjima koristili enzime što ih stvaraju crijevne bakterije i njima su uspjeli učinkovito transformirati krvnu grupu A u krvnu grupu 0.

Enzim je svaki protein koji je u stanju katalizirati neku biokemijsku reakciju u živim organizmima.

Uskoro klinička istraživanja

Znanstvenici sa Sveučilišta British Columbia kažu da bi klinička istraživanja mogla početi uskoro.

Objasnili su da su uz pomoć enzima iz crijevnih bakterija uspjeli ukloniti antigene s površine darivateljevih crvenih krvnih stanica (eritrocita), prisutnih kod krvne grupe A, ali ne i kod krvne grupe 0.


Moon

Polarni led na Mjesecu sada podiže nadu za lunarnu koloniju s opskrbom vodom

Mjesec
© Amr Abdallah Dalsh / REUTERS
Znanstvenici su pronašli konačne dokaze koji potvrđuju prisutnost zaleđene vode na površini Mjeseca, prenosi u utorak BBC.

Naslage leda pronađene su na sjevernom i južnom polu Mjeseca te su vjerojatno drevnoga podrijetla. Za pronalazak je zaslužna indijska misija na mjesec Chandrayaan-1, čiji su instrumenti istraživali Mjesec između 2008. i 2009.

Rezultati misije objavljeni su u časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS). Distribucija naslaga leda je nejednaka. Na južnom polu je većina leda koncentrirana u kraterima, dok je na sjevernom led rijeđi s većom rasprostranjenošću.


Komentar: Prema novim istraživanja duboko ispod površine Mjeseca ima puno više vode nego se mislilo


Satellite

NASA-ina svemirska letjelica možda je otkrila divovski "zid" na rubu Sunčevog sustava

Zid Sunce
© NASASmatra se da je zid na lokaciji heliopauze
NASA-ina svemirska letjelica New horizons pomogla je znanstvenicima u proučavanju misterioznog fenomena na rubu Sunčevog sustava, gdje čestice sa Sunca i međuzvjezdanog prostora vrše interakciju.

Ovo područje, oko stotinu puta udaljenije od Sunca nego Zemlja, je mjesto gdje atomi vodika iz međuzvjezdanog prostora susreću čestice s nabojem s našeg Sunca, koje se šire u mjehuriću pod nazivom heliosfera, piše IFLScience.

Zid je otkriven još prije 30 godina

Na mjestu gdje ove dvije vrste čestica dolaze u kontakt, zvanom heliopauza, smatra se da dolazi do gomilanja vodika iz međuzvjezdanog prostora. To stvara neku vrstu 'zida' koji raštrka nadolazeću ultraljubičastu svjetlost.

Prije tridesetak godina NASA-ine svemirske letjelice Voyager 1 i Voyager 2 prve su detektirale taj zid, a sada je New Horizons pronašao nove dokaze za njega.

"Vidimo da postoji prag između solarnog susjedstva i ostatka galaktike", rekao je dr. Leslie Young sa Southwest Research Institutea u Koloradu, jedan od suautora istraživanja.

New Horizons identificirao je zid koristeći ultraljubičasti spektrometar Alice, kojim je vršio mjerenja od 2007. do 2017. godine. Njime je otkriven ultraljubičasti sjaj znan kao linija Lyman-alfa, koja nastaje kada solarne čestice udare atome vodika.

Microscope 2

Drevni gen DNK slona je nekako "uskrsnuo", čini se da štiti životinje

Slon
© Scanpix, via Reuters
Slonove od raka djelomično štiti unikatni gen koji agresivno uništava stanice čija je DNK oštećena, piše The New York Times. Taj je gen tijekom evolucije u jednom trenutku "zaspao", međutim u međuvremenu je "uskrsnuo", poput kakvog zombija, te je postao osobito koristan.

Evolucijski biolog sa Sveučilišta u Chicagu i autor studije u kojoj je otkrivena uloga tog zombi gena Vincent J. Lynch smatra da bi znanstvena zajednica na temelju razumijevanja funkcioniranja tog gena mogla potencijalno razviti nove lijekove za rak koji pogađa ljude.

"Mogao bi nam reći nešto ključno o raku kao procesu i ako budemo imali sreće, mogao bi nam reći kako se liječi rak kod ljudi", rekao je Lynch.

Znanstvenici od 70-ih godina prošlog stoljeća nastoje otkriti zašto te velike životinje ne obolijevaju od raka, a istraživači su se posljednjih godina usredotočili na proučavanje gena i stanica slonova.

