Georgij Gurđijev je imao dva cilja:

1. da istraži sa svih strana, i da razume, tačan značaj i svrhu života čoveka;
2. da otkrije, po svaku cenu, neki način ili sredstvo za uništenje sklonosti u ljudima za sugestivnošću koja uzrokuje da lako padnu pod uticaj “masovne hipnoze”.

Nastavljamo našu diskusiju ovog fundamentalnog aspekta njegovog rada, njegov nastanak u vreme rata i revolucije, i diskutujemo paralele koje se nalaze u učenju don Huana Matusa koje je pripovedao Karlos Kastaneda. Laura Knight-Jadczyk ispituje koncept “sitnog tiranina”, još jedne ideje koja potiče iz perioda rata, iz španskog osvajanja Meksika, i gledamo kakvu primenu to može imati danas. Takođe se suočavamo sa svetom sitnih tiranina, globalnom patokratijom. Kako nam učenja Gurđijeva i don Huana mogu pomoći danas?

Neuroznanstvenici su otkrili da je osjećaj hladnoće zarazan. Samo gledanje tuđih drhtaja od hladnoće može izazvati pad temperature u određenim dijelovima našeg tijela, što je prvi dokaz za fenomen nazvan ''psihološka zaraza temperaturom''.

Tijekom vrućeg dana, rashladiti se možete gledanjem osobe kojoj je hladno, pokazalo je istraživanje. Osjećaj hladnoće je zarazan, dok je osjećaj vrućine nije. Tim neuroznanstvenika na čelu s Ellom Cooper sa Sveučilišta u Sussexu i Johnom Garlick s University College London, okupio je 36 volontera čiji je zadatak bio pogledati osam različitih trominutnih videa na kojima su prikazani glumci čija je lijeva ili desna ruka bila uronjena u vidno toplu ili vidno hladnu vodu. Kontrolnoj skupini prikazani su glumci s rukama ispred identičnih posuda s vodom. Glumci nisu pokazivali znakove nelagode ili boli.

Prije i nakon svakog gledanja videa, mjerena je temperatura ruku volontera kako bi se ustanovilo je li došlo do promjene temperature uslijed gledanja osobe čija je ruka uronjena u vruću ili hladnu vodu. Temperatura u prostoriji u kojoj se istraživanje odvijale je održavana konstantnom, a volonteri su zamoljeni da ruke što je mirnije moguće kako bi se smanjile promjene u temperaturi uslijed kretanja mišića. U obzir je uzeta čak i malena količina topline koja je dolazila s ekrana televizije.

"Dok gledanje ruke u vrućoj i neutralno toploj vodi nije izazvalo nikakve promjene u temperaturi ruku ispitanika, gledanje ruke uronjene u hladnu vodu izazvao je mali, ali značajan pad u temperaturi ruke ispitanika", kaže Ross Pomeroy iz Real Clear Science. "Temperatura desne ruke ispitanika pala je u prosjeku za 0.1 ˚C, a temperatura lijeve ruku palo je za 0.2 ˚C. Do promjena u otkucajima srca nije došlo''.

Mogući razlog zbog kojeg prikazi ruke uronjene u toplu vodi nisu izazvali fiziološke reakcije kod ispitanika je taj što para koja je izlazila iz vode možda nije toliko jasno ukazivala na toplinu kao što je led koji pluta u vodi ukazivao na hladnoću. Uz to, prethodna istraživanja pokazala su da je lakše izazvati smanjenje nego porast temperature.

Od samih početaka povijesti čovjek se služi glazbenim izražavanjem. Osnovne sastavnice glazbe kao što su ton i ritam duboko su ugrađeni u ljudsku fiziologiju. Rad našeg srca i naše disanje događaju se u ritmičkim procesima. Dok govorimo, koristimo se tonovima koji se razlikuju po jačini od tiših do vrlo glasnih. Možemo zaključiti da je glazba oduvijek bila dio nas i da smo mi oduvijek bili dio glazbe. Sukladno tome, spektar utjecaja glazbe na čovjeka vrlo je širok.

Vibracije zvuka djeluju na sve procese u mozgu i time direktno utječu na kognitivne, emocionalne i tjelesne funkcije čovjeka.
Ako ravnu površinu pokrivenu pijeskom tretiramo zvukom, ona će se organizirati u obrasce koji mogu biti lijepi i simetrični ili pak posve nepovezani, što ovisi o frekvenciji zvuka, njegovoj jačini, kvaliteti, izvoru i drugim obilježjima. Pjevanje može na sličan način djelovati na tijelo, opuštajući ga ili osnažujući ga. Zvuk utječe na tjelesne stanice i organe pa ne čudi što su istraživanja pokazala da glazba djeluje na stanje svjesnosti, harmoniziranje desne i lijeve strane mozga, na krvni tlak, cirkulaciju, disanje i druge procese koji se odvijaju u tijelu.

Glazba utječe na ljudsko ponašanje tako što utječe na mozak i tjelesne strukture, a taj utjecaj može se mjeriti, predvidjeti i identificirati što postavlja temelj za znanstvenu primjenu glazbe u medicinske svrhe. Nadalje, glazba je umjetnost što ju čini posebnim terapeutskim sredstvom. Ne možemo uvijek svoje osjećaje objasniti niti izraziti riječima; ponekad naši unutarnji konflikti nisu dostupni racionaliziranju, ali tada ih možemo istražiti i razriješiti putem glazbenog izražavanja.

Zanimljiva su istraživanja pokazala kako zvuk može utjecati na pozitivan razvoj fetusa dok je još u utrobi, te da djeca taj zvuk mogu prepoznati nakon rođenja, te da pjevanje trudnice djeluje smirujuće na bebu. Za starije ljude je prikladna glazba koju izvode veliki orkestri (tipa Glenna Millera), jer ih navodi na povećanu budnost, zadovoljstvo, i prisjećanje na pozitivna iskustva iz prošlosti.

Što se tiče utjecaja glazbe na čovjekov razvoj i socijalni život, ona ima uglavnom pozitivan učinak na osobni i društveni razvoj mladih, na socijalizaciju, samopouzdanje, društvenu prilagodbu i pozitivnije stavove prema životu. Što se tiče utjecaja glazbe na čovjekov intelektualni život, dokazano je da slušanje glazbe - a pogotovo sviranje nekog instrumenta - pozitivno utječu na naše moždane funkcije. Slušanje i stvaranje glazbe snažno utječu na razvoj kreativnosti kod čovjeka. Glazba dobro utječe na čovjekovo duševno raspoloženje i emocionalni život. Postoje neki pokazatelji da se glazbene oznake dura i mola mogu povezati s radošću odnosno tugom, da brži, odsječeniji ritmovi više pobuđuju dostojanstvene i žestoke osjećaje, a tečniji, blaži ritmovi sretne, vesele osjećaje. Istraživanja su također pokazala da je bolje za pojedinca kad sluša što raznovrsniju glazbu.

Vječno pitanje - što se događa nakon što umremo, možda je dobilo odgovor. Provokativna nova studija, najveća do sada o iskustvima bliskim smrti, sugerira da život poslije smrti može biti stvarnost.
Za potrebe studije, istraživači sa Sveučilišta u Southamptonu u Engleskoj ispitali su tijekom četiri godine više od 2000 slučajeva srčanog zastoja iz 15 bolnica u Velikoj Britaniji, SAD-u i Austriji. Otkrili su da je od 360 ljudi koji su vraćeni u život nakon srčanog udara, oko 40% njih imalo nekakvu "svjesnost" u periodu kada su bili klinički mrtvi.

U jednom od slučajeva, pacijent je iznio sjećanje na ono što je vidio "nakon smrti", opisujući što se zapravo dogodilo za vrijeme njegovog oživljavanja. Tvrdi da je napustio svoje tijelo i da je promatrao svoje oživljavanje iz kuta sobe. Ovaj 57-godišnjak je detaljno opisao i rad osoblja, a navodi i da je čuo dva zvučna signala koja dolaze iz stroja koji se oglašava svake tri minute, što ukazuje da je njegovo iskustvo svjesnosti trajalo oko tri minute, dok njegovo srce nije radilo. Prema istraživačima, ovo sugerira da se njegov mozak možda nije u potpunosti isključio, čak i nakon što mu je srce prestalo raditi.

Koautor studije dr. Sam Parnia ističe: "To je paradoksalno, jer mozak obično prestaje s radom u roku od 20-30 sekundi od zaustavljanja rada srca i ne počinje s radom sve dok se srce ponovno ne pokrene." Napominje da su izjave ovog pacijenta vjerodostojne i da se ono što je opisao zaista i dogodilo. Također, tvrdi da postoji mogućnost da je više pacijenata u studiji imalo mentalnu aktivnost nakon zatajenja rada srca, ali nisu bili u stanju zapamtiti događaje zbog ozljede mozga ili korištenja sedativa.

Od 2060 pregledanih slučajeva, 330 osoba je preživjelo srčani udar i oživljavanje, a 140 preživjelih je izjavilo da su doživjeli neku vrstu svjesnosti tijekom oživljavanja. Iako se mnogi nisu mogli sjetiti konkretnih detalja, neke teme su se ponavljale. Jedna od pet osoba izjavila je da je osjetila neobičan osjećaj smirenosti, a gotovo trećina je osjetila da se vrijeme ubrzalo ili usporilo.

Neki su se sjetili da su vidjeli jarku svjetlost, a drugi su osjetili strah od utapanja ili su doživjeli osjećaj kao da ih netko vuče kroz duboku vodu. Odvojenost od tijela je osjetilo 13%, a isti postotak ljudi je osjetilo da su njihova osjetila pojačana.

Daniel Kahneman jedan je od najcjenjenijih svjetskih psihologa koji je značajan dio svog života posvetio fenomenu osobne sreće pokušavajući pronaći jednoznačan odgovor na pitanje što nas točno čini sretnima i zašto? Zaključci su iznenađujući!

Za početak, istraživanja su van svake sumnje pokazala kako su sreća i zadovoljstvo proizašli iz nekog iskustva mnogo veći u trenutku dok ih proživljavamo, nego što to pokazuje naknadno sjećanje na isto iskustvo. Neobično, zar ne? Kao da postoje dva "jastva": jedno bi mogli nazvati "iskustveno", a drugo "pamteće"; jedno živi, a drugo nam priča priče o našem životu - što sve skupa i ne bi bilo tako čudno da se te dvije priče ne razlikuju drastično. Očito ima nekog vraga u savjetu kojeg ste sigurno već čuli, a koje sugerira kako bismo trebali "živjeti u trenutku".

No, to nije jedino iznenađenje kojim će vas Daniel zaskočiti i osupnuti. Svakako pogledajte cijeli ovaj TED govor, doista "otvara oči".

Poznato je da je učenje drugog jezika dobro i zdravo za mozak, ali nova istraživanja otkrivaju da se time zapravo mijenja i struktura i funkcija mozga, bez obzira na to da li vam je četiri ili osamdesetičetiri godine. Svaki put kad naučite nešto novo, jačate svoj mozak. Baš kao što se tjelovježbom jačaju mišići, tkiva i organi, što više "vježbate" određena područja u mozgu, ta područja postaju jača i bolje povezana.

Tim znanstvenika s američkog sveučilišta Penn State University promatrao je aktivnost mozga izvornih engleskih govornika tijekom procesa učenja vokabulara kineskog jezika. Okupili su 39 volontera različitih uzrasta. Polovica volontera učila je jezik tijekom šest tjedana dok su ostali bili kontrolna skupina. Svi volonteri bili su podvrgnuti funkcionalnoj magnetskoj rezonanci (fMRI) u dva navrata. Jednom na početku eksperimenta, a zatim po završetku eksperimenta, nakon šest tjedana.

Tim je otkrio da je u mozgu sudionika grupe koja je sudjelovala u učenju jezika, u odnosu na skupinu koja nije sudjelovala, došlo do nekoliko strukturnih i funkcionalnih promjena. Prije svega, njihove moždane mreže postale su bolje integrirane, time i fleksibilnije, što omogućava brže i učinkovitije učenje. Primijećeno je i da su kod onih koji su se isticali u svladavanju jezika, mreže integriranije od onih koji su imali poteškoća, čak i prije no što je eksperiment počeo, sugerirajući time da su redovito tražili nove stvari za učenje i tako "vježbali" mozak.

Način na koji su istraživači odredili razinu povezanosti i učinkovitosti moždanih mreža njihovih sudionika je analiza jačine i smjera veza pojedinih regija mozga koje postaju aktivne učenjem. Što su jače veze ili granice između dva područja u mozgu, brže i učinkovitije mogu raditi zajedno kao cijela mreža.

Prisjetimo se da je siva tvar moždano živčano tkivo koje obuhvaća različite regije u mozgu povezane s kontrolom mišića, formiranjem pamćenja, emocijama, i senzornom percepcijom, kao što su osjet vida i sluha, a bijela tvar povezuje ova područja. Kod grupe koja je sudjelovala u učenju jezika zabilježena je i veća gustoća sive tvari te ojačano tkivo bijele tvari u mozgu što ovom istraživanju daje dodatni značaj.

Nedostatak sna i neispavanost sastavni su dio života modernog čovjeka, a kroničan manjak kvalitetnog sna i odmora mogu učiniti nepopravljivu štetu zdravlju, zaključili su znanstvenici koji su o ovoj temi raspravljali u dokumentarnoj emisiji Sleepless in America emitiranoj na National Geographic Channelu, podsjetivši na brojne činjenice u kojima će se mnogi prepoznati.

Iako se nisu u potpunosti složili oko toga koliko je sna potrebno da bi se organizam i metabolizam regenerirali, stručnjaci preporučuju solidnih osam sati. Iznijeli su podatak prema kojemu 40 posto prosječnih odraslih Amerikanaca i 70 posto adolescenata noću spava manje od sedam sati tijekom radnog tjedna. Ipak, duljina sna potrebna da bi se osoba osjećala odmoreno, individualna je.

Na manjak sna u vremenu u kojem živimo nesumnjivo utječe pretjerano korištenje tehnologije i gadgeta, slažu se sudionici rasprave te dodaju da i zbog niza radnih obveza ne stižemo obaviti sve što bismo željeli pa to ostavljamo za vikend. Posljedica - kasnije lijeganje, manje sna. Upozoravaju da manjak sna tijekom tjedna ne možemo tako jednostavno nadoknaditi vikendom. Za to će nam biti potrebni tjedni.

San je jednako važan kao kvalitetan obrok i fizička aktivnost, složili su se sudionici rasprave. Zbog premalo sna možemo biti osjetljiviji na infekcije od onih koji su se dovoljno odmorili.

Manjak sna utječe na kvalitetno donošenje odluka

Nedostatak sna utječe na kvalitetno donošenje odluka, usporava reakcije, utječe na pamćenje i komunikaciju s drugima. Sve navedeno je u slučaju neispavanosti smanjeno za 20 do 50 posto, jer, kad smo umorni teško razlučujemo što je važno, a što nije i skloniji smo donošenju rizičnih odluka.

Ako noću spavate manje od sedam sati povećani su vam izgledi za razvoj dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, pretilosti, Alzheimerove bolesti, a David Gozal sa sveučilišta u Chicagu neispavanost je doveo u vezu s povećanom mogućnošću za obolijevanje od karcinoma.

Istraživanje je pokazalo da manjak sna u organizmu potiče potrebu za masnom hranom i da osobe koje noću manje spavaju prosječno dnevno u organizam unesu oko 500 kalorija više od "ispavanih" sudionika istraživanja.

