Egipatski arheolozi otkrili su misteriozni džinovski sakrofag u Aleksandriji, najveći do sada pronađeni kovčeg od crnog granita.

Kraj sarkofaga pronađena je i velika glava od gipsa, koja je najverovatnije predstavljala čoveka koji je u tom kovčegu sahranjen.

Ljudska tela starosti 11 godina pa naviše bila su poređana u bizarnom rasporedu okolo velike kamene grobnice. Osam mladih ljudi leže pokraj nogu dvoje dece u strukturama nalik kovčezima.

Ostali ostaci leže okolo grobnice okruženi ekstravagantnim grobnim predmetima.

Na nekim ostacima jasno su uočljivi tragovi ubodnih rana, ali istraživači nisu potpuno sigurni kako su svi pronađeni pojedinci umrli. Na jednom muškom skeletu vidljive su nasilne povrede na glavi i kuku, slične povredama na drugim ritualnim žrtvama iz Mesopotamije.

"Malo je verovatno da su ova deca i mladi stradali u masakru ili sukobu" rekla je Brena Haset iz londonskog Natural Histori muzeja.

"Pažljivo pozicioniranje tela i dokazi nasilne smrti sugerišu da se ova sahranjivanja podudaraju sa obrascem žrtvovanja ljudi na drugim mestima u regionu".

Većina ljudi zamišlja vikinge kao izuzetno mišićave ratnike sa šljemovima koji imaju rogove, kao brutalne divljake koji su samo pljačkali i ratovali, kao prljavu hordu koja je došla sa sjevera i opustošila sve što je našla ispred sebe.

No, većina mitova o vikinzima, koji su popularni i danas, nastala je kroz propagandu, nakon što su spalili i opljačkali britanske crkve.

Sve do vladavine Viktorije, kraljice Velike Britanije, prikazivani su kao nasilan i barbarski narod. Tokom 19. i 20. vijeka percepcija se promijenila do tačke gdje su doživljavani kao pleme divljaka s rogatim kacigama, bez imalo kulture, prljavi neljudi, nepobjedivi ratnici... Ipak, danas imamo mnogo više uvida u njihov život te uz brojne istorijske zapise i arheološke dokaze imamo priliku da pogledamo iza paravana propagande i saznamo mnogo više o vikinškom dobu, periodu evropske, odnosno skandinavske istorije, koji je trajao od 8. do 11. vijeka.

Dok su neki vikinzi bili vođeni željom za bogatstvom, većina je ipak tražila mirnije ekonomske odnose s okolnim narodima. I nikada nisu nosili šljemove s rogovima.

Nova 3D rekonstrukcija glave Julija Cezara jedinstvena je prilika da vidimo kako je čuveni rimski general izgledao - uključujući i bizarne proporcije njegove lobanje.

Bista je predstavljena u petak, na promociji nove knjige o Cezaru ahreologa Toma Bajtendorpa u Nacionalnom muzeju antikviteta u Lajdenu (Holandija).

Bajtendorp je došao na ideju da rekonstruiše Cezarovu glavu pomoću mermerne biste rimskog vođe koja se čuva u muzeju.

Arheolog i antropolog Maja de Holoži snimila je mermernu bistu 3D skenerom, da bi se zatim poslužila postojećim Cezarovim portretima i popunila šupljine na oštećenim delovima biste.

Nakon toga je od gline napravljena glava, koja ukazuje na to da je mu je lobanja imala neobičan oblik, verovatno zbog teškoća na porođaju.

- Na primer, ima čudnu izbočinu na glavi - rekao je Bajtebdorp.

- Jedan lekar je rekao da se takve stvari događaju tokom teškog porođaja.

Rekonstrukcija Cezarove glave biće izložena u muzeju u Lajdenu do avgusta.

Iako je Jerusalem postao novo sjedište američke ambasade, što je dovelo do eskalacije sukoba, novog nasilja izraelskih sigurnosnih snaga kao i različite reakcije međunarodnih zvaničnika, uzrok ovakve odluke Trumpove administracije ima dugogodišnju pozadinu. Možda se čini da su zapravo ovim činom SAD priznale Jerusalem kao glavni grad Izraela, zanemarujući i rušeći decenijske napore u postizanju sporazuma oko postojanja dvije države i podjele Jerusalem na istočni i zapadni, SAD je, zapravo, već mnogo ranije Jerusalem fokusirao kao izraelski glavni grad. Ono što prošle američke administracije nisu uspjele uraditi, kako kaže Trump, sada je on pretvorio u stvarnost.

Ipak malo je vjerovati da je Trump donio ovakvu odluku u kratkom vremenskom roku. Izraelski lobi proteklih decenija nastojao je učiniti značajniji korak u pritisku na američke administracije da pokrenu pitanje Jerusalema, iako je u mnogim mirovnim pregovorima Jerusalem posmatran kao posebno pitanje, pored pitanja Palestinske državnosti i granica. Geneza gledanja Jerusalema kao isključivo izraelskog ili palestinskog glavnog grada potječe još od vremena uspostave Izraela, a to je posebno stavljeno u fokus nakon Šestodnevnog rata 1967. godine.

