Kad je Petro Porošenko postao predsednik Ukrajine, nemački političari polagali su svoje nade u njega. Međutim, posle godinu dana vladavine, Berlin ne krije razočarenje Porošenkovom predstavom.

Nemačka Vlada razočarana je Porošenkovim predsedavanjem Ukrajinom i neuspehom u smirivanju situacije u toj zemlji, saopštio je nemački TV kanal ARD.

Berlin je polagao velike nade u Porošenka kad je postao predsednik Ukrajine. Porošenko je obećao da će mirnim sredstvima rešiti sukob na istoku Ukrajine. Međutim, nije uspeo da održi obećanje — skoro godinu dana kasnije bukti rat u Donbasu.

„Danas, deset meseci posle, Berlin je potpuno razočaran“, saopštio je TV kanal ARD.

Putin je znao da ga čeka "sveta žrtva", tj. ubojstvo jednog od lidera prozapadne oporbe "koju će neprijatelji Rusije iskoristiti za destabilizaciju zemlje", što je u svom govoru u predizbornoj kampanji izjavio još 2012.


Ukrajinski novinar Мihail Mishishin navodi da je ovo "bolan napad na Rusiju, ali nikako fatalan".

"Očito je da su u Rusiji provokatori zaključili kako bi bilo dobro eliminirati jednog od potencijalnih vođa oporbenih prosvjeda. Mrtvi Nemcov će Zapadu biti korisniji od živog. U svakom slučaju, u Rusiji je pokrenuta revitalizacija protestnog raspoloženja. Ako se situacija bude razvijala u smjeru planiranog Maidana, uskoro ćemo vidjeti borbe za postavljanje stalnoga prosvjednog kampa, prosvjede na trgovima i moguća masovna ubijanja prosvjednika.

Mislim da će u Rusiji autori Obojene revolucije malo odstupiti od uobičajenog scenarija Maidana i koristit će povijesno iskustvo rušenja ruskih careva. Scenarij ruskog Maidana će vjerojatno biti takav. Dakle, tradicionalno ruska revolucija u režiji State Departmenta", piše Mihail Mishishin.

"Ubojstvo Borisa Nemcova u Rusiji nema drugog značenja osim stvaranja dubokih podijela među Rusima na pristaše i protivnike vlasti. U tom ubojstvu nema ničega "svetog", osobnog, niti revolucionarnog. Ne! Ovo je ubojstvo bilo sklopka za aktiviranje stanovništva prema načelu "odobravati - protiviti se". Sada je došlo vrijeme da se Rusi pripreme za Maidan. Iako ljudi te zemlje znaju što znači Obojena revolucija, u svakom slučaju, to je velika šteta. Maidan znači žrtvu i rat. Nadam se da se Rusija pripremila za neizbježno i zna što treba učiniti", završava ukrajinski analitičar.

Zapadni mediji uglavnom prenose vijest "kako je Nemcov ubijen na najsigurnijem mjestu u Moskvi - pred samim vratima predsjednika Putina".

Previđa se činjenica da je Boris Nemcov bio marginalan političar i gotovo nikakva opasnost za predsjednika i vladu. Ukrajinski novinar Mishishin je u pravu kada kaže da je Nemcov Zapadu korisniji mrtav nego živ.

Teško je da će američki senator John McCain žaliti pretjerano nad ubijenim Borisom Nemcovim, iako je u lipnju 2013. na svom Twitter profilu napisao: "Drago mi je da vidim moje prijatelje Borisa Nemcova i Vladimira Kara-Murzu, dva velika borca za ljudska prava u Rusiji!". Vjerojatnije je da će John McCain i stratezi Obojenih revolucija pokušati "kapitalizirati" ovo ubojstvo na sutrašnjem prosvjedu u Moskvi, na kojem, srećom, neće i osobno sudjelovati.

