Planet Mars poznat je po svojem crvenkastom i hladnom pustinjskom krajoliku. Čitav planet prekriva naizgled beskrajna neplodna pustoš. Premda na polarnim područjima zna biti većih količina leda, donedavno se smatralo da na njemu nema ni kapljice tekuće vode.

No, znanstvenici su 2018. godine došli do nevjerojatnog otkrića - pronašli su dokaze o postojanju ogromnog spremnika tekuće vode na Marsovom južnom polu. A sada je otkrivena čitava mreža manjih jezera ispod južne polarne ledene kape, što znači da prvo otkriveno jezero nije jedinstven slučaj ili neka anomalija u okolišu Crvenog planeta.

"Postojanje jednog subglacijalnog jezera moglo bi se pripisati ad-hoc uvjetima poput prisutnosti vulkana ispod ledene ploče ili nekoj drugoj situaciji jedinstvenoj za određeno područje. No otkriće cijelog sustava jezera ukazuje na to da je njihov proces formiranja relativno jednostavan i možda čak uobičajen za Mars", rekla je geofizičarka Elena Pettinelli sa Sveučilišta Roma Tre u Italiji.

Kako je otkriveno prvo skriveno jezero

Prvo subglacijalno jezero na Marsu, odnosno jezero skriveno ispod ledenog pokrivača, uočila je svemirska letjelica Mars Express prije nešto više od dvije godine.

Znanstvenici su putem uređaja Mars Advanced Radar for Subsurface and Ionosphere Sounding (MARSIS), koji se nalazi na letjelici, analizirali odbijanje radiovalova od površine i time odredili izgled topografije. Stručnjaci koriste istu tehniku na Zemlji pri potrazi za subglacijalnim jezerima na Antarktiku.

Dok mnoge zemlje planiraju nove misije na Mjesec u ovoj deceniji, neke od njih sa ljudskom posadom, jedna od najvećih opasnosti za astronaute biće suočavanje sa svemirskom radijacijom, koja može da uzrokuje brojne zdravstvene probleme, od katarakti pa do kancera i neurodegenerativnih bolesti.

Uprkos tome što su misije Apolo tokom 60-ih i 70-ih godina dokazale da je bezbjedno za ljude da provedu nekoliko dana na površini Mjeseca, Nasa nije mjerila tačni nivo radijacije koji bi pomogao naučnicima da izračunaju koliko tačno bi posade mogle da ostanu.

To pitanje razriješio je kinesko-njemački tim, objavivši u časopisu Sajens advenses (Science Advances) rezultate eksperimenta koji je sprovela kineska svemirska sonda "Čange 4" 2019. godine.

"Radijacija na Mjesecu je između dva i tri puta veća nego na Međunarodnoj svemirskoj stanici", napisao je koautor Robert Vimer Švajngruber, astrofizičar na Univerzitetu u Kilu.

Pojasnio je da to ograničava ljude da mogu na površini našeg satelita da provedu najviše dva mjeseca, kada se uračuna i nivo zračenja koji će ljudi pretrpjeti tokom jednonedjeljnog leta na Mjesec i istog perioda povratka na Zemlju.

Postoji nekoliko izvora zračenja: galaktički kosmički zraci, sporadični solarni događaji (poput Sunčevih baklji) i neutronski i gama-zraci.

Nivo radijacije mjeren je u ekvivalentnim dozama, koje se izražavaju u sivertima.

Novo istraživanje uma vrana otkrilo je nalaz koji ostavlja usta širom otvorena: vrane nisu samo pametne - one također posjeduju oblik svijesti, sposobne su svjesno razmišljati i svjesne su sebe i svoje okoline. Drugim riječima, one imaju subjektivna iskustva.

To se naziva primarnom, ili senzornom, sviješću, a to je samo prethodno dokazano kod primata - što znači da ćemo sada možda morati preispitati svoje razumijevanje kako svijest nastaje, uz preispitivanje ptičjeg mozga.

Svijest je teško utvrditi kod životinja koje ne govore. To je sposobnost da budete svjesni sebe i svijeta oko sebe, da znate što znate i da razmišljate o tom znanju. Poboljšava rješavanje problema i donošenje odluka - u kojima vrane briljiraju.

Primarna svijest je najosnovniji oblik svijesti kako je kategoriziramo - svijest o opažanju svijeta u sadašnjosti (i neposrednoj prošlosti i budućnosti). Prvenstveno je povezana s moždanom korom primata, složenom slojevitom regijom mozga sisavaca.

