Čitajući i slušajući priče, uranjamo u opisane situacije i suosjećamo s likovima. Kako taj proces zaista funkcionira u našem mozgu, otkrili su nedavno istraživači s nizozemskoga univerziteta Radboud, po prvi puta u povijesti.

Korištenjem specijalnog skenera fMRI, kojim su "izmjerili" kako ljudi doživljavaju neku priču, znanstvenici s nizozemskoga univerziteta Radboud, Annabel D. Nijhof i Roel Willems (Radboud Universiteit Nijmegen, Nizozemska), uspjeli su odgovoriti na pitanje kako mozak doživljava književnost.

Svatko od nas na drugačiji i jedinstven način doživljava priče. Ipak, zbog tehnoloških ograničenja, način na koji razumijemo književnost prethodno je istraživan samo na razini grupe, bez usmjeravanja pažnje na individualne razlike. Willems i Nijhof su odlučili više pažnje posvetiti individui i u ovoj studiji su pokazali kako se ljudi fokusiraju na različite aspekte priče kad čitaju/slušaju književna djela.

Audio-knjige u fMRI skeneru

Sudionici istraživanja slušali su poglavlja različitih audio-knjiga. "Otkrili smo kako postoje jake individualne preferencije; neki sudionici bili su posebno fokusirani na razumijevanje namjera i osjećaja glavnih likova, dok su drugi bili više fokusirani na vizualiziranje radnji likova."

Suosjećanje s književnošću

"Većina ljudi ujedno može suosjećati te zamisliti vizualno okruženje i djela likova", kaže Willems, "ali naši fMRI rezultati pokazuju kako svaka osoba daje prednost jednom ili drugom." Ovo je jedno od prvih istraživanja koje dokazuje individualne razlike što se tiče empatije prema likovima iz književnosti.

Znanstvenici su na tragu novih otkrića o moždanim aktivnostima koja uključuju ne samo senzorne, već i emocionalne dijelove mozga. Nedavna istraživanja o subjektivnom doživljaju percepcije boli i vremena mogla bi pomoći u liječenju bolesti kao što su kronična bol i depresija.

Trenutačan gubitak koncentracije je dovoljan da bismo zaglavili prst ili iščašili zglob - što je jako bolno. Bol je obrambeni tjelesni mehanizam i kompleksan neurološki fenomen. Također, bol koja postoji dulji vremenski period odnosno kronična bol može biti bolest, kažu liječnici. Znanstvenici sa Tehničkog sveučilišta u Münchenu pokazali su kako temeljna aktivnost mozga prelazi iz senzornog u emocionalni proces već tijekom prvih nekoliko minuta boli.

U svojim eksperimentima, prof. Markus Ploner i njegov tim istraživali su percepciju boli: Kako trajanje boli ili djelovanje placeba utječu na aktivnost mozga? U svojim ispitivanjima koristili su elektroencefalografe (EEG). Ispitanici su nosili EEG kape sa 64 elektrode koje mjere aktivnost živčanih stanica u mozgu. Ova metoda omogućuje kronološko bilježenje signala koje živčane stanice koriste za reagiranje na bolne podražaje.

Depresija ne utječe samo na mentalno zdravlje, već ostavlja trag i na našoj DNK, javljaju znanstvenici sa Centra za genetiku ljudi (eng. Centre for Human Genetics, CHG). Ovo otkriće bilo je toliko neobično da su znanstvenici isprva bili jako skeptični, te su priznali da im je bilo potrebno mnogo uvjerljivijih dokaza kako bi povjerovali da nije u pitanju slučajnost.

Kao što je opisano u časopisu Current Biology, otkriće je započelo pregledavanjem više od 11 000 primjeraka različitih DNK, od kojih su mnoge osobe patile od depresije izazvane stresom, no uključene su i zdrave osobe kao kontrolna grupa. U početku su tragali za genom povezanim s rizikom obolijevanja od depresije. Umjesto toga, primijetili su da je depresija izazvana stresom povezana s povišenim količinama drugog genoma stanice: mitohondrijskom DNK.

Mitohondriji su izvor energije stanice: stvaraju energiju za rast stanice. Povećanje mitohondrijske DNK kod depresivnih ljudi ima zanimljive implikacije. Mitohondriji se trude proizvesti istu količinu energije s jednakim efektom kao kad su pod stresom, pa tijelo treba kompenzaciju i mora stvarati sve više i više mitohondrija kako bi zadovoljilo povećanu potražnju za energijom.