Istorija ima običaj da se ponavlja. Argentina prolazi kroz sličan proces kroz koji je prolazila Rusija nakon što ju je Vladimir Putin preuzeo od Borisa Jeljcina početkom 21. veka. Federalna vlast u Buenos Ajresu se sada bori da utvrdi svoju ekonomsku i političku moć.

Nažalost, Buenos Ajres je suočen sa opozicijom koju čine stari režim i oligarsi koji sarađuju sa SAD. Ove sile se protive većim nacionalnim projetkima, renacionalizaciji većih kompanija i jačanju izvršnog ogranka vlasti. Što se toga tiče, okršaji argentinske predsednice Kristine Fernandez de Kirhner sa njenim protivnicima podsećaju na Putinove okršaje sa ruskim oligarsima i političarima koji su želeli da potčine Rusiju Vol Stritu i Vašingtonu.

Svaka moguća prilika se koristi za oslabljivanje argentinske vlasti. Predsednica Fernandez de Kirhner je čak javno optužila svoje domaće protivnike i SAD da sarađuju kako bi promenili režim. Kada je ISIS pretio da će je ubiti 2014. godine, ona je tvrdila da u stvari Vašington pokušava da je ubije jer Vašington kontroliše ISIS.

Smrt Alberta Nismana

Poslednji okršaj argentinske vlasti je počeo u januaru 2015. godine istog dana kada su Izraelci ubili iranskog revolucionara, brigadnog generala Muhameda Alahdadija u Siriji. Tada je specijalni tužilac Alberto Nisman pronađen upucan u glavu u kupatilu svog zaključanog apartmana 18. januara 2015. godine.

Nisman je istraživao eksploziju zgrade koja je pripadala Argentinskoj izraelskoj zajedničkoj asocijaciji (AMIA) iz 1994. godine narednih 10 godina. Njemu je zadatak ponovo poverio predsednik Nestor Kirhner, pokojni muž trenutne argentinske predsednice 2003. godine.

On je par dana pre ubistva objavio tvrdnje protiv argentinske predsednice Kristine Fernandez de Kirhner i ministra spoljnih poslova, Hektora Timermana, koji je i sam Jevrej. Nisman je naveo da su „iranski zvaničnici isplanirali i finansirali napad, da je Hezbolah, saveznik Irana u Libanu, izveo napad, a da je predsednica de Kirhner sve to zataškala kao deo ugovora o isporuci iranske nafte u Argentinu“.

Jevrejski novinar, Damjan Pahter, koji je pobegao iz Argentine nakon Nismanove smrti, dodao je ulje na vatru, iskritikovavši argentinsku vladu iz Izraela. Pahterov članak je Argentinu uporedio sa nacističkom Nemačkom.

Pre nego što nastavimo dalje, važno je dodati da za deset godina istrage Alberto Nisman nije uspeo zvanično da optuži Iran niti Hezbolah. Takođe je otkriveno da se Nisman često konsultovao sa SAD povodom slučaja i da ga je Roland Nobl, bivši šef Interpola, optužio da je lagao o optužbama u okviru slučaja AMIA.

Nismanova smrt je označena kao samoubistvo. Međutim, tajming Nismanove smrti je veoma sumnjiv. On je umro samo nekoliko sati pre nego što je trebalo da svedoči pred argentinskim Kongresom. Argentinska vlast je izjavila da je njegova smrt iscenirana kako bi poljuljala vlast. Ova tvrdnja je u potpunosti tačna.

Boris Nemcov, vodeći opozicijski političar u Rusiji, ubijen je večeras na ulici usred Moskve, javljaju tamošnji mediji.


Ubijen je u neposrednoj blizini Kremlja dok se šetao s neimenovanom ženskom osobom.

Nekoliko osoba izašlo je iz automobila koji se zaustavio tik do Nemcova, ispalili su nekoliko hitaca u njega, ponovno sjeli u automobil i pobjegli.

