U ovom dijelu moje knjige, Mojsijevi Rogovi, postoji diskurs na temu Alkibijada, koji ću ovdje vrlo zažeti. Alkibijad se spominje u [knjizi] Sokratov život gdje nam Diogen govori o vojnoj službi potonjega u Peloponeskom ratu, pišući kako slijedi:
U svakom slučaju, on [Sokrat] je služio u ekspediciji na Amfipol; a kad je u bitci kod Deliuma Ksenofon pao s konja, uskočio je i spasio mu život. Jer u općem bijegu Atenjana on se osobno povukao ne po svojoj volji, tiho se okrećući s vremena na vrijeme i spreman braniti se u slučaju da bude napadnut. Tada je služio u Potideji, kamo je otišao preko mora, jer je kopnena komunikacija bila prekinuta ratom; i kaže se da je tamo ostao cijelu noć ne promijenivši svoj položaj, i da je osvojio nagradu za hrabrost. Ali prepustio ju je Alkibijadu, prema kojemu je gajio najnježniju naklonost, tvrdi Aristip[1] u četvrtoj knjizi njegove rasprave O raskoši drevnih.[2]
Komentar: