Bez promene modela koji je nametnut Istočnoj Evropi, nema izlaska iz krize. A ozbiljnijeg iskoraka u tom pravcu još nema na vidiku
Kriza savremenog sveta, izazvana problemima Zapada, već dugo traje, a javnosti se neprestano nude objašnjenja koja prikrivaju stvarne uzroke krize. Osnovno izvorište krize je, međutim, model društva koji je prihvaćen na Zapadu a potom, ponekad i silom, nametnut drugima, i to pre svega bivšim socijalističkim zemljama koje su postale i njegove najveće žrtve. Bez promene tog modela nema ni izlaska iz krize, a ozbiljnijeg iskoraka u tom pravcu još nema na vidiku.

Model je nastao kao neka vrsta kontrarevolucije u zapadnim društvima krajem sedamdesetih godina 20. veka kada je Zapad ekonomski i naučno-tehnološki počeo da posustaje. Umesto temeljne analize uzroka tog posustajanja ponuđen je model poznat i kao neoliberalizam koji se, međutim, pokazao kao destruktivan i koji je razorio socijalno tkivo Zapada. Svoj puni zamah taj model doživljava sa propašću socijalističkog bloka i Sovjetskog Saveza, pa su pre svega zemlje Istočne Evrope postale glavna laboratorija njegove primene. U nametnutom uverenju da je Zapad pobednik u tek okončanom Hladnom ratu, Istočnoj Evropi je, pod izgovorom izgradnje demokratije, tržišnih reformi i evropskih integracija, nametnut takozvani neoliberalni model.

Egipatski i talijanski arheolozi otkrili su najmanje 34 mumije u gradu Asuanu na jugu Egipta. Pronađeni mumificirani ostaci drevnih stanovnika ovog područja potječu iz kasnog faraonskog i grčko-rimskog razdoblja, odnosno između 6. stoljeća prije Krista i 4. stoljeća poslije Krista, javlja CNN.

Otkriće je uistinu nevjerojatno jer su stručnjaci uz mumije pronašli i razne artefakte, uključujući keramiku, oslikane pogrebne maske i drvene statue. Također su iskopali vaze od bitumena, odnosno zemljane smole, koje su se koristile pri mumifikaciji i nosila kojima su se vjerojatno prenosila tijela umrlih u grobnicu.

Koliko je uskrsnuće važno za kršćanstvo, nije potrebno posebno naglašavati. To redovno čine poglavari kršćanskih crkava, a još u ranim danima kršćanstva isto je vrlo decidirano učinio Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima (15:13-18).

"Jer ako nema uskrsnuća od mrtvih, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, naše je propovijedanje, kao i vaša vjera, uzaludno. Ako mrtvi zaista ne uskrsavaju, onda smo mi apostoli lažni Božji svjedoci zato što smo posvjedočili da je on uskrisio Krista, kojega nije uskrisio. Jer ako mrtvi neće uskrsnuti, onda ni Krist nije uskrsnuo. A ako Krist nije uskrsnuo, onda je vaša vjera uzaludna jer ste još uvijek pod osudom svojih grijeha. Ako je tako, svi umrli koji su vjerovali u Krista izginut će!" poručio je Pavao svojim sljedbenicima i svim kršćanima za sva vremena.

Nema kršćanstva bez Isusova uskrsnuća. Kakvi su dokazi?

Drugim riječima, ako nema uskrsnuća, nema ni kršćanstva.

Ova činjenica nameće pitanja o povijesnom utemeljenju uskrsnuća. Povijesnost i izvori ideje o uskrsnuću predmet su istraživanja i rasprava teologa već dugi niz godina i stoljeća.

Kako bi mogli izgledati argumenti u prilog uskrsnuća ili u prilog njegove povijesne autentičnosti? Najbolji dokaz imali bismo kada bismo imali Isusa među nama u tijelu u kojem je uskrsnuo, kao što je to prema Novom zavjetu imao nevjerni Toma kojem je bilo teško povjerovati iako je bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. No toga nemamo jer je prema Novom zavjetu Isus u tom tijelu uzašao na nebo i neće ga biti do ponovnog dolaska. Budući da jedinog pravog dokaza nemamo, ostaju nam samo svjedočanstva onih koji su imali prilike izravno svjedočiti Isusovoj smrti, njegovom pogrebu i konačno njegovom uskrsnuću, odnosno ustajanju u istom tijelu.