Rođen u Sočiju, doktorirao matematiku i fiziku u 25. godini, Nemcov je u politiku ušao kao aktivist, prosvjedujući protiv gradnje novog nuklearnog reaktora nakon katastrofe u Černobilu.

Guverner Njižni Novgoroda postao je 1991., a šest godina kasnije Jeljcin ga je pozvao u vladu. Bio je mlad, zgodan, inteligentan, tako popularan da se pričalo da bi mogao naslijediti Jeljcina.

San je propao s ruskom ekonomijom 1998. i neočekivanim uzletom Vladimira Putina. Njih su dvojica na početku surađivali, ali Nemcov je nakon uhićenja Mihaila Hodorkovskog 2003. postao žestoki Putinov kritičar.

Zlatko Dizdarević je valjda najpozvaniji čovjek na ovim prostorima za razgovor na temu Bliskog Istoka. Umirovljeni bosanskohercegovački diplomat, nekadašnji novinar i urednik Oslobođenja, trenutno kolumnist riječkog Novog lista, trideset se godina bavio ovim područjem svijeta. Bio je dopisnik iz Kaira, izvještavao je iz Libanona, Izraela, Alžira, Libije, Tunisa, Iraka i Sirije. Nakon završetka mandata veleposlanika BiH u Republici Hrvatskoj, 2008. godine imenovan je veleposlanikom BiH u Jordanu, Amanu, s akreditacijom u Siriji, Iraku i Libanonu. Svoja iskustva ovdašnjoj je javnosti prenosio putem sjajnih analiza i brojnih knjiga koje je napisao u minulim desetljećima. Dizdarević je u ponedjeljak bio jedan od govornika na tribini Centra za mirovne studije na kojoj se raspravljalo o perspektivama palestinsko-izraelskog odnosa i humanitarne krize u Pojasu Gaze. H-Alter je tom prilikom razgovarao s Dizdarevićem o palestinskom pitanju, ali i o brojnim srodnim globalnim temama.

Intervju:

Bili ste u Jeruzalemu 1987. kad je počela prva Intifada. Jeste li tada mogli očekivati da će 2015. godine Gaza biti najveći logor na svijetu?

Moram priznati da nisam. Zajedno s prijateljem Hidom Biščevićem, tadašnjim novinarom Vjesnika, napisao sam knjigu s naslovom Vrijeme odluke. Zaista smo mislili da je to prijelomna činjenica koja će definitivno ubrzati raspetljavanje palestinsko-izraelskog čvora. Činilo se da je količina muke, jada, pritiska i laži tolika da se to jednostavno ne može više produžiti. Očigledno smo se prevarili. Trideset godina nakon, ništa od toga što se tada tražilo nije okončano. Naprotiv, sve je više radikaliziran taj, po meni, duboko pogrešan pristup međunarodne politike i samog Izraela. Umjesto da se ide na rješenje u kojem će palestinska država biti jedini pravi garant sigurnosti Izraela, išlo se na radikalizaciju teorije po kojoj je militarističko-sigurnosna mantra kroz okupaciju jedino rješenje za Izrael, što po mom mišljenju nije točno. Već je tada, naime, demantirana desetljećima uvriježena teza da Palestinci nikad neće priznati državu Izrael.

Je li palestinsko pitanje - svo licemjerje, kršenje ljudskih prava i kreiranje faktičkog apartheida - ultimativni moralni debakl međunarodne zajednice, koji traje već gotovo stotinu godina i ne pokazuje nikakve naznake da se promijeni?