No, mozak ptica strukturiran je sasvim drugačije od mozga primata i gladak je tamo gdje je mozak sisavaca slojevit. Pa iako su vrane - obitelj ptica koja uključuje vrane i gavrane - nevjerojatno pametni, s kognitivnim sposobnostima koje se nalaze kod primata, ostala su pitanja mogu li prijeći granicu u svjesno razmišljanje.

Da bi to saznali, znanstvenici su osmislili eksperiment kako bi testirali mogu li ptice imati subjektivna iskustva, a testirali su ga na dvije vrane.

Ptice osposobljene da reagiraju na vizualne podražaje. Pokazani su im zasloni na kojima su bila prikazana svjetla; ako je vrana ugledala svjetla, trebala bi mahnuti glavom da pokažu da su vidjele nešto. Većina svjetla bila su jasna i nedvosmislena, lako se vidjela, a vrane su pouzdano izvijestile da su ih vidjele.

Ali neka je svjetla bilo puno teže uočiti - kratka i slabašna. Zbog toga su dvije vrane ponekad izvijestile da su vidjele signale, a ponekad nisu. Tu subjektivno osjetilno iskustvo ulazi u njihovu sliku i svijest.

Kroz decenije automobili nisu postajali sve komplikovaniji samo u tehničkom smislu, već su dobijali i sve više opreme koja služi za kontrolu raznih funkcija, za informisanje i zabavu.

Zato je bilo potrebno sve više dugmića i drugih komandi koji će da kontrolišu sve te sisteme i opremu. Tako smo dobili automobile sa pravom džunglom dugmića raspoređenih tako da je bilo prilično teško "pohvatati" gde se šta podešava.

Naravno da nisu svi bili isti - kod nekih se išlo na praktičnost i lakoću rukovanja, a kod drugih na stil, eleganciju i slično po svaku cenu... I automobilski novinari su nove modele često kritikovali po ovom pitanju.

Međutim, kako su mobilni "pametni" telefoni postajali sve zastupljeniji, takva tehnologija sve pouzdanija i pristupačnija, tako su i proizvođači automobila odlučili da počnu da ih ubacuju u svoje modele.

Uostalom, sećate li se prvih automobila sa "velikim" ekranima - kao svemirski brodovi... Bila je to, naravno, i stvar prestiža i masnog naplaćivanja dodatne opreme (zašto da ne).

Stoga već dugo traje trend izbacivanja klasičnih komandi (dugmića i rotacionih komandi) i postavljanje ekrana u automobile preko kojih se upravlja raznim funkcijama ili na kojima se vide razne informacije.

Sa jedne strane, ovaj trend ima svoje prednosti, a sa druge strane ima jednu veliku manu - negativno utiče na bezbednost.

Činjenica je da veliki ekrani u automobilu odvlače pažnju vozača znatno više u odnosu na klasične komande. Ovo su pokazala i dokazala brojna istraživanja.

Taj problem je realan i smrtonosan. Kao da nije dovoljno što već "svi" gledaju u mobilne telefone. Nekada je problem bio to što vozač razgovara telefonom, a danas na telefonu prati čitav niz društvenih mreža, gleda video klipove...

Uglavnom, više od decenije se zna za taj problem, traže se rešenja, ali tehnologija napreduje, automobili dobijaju sve više naprednih funkcija i samim tim potrebu za dodatnim kontrolama, mogućnostima podešavanja, biranjem opcija...

U istraživanju koje su zajedno uradili student Univerziteta u Kvinslendu Džermejn Tobar i profesor Fabio Kosta tvrdi se da bi jedna vrsta putovanja kroz vreme mogla biti moguća, navodi se u izveštaju u časopisu "Popular mehaniks".

Autori rada pod nazivom "Reverzibilna dinamika sa zatvorenim vremenskim krivinama i slobodom izbora" tvrde da su otkrili "centralnu tačku u matematici koja rešava glavni logički paradoks u jednom modelu putovanja kroz vreme".

"Diskusija o putovanju kroz vreme" usredsređena je na takozvane zatvorene krivine nalik vremenu (CTC), a Tobar i Kosta sugerišu da "rezultati pokazuju da CTC nisu kompatibilne samo sa determinizmom i lokalnim 'slobodnim izborom' operacija, već i sa bogatim i raznolikim spektrom scenarija i dinamičkim procesima".

U izjavi koju je časopis citirao, Kosta je govorio o vremenskom putniku koji pokušava da spreči da se nulti pacijent kovida 19 zarazi virusom, napominjući, međutim, da bi uspeh u toj potrazi "eliminisao putnikovu motivaciju da krene u prošlost da zaustavi pandemiju".