Gotovo sve mentalne bolesti povezane su manjkom sna. To je, tvrde stručnjaci, gotovo univerzalno kod svake mentalne bolesti, od bipolarnog poremećaja do anksioznih poremećaja.

Jedan iskreni zagrljaj dragog prijatelja ili partnera može imati jako snažan utjecaj na naše tijelo. Poput smijeha, znanstvenici su otkrili da i zagrljaji imaju ljekovita svojstva. Istraživanja pokazuju da je zagrljaj vrlo učinkovit u liječenju raznih fizičkih bolesti, kao i usamljenosti, depresije, anksioznosti i stresa.

U istraživanju koje je provedeno na Sveučilištu u Sjevernoj Karolini istraživači su otkrili da zagrljaji povećavaju razinu hormona "vezivanja" - oksitocina, smanjuju rizik od srčanih bolesti, snižavaju krvni tlak i razinu stres hormona kortizola.

Kako naše tijelo reagira na zagrljaj?

Prema istraživanju provedenom na Sveučilištu u Sjevernoj Karolini, kada bi se zaljubljeni par zagrlio na 20 sekundi njihovo tijelo bi značajno povećalo nivo oksitocina, hormona koji se inače najviše izlučuje tokom poroda ili dojenja. Također, i prijateljski je zagrljaj zabilježio značajan porast, ali ne kao ljubavni.

U međuvremenu, razina kortizola - hormona stresa se značajno smanjila kod žena, kao i njihov krvni tlak. Voditelj istraživanja i psiholog dr. Karen Grewen kaže: "Podrška partnera se veže uz veće količine oksitocina kod muškaraca i žena. Međutim, važnost oksitocina i njegovi potencijalni kardioprotektivni učinci mogu biti veći kod žena."

U drugoj studiji vezanoj za zagrljaje koja je provedna u sklopu Nestlé Happily Healthy Project-a, sudjelovalo je gotovo 60.000 ljudi iz Australije. Na čelu projekta bio je dr. Anthony Grant, psiholog na Sveučilištu u Sidneyu i Galaxy Research-u koji je na kraju istraživanja zaključio:

"Znanost nam kaže da dodir ima vrlo važan utjecaj na tjelesno i mentalno zdravlje. Dokazano je da dodir snižava krvni tlak i stopu otkucaja srca, povećava imunološki sustav i ublažuje bol. Zagrljaji oslobađaju oksitocin, hormon koji tjera ljude da se osjećaju sigurno i koji snižava razine kortizola čime se smanjuje stres, tjeskoba i usamljenost."

„To je u tvojoj glavi - uvijek je bilo sve to u tvojoj glavi! Simon je dobar čovjek!“ Ali čak i ako tisuću ljudi povjeruje i govori laž, i ustane u obranu predatora, ipak laž ostaje samo laž. I naravno takvi sukobi uzimaju emocionalni i fizički danak, a Simon zbraja bodove i likuje dok njegova brižno trenirana legija zabija golove nanoseći bol. Naime, Simon je planirao psihološku konfuziju, tjeskobu, stres i tugu koji su događali svaki put kad su me moja djeca, prijatelji i obitelj napadali. Suze su tekle, izgubila sam motivaciju, a onda je došla i nesanica: uskoro me je širok spektar simptoma upozoravao da će uslijediti kronično stanje ako se ne suočim s tim problemima.

Tako sam bila prisiljena suočiti se sa svojim vlastitim demonima i postaviti teška pitanja: Kako moja starija djeca mogu zaboraviti tko sam i sve ono što predstavljam? Na koji način njegovateljski odnos može odjednom postati otrovan? Kako zakonski i pravni sustav može biti nasamaren? Trebale su mi godine da shvatim kakve su to mračne i brutalne sile promijenile moj život, veze i okolnosti. Morala sam preispitati i istražiti svoja najdublja uvjerenja jer sam vjerovala u urođenu dobrotu u svim ljudima. To je bez sumnje bila najveća pogreška u mom odgoju. Sada razumijem da psihopati uživaju u nanošenju boli i pravljenju štete, pronalazenje lakog plijena je njihov sport.