Nekoliko prvih istraživanja fokusiralo se na dobro proučeni gen p53. Taj gen naime proizvodi protein koji može osjetiti kada se u nekoj stanici ošteti DNK. Kao odgovor na to, taj protein potom uključuje određeni broj drugih gena. Stanica potom može na to odgovoriti tako da, ili popravi gen, ili počiniti samoubojstvo.

Lynch i njegovi kolege 2015. su godine otkrili da su se kod slonova razvili neobični geni p53. Naime, dok čovjek ima samo jednu kopiju tog gena, slonovi imaju 20 kopija. Do iste su spoznaje došli i istraživači na Sveučilištu Utah. Oba su istraživačka tima otkrila da p53 proteini kod slonova na oštećenje DNK odgovaraju agresivno.

Slonovi te stanice ni ne pokušavaju popraviti već organiziraju njezinu smrt.

Info

Znanstvenici odredili tačno vrijeme katastrofalne erupcije vulkana Santorini, između 1600. i 1525. godine p.n.e.

Satorini kaldera
© Wikipedia
Naučnici na Univerzitetu u Arizoni odredili su tačno vreme minojske erupcije - katastrofalne erupcije vulkana Santorini koji je uništio ostrvo Tera i koja je bila jača od eksplozije Krakataua. Prema procenama istraživača, to se dogodilo između 1600. i 1525. godine pre nove ere, saopštio je časopis "Naučna dostignuća".

Minojska erupcija spada u ultraplinijski tip. Na skali vulkanske aktivnosti ona je za dva stepena prevazilazila erupciju Vezuva 79. godine nove ere i Svete Helene iz 1980, a za jedan stepen eksploziju planine Pinatubo 1991. i Krakataua 1883. godine. Vulkan je izbacio 40-80 kubnih kilometara stena, a eruptivni stub dostigao je visinu od 38-39 kilometara. Snaga eksplozije može se uporediti sa jačinom od 200 hiljada atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Smatra se da je erupcija prouzrokovala pad kritsko-minojske civilizacije.

Ranije su naučnici mogli samo približno da izračunaju starost ovih slojeva, jer su za to bili potrebni prilično veliki uzorci drveta, koji sadrže nekoliko desetina godova. Takva ideja nije imala smisla i nije omogućavala da se tačno izračuna vreme kada je erupcija vulkana izazvala privremeno zahlađenje na Zemlji.

Istraživanja sprovedena ranije pokazala su da se minojska erupcija dogodila između 1650. i 1500. godine pre nove ere. U novom radu naučnici su zahvaljujući novim mas-spektrometrima analizirali 285 uzoraka dugovečnog drveća - borova iz Kalifornije i hrastova iz Irske, koji žive skoro pet i dve hiljade godina. Pošto snažna vulkanska erupcija uzrokuje pad transparentnosti atmosfere na celoj Zemlji i globalno zahlađenje, godovi drveta postaju tanji. Starost godova moguće je bilo odrediti pomoću radiokarbonske analize.

Naučnici su na uzorcima iz različitih delova sveta pronašli četiri veoma uska goda, čija je starost oko 3600 godina. Prema njihovom mišljenju, uzrok za to je minojska erupcija.

Sheeple

Radioaktivne ovce u Australiji potkrijepljuju tvrdnje da je Izrael prije 39 godina provodio ilegalno testiranje nuklearnog oružja preko Indijskog oceana

Ovce
Radioaktivni izotopi koje su otkrili naučnici u australijskim ovcama dali su na težini dugogodišnjim tvrdnjama da je misteriozni bljesak iznad Indijskog okeana pre 39 godina zapravo bio nelegalan test izraelskog nuklearnog oružja.

22. septembra 1979. godine američki satelit "Vela 6911" otkrio je "dvostruki bljesak" blizu ostrva Marion i Princ Edvard u južnom Indijskom okeanu. Od tada se spekuliše da je to zapravo bio test nuklearnog oružja koji je izvršio Izrael.

Prema memoarima tadašnjeg američkog predsednika Džimija Kartera, to je bila i pretpostavka američkih generala koji su ga upoznali sa incidentom. Službeni stav izraelske države bio je da ne potvrdi, ali ni da demantuje da ima domaći vojni nuklearni program.

Međutim, u novom dokumentu, objavljenom u časopisu "Sajens end global sekjuriti", navodi se da je radioaktivni izotop jod-131 otkriven u tiroidama australijskih ovaca, u mesecu nakon takozvanog "Vela incidenta".

Kristofer Rajt iz Australijske akademije odbrambenih snaga i nuklearni fizičar Lars Erik de Ger, koji su radili u Švedskoj odbrambenoj agenciji za istraživanje, analizirali su uzorke štitne žlezde koje su u SAD slane na mesečnom nivou tokom 1979. godine. Podaci o rezultatima testa su tek od nedavno dostupni javnosti u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama.