Znanstvenici su potom testirali molekularne promjene kod miševa koji su bili izloženi stresu tijekom 4 tjedna. Rezultati su pokazali ne samo da su miševi razvili očekivanu razinu mitohondrijske DNK, već su se njihovi telomeri skratili. Telomeri su maleni poklopci na krajevima DNK spirala koji štite naše kromosome od propadanja i gubitka genetskih informacija. Svaki put kad se stanica kopira, duljina zaštitničkog telomera sve je kraća, sve dok se stanica više ne može podijeliti.

Erozija telomera kod miševa pod utjecajem stresa indicira da stres može smanjiti životni vijek čovjeka. No, nije sve tako jednostavno, znanstvenici su otkrili da su i promjene u duljini telomera i povećanje mitohondrijske DNK većinom reverzibilni procesi. Kad miševi nisu više bili pod stresom, njihova se DNK također oporavila.

Pa zašto onda depresija uzrokovana stresom, koja se smatra poremećajem u ponašanju, ima utjecaj na staničnoj razini na naše tijelo? Postoje mnogi uzroci stresa: nedostatak hrane ili povijest zlostavljanja, naprimjer. Stres smanjuje sposobnost mitohondrija, te tijelo proizvodi više kako bi zaštitilo organizam. Na neki način, depresija je reakcija tijela na stres iz okoline.

Ovo istraživanje ima potencijal za buduće liječenje depresije. Iz razloga iz kojeg su molekularne promjene reverzibilne, postoji mogućnost da se provjeri koliko je neki tretman koristan na molekularnoj razini. Mogući indikatori za uspjeh bili bi u vidu smanjenja broja mitohondrija i vraćanje iste dužine telomera.

Neuroznanstvenici na Zdravstvenom centru NYU Langone su otkrili da moćan hormon u mozgu, oksitocin, utječe na pojedine moždane stanice uvjetujući pritom određene obrasce ponašanja - to su podaci koji nam mogu pomoći pri shvaćanju kako bi se oksitocin i ostali hormoni mogli iskoristiti za liječenje bihevioralnih poteškoća koji su nastali kao rezultat bolesti ili ozljede mozga. Rezultate istraživanja se može pronaći online u časopisu Nature.

Sve do sada, znanstvenici su tvrdili da su najvažnije uloge oksitocina - ponekad nazivanim "hormonom sreće" - izazivanje spolne privlačnosti i orgazma, reguliranje dojenja i jačanje veza između majki i njihove djece. No, nije se znalo za njegove sposobnosti utjecanja na ponašanje.

"Naša otkrića redefiniraju oksitocin kao nešto sasvim suprotno "ljubavnoj drogi", a više kao nešto što povećava ili smanjuje neuralne signale u mozgu", kaže istraživač pri projektu, Robert Froemke, docent na NYU Langone i Institutu za biomolekularnu medicinu Skirball. "Pronašli smo da oksitocin povećava količinu društvenih informacija koje se obrađuju u mozgu. To znači da bi se jednog dana mogao koristiti za liječenje socijalne tjeskobe, PTSP-a, poteškoće pri govoru, pa čak i psihološke poteškoće nastale kao rezultat zlostavljanja u djetinjstvu."

U eksperimentima na miševima, dr. Foemke i njegov tim su locirali oksitocin u jedinstvenim receptorskim stanicama u lijevoj strani korteksa. Pronašli su da taj hormon upravlja količinom "društvene informacije" koju obrađuju pojedinačni neuroni, time umanjujući takozvane uzbuđujuće ili inhibicijske podražaje - i neposredno određuje kako će ženka miša sa svojim mladima reagirati na povike za pomoć ili pažnjom.

Oksitocin permanentno mijenja životinjsko ponašanje

U odvojenim eksperimentima s odraslim ženkama miševa bez vlastitih mladih - koje time nisu bile izložene povećanim količinama oksitocina - dodavanje oksitocina u njihove mozgove ih je navelo da ubrzo prepoznaju jedva čujne pozive u pomoć mladih od neke druge majke koju se nedavno prethodno udaljilo iz gnijezda. Ove odrasle ženke su se ubrzo dale u prikupljanje odlutalih mladih, hvatanje mladih za kožu na vratu i vraćanje u gnijezdu - kao da su one bile njihove stvarne majke.