Tragajući za istinom, dobila sam informacije iz knjiga koje su pojasnile i potvrdile ono što sam već znala i osjećala u dubini duše. Dr. Robert Hare tvrdi da će sa barem 2 milijuna psihopata u Sjevernoj Americi zapravo svatko, barem jednom u svom životu, biti žrtva predatora (Without Conscience, str. 2). Kevin Hogan i James Speakman objašnjavaju tehnike Prikrivenog uvjeravanja (Covert Persuasion), dok je Amy J. L. Baker u knjizi Breaking the Ties that Bind objasnila kako se djeca mogu programirati i uvjetovati da djeluju kao mala vojska protiv ciljanog roditelja. Čini se da psihopati jako dobro poznaju ove strategije, možda su im čak i urođene. Zbog toga se smatrajte upozorenima: predatori će vas izabrati kad vam je pomoć najviše potrebna, on ili ona će tada osjetiti što vam treba i to će vam omogućiti. On ili ona će koristiti strategiju umne manipulacije u formama subliminacije (nepoželjne stvari postat će poželjne i obrnuto), neuro-jezičnog programiranja (Neuro Linguistic Programming (NLP)) i ostalih retoričkih oruđa. Vaše vlastite moralne vrijednosti i norme će se iskoristiti kako bi vas se kontroliralo i držalo u zatočeništvu. Jednom kad vas zarobi i odvede u klopku, psihopat će se vama hraniti tako što će uzrokovati nepopravljivu štetu i devastaciju: više nikad nećete biti isti. Ovo je priča moje vlastite nesreće.

Profesor sa Sveučilišta Južna Kalifornija (USC) koristio je skeniranje mozga pomoću magnetske rezonance (MRI), seriju testova za kognitivne funkcije i kriminalnu povijest kako bi usporedio normalne ljude s psihopatima, te kako bi usporedio psihopate koji su uspjeli izbjeći uhićenje s psihopatima koji su zatvoreni zbog počinjenih zločina.

Adrian Raine, profesor psihologije i neuroznanosti na USC College of Letters, Arts & Sciences, fokusirao je svoje istraživanje na dva dijela mozga: hipokampus, dio temporalnog režnja koji regulira agresiju i transfer informacija u memoriju, i na corpus callosum, most nervnih vlakana koji povezuje moždane polovice.

Jedan tip psihopata su uspješni u izbjegavanju uhićenja nakon počinjenih zločina, dok drugi tip nije.

Kako bi istražio fizičke korijene psihopatskog ponašanja, Raine i njegovi kolege su regrutirali 91 muškarca iz udruge za privremeno zapošljavanje Los Angelesa, te su im dali seriju testova kako bi ispitali njihove kognitivne mogućnosti, mogućnosti procesuiranja informacija i njihovu kriminalnu povijest. Također su bili podvrgnuti MRI-ju, odnosno skeniranju mozga magnetskom rezonancom.

U studiji o hipokampusu, znanstveni tim je proširio istraživanja prethodnih studija tako što je po prvi put usporedio mozgove dvije skupine: "uspješnih" psihopata - onih koji nisu uhvaćeni za kriminalna djela koja su počinili - i "neuspješnih" psihopata - onih koji su uhićeni.

Hipokampus igra ključnu ulogu u reguliranju agresije i u učenju kojih se situacija treba bojati - što je proces koji se zove kontekstualno uvjetovanje straha.

Kod psihopata kontekstualno uvjetovanje straha igra ulogu u učenju koncepta što uraditi, a što ne, rekao je Raine. Pretpostavljalo se da poremećaj u spoju hipokampusa s predfrontalnim korteksom može doprinijeti impulzivnosti, nedostatku kontrole i emocionalnim abnormalnostima koje se primjećuju kod psihopata.

"Radi se o učenju o tome što je ispravno, a što nije, u određenim situacijama." rekao je.