Novo otkriće omogućeno je zahvaljujući podacima NASA-ine svemirske letjelice Cassini, koja je promatrala Saturn više od 13 godina, prije nego što je iscrpila opskrbu gorivom i uronila u atmosferu planeta.

Do zanimljivog su otkrića došli znanstvenici s jednim od Saturnovih mjeseca, Enceladus, jer podaci koje je dostavljala NASA-ina svemirska letjelica Cassini ukazuju na "snažne dokaze da je sjeverna mjesečeva polutka ponovno obložena ledom iz svoje unutrašnjosti", navodi se u izjavi američke svemirske agencije.

Podaci prikupljeni Cassinijevim spektrometrom vidljivog i infracrvenog mapiranja, sa slikama snimljenim pod-sustavom Imaging Science podsjetnika svemirske letjelice, omogućili su istraživačima kreiranje "nove globalne, spektralne karte Enceladusa".

Iako nova karta očigledno prikazuje korelaciju između infracrvenih signala i geološke aktivnosti uočene na Enceladusu 2005. godine, "ogromne količine ledenih zrnaca i pare" snimljene iz oceana skrivenog ispod ledene kore, koja se "lako može vidjeti s južnog pola", primijećene su i na sjevernoj hemisferi tog mjeseca.

Osim otkrivanja da su sjeverni dijelovi Mjeseca prekriveni svježim ledom, ovaj razvoj također sugerira na to da se ova vrsta geološke aktivnosti, "ponovnog oživljavanje krajolika", dogodila na obje Enceladove hemisfere, napominje se u priopćenju.

"Infracrvena svjetlost pokazuje nam da je površina južnog pola mlada, što nije iznenađenje jer smo znali za mlazove koji ondje izbacuju ledeni materijal", rekao je Gabriel Tobie, znanstvenik VIMS-a sa Sveučilišta u Nantesu u Francuskoj i koautor novog istraživanja objavljenog u znanstvenom časopisu Icarus. "Sada, zahvaljujući ovim infracrvenim snimkama, možete se vratiti u prošlost i reći da je jedna velika regija na sjevernoj hemisferi također mlada i vjerojatno je bila aktivna ne tako davno, u geološkim vremenskim crtama".

Mada mnogima ideja hodajuće ribe zvuči komično, takva hibridna bića igrala su ključnu ulogu u evoluciji životinjskog carstva na Zemlji. Sada su nova istraživanja pokazala da bi još mnogo vrsta riba moglo razviti sposobnost hodanja kopnom.

Prema najnovijoj studiji, najmanje 11 vrsta riba moglo bi razviti tu sposobnost, a među njima se nalazi azijska vrsta za koju je već poznato da donekle može hodati, odnosno da se zna penjati po stijenama - špiljska riba anđeo (Cryptotora thamicola).

Stručnjaci su shvatili da je ključan faktor za razvoj sposobnosti hodanja kod riba njihov zdjelični pojas, odnosno veza između kralježnice i trbušne peraje. Proučili su strukturu kostiju 29 različitih vrsta iz reda šaranki te identificirali tri različite vrste oblika zdjelice. Shvatili su da još 10 drugih vrsta dijeli istu strukturu kostiju kao i Cryptotora thamicola.

Specijalna veza između trbušne peraje i kralježnice

"Ribe obično nemaju nikakvu vezu između kralježnice i trbušne peraje", rekao je biolog Zachary Randall iz Prirodoslovnog muzeja na Floridi.

"Prije smo smatrali da je špiljska riba anđeo potpuno jedinstvena. Sada smo shvatili da je kod Balitoridae, porodice riba iz reda šaranki, robusni zdjelični pojasi češći nego što smo mislili", dodao je.

Cryptotora thamicola koristi povećana rebra i mišiće kako bi se kretala putem uvijanja, piše Science Alert.

Polarna svjetlost ili aurora, odnosno plesni sjaj ioniziranih čestica u gornjim dijelovima atmosfere, ne pojavljuje se samo na Zemlji.

Znanstvenici su ovaj fenomen uočili u atmosferi svih ostalih planeta Sunčeva sustava, osim Merkura. Polarna svjetlost zna krasiti čak i Jupiterove Mjesece, poput Ganimeda i Europe.

No nikada prije aurora nije primijećena na nekom kometu, sve do sada.

Polarna svjetlost oko kometa

Svemirska letjelica Rosetta, koju je lansirala Europska svemirska agencija (ESA) kako bi istraživala komet 67P Čurjumov-Gerasimenko (67P/C-G), uočila je nedavno kako prostor oko tog kometa svijetli, odnosno kako se oko njega stvara ultraljubičasto polarno zračenje.

Rosetta je lansirana 2. ožujka 2004., a sastoji se iz dva dijela: letjelice Rosette i sonde Philae. Stigla je do kometa 67P/C-G u kolovozu 2014., a u studenom iste godine spustila je sondu na komet, čime je izvela prvo uspješno spuštanje na takvo svemirsko tijelo u povijesti, iako se, na žalost, baterija sonde ispraznila dva dana kasnije te je prestala slati podatke.

"Već pedeset godina proučavam polarnu svjetlost na Zemlji, stoga me fascinirao i iznenadio pronalazak aurore oko kometa kojima nedostaje magnetsko polje", rekao je fizičar Jim Burch s instituta Southwest Research Institute.

Otrovi koje u vodi proizvode mikroskopske alge uzrokovali su neobjašnjiva uginuća stotina slonova u Bocvani, gdje inače živi trećina populacije svih afričkih slonova, izvijestili su dužnosnici za zaštitu divljih životinja.

Situacija je postala alarmantna nakon što su u razdoblju između svibnja i lipnja u delti rijeke Okavango uočene lešine uginulih životinja, piše BBC.

Dužnosnici su, nakon višemjesečnih ispitivanja provedenih u specijalnim laboratorijima u Južnoj Africi, Kanadi, Zimbabveu i SAD-u, priopćili kako je dosad od gutanja cijanobakterija uginulo čak 330 slonova. Krivolov je definitivno isključen kao uzrok smrti.

Spomenute otrovne bakterije mogu se prirodno pojaviti u stajaćoj vodi, no ponekad prerastaju i u tzv. divljerastuće plavozelene alge.

Mnogi uginuli slonovi pronađeni su u blizini pojilišta, ali stručnjaci dosad nisu bili sigurni da su za masovni pomor krive upravo cijanobakterije, jer se one uglavnom pojavljuju na rubovima, tj. na obali, a slonovi obično piju vodu iz sredine jezera/rijeke.

- Ugibanja su prestala krajem lipnja 2020., što se podudara s procesom isušivanja (delte) - izjavio je u ponedjeljak na konferenciji za novinare glavni veterinar Odjela za divlje životinje i nacionalne parkove Mmadi Reuben.

S obzirom da slonovima nisu bile uklonjene kljove, krivolov je još u lipnju isključen kao uzrok smrti, kao i trovanje antraksom, rekao je visoki dužnosnik odjela za divlje životinje Cyril Taolo.

- No i dalje tražimo odgovore na mnoga pitanja - zašto su ugibali samo slonovi i zašto samo na tom području. Istražujemo brojne hipoteze - dodao je Reuben.

Tragovi plina koji "pluta" kroz oblake Venere mogli bi potjecati od živih organizama, neke vrste mikroba različitih od onih koje poznajemo na Zemlji, piše Guardian.

Do ovog senzacionalnog otkrića astronomi su došli tako što su u atmosferi Venere, na visini od 50-ak kilometara, detektirali fosfane. Istovremeno, nisu uspjeli otkriti niti jedan drugi proces kojim bi ovaj spoj mogao nastati, osim kao produkt nekog organizma.

Ova spoznaja također je otvorila vrata mogućnosti da je na ultravrućoj Veneri (s prosječnom temperaturom većom od 460 stupnjeva Celzijevih) opstao neki oblik života koji rapidno zagrijavanje tog planeta nije uništilo.

Naime, Venera je tijekom dvije milijarde godina imala umjerenu temperaturu i ocean, ali danas je planet prekriven gustim slojem ugljičnog dioksida. Oblaci u atmosferi planeta pak sadrže čestice čiji sastav uglavnom čini sumporna kiselina.

Uvjeti na Veneri toliko su neugodni da su mnogi znanstvenici vjerovali da je planet zapravo mrtav. Neki stoga smatraju da fosfani nisu nusproizvod "plutajućih" stanovnika Venere. No, organizmi se još uvijek čine kao najlogičnija pretpostavka.

- Nevjerojatno je i pomisliti da bi nešto moglo živjeti okruženo s toliko sumporne kiseline. No, svi geološki i fotokemijski procesi koje poznajemo su suviše neprikladni da bi mogli proizvesti fosfane kakve smo vidjeli - smatra profesorica Jane Greaves sa Sveučilišta u Cardiffu.