Taj obrazac ponašanja su naučile za stalno, kažu istraživači; ženke bez potomstva su nastavile hvatati mlade čak i u instancama kada bi se njihovi receptori za oksitocin blokirali.

Japanski znanstvenici u četvrtak su objavili kako postoje biokemijski dokazi ljubavi čovjeka i psa, odnosno da razina hormona oksitocina, čije lučenje osnažuje vezu roditelja i djece, raste kod čovjeka i psa kad se druže, posebno kad gledaju jedno drugom u oči.

Oni su proveli niz opita koji su pokazali da je tijekom tisuća godina suživota čovjeka i psa razvijen taj instiktivni mehanizam vezanja.

Ponekad zvan hormonom ljubavi oksitocin se proizvodi u hipotalamusu i luči ga hipofiza. Igra ulogu u emotivnim vezama, majčinskom ponašanju, rođenju djeteta, dojenju, seksualnim i drugim odnosima.

"Oksitocin ima mnogo pozitivnih učinaka na ljudsku psihologiju i fiziologiju" kaže voditelj istraživanja Takefumi Kikusui, profesor veterine na japanskom sveučilištu Azabu.

U jednom od eksperimenata znanstvenici su utvrdili značajna povećanja koncentracije oksitocina u urinu nakon druženja vlasnika s psom dok se takav skok koncentracije nije utvrdio u slučajevima druženja s mladim vukovima koji su odrasli uz čovjeka.

Kikusui, koji je i sam bio ispitanik u vlastitom istraživanju, kazao je kako je u njegovu slučaju koncentracija oksitocina porasla 300 posto nakon što se gledao u oči sa svoje tri pudlice.

Istraživanje je obuhvatilo razne pasmine pasa i njihove vlasnike, a rezultati istraživanja objavljeni su u časopisu Science.

Kako itko može u išta biti siguran u ovo vrijeme kada se čini kao da je svijet poludio, a mi se kolektivno nalazimo u ulozi heroja/heroine horor filma u situaciji kada čujemo neki šum. Doista, publika može vidjeti da čudovište vreba u grmlju odmah ispred vrata, glazba je ispunjena zloslutnim nagovještajem, a zvijezda filma s nevinom naivnošću i s ručnom svjetiljkom stavlja svoju ruku na kvaku. Publika zastenje u agoniji znajući što se događa, te kolektivno uzvikuje “NE OTVARAJ VRATA”. Ali na nesreću, filmski svijet nije povezan sa svijetom publike, te nikakvo upozorenje ne može premostiti tu podjelu.

U starim danima, filmski heroji i heroine su općenito uvijek preživjeli takve pogreške pomoću domišljatog scenarija. U novije vrijeme, više ne možeš biti siguran: heroj ili heroina će vjerojatno umrijeti - baš kao u stvarnom životu - zbog svoje gluposti.

Iskreno govoreći, kada sam bila mlađa sviđali su mi se jedino filmovi u kojima su heroj ili heroina u ulozi pobjednika/pobjednice na kraju. Uvijek sam bila uznemirena i ljuta - osjećala sam se prevareno - ako je film završio onako kako to u stvarnom životu često bude: bez utočišta, bez pomoći, bez nade. Tek kasnije sam shvatila korist takvih filmova; oni mogu biti alati poučavanja koji nam pomaže analizirati naše nade, naša uvjerenja, te naše željno razmišljanje da će “dobro prevladati” bez obzira na sve, tako da, ako se - zaista - ikada nađemo u sličnim situacijama, mogli bi zaobići “propuste inteligencije” koji vode do propusta u svjesnosti i strategiji. Ukratko, promatrati kako željno razmišljanje najčešće vodi do katastrofe u stvarnom životu nas može naučiti kako razmišljati racionalno, kako analizirati i predviđati, te stoga, kako formulirati primjerenu reakciju na bilo koju opasnu situaciju.

To je koristan koncept.

No, još uvijek ne nadilazi podjelu između glumaca u filmu i publike koja može VIDJETI.

S godinama ne postajemo samo mudriji, već u nekim područjima i inteligentniji, pokazalo je najnovije zanimljivo istraživanje.

