Znanost o duhuS


Brain

Recenzija knjige: Šta trebamo reći sebi

helmstetter knjiga
© amazon.de
Pisac kaže, pošto je proučio misli filozofa, teorije i praktične metode koje utiču na ponašanje ljudi, da nije mogao da veruje da je sva snaga u jednoj jednostavnoj rečenici:
Ono o čemu najviše razmišljate to ćete i postati!
Vaš uspeh ili poraz u bilo čemu, bio veliki ili mali, bitan ili ne baš toliko bitan, zavisiće od toga kako ste programirani. Rezultat moćnih tehnika kojim programirate uspeh, zavisi i od onoga što prihvatate od drugih i od onoga što govorite sebi. To više nije teorija o uspehu, to je zapravo činjenica. Sreća i želja nemaju nikakve veze sa tim. Nema veze ni da li u to nešto verujemo ili ne.

Jednostavno, mozak veruje u ono što mu najčešće govorimo. Ono o čemu mu najviše pričamo, on to kreira. Jer nema drugog izbora.

Komentar: Knjiga je dostupna na Amazonu.


Family

Mala deca regulišu ponašanje kako ne bi naljutila odrasle

family unit nuclear toddlers parents
© iStock
Kada deca kažu "najluđe stvari", to je često kao odgovor na nešto što su čuli ili videli. Ovo učenje poput sunđera počinje od rođenja, jer bebe počinju da dešifruju društveni svet koji ih okružuje mnogo pre nego što mogu da govore.

Sada su istraživači sa Univerziteta u Vašingtonu otkrili da deca od 15 meseci mogu da otkriju bes kada posmatraju društvene interakcije drugih ljudi, a zatim da koriste te emocionalne informacije da usmere sopstveno ponašanje.

Studija, objavljena u oktobarskom/novembarskom izdanju časopisa Cognitive Development, prvi je dokaz da su mlađa deca sposobna da koriste više znakova emocija i vid kako bi razumela motivaciju ljudi oko sebe.

"U dobi od 15 meseci, deca pokušavaju da razumeju svoj društveni svet i kako će ljudi reagovati", rekla je glavna autorka Beti Repačoli, istraživač na Univerzitetu za učenje i nauke o mozgu i vanredni profesor psihologije. "U ovoj studiji smo otkrili da mala deca koja još ne govore mogu da koriste vizuelne i društvene znakove da razumeju druge ljude - to su sofisticirane kognitivne veštine za 15-mesečnu decu.

Nalazi su takođe povezivali impulsivne tendencije mališana sa njihovom tendencijom da ignorišu bes drugih ljudi, što sugeriše rani pokazatelj za decu koja bi mogla postati manje voljna da se pridržavaju pravila.

"Samokontrola je jedna od najvažnijih veština koje deca stiču u prve tri godine života", rekao je koautor Endrju Melcof, ko-direktor instituta. "Izmerili smo poreklo samokontrole i otkrili da je većina mališana bila u stanju da reguliše svoje ponašanje. Ali takođe smo otkrili ogromnu individualnu varijabilnost, za koju mislimo da će predvideti razlike kod dece kako odrastaju i čak možda predvideti važne aspekte spremnosti za školu."

Family

4 vrste povezanosti koje stvaramo sa ljudima

Od malih nogu čovek razvije jedan od 4 tipa privrženosti koji mu dalje određuje karakter, emocionalnu stabilnost, mentalno zdravlje...

4 tipa privrženosti
© ShutterstockOd malih nogu čovek razvije jedan od 4 tipa privrženosti
Privrženost, odnosno teorija o privrženosti [od eng. attachment style theory; op.ur.] zasniva se na ideji da tipovi odnosa koje imamo sa primarnim starateljima u detinjstvu utiču na našu ličnost i buduće odnose u životu. Istraživači su opisali četiri stila privrženosti: sigurna vezanost, vezanost koja izbegava, anksiozna vezanost i neorganizovana vezanost.

