Tim nemačkih, albanskih i rumunskih arheologa pronašao je u selu Babunja u Albaniji drevno korinćansko naselje iz šestog veka pre nove ere.

Pronalasci sa ovog lokaliteta sugerišu da je upitanju drevno korinćansko naselje, sagrađeno u šestom veku pre nove ere i napušteno 150 do 200 godina kasnije, pa svrstavaju i najznačajnije lokalitete na teritoriji današnje Albanije, uz apoloniju i epidamnos, prenosi agencija ATA.

Nizak vodostaj u španskom rezervoaru Valjdekanjas otkrio je kameni spomenik star između četiri i pet hiljada godina.

Izuzetno toplo vrijeme dovelo je do suše u mnogim dijelovima Evrope, uključujući i Španiju, izazivajući velike probleme poljoprivrednicima.

Arheolozima, međutim, suša je omogućila da drevni megalitski lokalitet, poznat kao Dolmen Guadalperal, potpuno izroni iz vještačkog jezera od kada je poplavljen prije više od pola vijeka.

Lokalitet se nalazi blizu grada Peraleda de la Mata i najčešće je potpuno potopljen vodom rezervoara Valjdekanjas, koji je napravljen tokom 60-ih godina za potrebe proizvodnje električne energije i snabdijevanja lokalnog stanovništva pijaćom vodom.

Ispod južne Europe leži izgubljeni kontinent koji je nestao prije 100 do 120 milijuna godina, a protezao se od današnjih Alpa sve do Irana, objavio je ugledni znanstveni časopis Science. Znanstvenici su ga prozvali Greater Adria, odnosno Velika Adria ili Veliki Jadran.

Taj se kontinent oblikovao prije 240 milijuna godina kad se odcijepio od Gondwane, južnog superkontinenta koji je objedinjavao Afriku, Antarktiku, Južnu Ameriku i Australiju.

Tektonika

Da bi stotinjak milijuna godina poslije potonuo pod našim nogama, ispod onoga što danas zovemo južnom Europom. Nekadašnji Veliki Jadran objedinjavao je područje koje danas obuhvaća 30 zemalja. Veliki dio Velikog Jadrana i onda je bio pod vodom, jer se sastojao od niza otoka i otočja, smatra Douwe van Hinsbergen, šef katedre za paleogeografiju i globalnu tektoniku s Odjela za znanost o Zemlji na Sveučilištu u Utrechtu. Hinsbergen i njegov tim proveli su desetljeće analizirajući kamenje koje su iskoristili kao ključ koji otvara vrata do nestalog kontinenta.

Mnogima nije jasno da se cijela povijest koja je na Zapadu pisana tijekom Hladnog rata mora revidirati, preispitati i iznova ispisati, jer obiluje lažima i poluistinama. Ogledan primjer je Kina, čija je moderna povijest toliko iskrivljena da razne tvrdnje, čvrsto ukorijenjene u kolektivnoj svijesti prosječnih zapadnjaka, nemaju opravdanja. Iako živimo u doba svima dostupnih informacija, čak i ako se mnoge sustavno uklanjaju s tražilica kao što je Google ili s društvenih mreža poput Facebooka ili Twittera, neoprostivo je ulaziti u polemike tvrdnjama koje su proizvod zapadnih medija koji su se kao alat koristili u vrijeme ideološkog rata protiv Kine ili bivšeg Sovjetskog Saveza.

Tako, na primjer, kada govorimo o gušenju pobune na Tinenamenu za mnoge povijest počinje i završava 4. lipnja 1989. godine, iako su prosvjedi počeli 15. travnja iste godine, a 3. lipnja, kada je vojka pokušala ući na trg i razbiti prosvjede, nasilne skupine su provele napad na kolonu oklopnih vozila, pri čemu je uništeno i zapaljeno 15 tenkova i oklopnih transportera, od kojih nekoliko s posadom unutra.

Ujutro, 3. lipnja, nenaoružane jedinice kineske vojske su po naredbi partijskog vrha pokušale su ući na trg, ali su odbijene. 3. lipnja kasno uvečer vojska je s tenkovima ušla u Peking, ali je naišla na oružani otpor i ušla u otvorene sukobe s prosvjednicima, posebno žestoke na južnom i zapadnom prilazu Tienanmenu. Demonstranti su na tenkove bacali kamenje i Molotovljeve koktele. Nakon što su tenkovi pucali kroz barikade autobusa, kamiona i traktora, drugi demonstranti su koristili su čelične šine koje su kroz odbojnike uspjeli uglaviti u kotače. Kada su vojna vozila na ovaj način imobilizirana, prosvjednici su se penjali na oklop i prekrili dovode za zrak motorima, a onda bi ih uništavali pokrivačima natopljenim benzinom. Napuštena oprema ometala je daljnji napredak kolone, koja se 3. lipnja povukla. Singapurski premijer Lee Kuan Yew ovo opisao je u svojoj knjizi Povijest Singapura. Tek dan poslije vlasti u Pekingu donose odluku o razbijanju demonstracija i zapovijed da to izvrši daju vojsci.

Različiti izvori govore o različitom broju žrtava. Prema podacima Pekinga, "službeni broj žrtava" je 241 osoba ubijena, uključujući 36 studenata, 10 vojnika i 13 predstavnika drugih sigurnosnih snaga, a oko 7000 ljudi je ranjeno. Novinar The New York Timesa Nicholas Kristof, pozivajući se na diplomatski izvor navodi od 300 do 1000 civilnih žrtava, dok žrtve među vojskom i sigurnosnim, snagama, iako njihove fotografije i snimke i danas možete pronaći na internetu, uopće ne spominje. Amnesty International navodi 1000 žrtava, dok su u nekoliko dana NATO obavještajne službe iznijele brojku od 7000 mrtvih, 6000 civila, ali 1000 vojnika, čime priznaju da je bilo teških sukoba između prosvjednika i vojske.

Međutim, Tineanmen ovdje nije tema priče, jer smo o tome već opširno pisali i priložili neke od dostupnih fotografija i snimaka na internetu, iako ih You Tube, Google, Facebook i Twitter redovito uklanjaju sa svojih platformi.

Koliko dugo će analiza "Tienanmen - 30 godina jedne najvećih američkih laži o "demokratskom ustanku" biti dostupna na ovom portalu, ne znamo, ali je još uvijek možete pročitati otvorivši poveznicu na kraju ovog članka. Zašto ovo pišem? Naime, primijetio sam da je Facebook među bilješkama na osobnom profilu, iako su vidljive samo meni, uklonio priču o Tibetu u kojoj je kao izvor korišten opširni članak kojeg je 2012. objavio njemački list Süddeutsche Zeitung.

Tražeći izvorni članak na njemačkom, koji bi trebao biti dostupan, primijetio sam da i on nedostaje, ali je srećom spašen, jer je kopiran i objavljen na nekim internetskim stranicama, iako potpuno bezopasnim, jer je riječ o nepoznatim blogovima s jedva tisuću do dvije čitatelja mjesečno. Slažem se da tražiti dodatne izvore podataka o nekim povijesnim događajima traži truda i vremena, ali je neshvatljiv stav: "Ne znam i ne želim znati", kojim se kao sveta i neupitna istina prihvaćaju propagandne verzije iz vremena Hladnog rata, koje, budimo iskreni, imaju vrlo malo veze s istinom.

Dosijei zavera ulaze u konačnu misteriju 11. septembra: treći toranj u Svetskom trgovinskom centru, koji se zajedno sa kulama blizancima takođe srušio toga dana. Ali ovaj neboder nikada nije pogodio avion. Sedam godina kasnije konačno je objavljen poslednji zvanični izveštaj o Svetskom trgovinskom centru. Kula na 47 spratova srušila se sedam sati nakon kula blizanaca i postala je predmet žestokih spekulacija i mnoštvo teorija zavera koje su sugerisale da ju je srušilo kontrolisano rušenje. Zvanični istražitelji zaključili su da je požar izazvao urušavanje ove treće kule u Svetskom trgovinskom centru. Ali to je čini prvim i jedinim neboderom na svetu koji se srušio zbog požara. Dosijei zavera istražuju mnoga neodgovorena pitanja kako bi saznali šta se zaista dogodilo i zašto neki ljudi odbijaju da prihvate zvanični izveštaj i insistiraju na postojanju zloslutne zavere da se zgrada uništi.