Da bi ustanovili na koji se način inteligencija mijenja s godinama, psiholozi s MIT-a i iz opće bolnice u Massachusettsu proveli su testiranje na 48.547 ispitanika u dobi 10 i 89 godina koji su posjećivali internetske stranice GamesWithWords.org i TestMyBrain.org.

Korisnicima su ponuđeni jezični testovi, testovi inteligencije i pamćenja, prepoznavanja emocija, radne memorije, numeričkih vještina i vokabulara.

Ustanovili su da, ovisno o definiciji "inteligencije", različite sposobnosti dosežu vrhunac u različito životno doba.

Mlađi sudionici testova u dobi od 19 i 20 godina bolje su rezultate postizali u numeričkim vještinama, a radna memorija pokazala se najboljom sredinom tridesetih.

Ustanovljeno je i da sposobnost brzog razmišljanja, odnosno brzina kojom mozak obrađuje informacije, takozvana fluidna inteligencija, vrhunac doseže oko 18. godine života, a stagnira oko 40.

Dvadesetogodišnjaci su bili jako dobri u prepoznavanju emocija i kratkim pogledom na fotografiju ili nečije oči, a ta je njihova sposobnost rasla do 48., nakon čega počinje polako opadati.

Vokabular se očekivano poboljšava s godinama, a vrhunac doseže između 60. i 70. godine života.

Rezultati objavljeni u časopisu Psychological Science ukazuju na činjenicu da različite vrste inteligencije vrhunac dosežu u raznim životnim razdobljima, tvrde autori istraživanja Joshua Hartshorne i Laura Germine.

"Gori avion, gori avion, mali čovjek ne može izaći van", vikao je dvogodišnji James Leininger u snu. Stravični vriskovi probudili su njegove roditelje.

"Sve je podsjećalo na scenu iz filma "Egzorcist". James je ležao na leđima, a s rukama i nogama kao da je pokušao izaći iz nevidljivog lijesa", opisao je tu noć njegov otac Bruce. Noć koja će prethoditi trogodišnjem istraživanju koje će Jamesove roditelje, katolike, uvjeriti da je njihov sin reinkarnacija pilota koji je poginuo u Drugom svjetskom ratu. Jamesova priča devet će godina kasnije obići svijet u obliku knjige "Preživjela duša: Reinkarnacija bojnog pilota iz Drugog svjetskog rata".

U narednim tjednima te 2000. godine Jamesove su noćne more postajale sve intenzivnije i isrpljujuće za malog Jamesa. Dječak je sada izvikivao vlastito ime, ali i imena poput "Jack Larsen", "Natoma" i "Corsair".

Po danu on je bio sasvim normalan i zaigran dječak koji je samo pokazivao veliki interes za avione. U jednoj trgovini igračaka majka je Jamesu pokazala bombu montiranu na jednu maketu aviona.

Charles Darwin, Johann Wolfgang von Goethe i Marcel Proust bili su pretjerano osjetljivi na buku i zahtijevali su izolaciju da bi mogli raditi, piše Huffington Post prenoseći rezultate istraživanja koje pokazuje da bi takva vrsta osjetljivosti mogla biti svojstvena upravo kreativnim osobama.

Proust, koji je rijetko izlazio iz svog stana u Parizu, stavljao je u uši čepiće, spavaću sobu obložio je plutom, a zavjese na prozorima držao navučene kako bi spriječio prodor zvukova i svjetlosti.

Mozak kreativaca procesuira više informacija nego mozak obične osobe

Na prvi pogled netko koga je lako omesti čini se nekreativnim, no studija je pokazala da bi to moglo biti obilježje kreativaca.

Psiholozi sa sveučilišta Northwestern ustanovili su da je visokokreativne osobe lakše omesti bukom nego druge ljude, piše u studiji objavljenoj u časopisu Neuropsychologia od ožujka.

Autori studije ispitivali su pojavu poznatu kao “senzorski ulaz”, preciznije rečeno, proučavali su kako informacija iz okoliša ulazi u svijest neke osobe.

Obično mozak automatski izbacuje ireleventne informacije, no osobe u kojih je “senzorski ulaz” propustan, bore se kako iz glave izbaciti otkucavanje sata ili razgovor u pozadini.