Privrženost utiče na emocionalnu stabilnost čoveka

Psihijatar John Bowlby došao je do teorije privrženosti po kojoj deca treba da se osećaju bezbedno u jakoj vezi izgrađenoj sa svojim primarnim negovateljima, a kada se to ne dogodi, može da dođe do emocionalne disregulacije. Njegove teorije dalje su razvile psiholog Mary Ainsworth i istraživačice Mary Main i Judith Solomon, koje su zajedno definisale četiri stila privrženosti koji se razvijaju u uzrastu od 6 meseci do 2. godine života.

Svaki od četiri stila privrženosti može da utiče na naše emocionalno blagostanje, naše mentalno zdravlje i naše odnose sa drugim ljudima. Važno je imati na umu da ovi tipovi privrženosti nisu "uklesani" i da ljudi, koji su kao deca imali nesigurnu privrženost mogu da se "izleče" i nastave da imaju zdrave odnose sa drugima.

Komentar: Pročitajte više na Attachment Style stranicama.


Bulb

Preterani optimizam može biti povezan sa lošim donošenjem odluka

Pozitivno razmišljanje i optimizam često su povezani sa uspehom u životu. Međutim, nova studija sa University of Bath u Velikoj Britaniji sugeriše da su to znaci niske spoznaje, jer često dovode do lošeg donošenja odluka, posebno u oblasti finansija
optimism
© ShutterstockOptimizam, posebno u finansijskim pitanjima, može biti rezultat niske kognitivne sposobnosti, navodi se u novoj studiji
Određene osobine ličnosti, kao što je preterani optimizam, mogu biti povezane sa nižim nivoom kognitivnih sposobnosti, sugeriše nova studija zasnovana na podacima više od 36.000 ljudi u Velikoj Britaniji. Otkriveno je da su inteligentni ljudi bolji kada je reč o novcu jer su realistični, a ne optimistični kada prave planove. Pozitivno razmišljanje i optimizam su često povezani sa uspehom u životu. Međutim, nova studija sa University of Bath u Velikoj Britaniji sugeriše da su to znaci niske spoznaje, jer često dovode do lošeg donošenja odluka, posebno u oblasti finansija.

2 + 2 = 4

U sve više škola tipkovnice zamjenjuju papir, olovke, ali i ploče, a to negativno utječe na učenje

pisanje rukom
Olovka i papir, kao i školske ploče za pisanje kredom, sve se više zamjenjuju ekranima u školama i na sveučilištima.

Ručno zapisivanje novih informacija pomaže vašem mozgu da pamti stvari učinkovitije nego kad ih upisujete na uređaju, pokazalo je novo istraživanje koje je u suprotnosti s uobičajenim povezivanjem digitalizacije s napretkom.

Pokazujemo da su kod pisanja rukom obrasci povezivanja mozga mnogo složeniji nego kod pisanja na tipkovnici, rekla je Audrey van der Meer s Norveškog sveučilišta za znanost i tehnologiju i koautorica studije.

Poznato je da je takva opsežna aktivnost povezivanja u mozgu ključna za formiranje pamćenja i kodiranje novih informacija te je stoga korisna za učenje, objasnila je Van der Meer nakon testiranja na 36 učenika.

Komentar:


Alarm Clock

Živimo li našu autentičnu stvarnost ili smo zarobljenici 'Platonove špilje'?

platonova špilja
U svom najpoznatijem djelu "Država" (knjiga VII), veliki grčki filozof Platon, koristeći formu dijaloga između svog učitelja Sokrata i Glaukona, nastoji sintetizirati svoje učenje o znanju.

Ova alegorijska figura koja je u javnom diskursu prihvaćena u okviru pojma 'Platonove špilje', sjajna je misao velikog filozofa koja nam o vječito aktualnim temama koje su od vajkada zaokupljale čovjeka - svijet slobode ili ne-slobode, o nama samima i našem unutarnjem biću - govori daleko više od brojnih filozofskih rasprava i knjiga napisanih na tu temu.