Kršćanski teolozi uglavnom smatraju da povijesnost Isusova uskrsnuća potvrđuju tri vrste svjedočanstava:

• Zapisi koji govore o samom uskrsnuću
• Zapisi koji govore o praznom grobu.
• Zapisi koji potvrđuju da su Isusovi sljedbenici u više navrata doživjeli susret s njim nakon što je ustao od mrtvih.

U južnoj kineskoj provinciji Guangdun pronađen je grob star 13.500 godina u kome je sahranjena ženska osoba u položaju čučnja.

Tijelo pripada najvjerovatnije djevojčici staroj između 13 i 18 godina, koje je osakaćeno.

To je najstariji grob pronađen u Kini, prenijela je agencija V4NA.

Arheolog odgovoran za iskopavanja ruševina u Kingtangu vjeruje da je leš namjerno stavljen u grob u posebnoj pozi.

Grobne alatke pronađene u grobnici pokazuju da su postojali pogrebni rituali, čak i u antičkom periodu, dodao je on.

Neobičan položaj tijela navodi na pomisao da su primitivna religijska uvjerenja bila prisutna u to vrijeme.

Slični grobovi pronađeni su u brojnim prilikama u južnoj Kini i jugoistočnoj Aziji.

Međutim, na sjeveru Kine, mrtvi su zakopavani položeni na leđa sa ispruženim rukama i nogama.

Arheolozi tek treba da objasne značenje pozu čučnja, ali prema nekim stručnjacima, djevojčica je bila stavljena u fetalni položaj.

Njeno tijelo je obezglavljeno, a razlog za to se još uvijek istražuje, rekao je glavni arheolog.

Prije 23 milijuna godina, divoski mesojed, veći od bilo kojeg modernog lava ili medvjeda, harao je subsaharskom Afrikom. Znanstvenici su potpuno slučajno otkrili kako zubi koji su desetljećima stajali u ladicma Nacionalnog muzeja u Keniji zapravo pripadaju novoj vrsti. Paleontolozi su tragali za drevnim primatima pa su zube dijelovi čeljusti i kostura jednostavno odložili u muzej.

"Kada smo otvorili ladicu, vidjeli smo divovske zube mesojeda koji su očito pripadali nepoznatoj vrsti", rekao je Matthew Borths voditelj istraživanja, prenosi CNN. Veličinom, lubanja se može usporediti s nosorogom, a obzirom na dimenzije oštrih zuba, prilično je sigurno kako je ovaj lovac bio na vrhu prehrambenog lanca.

Već kao dijete veći od odraslog lava

Znanstvenici procjenjuju kako je grabežljivac bio težak 1,6 tona te kako je lovio životinje nalik današnjem slonu ili nosorogu. Očnjacima i kutnjacima je bez problema trgao meso i drobio kosti, no kod ove konretne jedinke ne pokazuju previše znakova habanja pa znanstvenici zaključuju kako je bio relativno mlad. No usrkos tome, čeljust mu je daleko veća od modernog lava.

Britanski znanstvenici analizirali su DNK graditelja Stonehengea kako bi utvrdili njihovo podrijetlo i zaključili kako je riječ o narodima koji su se doselili s Pirenejskog poluotoka.

Tim stručnjaka koje je predvodila Selina Brace iz Natural History Museuma u Londonu proučavao je DNK tragove naroda koji su nastanjivali područje Velike Britanije u razdoblju neolitika ili mlađeg kamenog doba.

Iako je u Britaniji još prije postojala populacija lovaca i sakupljača, graditelji Stonehengea bili su poljoprivrednici, a usporedba njihova DNK s narodima koji su u to vrijeme živjeli u kontinentalnom dijelu Europe pokazuju kako su preci graditelja Stonehengea prije oko 6000 godina migrirali na Otok s Pirenejskog poluotoka, s područja današnje Španjolske. Na Pirenejski su poluotok stigli dvije tisuće godina ranije, u velikom valu migracija koji je krenuo iz Anatolije, s područja današnje Turske.

U tom valu migracija iz Anatolije jedna je grupa poljoprivrednika krenula uz rijeku Dunav prema središnjoj Europi, a druga na zapad preko Sredozemnog mora. Potonja grupa, pokazuju DNK podaci, naselila se na Pirenejskom poluotoku prije nego što je stigla u Britaniju.

