Ovdje nastavljam sa serijom započetom sa:

Zašto? Svrha svemira

U prethodnom odjeljku raspravljala sam o pitanjima koja Philip Goff predstavlja u svojoj knjizi "Why? The Purpose of the Universe" [hrv. Zašto? Svrha svemira]". Tamo je navedeno da je sam Goff bio rani sljedbenik filozofskog empirizma i skepticizma Davida Humea sve dok on (Goff) nije, pronašavši grešku u Humeovim argumentima, postao nihilist. Ukratko sam opisala nihilizam, antinatalizam, materijalizam i njegov izdanak, fizikalizam i Goffov preokret prema potrazi za smislom života. Čini se, prema onome što piše Goff, da je to bilo motivirano činjenicom da je postao otac. Goff je došao do zaključka da su jedine prihvatljive opcije one između vrijednosnog fundamentalizma i vrijednosnog nihilizma. Budući da Goff tvrdi da su dokazi za kozmičku svrhu jaki, to eliminira vrijednosni nihilizam; ali vrijednosni fundamentalizma tvrdi da su činjenice o vrijednosti primitivne i vode do ideje o nefizičkom području činjenica o vrijednosti. Očito mu se ne sviđa taj zaključak. Dakle, da vidimo kamo ide s ovim. Ovdje se okrećemo Goffovom dokazu da postoji Svrha našeg postojanja.
Goff počinje sa Standardnim modelom fizike čestica. Navodi činjenicu da ovaj model sadrži konstante, odnosno fiksne brojeve koji su potrebni da bi jednadžbe odgovarale stvarnosti. Ističe da su istraživači isprobali mnoge druge brojeve u računalnim simulacijama nastanka svemira, a neizbježni rezultati bili su da je velika većina takvih simulacija rezultirala svemirima koji nisu bili kompatibilni sa životom ili strukturnom složenošću. Goff zaključuje da možemo ili prihvatiti da je ovaj ishod divlja slučajnost ili da se fizika temelji na ovim brojevima jer dopuštaju postojanje svemira velike vrijednosti. Ovo je, dakle, hipoteza odabira vrijednosti.

Prošle godine, Ark je objavio velike izvatke iz moje knjige "Comets and the Horns of Moses" na njegovom blogu.¹ U tim se poglavljima raspravljalo o viđenju prirodnog svijeta ranih filozofa, posebice o tome kako su oni vidjeli odnose između zemlje i neba. Prije nekoliko mjeseci pročitala sam knjigu filozofa Philipa Goffa: "Why? The Purpose of the Universe" [hrv. "Zašto? Svrha svemira"] i, nakon razgovora s Arkom, zamolio me da napišem recenziju knjige za njegov blog. Pa, nisam mislila da znam dovoljno o Goffovim stajalištima da bih napravila dobar posao budući da je bilo mnogo stvari koje je napisao, a koje su bile prilično iritantne i nisam željela da moja iritacija utječe na moju recenziju. Pa sam malo istraživala na internetu i naručila desetak knjiga, te sa počela čitati i praviti bilješke. Mislim da sada to mogu donekle shvatiti i stoga, ovdje počinje kratka serija o nekim ludo zanimljivim razvojima u filozofiji i istraživanju svijesti. Drugim riječima, ovaj mali serijal neće biti samo pregled Goffove knjige, već će pokriti i neke stvari koje su istaknute u njegovoj knjizi. Dakle, počinjemo s Goffom.

Goff svoju raspravu otvara pitanjem smisla: ima li samo naše postojanje smisla. Poprilično je preduboko zaronio! Goff vjeruje da postoje uvjerljivi dokazi za kozmičku svrhu i njegove ću argumente zabilježiti u nastavku. Za sada, vrijedi kratko rekapitulirati njegovo izlaganje različitih pogleda zauzetih po ovom pitanju samo kako bismo se orijentirali.

Umoran sam od čitanja da je Netanyahu psihopat. On to zasigurno nije. Ne vidim razloga da njega, ili bilo kojeg drugog izraelskog vođu, smatram psihopatima u psihijatrijskom smislu. Imaju kolektivnu psihopatiju, što je sasvim druga stvar.

Razlika je ista kao između osobne neuroze i kolektivne neuroze. Prema Freudu, religija (a on je mislio na kršćanstvo) je kolektivna neuroza. Freud nije mislio da su religiozni ljudi neurotični. Naprotiv, primijetio je da njihova kolektivna neuroza ima tendenciju imunizirati religiozne ljude od osobne neuroze.[1] Ne pristajem na Freudovu teoriju, samo mi treba njegova potpora da predstavim vlastitu teoriju: cionisti, čak ni oni najkrvoločniji među njima, nisu individualni psihopati; mnogi od njih su puni ljubavi, pa čak i samopožrtvovne osobe unutar vlastite zajednice. Umjesto toga, oni su vektori kolektivne psihopatije, što znači poseban način (možemo ga nazvati neljudskim) na koji kolektivno vide i komuniciraju s drugim ljudskim zajednicama.

