U Africi je otkriveno više od 400 otisaka stopala ljudi u vulkanskim sedimentima, pogled na društveni život drevnih istočnoafričkih lovaca-sakupljača.

Prije više tisuća godina ljudi su prolazili Tanzanijom i ostavili tragove koji nam pružaju priliku zaviriti u svijet kasnog pleistocena.

Ti su otisci pronađeni u Tanzaniji u blizini sela Engare Sero i predstavljaju najveću zbirku drevnih ljudskih otisaka ikada pronađenih u Africi, piše ScienceNews .
Ljudi su prošli kroz taj blatni sloj vulkanskih krhotina koji potiče između 5.760 i 19.000 godina. Istraživači su precizirali da bi pronađeni otisci mogli biti stari između 10.000 i 12.000 godina.

Istraživački tim analizirao je stope, njihovu veličinu, udaljenost između staza itd. Pretpostavlja se da jedna od tih zbirki stopala pripada skupini od 17 ljudi od kojih su 14 žene, dva muškarca i jedan mladić.

Jedna od pretpostavki je da su žene tražile hranu. Neke od skupina lovaca-sakupljača u Tanzaniji i dalje su uglavnom žene.

Nekoliko pronađenih otisaka pripada ljudima koji vjerojatno nisu putovali u skupinama, a znanstvenici pretpostavljaju da su to otisci dviju žena i jednog muškarca.

Tragovi nam omogućuju da naučimo puno o ponašanju ljudi koji su nekad živjeli ovdje.

Zamislite noćno nebo bez svetle lopte vodilje koju nazivamo Mesecom. Sada zamislite da to traje mesecima, pa možda i godinama. To se i desilo pre malo više od 900 godina, a naučnici sada znaju i ko je krivac.

Čudni prirodni fenomen desio se 1110. godine, a nova studija stručnjaka sa Univerziteta u Ženevi zaključila je da je kombinacija vulkanskog pepela, sumpora i hladnog vremena dovela do nestanka Meseca sa neba.

Zemljina atmosfera pretrpela je tada veliku promenu - zvezde i nebo zaklonio je veliki oblak sumporom bogatih čestica u stratosferi, koje su se vremenom spustile na tlo.

Ledene površine širom sveta čuvaju ove dokaze tokom izuzetno velikih vremenskih perioda, što može da pomogne naučnicima da pronađu približno tačne datume, zavisno od sloja u leda u kojem su pronađene čestice.

Iako je već potvrđeno da se Mesečev nestanak zaista desio, različite teorije su predlagane.

Jedna naučna studija zaključila je da je erupcija islandskog vulkana Hekla 1104. godine dovela do višemesečnog zaklanjanja Zemljinog satelita.

Međutim, novije istraživanje utvrdilo je da prethodno proučavanje grenlandskog leda "Greenland Ice Core Chronology 2005" pokazuje pogrešne datume nekih događaja.

"Spektakularni atmosferski optički fenomeni povezani sa vulkanskim aerosolima na velikim visinama su takođe privukli pažnju hroničara iz tih vremena", navodi se u novoj studiji.

Otkrili su da se još jedna vulkanska erupcija desila, i to 1108. godine, kada je japanski vulkan Asama proradio i mesecima izbacivao veliku količinu materijala u atmosferu. Erupcija Asame iz 1108. bila je mnogo veća od one iz 1783. godine koja je usmrtila više od 1.400 ljudi.

U jednom dnevniku iz tog perioda se navodi: "Vatra se javila na vrhu vulkana, a debeo sloj pepela prekrio je vrtove i polja, toliko da pirinač nije mogao da raste. Nikada do sada ništa slično nismo videli."

U julu 2018. godine svet je obišla vest da su arheolozi otkrili drevnu egipatsku "kuću mrtvih". Dve godine od velikog otkrića, nakon temeljnih analiza, došlo je do novih saznanja o sahranjivanju i zagrobnom životu, u drevnom Egiptu.

U julu 2018. godine svet je obišla vest da su arheolozi otkrili drevnu egipatsku "kuću mrtvih". Bila je skrivena duboko ispod peska Sakare, grada mrtvih koji se nalazi na obali Nila, na oko 30 kilometara južno od Kaira.

Dve godine od velikog otkrića, nakon temeljnih analiza, došlo je do novih saznanja i informacija o sahranjivanju, u drevnom Egiptu.

