Drevni Filistejci, čije je porijeklo desetljećima predstavljalo zagonetku za znanstvenike, došli su na Bliski istok iz južne Europe prije više od 3000 godina, pokazalo je novo DNK testiranje.

DNK analiza je provedena na kosturima koje su iskopali arheolozi u Izraelu 2016. godine, navodi se u studiji objavljenoj u srijedu u stručnom časopisu Science Advances.

Filistejci su u Bibliji opisani kao najveći neprijatelji Izraelaca. Div Golijat bio je Filistejac kao i Dalila zbog koje je stradao legendarni ratnik Samson.

Zbog njihove loše reputacije, ime im je postalo sinonim za neciviliziranost. Unatoč tome što su bili poznati, otkuda su došli prije nego što su se naselili na području koje je sada južni Izrael i Gaza ostalo je zagonetkom.

Bilo je različitih teorija, od toga da su im preci s Egeja ili sjevernog Levanta ili da su zapravo lokalna kultura.

"Naša studija pokazala je po prvi put da su Filistejci došli u ovu regiju u 12. stoljeću prije Krista", rekao je Daniel Master, voditelj arheološkog tima u Aškelonu, priobalnome gradu u kojemu je otkriveno prvo filistejsko groblje.

Više od stotinu uzoraka kostura poslano je njemačkom Institutu Max Planck. DNK je pronađen kod njih 10, uglavnom u unutarnjim kostima uha.

Iako DNK sugerira da potječu iz južne Europe, ipak treba uzeti u obzir da postoje neka ograničenja vezano uz testiranje 3000 godina stare DNK, kaže Michal Feldman, arheo-genetičarka kojia je radila na studiji.

"Komponenta naslijeđena od predaka potječe iz Europe, ili konkretnije iz južne Europe, tako da su preci Filistejaca morali prijeći Sredozemlje i došli su u Aškelon negdje između kraja brončanog doba i početka željeznog doba", istaknula je ona.

"Puno bi više mogli reći da smo imali još podataka, mogli bi na primjer preciznije ukazati na izvor ove migracije", kazala je.

Kada je gen neandertalaca prvi put sekvenciran u 2010. godini i upoređen sa našim, naučnici su primetili da se njihovi geni takođe pojavljuju u našoj DNK. Zaključak je bio neizbežan: naši preci su se razmožavali sa drugom vrstom, sada izumrlih ljudi, koji danas žive u našim genima.

Ubrzo posle, 2012. godine, sekvenciran je gen Denisovana, koji je otkrio slične slučajeve ukrštanja. Rezultat je da je naša DNK danas prošarana delovima drevnih ljudskih grupa koje nisu preživele do današnjih dana. Geni iz Denisovana i Neandertalaca nisu prisutni u svim DNK - na primer, neki afrički narodi ih nemaju, dok Evropljani imaju samo neandertalske gene.

S jedne strane, nije šokantno to što DNK drugih ljudskih grupa postoje u nama. Današnji čovek je rezultat milionskih godina evolucije; možemo nabrojati brojne drevne vrste među našim precima. Međutim, neandertalski i denisovanski doprinosi našoj genetičkoj strukturi dogodili su se nedavno, nakon što se H. sapiens već odvojio od drugih ljudskih grupa. Ta zbijanja, koja se nazivaju i introgresijama, nisu stvorila novu vrstu ljudskog bića nego su obogatili već postojeću. Neke od osobina koje smo stekli i dalje su relevantne za naš današnji život.

Neki dokazi takođe ukazuju na to da u našoj DNK može biti gena više od dve grupe ljudi, koje istraživači ponekad nazivaju "loza duhova".

Njemački i kurdski arheolozi otkrili su, zahvaljujući suši, 3400 godina staru palaču u koritu Tigrisa, objavilo je njemačko sveučilište.

Kompleks koji se prostire na najmanje dvije tisuće kvadratnih metara bio je dio kraljevstva Mitani, drevne države koja je vladala današnjom Sirijom i Anadolijom, otkrilo je Sveučilište u Tuebingenu.

Arheolozi su palaču otkrili prošle jeseni te su potom imali samo tri tjedna da ju istraže prije nego što vodostaj rijeke ponovno poraste.

Ruski znanstvenici su u pećini blizu obale Crnog mora našli ostatke divovske prethistorijske ptice koja je moguće živjela pored prvih ljudi na tom području.

Procjenjuje se da je ptica nalik noju živjela prije 1,5 do dva milijuna godina i najveća je otkrivena ptica na sjevernoj polutci, po istraživanju objavljenom u časopisu Vertebrate Paleontology.

Bila je viša od 3,5 metra i izgleda da nije mogla letjeti ali je brzo trčala iako je bila teška oko 450 kilograma.

Naučnici su uspjeli da ponovo identifikuju 16 geoglifa iz misterioznih Naska linija. Jedan crtež, za kojeg se ranije mislilo da predstavlja kolibrija ponovo je klasifikovan kao ptica "Hermit thrush". Istraživači su otkrili još jedan dio slagalice koji se odnosi na drevne Naska linije, i ne, još uvjek ne misle da su ih napravili vanzemaljci.

Koristeći poboljšane tehnike iz različitih disciplina, grupa japanskih naučnika za životinje preispitivala je i ponovo identifikovala 16 ptica geoglifa koji se protežu preko pustinjskih ravnica u Peruu i utvrdile da su mnoge ptice prikazane na drevnim geoglifima zapravo vrste koje su strane za ovu zemlju. Što nas čini korak bliže otkrivanju zašto su ove ptice isklesane na Zemlji prije 2 000 godina.

Do sada su ptice na ovim crtežima identifikovane na osnovu opštih osobina prisutnih na svakoj slici, istakao je koautor studije Masaki Eda iz Univerzitetskog muzeja Hokkaido. Da bismo identifikovali ptice pažljivo smo uočili oblike i relativne veličine kljunova ptica, glave, vrata, tijela, krila, repa i stopala i uporedili ih sa onima modernih ptica u Peruu.

Naska linije se često smatraju 8. čudom svijeta i sagrađene su od strane Naska naroda između 400 i 1000 godine Nove ere.

To su spektakularne linije koje se prostiru kilometrima i kilometrima daleko da bi formirale različite geometrijske obrasce i životinje, toliko velike da se mogu potpuno vidjeti jedino sa neba. Neke linije su dugačke i po 50 kilometara.

Naska linije obuhvataju 800 ravnih linija i 300 geometrijskih figura kao što su spirale, trokuti i najpoznatije, prikazi 70 biljaka i životinja, uključujući pauke, kaktuse, kitove,... i naravno ptice.

Ovi drevni prikazi ptica su prvobitno identifikovani kao lokalne vrste flaminga, patke, rugalice i guano ptice. Međutim, prema ovoj novoj studiji mnoge ptice su možda bile vrste koje nisu porijeklom sa područja Perua kao što su pelikan ili papiga.

Zbog svoje duge i tanke krošnje, kratkih nogu, ti prsta i dugog repa s izduženim srednjim dijelom geoglif PB68A-cf1 ponovo je klasifikovan kao pustinjak. U Peruu, dugi i šiljati repovi javljaju se samo u pustinjama, dok su rašljasti repovi u obliku popatica. Nova studija je objavljena u časopisu Journal of Archaeological Science: Reports.

U dalekoj prošlosti sjevernih britanskih otoka drevni ljudi nisu živjeli samo na kopnu. Izgradili su tisuće misterioznih umjetnih otočića diljem današnje Škotske, Irske i Walesa, piše Science Alert.

Otočiće koje na engleskom govornom području nazivaju crannog (umjetan otok), gradile su prapovijesne ruke u hladnim vodama rijeka, jezera i morskih uvala.

Stariji od Stonehengea

Arheolozi su do sada iznosili samo pretpostavke o njihovoj starosti. Smatrali su da potječu iz željeznog doba i da su prvi put konstruirani oko 800 godina pr. n. e. No prema najnovijoj studiji, čini se da su ove tajanstvene formacije nastale mnogo ranije, odnosno tisućama godina prije nego što se to mislilo.