Ovo je ključna točka bez koje nikada ne možemo razumjeti Izrael. Nazivanje njihovih vođa psihopatima nije od pomoći. Ono što trebamo je prepoznati Izrael kao kolektivnog psihopatu i proučiti porijeklo ovog jedinstvenog nacionalnog karaktera. Pitanje je opstanka svijeta, kao što je pitanje opstanka bilo koje grupe prepoznati psihopatu među njima i razumjeti njegove obrasce razmišljanja i ponašanja.

Pisac kaže, pošto je proučio misli filozofa, teorije i praktične metode koje utiču na ponašanje ljudi, da nije mogao da veruje da je sva snaga u jednoj jednostavnoj rečenici:

Ono o čemu najviše razmišljate to ćete i postati!

Vaš uspeh ili poraz u bilo čemu, bio veliki ili mali, bitan ili ne baš toliko bitan, zavisiće od toga kako ste programirani. Rezultat moćnih tehnika kojim programirate uspeh, zavisi i od onoga što prihvatate od drugih i od onoga što govorite sebi. To više nije teorija o uspehu, to je zapravo činjenica. Sreća i želja nemaju nikakve veze sa tim. Nema veze ni da li u to nešto verujemo ili ne.

Jednostavno, mozak veruje u ono što mu najčešće govorimo. Ono o čemu mu najviše pričamo, on to kreira. Jer nema drugog izbora.

Kada deca kažu "najluđe stvari", to je često kao odgovor na nešto što su čuli ili videli. Ovo učenje poput sunđera počinje od rođenja, jer bebe počinju da dešifruju društveni svet koji ih okružuje mnogo pre nego što mogu da govore.

Sada su istraživači sa Univerziteta u Vašingtonu otkrili da deca od 15 meseci mogu da otkriju bes kada posmatraju društvene interakcije drugih ljudi, a zatim da koriste te emocionalne informacije da usmere sopstveno ponašanje.

Studija, objavljena u oktobarskom/novembarskom izdanju časopisa Cognitive Development, prvi je dokaz da su mlađa deca sposobna da koriste više znakova emocija i vid kako bi razumela motivaciju ljudi oko sebe.

"U dobi od 15 meseci, deca pokušavaju da razumeju svoj društveni svet i kako će ljudi reagovati", rekla je glavna autorka Beti Repačoli, istraživač na Univerzitetu za učenje i nauke o mozgu i vanredni profesor psihologije. "U ovoj studiji smo otkrili da mala deca koja još ne govore mogu da koriste vizuelne i društvene znakove da razumeju druge ljude - to su sofisticirane kognitivne veštine za 15-mesečnu decu.

Nalazi su takođe povezivali impulsivne tendencije mališana sa njihovom tendencijom da ignorišu bes drugih ljudi, što sugeriše rani pokazatelj za decu koja bi mogla postati manje voljna da se pridržavaju pravila.

"Samokontrola je jedna od najvažnijih veština koje deca stiču u prve tri godine života", rekao je koautor Endrju Melcof, ko-direktor instituta. "Izmerili smo poreklo samokontrole i otkrili da je većina mališana bila u stanju da reguliše svoje ponašanje. Ali takođe smo otkrili ogromnu individualnu varijabilnost, za koju mislimo da će predvideti razlike kod dece kako odrastaju i čak možda predvideti važne aspekte spremnosti za školu."

Od malih nogu čovek razvije jedan od 4 tipa privrženosti koji mu dalje određuje karakter, emocionalnu stabilnost, mentalno zdravlje...

Privrženost, odnosno teorija o privrženosti [od eng. attachment style theory; op.ur.] zasniva se na ideji da tipovi odnosa koje imamo sa primarnim starateljima u detinjstvu utiču na našu ličnost i buduće odnose u životu. Istraživači su opisali četiri stila privrženosti: sigurna vezanost, vezanost koja izbegava, anksiozna vezanost i neorganizovana vezanost.

Privrženost utiče na emocionalnu stabilnost čoveka

Psihijatar John Bowlby došao je do teorije privrženosti po kojoj deca treba da se osećaju bezbedno u jakoj vezi izgrađenoj sa svojim primarnim negovateljima, a kada se to ne dogodi, može da dođe do emocionalne disregulacije. Njegove teorije dalje su razvile psiholog Mary Ainsworth i istraživačice Mary Main i Judith Solomon, koje su zajedno definisale četiri stila privrženosti koji se razvijaju u uzrastu od 6 meseci do 2. godine života.