Vekovima je arheologija bila usmerena na dešifrovanje natpisa i artefakata iz kraljevskim grobnicama, a veoma malo na detalje iz svakodnevnog života. Radionice za mumificiranje verovatno su postojale širom Egipta, i sada, otkrićem u Sakari, one su dobile svoje zasluženo mesto, jer su arheološki dokazi za ogromnu pogrebnu industriju prvi put detaljno dokumentovani.

"Dokazi koje sada imamo pokazuju nam da su ljudi zaduženi za balzamovanje imali dobar osećaj za biznis", kaže Ramadan Husein, egiptolog sa Univerziteta Tibingen u Nemačkoj. "Bili su veoma pametni kada je reč o alternativnim načinima balzamovanja". Na primer, ako stanovnik drevnog Egipta svom bližnjem nije mogao da priušti pogrebnu masku izrađenu od zlata i srebra, oni bi im ponudili beli malter i zlatnu foliju, ako ne bi imao dovoljno novca za sjajni egipatski alabaster za kovčeg - dobio bi lepo ofarbanu glinu, kaže Husein. "Do sada smo o tome samo čitali, a sada te priče o ovom poslu možemo da smestimo u kontekst", dodaje Husein.

Justinijanova kuga, koja se dogodila 542. godine, nije imala jednake smrtonosne posljedice na Sredozemlju, kažu istraživači sa Sveučilišta u Marylandu.

Lauren White i Lee Mordechai sa Sveučilišta u Marylandu u Sjedinjenim Američkim Državama modelirali su širenje glasovite Justinijanove kuge koja je 542. pogodila Bizantsko Carstvo i zaključili da pandemija nije bila tako smrtonosna kao što smo "prije mislili".

Prema široko rasprostranjenom mišljenju, kuga 542 širila se ravnomjerno po cijelom Sredozemlju, uzrokujući iste razorne posljedice u različitim dijelovima regije. Nekoliko dokumenata tvrdi da kuga ubila gotovo 300.000 ljudi u Konstantinopolu, koji je u to vrijeme imao 500.000 stanovnika. Međutim, prema studiji američkih istraživača, koji su koristili suvremene epidemiološke podatke, pokazalo se da širenje Justinijske kuge ne može biti ujednačeno, jer su razlike u klimi i gustoći naseljenosti morale imati svoje učinke na njeno širenje.

Dakle, "maksimalistička" verzija prema kojoj se kuga iz 542. pokazala veoma smrtonosna za cijelo Sredozemlje, više se ne čini vrlo uvjerljivom, zaključuju autori studije. (1)

Da podsjetimo. Justinijanova kuga je pandemija koja zahvaća Bizantsko Carstvo, a potom i ostatak znanog svijeta 541.-542. godine. Povjesničari danas smatraju da je to bila prva pandemija bubonske kuge koja je postala puno poznatije pod imenom Crna smrt. Suvremeni povjesničari su nazvali ovu kugu po istočnom rimskom caru Justinijanu I. koji je vladao u tome razdoblju. Justinijan se bio i zarazio, ali je bio među rijetkima sretnicima koji su preboljeli tu bolest. (2)

Smatra se da je izvor epidemije bio u Etiopiji ili Egiptu i da su brodovi koji su dovozili žito iz Egipta u Carigrad dovezli i bolesne štakore koji su zarazili grad. Sljedeća u nizu su bila velika žitna spremišta u kojima se populacija štakora i buha neometano razmnožavala. Iz Carigrada epidemija će se proširiti po cijeloj Europi do Danske i Irske, Sjevernoj Africi, Bliskom Istoku, Perziji i Južnoj Aziji. (3)

Izvori: PLOS (1) | Wikipedia (2, 3)

Horde ogromnih grabljivaca vladale su na tlu, u rijekama i na nebu današnjeg Maroka prije 100 miliona godina, pokazala je nova studija, prenosi u najnovijem broju američki tromjesečnik "Popjular sajens".

Tu gdje je sada pustinja, bio je veliki sistem rijeka koje su proticale i kroz današnji Alžir, jezera i močvara. Čudno je što su tokom decenija istraživanja tog mjesta paleontolozi našli vrlo malo fosila dinosaurusa - biljojeda, koji su tada lutali većim dijelom svijeta. Umjesto toga, tamo su identifikovali mnoge fosile dinosaurusa - mesoždera, letećih gmizavaca zvanih "pterosaurusi" i džinovskih predaka današnjih krokodila.

"Bilo je to sigurno najopasnije mjesto u istoriji planete Zemlje, jer je tu bio dom toliko mnogo različitih vrsta grabljivaca svih oblika i veličina", rekao je Nizar Ibrahim, paleontolog sa američkog Univerziteta Detroit Mersi.

"Ta povorka divova nije bila ni nalik bilo kojem sadašnjem ekosistemu, a bila je i prilično jedinstvena u poređenju s drugim ekosistemima iz doba dinosaurusa", rekao je on.

Ibrahim i njegove kolege su brižljivo razmotrile ostatke životinja i geologiju tog ekosistema, čiji su ostaci sačuvani u formacijama stena u istočnom Maroku, nazvanim "Kem Kem". Njihov izvještaj, objavljen 21. aprila u časopisu "ZooKeis", zasnovan je na nalazima dvije decenije istraživanja u tom području i na analizi zbirki muzeja širom svijeta.

Rijedak nalaz posmrtnih ostataka avarskog ratnika s pojasnom garniturom koja se može datirati u prijelaz 7. na 8. stoljeće pronašli su proteklih dana arheolozi na vinkovačkom Gradskom groblju, potvrđeno je iz Gradskog muzeja Vinkovci.

Provodeći arheološka istraživanja na gradskom groblju u Vinkovcima, započeta prije pandemije koronavirusa, a nastavljena ovih dana, arheolozi Gradskog muzeja Vinkovci, istražujući avarske grobove na koje su naišli radnici proširujući grobljanske parcele, u zidanom grobu naišli su na posmrtne ostatke avarskog ratnika s pojasnom garniturom koju se može datirati u prijelaz 7. na 8. stoljeće, što je, po riječima arheologinje Gradskog muzeja Vinkovci Anite Rapan-Papeša, vrlo vrijedan nalaz.

- Kada gledamo zidani grob koji smo pronašli ispada da su Avari vidjeli kako su se Rimljani pokapali pa su napravili svoje kopije rimskih grobova - kaže ova arheologinja specijalizirana za srednji vijek.

Osim zidanog groba, arheolozi su istražili i grob u običnoj zemljanoj raki u kojoj su pronađeni ratnik i njegov konj, koji ima jedinstvene ukrase orme na području današnje Hrvatske.

- Konjanik je opljačkan, međutim ne i konj kojega pljačkaši nisu dirali. Po opremi koju smo zatekli na konju riječ je o rijetkom nalazu. Tako smo naišli na sedlo te brončane ukrase na dijelovima lubanje kojih je do sada pronađeno samo desetak na području avarskog kaganata odnosno države koja se između 6. i 8. stoljeća prostirala na području srednje Europe - kazala je Anita Rapan-Papeša.

Rapan-Papeša napomenula je kako granica zaštićene arheološke zone u Vinkovcima prolazi sredinom polja na kojem su se pojavili avarski grobovi te je riječ o najzapadnijim grobovima na području nekadašnjih rimskih Cibala.

Za istražiti je preostalo još pet avarskih grobova, a kako se radovi na širenju parcela na vinkovačkom Gradskom groblju budu nastavljali, nastavit će se i daljnja arheološka istraživanja.

U srijedu je tim znanstvenika u časopisu Meteoritic & Planetary Science objavio dokaze o prvoj zabilježenoj smrti nekog čovjeka uslijed pada meteorita. Naime, skupina turskih istraživača do tog je otkrića došla nakon višegodišnjeg pretraživanja državnih arhiva, a prilikom čega su došli do spoznaje da vjerojatnost o "meteoritu koji može ubiti čovjeka" više nije floskula i mrtvo slovo na papiru.

Takav slučaj dogodio se upravo 22. kolovoza 1888. godine u Osmanskom Carstvu, i to na području grada Sulaymaniyaha koji danas teritorijalno pripada Iraku. Tom prilikom jedna je osoba poginula, a druga je teško ranjena, piše nbcnews.com.

Ovi zapisi imaju dodatnu težinu budući da su do sada dugo postojale neutemeljene priče i narodne legende o ljudima koji su umrli jer su pogođeni meteoritom. Međutim, sada su stigli konkretni dokazi za takve tvrdnje.

"Razlog zbog kojeg se do 2020. na jedan način čekalo za ovakve dokaze možda leži u tome što nije bilo ikakvog rukopisa ili pismenog dokaza na engleskom jeziku, a što je dodatno umanjilo interes za istraživanje ovog područja", stoji u studiji koji su objavili znanstvenici sa Sveučilišta u Istanbulu.

Međutim, samo treba temeljito istraživati arhive i iščitavati, a za to, tvrdi autor studije, nije potreba baš prevelika pamet.