Historijski kontinuitet proizraleske politike

Dvdesetog i trećeg oktobra 1995. godine, tokom treće godine Clintonovog mandata, Akt o ambasadi u Jerusalemu (Jerusalem Embassy Act) prošaao je Senat i Zastupnički dom Sjedinjenih Američkih Država, da bi bez predsjedničkog potpisa zvanično postao zakon u novembru iste godine. U Aktu, odjeljak 2, Jerusalem je zvanično priznat kao glavni grad Izraela od 1950. godine. Nadalje, navodi se da je nakon Šestodnevnog rata 1967. godine Jerusalem postao nepodijeljen grad, uvažavajući sveta mjesta svih religija, te da kao takav treba ostati.

Članovi Zastupničkog doma su 1993. godine pisali državnom sekretaru da premještaj ambasade ne treba početi prije 1999. godine, a 1995. godine članovi Senata su također uputili pismo državnom sekretaru da započne premještanje ambasade. U konačnici, Aktom se obrazlaže da Sjedinjene Države priznaju Jerusalem kao glavni grad Izraela, da Jerusalem ostaje nepodijeljen grad, te da premještanje ambasade započne 1999. godine.

Najznačajniji detalj ovog akta, koji je na kraju postao zakon, jeste predsjedničko izuzeće. Predsjednik je imao pravo da odgodi izvršenje ovog zakona na period od šest mjeseci u slučaju da postoji procjena da bi njegova realizacija narušila nacionalnu sigurnost. Također, pri isteku roka, mogao je opet produžiti odgodu na period od šest mjeseci. To je ono što su Bill Clinton, Georg W. Bush i Barack Obama upravo činili tokom svojih dvostrukih mandata.

Međunarodna arheološka ekspedicija otkrila je u istočnoj Kini otiske različitih vrsta dinosaura koji su živjeli na Zemlji prije više od 100 milijuna godina. Zapanjujuća je činjenica da do sada tragova dinosaura nije bilo u ovoj regiji.

Međunarodni tim arheologa iz Kine, Australije i SAD-a otkrio je više od 300 tragova u kineskoj pokrajini Shandong, koji su prema njihovim pretpostavkama tragovi skupine kredačkih dinosaura, koji su živjeli prije 120 milijuna godina", precizira agencija Xinhua.

"Otkriće otisaka dinosaura je pravi šok, jer do sada u regiji nisu pronađeni ostaci dinosaura", tvrdi Wang Xiaoli, ravnatelj Instituta za geologiju i paleontologiju na Sveučilištu Linyi, provinciji Shandong. Prema autoru studije, a nakon detaljne analize, radi se o otiscima sedam različitih vrsta dinosaura.

"Najuzbudljivije" otkriće je skupina od četiri paralelna otiska koju je ostavio Deinonychus, jedna vrsta mesoždera. Prema znanstvenicima, pokazalo se da mišljenje kako su dinosauri živjeli osamljeni, nije ispravno. Dokazi s terena jasno govore da su i dinosauri bili vrlo socijalna bića.

Ostaci tri muškarca stari oko 1.500 godina sa odsječenim nogama i razbijenim lobanjama pronađeni su tokom arheoloških radova u Kembridžširu, u istočnoj Engleskoj.

Ostaci dvojice muškaraca bez nogu postavljeni su pod pravim uglom jedan naspram drugog na području koje je u davna vremena bilo neka vrsta deponije, a ostaci trećeg muškarca pronađeni su u obližnjem rimskom bunaru.

Jedan od najvećih svjetskih naučnika Albert Ajnštajn imao je rasističke stavove, naročito prema Kinezima, otkrivaju njegovi privatni dnevnici sa putovanja.

Nedavno objavljeni dnevnici otkrivaju Ajnštajnove rasističke i ksenofobne stavove.

On je putovao po Aziji i Bliskom istoku od jeseni 1922. do proljeća 1923. godine i u svojim dnevnicima iznio negativne generalizacije o velikim grupama ljudi, kao što su Kinezi, koje je nazvao "ograničenim" i "prljavim".

Rasistički Ajnštajnovi citati objavljeni su u knjizi "Putni dnevnici Alberta Ajnštana - Daleki istok, Palestina i Španija 1922-1923", u izdanju Univerziteta Prinston.

Dolazak u egipatsku luku Port Said Ajnštajn u dnevnicima opisuje kroz susret sa "Levantincima svih boja... kao da su izašli iz pakla", koji su se peli na brod i prodavali robu putnicima.

Fizičar opisuje i ljude koje je vidio u Kolombu na Cejlonu:

"Žive u velikoj prljavštini i znatnom smradu. Malo rade, a malo toga im i treba."

Ali, najgori komentari odnose se na Kineze.