Izotopski nivoi kod ovaca koje su bile pogođene kišom četiri dana nakon incidenta "bili bi konzistentni sa njima da su se našle na putu potencijalnih radioaktivnih padavina, izazvanih nuklearnim testom u Južnom indijskom okeanu od 22. septembra", navodi se u dokumentu.

Oscar

Mali jednostanični organizam najbrže stvorenje na Zemlji

Organizam
© Rob Felt / Georgia Tech
Znanstvenici su otkrili najbrže stvorenje na Zemlji. Ovaj jednostanični organizam može doseći brzinu od 724 km/h. No, istraživači postavljaju pitanje, hoće li ovo otkriće pomoći u stvaranju nano-robota koji će imati istu brzinu i snagu, kao i veličinu ovog jednostaničnog minijaturnog organizma.

Za jednostanični organizam pod imenom Spirostomum ambiguum utvrđeno je da se radi o najbržem stvorenju na Zemlji. Studiju su realizirali američki znanstvenici s Georgia Institute of Technology, a koju objavljuje sveučilišna press služba. Istraživači su izmjerili da ovaj jednostanični organizam može doseći brzinu od 724 km/h ili 200 metara u sekundi - identično brzini civilnog zrakoplova.

"Želimo stvoriti računalni model Spirostomuma ambiguuma kako bismo saznali kako jednostanični organizam ima sposobnost ubrzanja i što mu daje snagu da se kreće ovom nevjerojatnom brzinom. Ako shvatimo kako mu to uspijeva, to će nam omogućiti da stvorimo mini robote velikih brzina", rekao je Saad Bhamla, docent na Georgia Techu.

Nakon temeljitog istraživanja ovog vodenog organizma, znanstvenici su spoznali mehanizam kojeg posjeduju ovi organizmi, kao i njegove jedinstvene sposobnosti. Kontrakcijom ovaj organizam se može skupiti na 60% svog tijela. Kontrakcija ovog organizma se mjeri u milisekundama, a da pri tome nema oštećenja unutarnje strukture. Ovaj organizam u obliku crva razvija se pod vodom i živi uglavnom u jezerima i ribnjacima.

Dig

Kameno oruđe pronađeno u Kini podržava stav da naši predci potiču iz Azije

Kina
© Zhaoyu Zhu / APZnanstvenici su otkrili alate na mjestu na visoravni Loess u Kini
Novo istraživanje tima sa Kineske akademije nauka pokazuje da su naši preci napustili Afriku čak 250.000 godina ranije nego što se isprva mislilo

Naši preci su još pre dva miliona godina bili svetski putnici - tražeći pogodno i plodno tle putovali su od Afrike do Azije o čemu govori kameno oruđe pronađeno u severnom delu centralne Kine. Njegova starost pokazuje da su preci modernog čoveka napustili Afriku 250.000 godina ranije nego što se do sada mislilo. Takođe, ovo oruđe ide u prilog stavu manjeg dela naučne zajednice da Homo Erectus potiče iz Azije, a ne iz Afrike.

Najstariji dokazi prisustva ljudskih predaka van Afrike do sada su se vezivali za Dmanisi, arheološko nalazište u Gruziji gde su pronađeni fosili za koje se smatra da pripadaju ranom Homo erektusu stari 1,85 miliona godina. Kada je reč o Kini i Indoneziji, najstariji dokazi ljudske aktivnosti su fosili i oruđe stari 0d 1,5 do 1,7 miliona godina, uključujući i lobanju Homo erektusa sa mesta koje se nalazi samo četiri kilometra južno od lokacije na kojoj je pronađeno oruđe. Tragovi kamenja i kostiju sugerišu da su se najraniji članovi grupe Homo Erectus pojavili pre oko 2,8 miliona godina u Etiopiji koju nisu napustili sve do pre oko 2 miliona godina.

Najnoviji dokazi iz mesta Šangčen koje se nalazi na oko 1200 kilometara jugozapadno od Pekinga pomažu u testiranju te teorije. Tim istraživača iz Kineske akademije nauka iskopao je 96 komada kamenih šiljaka i sličnog oruđa korišćenog za rezanje životinjskih kostiju ili za njihovo lomljenje. Zajedno sa oruđem pronađene su i kosti antilope, jelena i svinje. Tim je godinama pokušavao da utvrdi starost sedimenata u kojima se oruđe nalazilo dok nisu ustanovili da je pronađeno kameno oruđe staro od 1,6 do 2,1 miliona godina. Ovaj podatak ukazuje na mogućnost da su hominini napustili Afriku ranije nego što se mislilo i da su naselili Šengčen pre oko 850.000 godina.

Ovi novi datumi su pokazali i da "su još pre dva miliona godina hominini bili sposobni da izađu na kraj sa ekološkim uslovima", kaže arheolog Vil Roebroks sa holandskog Univerziteta u Lajdenu. Tokom naseljavanja Šengčena klima se menjala od tople preko vlažne do hladne i suve. Iako još uvek nisu imali veći mozak, duže noge i naprednije oruđe, bili su veoma prilagodljivi.

Microscope 1

Bale majmuni koji žive u različitim područjima imaju različitu mitohondrijalnu DNK

Bale majmuni
Bale majmuni koji žive u kontinuiranim bambusovim šumama imaju različitu mitohondrijalnu DNK od Bale majmuna koji žive u fragmentovanim šumama, prema studiji objavljenoj u časopisu "BMC Evolutionary Biology".

Doktor Adisu Mekonen i njegove kolege na Univerzitetu Oslo, Norveška, izučavali su genetsku različitost dve populacije Bale majmuna. Analiza mitohondrijalne DNK ukazala je na jake genetičke razlike između majmuna koji su živeli u kontinuiranim šumama ili fragmentovanim šumama. Istraživači su otkrili da su populacije Bale majmuna toliko različite da su majmuni iz fragmentovanih šuma bili više slični vervetima (majmuni koji su veoma društveni i rasprostranjeni u istočnoj i južnoj Africi) i grivetima (afrički zeleni majmuni) nego Bale majmunima iz kontinuiranih šuma.

Autori objašnjavaju da su Bale majmuni, slični gigantskim pandama i bambusovim lemurima, naročito podložni promenama u njihovom staništu pošto se u velikoj meri oslanjaju na bambus i naseljavaju mala geografska područja, i pretpostavlja se da su manje fleksibilni u prilagođavanju promenljivom okruženju nego vrste koje se ne oslanjaju toliko na jedan izvor hrane i jednu oblast. Rezultati ove studije sugerišu da slično kao i drugi sisari specijalizovani za bambus, kao što su gigantske pande i bambus lemuri, majmuni Bale su trenutno u velikom riziku od izumiranja u divljini zbog izmene staništa.

Bale majmuni su jedni od najmanje istraživanih afričkih primata, tako da je sakupljanje osnovnih podataka o genetičkoj strukturi populacije i evolucionoj istoriji ključno za procenu njihovog statusa očuvanja i zaštite.

Istraživači objašnjavaju da su potrebna dalja istraživanja koja se fokusiraju na genetske markere i morfološke i ekološke studije kako bi se dodatno razumela evolucijska istorija ove neobične i retke vrste.

Microscope 2

Znanstvenici prate "brzinu smrti" dok se kreće kroz ćeliju

Znanstvenici prate
Iako infekcija virusom može izazvati, recimo, neblagovremenu smrt, pojedinačne ćelije se takođe često samouništavaju iz širokog spektra razloga, kao što je sprečavanje širenja kancera. Poznata je već neko vreme kao "apoptoza", ili programirana smrt ćelije (programmed cell death - PCD), ali detalji o tome kako ovaj proces funkcioniše ostaju nepoznati.

Važno je da PCD ne dovodi do iznenadne smrti ćelije, već se uništavanje njenih komponenti dešava u talasu, kaskajući preko sitne strukture ćelije. Međutim, još uvek nije jasno koji proces dovodi do toga.

Nekoliko istraživača sa Univerziteta Stanford uspelo je da posmatra ono što se naziva "brzinom smrti", brzina kojom ćelija umire. Ispostavilo se da je to oko 0,03 milimetara u minutu. Ovo ne zvuči kao mnogo, ali je prilično brzo kada shvatite da jajna ćelija nije duža od 1,2 milimetra.

Studija objašnjava da ćelije započinju početak smrti koristeći tehniku ne tako različitu od one koje koriste u životu. Umesto da koriste hemijsku difuziju za komunikaciju na daljinu, one ponekad koriste "talase" hemijske aktivnosti. Dok se to dešava, brzina smrti ukazuje da apoptoza koristi hemijske talase, a ne sporiju metodu difuzije.

Inače, bilo je potrebno malo neobičnog inženjeringa da se ovo sazna. Prvo, tim je izabrao da koristi jaje afričke kandžaste žabe (Xenopus laevis). Pokrenuli su ćelijsku smrt izvlačeći citoplazmu - čitav sadržaj ćelije, osim jezgra.

Smrt ćelije može započeti oslobađanjem značajne količine proteina, na primer iz oštećene mitohondrije. Ovo može pokrenuti mobilizaciju drugih proteina, koji bi potom napali druge mitohondrije, što samo-ojačava povratnu petlju.