Neolitski migranti u Britaniju su, osim poljoprivrede, donijeli i kulturu gradnje megalitskih struktura od velikih kamenih gromada, poput Stonehengea.

Lovci i sakupljači koji su živjeli na području Velike Britanije nisu se miješali s pridošlicama, a ubrzo nakon dolaska migranata s Pirenejskog poluotoka gubi im se svaki trag. Znanstvenici pretpostavljaju da nije nužno dolazilo do sukoba, nego se vjerojatno radilo o čistoj brojčanoj nadmoći - poljoprivrednici su bili znatno brojniji, a čak ako je i dolazilo do miješanja između dvaju naroda, genetski doprinos lovaca i sakupljača vjerojatno je bio zanemariv.

Iako su uspješno zavladali Britanijom, ni pirenejski doseljenici nisu dugo opstali. Prije oko 4500 godina njihovi su potomci gotovo u potpunosti istisnuti novim valom migracija, ovaj put iz središnje Europe.

Britanija je tako u rasponu od samo nekoliko tisuća godina doživjela dva velika genetska pomaka - od primitivnih lovaca preko anatolijskih graditelja Stonehengea do Europljana čije je genetsko naslijeđe opstalo do danas.

Radnici koji proširuju gradski sistem podzemne železnice u Los Anđelesu, pronašli su veliki broj fosilnih ostataka iz ledenog doba.

Fosili su spaseni zahvaljujući strogim zakonima Kalifornije, koji zahtevaju da paleontolozi prisustvuju većim projektima iskopavanja.

"Imali smo neverovatnu sreću što u Kaliforniji postoje tako striktni zakoni da je obavezno da svuda gde se kopa, na teritoriji ove države, bude prisutan neki paleontolog. Na taj način, svaki fosil ili arheološki predmet koji proviri iz zemlje se odmah ugleda i može da se sačuva. Takvi zakoni ne postoje svuda i fosili se verovatno stalno gube i uništavaju", kaže direktorka za paleontološke radove Ešli Ledžer.

Među nekim od najzanimljivijih otkrića je dobro očuvana lobanja mamuta koji je dobio nadimak Hejden. Tu je i lobanja džinovskog lenjivca, kao i pršljenovi i kosti praistorijskih mačaka i vukova.

Komplet od četiri sićušna češlja iz polinežanske Kraljevine Tonga mogao bi biti među najstarijim kompletima za tetoviranje na svetu.

Alatke za tetoviranje decenijama su bile u skladištu Australijskog nacionalnog univerziteta u Kanberi. Tim istraživača nedavno je ponovo procenio artefakte i otkrio da su češljevi, od kojih su dva napravljena od ljudskih kostiju, stari 2.700 godina.

Arheolozi znaju da se u nekim kulturama tetoviranje praktikuje još od praistorije. Na teritorijama od Sibira do Egipta pronađene su mumije sa vidljivim tetovažama na koži. Tako je mumija ledenog čoveka Ecija, pronađena 1991. g. u Alpima i stara 5.300 godina, imala 61 tetovažu. Neki istraživači smatraju da te tetovaže nisu imale dekorativnu funkciju već da su napravljene kao medicinska obeležja, verovatno za neku vrstu akupunkturne terapije.

"Na području Okeanije nisu sačuvane mumije koje bi nam pomogle da otkrijemo kada su ljudi prvi put počeli sa tradicijom tetoviranja jer koža ne može da se očuva u tropskoj klimi. Zbog toga moramo tražiti manje direktne tragove, kao što su oruđa", ističu autori naučnog članka, Džefri Klark sa Australijskog nacionalnog univerziteta u Kanberi i Mišel Lengli sa Univerziteta Grifit u jugoistočnom Kvinslendu.

Tek nedavno arheolozi su počeli da prepoznaju praistorijsko oruđe koje je korišćeno za izradu tetovaža. Godine 2016. sproveli su eksperiment kojim je dokazano da su se 3.000 godina stare alatke od vulkanskog stakla najverovatnije koristile za tetoviranje na Solomonskim Ostrvima.

Prošle godine je drugi tim naučnika pronašao u 3.600 godina starom grobu američkih starosedelaca u Tenesiju igle za tetoviranje napravljene od ćurećih kostiju. U februaru ove godine arheolozi su izvestili da su identifikovali 2.000 godina staru iglu od bodlji kaktusa zvanog bodljikava kruška ‒ kao alat za tetoviranje drevnih Pueblo naroda iz Jute.

Jesu li u Bojni na glinskom području, tik uz granicu s BiH, arheolozi pronašli novog hrvatskog vladara, možda će biti poznato nakon što se na ovom lokalitetu završe istraživanja. No, sigurno je da knez koji je pronađen u Bojni otvara novo poglavlje hrvatske povijesti. A upravo je i tako nazvana izložba koja se tim povodom priprema u Arheološkom muzeju u Zagrebu. "Knez iz Bojne - novo poglavlje hrvatske povijesti". Izložba koja se otvara 16. travnja predstavlja senzaciju u sagledavanju najranije hrvatske povijesti od 7. do 9. stoljeća.

Novo poglavlje povijesti Kada je u ljeto 2015. na Brekinjovoj kosi, nedaleko od Bojne, pronađen grob broj 4, nitko nije slutio da su arheolozi pronašli novog kneza. To je postalo jasno iz bogate pogrebne opreme koja je izlazila na vidjelo. I neki drugi od ostalih 36 do sada pronađenih i istraženih grobova pokojnika i pokojnica na toj lokaciji bili su bogato opremljeni, no grob kneza jedinstven je u ovom dijelu Hrvatske. Nepoznati moćnik pokopan je s luksuznim srebrnim, pozlaćenim ostrugama s garniturom za pričvršćivanje, privjeskom od zlata s gorskim kristalom, zlatnim solidom bizantskog cara Konstantina V. Kopronima te odjećom protkanom zlatnim nitima.

Na najvećem filipinskom otoku Luzonu znanstvenici su otkrili novu ljudsku vrstu koja je po mjestu nalaska dobila ime Homo luzonensis. Fizičke karakteristike otkrivenog čovjeka nalaze se i kod drevnih predaka ljudi i kod modernog čovjeka, piše BBC.

Ovo otkriće bi moglo ukazivati na činjenicu da su primitivni ljudski rođaci napustili Afriku i dospjeli do jugoistočne Azije, što se ranije smatralo nemogućim. Također, otkriće pokazuje da je ljudska evolucija na tom području bila izrazito kompliciran proces te da je na tom području živjelo tri ili više ljudskih vrsta.

Jedna od tih vrsta je mala, hobitska - Homo floresiensis- koja je živjela na indonezijskom otoku Flores do prije 50.000 godina. Profesor Chris Stringer iz Prirodoslovnog muzeja u Londonu, rekao je:

- Nakon fantastičnog otkrića malenog Homo floresiensisa 2004., rekao sam da se eksperiment ljudske evolucije mogao dogoditi i na drugim otocima u regiji. Sumnja se potvrdila na otoku Luzon, oko 3.000 km dalje.

Nova vrsta iz spilje Callao na sjeveru Luzona opisana je u članku u magazinu Nature. Datirana je u period prije 67.000 i 50.000 godina, a nalaz obuhvaća 13 ostataka - zube, ruku i kosti stopala kao i dijelove bedrene kosti koji pripadaju najmanje troje odraslih i mladih osoba.

Homo luzonensis ima neke fizičke sličnosti s modernim čovjekom, ali u nekim karakteristikama podsjeća na rod australopiteka, majmunolikog pračovjeka uspravnog hoda koji je živio u Africi prije tri do četiri milijuna godina, kao i na druge vrste roda Homo. Prst i kosti stopala su mu zakrivljeni što sugerira da im je penjanje i dalje bila važna aktivnost.

Ako je Homo luzonensis bio u mogućnosti doseći jugoistočnu Aziju, to svakako utječe na pretpostavku tko je od naših ljudskih predaka prvi napustio Afriku. Dugo se smatralo da je to bio Homo erectus, prije oko 1,9 milijuna godina. S obzirom da se do Luzona oduvijek moglo doći samo morem, to nameće dodatna pitanja oko toga kako su praljudi došli do otoka.

Osim Homo luzonensisu, ovaj je azijski otok čini se bio dom još jednoj ljudskoj vrsti, Denisovskom čovjeku, koji se miješao s Homo sapiensom kad je stigao na to područje. Do ovog su zaključka znanstvenici došli na temelju analize DNK jer još nisu pronađeni ostaci Denisovskog čovjeka.