Ajnštajn je kinesku djecu opisao kao "mlitavu i ograničenu", uz opasku da će biti "šteta ako Kinezi zamijene ostale rase".

Egipatski arheolozi su otkrili grobnicu staru 3.300 godina, poslednje počivalište staroegipatskog generala Jurhije. Predstava prikazana na jednom od zidnih reljefa te građevine posebno je interesantna.

Grobnicu generala iskopao je tim arheologa predvođen profesorkom egiptologije Univerziteta u Kairu, Olom el Agizi. Iskopana je u Sakari, južno od 4.300 godina stare piramide faraona Unasa. Sakara je značajan arheološki lokalitet, poznata je kao nekropola Memfisa, stare prestonice Egipta, a izuzetno je bogata arheološkim ostacima iz više hiljada godina duge istorije te zemlje.

Hijeroglifski natpisi kao svedočanstvo o životu

Egipatsko Ministarstvo starina izdalo je saopštenje da hijeroglifski natpisi pronađeni na zidovima te grobnice navode da je u njoj bio sahranjen Jurhija, "general armije, upravnik Amonovih poseda i nadzornik imanja Ramzesa Drugog". Natpisi na grobnici pripovedaju o generalovoj karijeri, koja je započela za vreme vladavine faraona Setija Drugog (vladao od 1294. do 1279. g. p. n. e.) i nastavila se pod vlašću Ramzesa Drugog, od 1279. do 1213. g. p. n. e.

Grobnica obuhvata nekoliko prostorija, uključujući kapele, skladišta, predvorje i prostoriju koju su arheolozi nazvali "soba sa statuama". Umetničke predstave koje ukrašavaju "sobu sa statuama" prikazuju pokojnikove vojničke uspehe i odnose sa susednim zemljama. Na jednoj od scena prikazano je kako se iz usidrenih barki istovaruju ćupovi sa kanaanskim vinom.

Izrael je stvoren kao prilično konvencionalna europska kolonija, kako bi ispunila zahtjeve europskog cionističkog pokreta i zadržala zapadna uporišta u arapskom svijetu. Izgrađena na izmišljenoj rasnoj ideologiji koja je usporediva s nacističkim progonima europskih Židova, Izrael je gotovo uspio uvjeriti svijet da je to legitimna nacija. Ali palestinski otpor je to okončao.

Nema potrebe trošiti previše vremena za raspravu o rasnom karakteru židovske države Izrael. Nema sumnje da je izgrađena na "rasnoj" privilegiji i razvila sustav potpunog aparthejda sa stalnim etničkim čišćenjem. Grupa Adalah (2017.) u Izraelu, primjerice, dokumentirala je više od 65 zakona koji Izrael čine rasističkom državom. Najnoviji autoritativni izvještaj Ujedinjenih naroda - od strane američkih odvjetnika Richard Falka i Virginie Tilley (2017.) - jasno pokazuje da je Izrael doista "država aparthejda" i, prema tome, zločinac protiv čovječnosti. Falk i Tilley zaključuju da "situacija u Izraelu i Palestini predstavlja neostvarenu obvezu organizirane međunarodne zajednice da riješi sukob djelomično generiran vlastitim postupcima".

Svih 13 izraelskih premijera od 1948. došli su iz europskih obitelji. Nitko nije došao iz obitelji koja je živjela u Palestini više od jedne generacije. Ipak, svi oni zahtjevaju "pravo na povratak" u mitsku zemlju predaka.

Cionizam je bio i jeste uglavnom sekularni, kolonijalni projekt; ali se oslanjao na religijski mit i došao je nakon stoljeća anti-židovske diskriminacije unutar Europe. Religiozni mitovi bili su iz biblijskih tekstova i ponovnog oživljavanja drugog hrama, jedan dio u suvremenom judaizmu. Ova priča sugerira da židovski narod neće imati svoje društveno i duhovno opravdanje sve dok se njihov Hram, uništen u rimsko doba, ne obnovi u Jeruzalemu (Isaacs 2005).

Misionarske snage iza stvaranja židovske države u Palestini imale su dva razloga. Prva je bila cionistička misija da se kolonizira (ili da se "ponovno zauzme") ono što se vidjelo kao zemlju predaka ili "obećanu" zemlju, temeljenu na svetom pismu. Drugi je bio tražiti utočište od stoljeća diskriminacije protiv europskih Židova, koja je imala svoj užasni vrhunac u nacističkom holokaustu 1933-1945.

Nacistički holokaust, pokušaj genocida europskih Židova, dobro je dokumentiran, unatoč uvjetima rata i uništavanju zapisa i ljudskih ostataka (Gutman i Berenbaum 1998). Nema sumnje o tom velikom zločinu; niti postoji sumnja da su europski Židovi u četrdesetim godinama tražili sigurno utočište od progona u Europi. Ipak, ništa od toga nije opravdalo protjerivanje i etničko čišćenje arapskog naroda Palestine.