"U tih ljudi, senzorski ulaz propušta informaciju", kaže Darya Zabelina, voditeljica studije i objašnjava da "mozak (tih ljudi) procesuira više informacija nego mozak obične osobe".

Senzorska preosjetljivost mogla bi pridonositi kreativnosti jer ona širi opseg pozornosti pojedinca, kažu autori te napominju da ljudi koji primaju više informacija imaju i većih izgleda različite dijelove informacije spajati u nove, neuobičajene sklopove.

Da bi istražili tu povezanost, ispitali su 97 sudionika testom kreativnog mišljenja. U odvojenu ispitivanju puštali su razne zvukove i mjerili elektroaktivnost mozga ispitanika kako bi ustanovili koliko tih informacija ispitanici izbacuju iz svijesti.

Kreativniji ljudi osjetljiviji su na zvukove iz okoline, konstatirali su autori studije. Kreativci imaju veći opseg pozornosti i bilježe informacije koje većina ljudi filtrira.

Ta hipersenzitivnost čini kreativce “ljudima bogatijeg iskustva (...) oni čine nove poveznice između koncepata i ideja”, kaže Zeblina.

Međutim, njihova su otkrića pridonijela i staroj raspravi o bliskosti genijalnosti i ludila ukazujući na zanimljivu povezanost između visokokreativnih osoba i shizofreničara.

Labav sustav filtriranja karakterističan je za shizofreniju. Uočen je i u osoba koje su s njima u rodbinskoj vezi te u ljudi šizotipnih poremećaja osobnosti za koje je poznato da imaju širok raspon obilježja od maštovitog mišljenja do psihoza.

Najvećim istraživanjem povezanosti sviranja instrumenta i razvoja mozga na Sveučilištu u Vermontu, tim dr. Jamesa Hudziaka na dječjoj psihijatriji medicinskog fakulteta dokazali su da je upravo sviranje instrumenta kritična komponenta u okolišu djeteta koja se očituje u debljini korteksa, vanjskog sloja mozga.

Druge komponente bile su roditelji, učitelji, prijatelji, ljubimci i druge izvanškolske aktivnosti. Sviranje instrumenta, odnosno aktivnost koja podrazumijeva kontrolu i koordinaciju pokreta očekivano mijenja motoričke dijelove mozga no mijenja i dijelove mozga koji sudjeluju u regulaciji ponašanja. Dokazano je poboljšanje funkcije upravljanja, radne memorije, kontrole pažnje, organizacije i planiranja te u procesuiranju emocija.

Neuroznanstvenici su skeniranjem aktivnosti mozgova zaključili da mozak glazbenika radi drugačije od mozgova ostalih ispitanika. Osim u aktivnosti mozga razlike se pokazuju i u volumenu. Mozgovi glazbenika sadrže više sive tvari u više dijelova mozga, a efekt se pojačava s intenzitetom vježbanja.

Vježba na pianu kroz pet dana, dva sata na dan s pet prstiju pokazuje povezivanje, reorganizaciju, novo umrežavanje neurona. Kod glazbenika je primijećen jači neuro-odgovor na zvuk, glazbu i govor što pomaže primjerice razlikovanju slojeva govora. Uz bolje govorne vještine tu su i bolje matematičke vještine, veća radna memorija, spoznajna fleksibilnost te kvocijent inteligencije. Glazbene vježbe mijenjaju tijek razvoja mozga i utječu na uspješnost na mnogim životnim područjima.

Glazba i matematika su isprepleteni: ritam, glazbena ljestvica, dijeljenje na dijelove, prepoznavanje uzoraka, harmonija, sve je to i matematika. Sviranje instrumenta i čitanje nota utječu na duljinu i fokus pažnje. Pamćenje fizičkih pokreta i nota jača kapacitet memorije. Fizički, sviranje instrumenta potiče razvoj koordinacije i motorike. Istovremeno i različito pokreću se obje ruke, kontrolira se položaj tijela, ruku, nogu, udara ritam stopalima, a može simultano uključivati i govor, pjevanje i slušanje.

Uz snagu, fleksibilnost, kontrolu i bilateralnost sviranjem se uvježbava i sposobnost multitaskinga, odnosno obavljanja više zadataka istovremeno. Sviranje instrumenta dobra je priprema za sportske uspjehe, ali i životne. U tome će pomoći i učenje prihvaćanja neugodnih položaja kao ugodnih.