Znanstvenici su pomoću datiranja ugljikom-14 otkrili da neki od tih umjetnih drevnih otočića potječu još iz 3640. do 3360. godine pr. n. e. To bi značilo da su stari oko 5500 godina i da su napravljeni čak prije svjetski poznatog Stonehengea.

"Ti otočići ukazuju na to da su prije nekoliko tisuća godina drevni ljudi uložili golem trud kako bi izgradili malene otoke. Radili su ih tako da su na jedno područje gomilali puno tona stijenja i kamenja'', rekao je arheolog Fraser Sturt sa Sveučilišta Southampton.

Bogato podvodno nalazište

Sve je krenulo 2012. godine kada je Chris Murray, bivši ronilac Kraljevske mornarice, istraživao područje oko umjetnog otočića Loch Arnish koje se nalazi usred jezera u Škotskoj. Naišao je na neočekivano podvodno nalazište, odnosno na velik broj vrlo dobro očuvanih neolitskih posuda.

Uskoro su arheolozi krenuli u svoju potragu i uz taj otočić, istražili i druge na tom području. Našli su oko 200 keramičkih posuda, a pored umjetnog otoka Loch Bhorgastail, uočili su i drvene grede koje su drevni ljudi vjerojatno koristili kako bi stabilizirali kamenu konstrukciju.

Ponekad je do otočića izgrađen pristup od kamena, a ponekad ne.

Tu je počelo, postavili su temelje materijalnih dokaza da je "sveta biljka" u temeljima dijela tradicije judaizma, kršćanstva i islama

Bila im je to očito sveta biljka, ona pomoću koje su stupali u dodir sa svijetom duhova. Ako već ne i u nekim drugim prilikama, onda barem pri sahranama svojih ljudi, uzimali bi drvene posude, u njih stavljali užareno kamenje, a onda na njih dijelove svete biljke, odnosno kanabisa.

Sedmero znanstvenika sa Sveučilišta Kineske akademije znanosti i njemačkog Instituta Max Planck dokazali su do sada najstarije korištenje kanabisa kao rekreativne droge, konkretno u ovom slučaju u duhovnom, odnosno vjerskom životu prije najmanje 2500 godina. U članku objavljenom u Science Advances oni objašnjavaju da su do otkrića došli proučavajući predmete s drevnog groblja Jirzankal u dolini rijeke Tashkurgan. To područje danas je krajnji zapad NR Kine, odnosno njene pokrajine Xinjiang.

Znanstvenici iz nekoliko različitih područja, analizirali su, između ostalog, 10 drvenih posuda s kamenjem što su ih pronašli u grobovima nedaleko od tadašnjeg naselja. Posude i kamenje imali su očite tragove gorenja i znanstvenike je zanimalo o čemu je riječ, što su to stanovnici u tom dijelu planina Pamira ritualno spaljivali pri sahranjivanju svojih bližnjih. Prvo što su identificirali bilo je da je riječ o biljci.

Potom su ostatke organskog materijala identificirali kao jednu vrstu kanabisa, a kad su pronađene uzorke organske tvari podvrgnuli kromatografskoj i spektrometrijskoj analizi, došli su do otkrića njihovih života.

Dokazali su CBN (kanabinol), kemijski spoj u koji prelazi tetrahidrokanabinol (THC) nakon što oksidira. Slagalica vjerskih i duhovnih običaja prije 2500 godina u dolini rijeke nedaleko od današnje četveromeđe između Tadžikistana, Pakistana, Afganistana i Kine, počela se sklapati sama od sebe.

Tim naučnika iz Rusije i Japana ispitao je glavu praistorijskog vuka pronađenog na periferiji Sibira, javlja lokalni list "Sajberijan tajms". Zanimljivo otkriće moglo bi da rasvetli evolucioni proces ovog predatora.

Divovska lobanja od 40 centimetara 50 odsto je veća od glave savremenog vuka. Glavu sa očuvanim mozgom pronašao je lokalni stanovnik 2018. godine.