Mislim da jest. Mislim da je to prvi teren na kojem se počelo pokazivati da je sila puno značajniji element u međunarodnoj politici od diplomacije, koegzistencije i potrage za dobrim rješenjem. Postalo je jasno da je kroz razne geostrateške interese, snagu financijskog lobija i drugih odnosa u svijetu, svaka konstrukcija moguća ako iza nje stoji dovoljno sile i lobističkih interesa. Na tribini sam rekao da je prva činjenica u kojoj se pokazalo da odluke međunarodne zajednice, uključujući UN, ne znače ništa ako je u pitanju interes druge vrste, bilo sovjetsko i američko priznanje Izraela. Priznali su Izrael deset minuta nakon što se on samoproglasio, a dva mjeseca prije nego što je rezolucijom o podjeli Palestine to omogućeno. Tada je već postalo jasno da su dobra volja, odluke i teoretsko podržavanje međunarodnog poretka jedno, a gola snaga nešto sasvim drugo. Prošle su godine tri od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, zaduženih za očuvanje međunarodnog poretka, rekle da će bez obzira na Vijeće udariti po Siriji. Ako oni na taj način podrivaju UN, sinonim međunarodnog poretka koji bi teoretski trebali čuvati, kakav god bio, to je dokaz je da je međunarodni poredak postao sprdnja, i da je de facto potpuno u funkciji partikularnih interesa.

Kao dugogodišnji diplomat i novinar koji je dosta vremeno boravio na tim prostorima, možete li reći je li grabež resursa, kad se ogole fraze međunarodne zajednice o uvođenju demokratskih procesa i ljudskih prava u zemlje Bliskog Istoka, ali i drugdje, zapravo ključ za intervencije kojima svjedočimo već desetljećima, nešto intenzivnije u zadnjih petnaest godina?

Apsolutno. To sam se uvjerio hodajući po tim prostorima. Izvan energije i geostrategije prostora ništa drugo nije posebno bitno. Druga je stvar što se u funkciju tih interesa ubacuju ili provociraju ili proizvode svi ostali elementi, poput nacionalnih, vjerskih ili povijesnih strasti i animoziteta, raskoli između šijita i sunita, kršćana i muslimana itsl. To su operativni mehanizmi u igri čiji je jedini cilj zauzimanje energije, vode i hrane, ključnih resursa kojih je sve manje. Mislim da je korporativno-pljačkaški interes izgubio svaki osjećaj za bilo kakvu dimenziju osim interesne. Kad se to prevede na pojednostavljenu priču, iz međunarodnog poretka koji je rodila pobjeda u Drugom svjetskom ratu, koji se zasnivao na pravdi i istini, prešli smo u novi sustav u kojem postoje samo pobjednici i gubitnici. Ta priča nema granica, nacija, rase ili vjere, sve dok te kategorije ne zatrebaju za manipulacije.

Koliko najmoćnije svjetske sile upravo zbog korporacija intenzivno rade na dezintegraciji bliskoistočnih suverenih država? Ne, dakako, samo bliskoistočnih.

Ujedinjene nacije nisu potrebne Americi da bi kontrolisala međunarodni poredak. Pošto se globalne transakcije mahom odvijaju u dolarima, Sjedinjene Države mogu isključiti neposlušnu državu iz finansijskih tokova. To američko Ministarstvo finansija poredi s „neutronskom bombom”, oružjem moćnijim od konvencionalnog, koje je primenjeno i na Rusiju zbog ukrajinske krize. Sada se u Iranu plaše da će geofinansijski rat postati još žešći jer ministar finansija postaje drugi čovek CIA, kaže Alaster Kruk, direktor Foruma za sukobe, stacioniranog u Bejrutu.

Bela kuća je razmatrala naoružavanje trupa vernih Kijevu. Da li je to bila pretnja kako bi Putin prihvatio primirje u Ukrajini ili znak da ekonomski rat protiv Rusije ne ide po planu?

Geofinansijski rat nije bacio Putina na kolena a sankcije su imale užasne posledice po Evropu. Partije centra su kolabirale. Možete podržavati mere štednje ili svoju nacionalnu biračku bazu, ali ne i oboje. U Grčkoj se levica ujedinila sa desnicom na antineoliberalnim pozicijama. Širom Evrope, naročito su se stranke s desnice otvorile prema Rusiji. Neraspoloženje jača i zato što, dok evropski izvoz u Rusiju opada, američki raste.