Platon nas poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni, a koje izvire iz nas samih. To ropstvo Platon slikovito prikazuje kao špilju u kojoj od rođenja žive ljudi okovanih vratova i udova, okrenuti leđima prema izlazu i gledajući u unutarnji zid.

Tako okovani, nisu u stanju vidjeti ni sebe, ni svijet koji ih okružuje, kao ni izlaz iz špilje. Vatra koja gori iza njihovih leđa, jedini je izvor svjetlosti, a između zatočenika i vatre postoji drugi zid iza kojeg se kreću slobodni ljudi. Ti ljudi prenose drvene i kamene kipove životinja i ljudi i međusobno razgovaraju.

Komentar: Platonova špilja


People 2

Neposlušnost - pokretač društvenih promjena

"Povijest čovječanstva počela je činom neposlušnosti i vrlo je vjerojatno da će se završiti činom neposlušnosti" - Erich Fromm
neposlušnost
Poslušnost se može definirati kao izvođenje neke radnje, ne zbog osobnih želja ili motiva, već prema uputama i naredbama autoriteta. Poslušnost može biti vrlo korisna u određenim okolnostima, poput odnosa između djeteta i roditelja ili u poštivanju zakona koji određuju agresivne radnje, kao što su napad, krađa ili ubojstvo. Međutim, u drugim slučajevima poslušnost može rezultirati najbrutalnijim ishodima.

Povijest nam pokazuje da ljudi imaju snažnu sklonost pokoravanju onima na pozicijama moći. Freud je to lijepo rekao: "Nikada ne treba podcjenjivati ​​snagu čovjekove potrebe za poslušnošću."

Ali, postavlja se pitanje - Mora li čovjek i u najmanjoj mjeri prepustiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto svaki čovjek ima savjest?

Eye 2

Wetiko umni virus: Kolektivna sjena čovječanstva

Wetiko
Svaki živi čovjek ima sjenu ili neku vrstu virusa uma (također nazvanog wetiko) koji postavlja naše vanjske životne situacije dok se skriva unutra.
Postojanje umnog virusa koji muči cijelo čovječanstvo - svakog muškarca, ženu i dijete - isprva se može činiti kao daleki koncept, ali to je ideja koja postoji već dugo u mnogim različitim kulturama. Religija se eonima borila s problemom zla. Duboko u zečjoj rupi istraživanja zavjere na kraju ćete doći do iste teme - da postoji neka mračna sila koja koordinira mnoge podle sheme i planove kojima svakodnevno svjedočimo u našem svijetu. Iako definitivno postoje vanjska bića i sile koje koordiniraju ove planove, uključujući hibridne kraljevske krvne loze, negativne ET-e kao što su Sivi i Gmazovi, bestjelesne entitete kao što su Djinn ili Archonti i neku vrstu samosvjesne umjetne inteligencije, na kraju se moramo zapitati: je li ovo zlo zapravo stvarna sila izvan nas samih ili je to radije kolektivna nesvjesnost čovječanstva koja se pojavljuje kao vlastita sila i entitet? Jesmo li zaraženi stvarnom instalacijom virusa uma, kao što je sugerirao šamanski ratnik Don Juan iz Castanedinih knjiga? Ili se suočavamo s kolektivnom sjenom, odbačenim, nevoljenim i nepriznatim dijelovima nas samih, koji su gurnuti duboko u nama i potisnuti toliko da su se iskrivili i pojavili kao čudovište koje se pojavljuje kao vlastiti oblik života?

Komentar: Više informacija o wetiko virusu: The Greatest Epidemic Sickness Known to Humanity:


Brain

Najbolje od Weba: Zašto apstraktni filozofi ne razumiju dubinu misli?