Prema rečima naučnika, to su ostaci odraslog vuka starog između dve i četiri godine koji je živeo pre više od 40.000 godina, u doba pleistocena.

"To je jedinstveno otkriće", kaže ruski naučnik Albert Protopopov sa Akademije nauka Jakutije.

​Tim istraživača iz Švedskog muzeja prirodne istorije planira da analizira DNK predatora.

"Mi ćemo ga uporediti sa modernim vukovima da bismo razumeli kako se vrsta razvila i rekonstruisala svoj izgled", objasnio je on.

Japanski paleontološki i medicinski profesor Naoki Suzuki sa Univerziteta Jikei u Tokiju, koji je izradio kompjuterizovanu tomografiju ostataka, potvrdio je da je vučji mozak "u dobrom stanju".

Arheolozi su u Gvatemali otkrili do sada najveću poznatu radionicu majanskih figurica, koja je bila zakopane više od hiljadu godina. U toj radionici su se masovno proizvodile vrlo detaljno izrađene figurice koje su najverovatnije imale značajnu ulogu u političkim običajima Maja.

Otkriće ove radionice bilo je potpuno slučajno. Brent Vudfil, arheolog sa Univerziteta Vintrop u Rok Hilu, u Južnoj Karolini, saznao je za nju od prijatelja iz grada Koban u Gvatemali, koji su vršili građevinske radove na svom imanju.

Ove figurice su imale ključnu ulogu u političkom i ekonomskom životu Maja

Nekoliko meseci kasnije, Vudfil je došao sa kolegama i na lokalitetu zvanom Aragon započeo iskopavanje i snimanje dronom.

Iako je sama radionica uništena zbog građevinskih radova, arheolozi su uspeli da prikupe više od 400 fragmenata figurica i kalupa za njihovu izradu, kao i na hiljade komada keramike, a to je više nego što je pronađeno u bilo kojoj drugoj radionici Maja.

Uloga figurina u političkom i ekonomskom životu

Ove figurice su imale ključnu ulogu u političkom i ekonomskom životu Maja. Smatra se da su ih društveno-političke vođe poklanjale podanicima i saveznicima kako bi ozvaničili i ojačali važne odnose.

Pretpostavlja se da je radionica u Aragonu bila aktivna od oko 750. do 900. g. To je dosta ranije nego što su arheolozi mislili da je u ovom regionu postojao znamenit gradski centar. Izgleda da je grad koji je postojao na ovom mestu preživeo, pa čak napredovao, dok su obližnji gradovi podlegli političkim previranjima koja su tri veka prožimala svet Maja.

Naučnici se nadaju da bi Aragon mogao da otkrije neke važne dokaze o tome kako se politička i ekonomska moć transformisala tokom ove duge i ponekad teške tranzicije.

Novootkrivena kapija sugeriše da slavni kralj Izraela možda nije bio jedini vladar svog vremena. Nakon više od tri decenije istraživanja na ovom lokalitetu koji se nalazi na Golanskoj visoravni arheolozi su iskopali nešto veličanstveno, gradsku kapiju koja datira još iz vremena kralja Davida za kojeg se pretpostavlja da je vladao između 11 i 10 vijeka prije nove ere.

Otkriće pruža rijedak pogled na drevne civilizacije koje su egzistirale na području Levanta.

Ova kapija otkrivena je na stjenovitom brdu koje gleda na more i nije prva otkrivena na tom području. Prošle godine je pronađena druga kapija koja je identifikovana kao dio biblijskog grada Zer iz perioda Prvog hrama tj. 1000-586 godina stare ere.

Glavni arheolog Rami Arav sa Univerziteta Nebraska je rekao da je malo kapija preostalo iz tog perioda.

Bethsaida je bilo ime grada tokom perioda Drugog hrama, ali i tokom perioda Prvog hrama na istom lokalitetu je postojao grad Zer koji se pominje u Evanđeljju po Jovanu u psalmu 19:35 pored drugih utvrđenih gradova Ziddim, Hammath, Rakkath, Chinnereth, Adamah, Ramah, Hazor.