"Gotovo svaki važan događaj u životu naroda, države pa čak i čovjeka kao individualca je na neki način zabilježen negdje. O svemu postoje zapisi. Bilo da je riječ o epidemijama, elementarnim nepogodama, vladinim odlukama...", kaže Ozan Unsalan, izvanredni profesor na Katedri za fiziku na spomenutom sveučilištu.

U povijesnim turskim arhivima pronađena su i izvješća lokalnih vlasti nakon što je ovaj meteorit udario u zemlju. U njemu je tako navedeno kako je jedan čovjek na mjestu ostao mrtav dok je drugi teško ozlijeđen zbog čega je kasnije ostao i paraliziran. Istraživački tim ukupno je pronašao tri pisma ispisana na turskom jeziku, a sam događaj prijavljen je sultanu Abdulu Hamidu II.

Prije nego su postali heroji, MacArthur, Eisenhower i Patton poveli su vojsku na siromašne veterane koji su prosvjedovali
Pred Capitol Hillom našle su se tisuće bivših vojnika koji su ostali bez posla za vrijeme krize

Sjedinjene američke države nikada nisu bile prosperitetnije nego u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. No, sve se rasplinulo kao mjehur od sapunice nakon pada burze na Wall Streetu. Dojučerašnji sretni i zadovoljni radnici preko noći su se našli u redovima za besplatni obrok, a nekad moćni tajkuni nisu mogli otrpjeti bankrot pa su se bacali u smrt s najviših katova Newyorških nebodera.

Enigmatični monoliti izgrađeni pre oko 11.500 godina na lokalitetu Gobekli Tepe u Turskoj, zagonetka su za arheologe od njihovog otkrića 90-ih godina prošlog veka. Sada je tim izraelskih naučnika došao do neobičnog otkrića, odnosno "geometrijskog obrasca", koje ukazuje da su projekti izgradnje bili mnogo složeniji nego što se ranije mislilo.

Njihovo otkriće, takođe, ukazuje i da je celom procesu izgradnje prethodilo detaljno planiranje uz značajne resurse, što se smatralo nemogućim za to doba.

Izraelski arheolozi, koji su proučavali tri najstarija monolita, otkrili su "skriveni geometrijski obrazac", tačnije jednakokraki trougao, koji ih navodi na teoriju da je moguće da je građevina "planirana kao jedinstvena celina" i da je građena istovremeno.

"Postoji mnogo spekulacija o tome da su građevine dizane sukcesivno, i da je moguće da su to radile različite grupe ljudi...Međutim, nema dokaza da se to dešavalo u istom vremenskom periodu", rekao je areheolog Gil Haklaj sa Univerziteta u Tel Avivu.

Ovo otkriće, po svemu sudeći, potvrđuje ranije teze arheologa da su "arhitekte" tokom neolita ili čak kasnog paleolita umeli prilikom gradnje da primene "osnovne geometrijske principe" i "uspostave standardne jednice mere", piše izraelski "Harec".

Arheolozi su mišljenja i da geometrijski obarazac koji su otkrili pojačava tezu nalazišta Gobekli Tepe kao "kultnog mesta".

Gobekli Tepe, u jugoistočnoj Anadoliji, smatra se prvim i najstarijim primerom monumentalne arhitekture. Nastalo je nekoliko milenijuma pre Stounhendža ili Keopsovih piramida u Gizi, a ovo svetilište ujedno predstavlja i najstariji verski objekat na svetu.

U naučnim krugovima vlada mišljenje da je Gobekli Tepe funkcionisao ne samo kao verski objekat, već da je to bilo mesto gde su se priređivali razni rituali i svečanosti i gde se razmenjivala roba.

Egipatski i španski arheolozi su u egipatskom južnom gradu Luxoru, na istočnoj obali Nila pronašli drveni sanduk u kojem se nalazila mumija stara 3.600 godina koja datira iz 17. dinastije, tačnije perioda 17. faraonske porodice.

Egypt Today piše da je drveni sanduk imao dimenzije 1,75 puta 0,33 metra, a u njemu su bili u lošem mumificiranom stanju posmrtni ostaci 15-godišnje djevojke.

U uhu mumije su pronađene spiralne bakarne naušnice, na rukama dva prstena od kojih je jedan izrađen od kostiju, a drugi je na sebi imao plave staklene perle povezane žicom na metalnoj podlozi.

U jednodijelnom javorovom sanduku pronađene su i četiri ogrlice izrađene od dragog kamenja različitih boja.

Osim toga, u platnene zavoje bio je umotan i crveni ushabti. Riječ je o figurici i zavoju koji je su na sebi imali hijeratski tekst koji otkriva identitet vlasnika.