Koliko još Rusija može izdržati? Privreda joj je loše stajala i pre sankcija.

Niko ne zna. Rusija danas nije ona iz 1989. godine. Devalvirala je rublju, pa su joj prihodi u toj valuti neumanjeni. Osamdesetih godina bila je međunarodni dužnik, sada je neto kreditor. Deficit će joj biti samo 0,5 odsto BDP-a. Ranjivost Amerike je u tome što je pad cene nafte izazvao neproporcionalan rast dolara, dok se valute drugih proizvođača energije sunovraćuju, a njihovi dolarski dugovi rastu - ne znamo još koliko. Taj nepoznat, ogroman iznos u dolarima opterećuje zapadne strukture koje drže te dugove. Zbog devalvacije, sav novac uložen u tržišta u razvoju, u vreme dok su davala veći prinos, pretvara se u sumnjive i loše zajmove. Usred smo rata valutama, koje na sve strane očajnički fluktuiraju. Pala je i vrednost deonica.

Samo godinu dana posle „Evromajdana“, kada su aktivisti optužili bivšeg predsednika Viktora Janukoviča za prekomernu upotrebu sile protiv demonstranata, nove ukrajinske vlasti otišle su korak dalje.

Video-snimak postavljen na Jutjub prikazuje interventnu jedinicu ukrajinske policije kako protiv mirnih demonstranata, među kojima su bili uglavnom žene i penzioneri, koristi pendreke i preti da će otvoriti vatru.

Ukrajinska Vlada koristila je teško naoružane specijalne policijske snage u Kijevu kako bi razbila demonstracije održane u znak protesta protiv vladinih mera smanjenja troškova.

Kako bi pokazali koliko su ozbiljni, policajci su pretili da će pucati u masu ako ih iko napadne.

Snimak koji je postavljen na Jutjub prikazuje policiju kako koristi pendreke protiv demonstracija na kojima su mahom učestvovali žene i penzioneri.

„Ne radimo ništa nezakonito, samo stojimo ovde“, doviknuo je neko iz mase policiji, ali to nije bilo dovoljno Porošenkovim maskiranim ljudima, nego su počeli da razbijaju mirne demonstracije otimajući transparente i gurajući ljude.

„Ako nas neko pipne, pucaćemo!“, urlao je policajac prema masi.

Pre četiri dana je Si En En objavio snimak iz iračke provincije Al-Anbar na kojoj se vide američke jurišne puške, oklopna vozila, ručni bacači i druga vojna oprema kojom se u ratnim pohodima služe islamisti takozvane „Islamske države“.

Nešto ranije je penzionisani američki general Vesli Klark za CNN priznao da je Pentagon naoružavao IDIL kako bi uništio libanski šiitski pokret Hezbolah.

S druge strane, portal Infowars javlja „kako Odbor za nacionalnu bezbednost i odbranu iračkog parlamenta poseduje fotografije dva britanska aviona koja su dostavljala oružje IDIL-u, a koja su oborena od strane iračke protivvazdušne odbrane. Lider odbora, Hakem Al-zamela, ovu je informaciju preneo Vrhovnom islamskom veću Iraka.

Ovaj su incident preneli inostrani i alternativni mediji, ali je prećutan od najvećih medijskih kuća i agencija u SAD-u i Evropi.

Visoki irački zvaničnik Hakem Al-Zamela je dodao da vlada u Bagdadu prima gotovo svakodnevna izveštaja bezbednosnih snaga u provinciji Al-Anbar u kojima stoji da IDIL redovno dobija oružje pošiljkama iz vazduha.

Al-Zamela je dodao da Vašington podržavanjem „Islamske države“ želi stvoriti haos u Iraku, a i ostali irački zvaničnici su takođe nezadovoljni ovakvim razvojem događaja.