Lives of Eminent Philosophers
Životi istaknutih filozofa
Ovo je lagano prilagođeni odlomak iz Self and Unself, The Meaning of Everything.1

Ovdje možete poslušati raspravu o nekim temama ove knjige s Jamesom de Lysom iz Hermitix podcasta — snimljenu prije nekoliko tjedana, ali objavljenu danas.
Apstraktna filozofija je isključivo korištenje misaonog uma za pronalaženje istine. To ne znači samo rješavanje problema u glavi, već i apstraktno opažanje; gledajući i slušajući svijet podijeljen na koncepte, filtrirane kroz 'ekran' mislećeg uma, i pretpostavljajući da je ta podijeljena reprezentacija svijet. Ova je aktivnost toliko uobičajena da bi vam bilo oprošteno ako mislite da je svijet koi ona predstavlja stvarnost, kao što bi vam bilo oprošteno da mislite da je svako razmišljanje o tome filozofija.

Apstraktno razmišljanje o apstraktnom iskustvu jedina je stvar koja se događa na sveučilištima i gotovo jedina stvar koju ćete pronaći u odjelu za filozofiju u knjižari ili knjižnici. Kad ljudi koriste riječ 'duboko', obično misle na teške ideje o kojima govore apstraktni filozofi. Nije da itko zapravo zna o čemu pričaju apstraktni filozofi, jer ono što oni govore je krajnje dosadno, apsurdno teško, nevažno za obični život ili nečuveno samoživo, pa nitko na to ne obraća pozornost.

Hourglass

SOTT Fokus: Ideali kao privlačni faktori

Nebulas photo
© Photo by Kyle Gregory Devaras on Unsplash
Pitanje toga što čini dobar i vrijedan način življenja za ljudska bića je s nama već stoljećima. Pronalazimo ga u antičkim školama filozofije i to pitanje je naravno ostalo s nama i do danas. Mnogi su ponudili svoje odgovore, o čemu svjedoči pregršt filozoskih i drugih rasprava o toj temi, i znamo da nema jednostavnog crno-bijelog rješenja jer je život dinamičan proces koji od nas zahtjeva da se prilagodimo i promijenimo kurs kako se krećemo naprijed i suočavamo s raznim preprekama.

Jedan primjer metode ili pokušaja da se pronađe odgovor na to pitanje pronalazimo kod američkog filozofa Henrya Davida Thoreaua, u njegovoj knjizi Walden:
Otišao sam u šumu jer sam htio živjeti promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam živio. Nisam htio živjeti ono što nije život, življenje je odveć dragocjeno.
U citatu iznad, Thoreau iznosi svoj razlog zašto je odlučio živjeti u drvenoj kućici pokraj jezera Walden Pond, u blizini grada Concorda, gdje je proveo dvije godine i pisao i razmišljao, između ostalog, o životu, prirodi i tadašnjem društvu. Kroz odmicanje od standardnog načina življenja i poimanja na kraći period, upuštanjem u oblike meditacije i razmišljanja, možda lakše možemo doći do srži onoga što je istinski bitno.

Ono što je potaknulo mislioce poput Thoreaua je shvaćanje da lako možemo protratiti život ako nismo oprezni i onda kad se u konačnici nađemo na samrtnoj postelji, možemo biti puni žaljenja radi izgubljene prilike. Umjesto da smo proveli život u službi nečega istinski vrijednog, možda shvatimo da smo gubili vrijeme.

U prethodnim vremenima bi ta potraga za životom koji je vrijedan življenja bila utemeljena na vrijednostima kao što su istina, ljepota i dobrota, kao i na osjećaju da postoji nešto više iznad nas, osjećaj za transcendentno ili sveto. Sve to je narušeno u modernom dobu jer se na sve to gleda kao na arhaične pojmove koji nemaju temelj u stvarnosti. Oni su odbačeni u ropotarnicu povijesti kao nešto što je zastarijelo i što nije potrebno modernim "probuđenim" pobjedincima. Odviše smo fokusirani na vlastite želje, interese i težnje da bi smo se fokusirali na nešto poput istine, što od nas zahtjeva da prihvatimo da postoji nešto više iznad našeg egoizma. Ideali i vrijednosti ne laskaju našem ponosu i taštini jer nam govore da naše subjektivno gledište nije jedina stvar koja je bitna, i možda su upravo zato danas odbačeni.