911 Misteries je dokumentarni film koji pokušava da kaže ljudima šta se zaista dogodilo. On sistematski dekonstruiše svu propagandu koju ste čuli o kulama blizancima i zamenjuje je činjenicama.

Dokumentarac Zero ima jednu centralnu tezu: zvanična verzija događaja oko 11. septembra ne može biti tačna. Ovaj dokumentarac italijanske produkcije istražuje dokaze i svedočenja svedoka koji su u direktnoj suprotnosti sa zvaničnom verzijom Vlade SAD. Važnost ovog filma ne može se preuveličati, jer ako je njegova teza tačna, onda je opravdanje za objavu rata protiv terorizma izgrađeno na nizu nečuvenih laži.

Ruski predsednik Vladimir Putin nazvao je telefonom američkog kolegu Džordža Buša dva dana pre napada 11. septembra 2001. godine, upozoravajući na neposrednu terorističku zaveru koja dolazi iz Avganistana, otkrio je bivši analitičar Cije.

Hitno upozorenje koje je stiglo od ruskog lidera pominje se u knjizi "Zamka Rusije: Kako bi se naš rat u senci sa Rusijom mogao pretvoriti u nuklearnu katastrofu". Knjiga je objavljena početkom ove nedelje, a napisao ju je Džordž Bibi, stariji analitičar Cije iz Bušove ere.

Putin je dva dana pre napada telefonirao Bušu kako bi upozorio da je ruska obaveštajna služba otkrila znake terorističke aktivnosti "koja je dugo u pripremi", a koja dolazi iz Avganistana.

Navodi bivšeg operativca Cije su još jedan dokaz da je Vašington više puta upozoren na napade koji su se na kraju dogodili 11. septembra 2001. godine.

Iako je postojanje upozorenja iz Moskve godinama bilo opštepoznato, visoki ruski obaveštajni zvaničnici govorili su o njima nedugo nakon napada, te se sugeriše da to nije bilo ograničeno samo na razmenu između obaveštajnih agencija i da je Buša na to lično upozorio Putin.

Pored Rusije, SAD su upozorili i britanski špijuni, a Cija i Ef-bi-aj su više puta istakli opasnost od napada. Da li je Bela kuća zaista poslušala ta upozorenja i učinila sve što može da zaštiti svoje građane i dalje ostaje misterija.

Neki nagoveštaji o tadašnjem mišljenju zvaničnika Bele kuće sadržani su u memoarima Kondolize Rajs, tadašnjeg savetnika za nacionalnu bezbednost, a kasnije državnog sekretara.

U knjizi "Nema više časti", Rajs je priznala da je odbacila ranije upozorenje Putina o ekstremistima koje finansira Saudijska Arabija u Pakistanu, te navela da će to na kraju izazvati "veliku katastrofu".

Rajsova je navela da je odbacila upozorenje, te da je to "pripisala ruskoj ogorčenosti prema Pakistanu zbog podrške afganistanskim mudžahedinima" tokom rata Sovjetskog Saveza u Avganistanu.

Izvor: Vostok / RT

Prije petnaest godina, 3. rujna 2004. godine, u Beslanu se dogodila tragedija o kojoj ne samo da mnogi u Europi ne znaju pravu istinu, već je slično i u Rusiji. Kao odgovor na prilog o sjećanju na ovu tragediju, jedan od čitatelja u Hrvatskoj je rekao da dobar dio krivnje snose i ruske vlasti, koje su po školi punoj taoca, među kojima je bio veliki broj djece, vatru otvarale iz minobacača i drugog teškog oružja. Ovo je, blago rečeno, obična glupost u koju vjeruju oni koji "istinu" o događajima iz bliže i starije povijesti saznaju iz zapadnih medija, koji su čak i tragedija u Beslanu iskoristili za politički obračun s vlastima u Kremlju.

Dvodnevni sukob s teroristima koji su zauzeli gradsku školu s 1128 taoca završilo je smrću 334 osobe, uključujući 318 talaca, od kojih 186 djece i 10 zaposlenika centra za posebne namjene FSB-a, 15 policajaca, dva djelatnika Ministarstva za izvanredne situacije i stanovnika Beslana koji je pomogao spašavati taoce.

Za one koji se sjećaju tih događaja, 3. rujna je bio "dan tišine", jer postoje događaji od kojih čovjek naprosto zanijemi. Kako se nije govorilo tada, sada postoji još manje riječi za opisivanje tog iskustva.

U 15 godina je odrasla cijela jedna generacija koja nije osobno doživjela ova tri dana i zato nije emocionalno uključena u događaje u Beslanu. Internet općenito, a posebno današnje društvene mreže, neočekivano su bili puni uspomena i viceva. To je bila glavna tema dana u Rusiji i diljem svijeta. Za one koji pamte događaje od prije 15 godina, sve to uzrokuje mučninu, ali takva je svijest masa.

Ista masovna svijest, samo među onima koji su bili uključeni u događaje, ispunjena je mitovima, teorijama zavjere ili jednostavno izravnim krivotvorinama. Postoji organizirana skupina "istražitelja" koji izmišljaju ove teorije. Smisao svih tih teorija, publikacija i filmova je za događaje okriviti ruske vlasti. Izneseni argumenti se dugo nisu mijenjali, mijenja se samo njihovo korištenje u propagandne svrhe.

Ti su argumenti sljedeći: Moskva od samog početka nije prihvatila zahtjeve terorista i učinila je sve što je bilo moguće kako bi spriječila Aslana Maskadov da stupi u pregovore. Tijekom spontanog napada na školu korišteno je neselektivno oružje, što je dovelo do velikog broja žrtava. Tu su i mitovi da je bilo dvostruko više terorista od pripadnika snaga sigurnosti, pa čak i tvrdnji da su polovica napadača bili agenti FSB-a.

Upravo smo objavili članak o pokušaju povratka Muslimanskog bratstva na vlast u Tunisu, gdje, unatoč anketama, ova islamistička frakcija ima velike izglede za preuzimanje vlasti. Podsjetimo da je tragični rezultat takozvanog "Arapskog proljeća" bilo preuzimanje vlasti u više zemalja od strane Muslimanskog bratstva, no kako su sve zemlje u kojima je ova organizacija pobijedila na izborima bile sekularne, na izbore je Muslimansko bratstvo izašlo pod raznim imenima.


U Tunisu, kao što smo spomenuli, imamo Ennahdu Rachida Ghannouchija, koja još uvijek vlada zemljom iz sjene. Libijski ogranak je dobio ime "Stranka pravde i izgradnje", a najpoznatija od svih je Erdoganova "Stranka slobode i razvoja" (AKP). Egipat je nakon intervencije vojske i tada još generala Abdela Fattaha Al-Sisija Muslimansko bratstvo proglasio terorističkom organizacijom.
Egipat je, nakon Rusije i Sirije, treća zemlja na svijetu koja je islamističku organizaciju koja tvrdi da "odbacuje nasilje i da je njena svrha politički aktivizam kombiniran s humanitarnim radom" stavila izvan zakona. Po svemu sudeći, vlasti u Kairu nisu pogriješile odlučivši se na takav korak.

Potom su se, ali iz posve drugih razloga, protiv Muslimanskog bratstva okrenule i arapske zemlje poput Saudijske Arabije, Kuvajta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i drugih, jer u aktivnostima Muslimanskog bratstva i njegovih sestrinskih "nevladinih karitativnih udruga" vide ugrozu unutar vlastitih granica.

Kada se govori o povijesti Muslimanskog bratstva uvijek se naglasak da je na njihov ilegalni rad na kojega su njihovi članovi bili prisiljeni zbog odnosa postkolonijalnih vlasti u islamskom svijetu koje su branile njegovo djelovanje.

Kako bi bolje razumjeli odluke vlade u Kairu, Moskvi i Damasku možda bi nam mogla pomoći povijest Muslimanskog bratstva u Siriji, koja za Zapad i sve one koji su krenuli u rušenje vlade Bashara Al-Assada počinje s pobunom bratstva u Hami 1964. i konačnim obračunom Basharovog oca Hafeza Al-Assada s Muslimanskim bratstvom, opet u Hami, 1982. godine. Odlučnom akcijom, koju Zapad naziva "masakrom" i za njega krivi čak i aktualnu vladu u Damasku, Hafez Al-Assad je pravovremeno suzbio terorističku prijetnju u zemlji.