„Na područjima oslobođenim od IDIL-a otkrili smo oružje proizvedeno u SAD-u, evropskim zemljama i Izraelu“, za portal Al-Ahad je izjavio Khalaf Tarmouz, lider pokrajinskog veća Al-Anbar.

„Američko oružje je pronađeno u oslobođenom području regije Al-Bahdadi, 200 km severno od Bagdada, a evropsko i izraelsko oružje je otkriveno u Ramadiju. SAD dostavlja oružje IDIL-u pod izgovorom da u Pentagonu ne znaju tačne položaje islamističkih militanata i tim tvrdnjama pokušavaju iskriviti stvarnost „, rekao je Tarmouz.

U decembru su iranski državni mediji tvrdili da američki vojni avioni iz vazduha dostavljaju oružje na područja pod nadzorom „Islamske države“.

Infowars je tada pisao: „Irački dobrovoljci koji se bore u Jatribi i Baladi i regionima Salahudin, Al-Anbar i Dijala u Iraku govore kontinuiranim vazdušnim pošiljkama oružja koje SAD dostavlja IDIL-u.“

U oktobru je jedan pošiljka oružja pala u ruke IDIL-a u blizini grada Kobanija na severu Sirije. U novembru su irački obaveštajni izvori naveli da SAD aktivno snabdeva IDIL oružjem.

„Irački obaveštajni izvori su ponovo tvrdili da su američki vojni avioni bacili nekoliko tereta vojne pomoći teroristima IDIL-a, koja im je bila potrebna da izdrže opsadu iračke vojske, snaga bezbednosti i narodnih milicija. Važno je reći da SAD uvek šalje takvo oružje samo onim grupama koje sarađuju sa Pentagonom, što znači da SAD igra važnu ulogu u naoružavanju IDIL-a „, navodi se u izveštaju.

U julu su takođe u Bagdad pristigla brojna izveštaja sa terena o američkom oružju zarobljenom kod islamista IDIL-a, piše Infowars.

Osim borbenih oklopnih vozila, tenkova i artiljerije koje je IDIL ranije zarobio u borbama protiv iračke vojske, otkrilo se da islamistički militanti poseduju i 50 američkih artiljerijskih baterija 155mm M-198 i 4000 mitraljeza PKC. Ovo sofisticirano oružje je IDIL od terorističke grupe pretvorilo u vojsku sposoban da vodi konvencionalne ratove u Iraku i Siriji.

Međutim optužbe koje dolaze iz samog Komiteta za nacionalnu bezbednost Iraka su više nego ozbiljne, posebno ako je reč, kako tvrdi Hakem Al-Zamela, dokazima o dostavi oružja od strane Velike Britanije i obaranju dva britanska aviona od strane iračke protivazdušne odbrane.

„Iračka je vojska oborila dva britanska aviona koj su dostavljala oružje teroristima IDIL-a u provinciji Al-Anbar. Odbor za nacionalnu bezbednost i odbranu iračkog parlamenta ima pristup fotografijama oba oborena britanska aviona koji su isporučivali oružje „, izjavio je Hakem Al-Damela i dodao“ kako je irački parlament s tim u vezi zatražio zvanično objašnjenje od Londona „.

Al-Zamela je dodatno istakao kako SAD žele haos u provinciji Al-Anbar i zbog blizine gradova Karbale i Bagdada ne želi da IDIL bude do kraja poražen. Osim toga, rekao je i da je takozvana „međunarodni antiteroristička koalicija“ glavni uzrok IDIL-ovog opstanka u Iraku.

On je istakao da su članovi njegovog odbora u više navrata dokazali da su američki avioni teroristima iz vazduha dostavljali napredno oružje, uključujući i ono protivavionsko. Vlada u Bagdadu je zbog toga osnovala istražnu komisiju koje će o tom pitanju provesti sveobuhvatnu istragu.