Svaki od četiri stila privrženosti može da utiče na naše emocionalno blagostanje, naše mentalno zdravlje i naše odnose sa drugim ljudima. Važno je imati na umu da ovi tipovi privrženosti nisu "uklesani" i da ljudi, koji su kao deca imali nesigurnu privrženost mogu da se "izleče" i nastave da imaju zdrave odnose sa drugima.

Pozitivno razmišljanje i optimizam često su povezani sa uspehom u životu. Međutim, nova studija sa University of Bath u Velikoj Britaniji sugeriše da su to znaci niske spoznaje, jer često dovode do lošeg donošenja odluka, posebno u oblasti finansija
Određene osobine ličnosti, kao što je preterani optimizam, mogu biti povezane sa nižim nivoom kognitivnih sposobnosti, sugeriše nova studija zasnovana na podacima više od 36.000 ljudi u Velikoj Britaniji. Otkriveno je da su inteligentni ljudi bolji kada je reč o novcu jer su realistični, a ne optimistični kada prave planove. Pozitivno razmišljanje i optimizam su često povezani sa uspehom u životu. Međutim, nova studija sa University of Bath u Velikoj Britaniji sugeriše da su to znaci niske spoznaje, jer često dovode do lošeg donošenja odluka, posebno u oblasti finansija.

Olovka i papir, kao i školske ploče za pisanje kredom, sve se više zamjenjuju ekranima u školama i na sveučilištima.

Ručno zapisivanje novih informacija pomaže vašem mozgu da pamti stvari učinkovitije nego kad ih upisujete na uređaju, pokazalo je novo istraživanje koje je u suprotnosti s uobičajenim povezivanjem digitalizacije s napretkom.

Pokazujemo da su kod pisanja rukom obrasci povezivanja mozga mnogo složeniji nego kod pisanja na tipkovnici, rekla je Audrey van der Meer s Norveškog sveučilišta za znanost i tehnologiju i koautorica studije.

Poznato je da je takva opsežna aktivnost povezivanja u mozgu ključna za formiranje pamćenja i kodiranje novih informacija te je stoga korisna za učenje, objasnila je Van der Meer nakon testiranja na 36 učenika.

U svom najpoznatijem djelu "Država" (knjiga VII), veliki grčki filozof Platon, koristeći formu dijaloga između svog učitelja Sokrata i Glaukona, nastoji sintetizirati svoje učenje o znanju.

Ova alegorijska figura koja je u javnom diskursu prihvaćena u okviru pojma 'Platonove špilje', sjajna je misao velikog filozofa koja nam o vječito aktualnim temama koje su od vajkada zaokupljale čovjeka - svijet slobode ili ne-slobode, o nama samima i našem unutarnjem biću - govori daleko više od brojnih filozofskih rasprava i knjiga napisanih na tu temu.

Platon nas poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni, a koje izvire iz nas samih. To ropstvo Platon slikovito prikazuje kao špilju u kojoj od rođenja žive ljudi okovanih vratova i udova, okrenuti leđima prema izlazu i gledajući u unutarnji zid.

Tako okovani, nisu u stanju vidjeti ni sebe, ni svijet koji ih okružuje, kao ni izlaz iz špilje. Vatra koja gori iza njihovih leđa, jedini je izvor svjetlosti, a između zatočenika i vatre postoji drugi zid iza kojeg se kreću slobodni ljudi. Ti ljudi prenose drvene i kamene kipove životinja i ljudi i međusobno razgovaraju.

"Povijest čovječanstva počela je činom neposlušnosti i vrlo je vjerojatno da će se završiti činom neposlušnosti" - Erich Fromm
Poslušnost se može definirati kao izvođenje neke radnje, ne zbog osobnih želja ili motiva, već prema uputama i naredbama autoriteta. Poslušnost može biti vrlo korisna u određenim okolnostima, poput odnosa između djeteta i roditelja ili u poštivanju zakona koji određuju agresivne radnje, kao što su napad, krađa ili ubojstvo. Međutim, u drugim slučajevima poslušnost može rezultirati najbrutalnijim ishodima.

Povijest nam pokazuje da ljudi imaju snažnu sklonost pokoravanju onima na pozicijama moći. Freud je to lijepo rekao: "Nikada ne treba podcjenjivati ​​snagu čovjekove potrebe za poslušnošću."

Ali, postavlja se pitanje - Mora li čovjek i u najmanjoj mjeri prepustiti svoju savjest zakonodavcu? Zašto svaki čovjek ima savjest?