Al-Zamela je naveo da je odbor prikupio podatke i dokaze od strane očevidaca, uključujući i iračke vojne oficire i zapovednike lokalnih narodnih milicija.

„Ti će dokumenti biti dati istražnoj komisiji, a onda ćemo preduzeti potrebne mere kako bi zaštitili irački vazdušni prostor“, rekao je Hakem Al-Zamela.

„Međunarodna koalicija je samo izgovor za zaštitu IDIL-a i slanja opreme i oružja toj terorističkoj grupi“, rekao je Jome Divan, član Bloka Al-Sadr u iračkom parlamentu i dodao „kako kolaicija nikada nije gađala ključne položaje IDIL-a u Iraku“ .

Zastupnik iračkog parlamenta Majid Al-Gharavi je izjavio da prema dostupnim podacima može potvrditi da su američki avioni IDIL snabdevali ne samo u provinciji Salahuddin, nego iu drugim delovima zemlje.

Dodao je „kako SAD i međunarodna koalicija nisu ozbiljni u borbi protiv IDIL-a, jer imaju takvu tehnologiju kojom bi IDIL mogli uništiti u jednom mesecu“.

Ruski predsjednik Vladimir Putin i ciparski predsjednik Nicos Anastasiades potpisali su u srijedu ugovor koji ruskim ratnim brodovima omogućuje ulazak u ciparske luke.

"Potpisali smo više dokumenata o vojnoj suradnji. Na primjer, o ulasku naših brodova u ciparske luke", rekao je Putin novinarima.

Veze Rusije i Zapada naglo su se kvarile kako je jačala ukrajinska kriza, ali Putin tvrdi da će brodovi kojima je dopušteno da uđu u ciparske luke uglavnom sudjelovati u međunarodnoj borbi protiv terorizma i piratstva.

"To nikoga ne bi trebalo zabrinuti", rekao je Putin.


Cipar uvelike ovisi o ruskom ulaganju pa je u srijedu taj ugovor pokušao prikazati kao manje bitan, ocjenjuje Reuters, i tvrdi da Rusija oduvijek ima pravo pristupa ciparskim lukama. Jedan vladin izvor kaže kako je to sad samo prvi put formulirano posebnim dokumentom.

Rusija pokušava ojačati veze s pojedinačnim članicama Europske unije, ponajviše s Ciprom, Mađarskom i Grčkom jer je 28-člana Unija, zajedno sa Sjedinjenim Državama Moskvi zbog njezine uloge u ukrajinskome sukobu uvela kumulativne sankcije.


Dužnosnici u Bruxellesu strahuju da je toj politici cilj slabljenje EU-ove odlučnosti i sprječavanje daljeg jačanja sankcija.

Rusija traži sredozemne luke za svoju mornaricu otkako je zbog borbi između snaga predsjednika Bashara al-Assada i pobunjenika ostala bez remontne baze u Siriji. Sve četiri godine sirijskog sukoba Putin podupire Assada.

Američka televizijska mreža CNN je zapala u iznimno neugodnu situaciju prikazivanjem slike ruskog predsjednika Vladimira Putina u vrijeme priloga u kojem se govori o identitetu militanta takozvane "Islamske države" poznatom kao Džihadi John.

Slika Vladimira Putina se na ekranu pojavila navodno zbog tehničkih problema u vrijeme kada je novinar CNN-a čitao vijest o identitetu terorista Džihadi Johna, koji se redovito pojavljuje zamaskiran na snimkama pojedinačnih i masovnih smaknuća talaca te radikalne islamističke skupine.

BBC navodi da se Džihadi John zapravo zove Muhamed Emwazi i da je prije odlaska u Siriji živio u zapadnom Londonu. Od ranije je poznat britanskim sigurnosnim službama, koje ranije nisu otkrile njegovo pravo ime iz operativnih razloga.