Svjedoci smo rađanja nove vjere. To nije teistička religija. Doista, za razliku od kršćanstva, judaizma i islama, ona zamjenjuje osobni odnos s transcendentnim Bogom u kontekstu skupine vjernika gorljivim i radikalno individualističkim prihvaćanjem gole materijalističke osobne rekreacije.

Štoviše, za razliku od ortodoksne kršćanske, judaističke i islamske sigurnosti da su ljudska bića sastavljena i od materijalnog tijela i od nematerijalne duše - i da su oboje važni - pristaše nove vjere shvaćaju da imamo tijelo, ali ono što je stvarno važno jest um, koji se u konačnici može svesti na puke kemijske i električne izmjene. Doista, suprotno kršćanskom gledištu o postojećem nebu ili, recimo, budističkom poimanju svijeta kao iluzije, nova vjera inzistira na tome da je fizičko sve što je bilo, jest ili će ikada biti.

Takvo razmišljanje vodi u nihilizam. Tu nova religija ostavlja iza sebe materijalističke filozofije iz prošlosti, nudeći sljedbenicima nadu. Tamo gdje tradicionalni teizam obećava osobno spasenje, nova vjera nudi izglede za spas putem radikalnog produljenja života postignutog tehnološkim primjenama - postmoderni obrat, ako hoćete, obećanja vjere o vječnom životu. Ova nova religija poznata je kao "transhumanizam", i u modi je među novim bogatašima iz Silicijske doline, sveučilišnim filozofima te među bioetičarima i futurolozima koji traže udobnost i dobrobiti vjere bez popratnih odgovornosti slijeđenja dogme, traženja oprosta ili okajanja za grijeh - stran koncept transhumanistima. Uistinu, transhumanizam je religija za naše postmoderno vrijeme.

Pavlove poslanice pokazuju nam preobrazbeni put prema životu u Duhu

Pavlova autentična pisma jedno su od najvećih i najpronicljivijih dijelova duhovnog učenja koje imamo.1 Ali da bismo ih razumjeli, potrebno je najprije razumjeti nekoliko osnova - osnova koje ponekad može biti teško vidjeti zbog razrađenih teorija koje je kršćanstvo izgradilo oko Pavlove temeljne poruke kroz stoljeća.

Osobito, doslovnije interpretacije su kamen spoticanja za mnoge, kao što je čitanje Pavlovih poslanica u svjetlu evanđelja, a posebno njihovo čitanje kao da se radi o povijesti.

Moramo shvatiti da po Pavlu, mi živimo u dva svijeta istovremeno: u svijetu Tijela i u svijetu Duha. Prvi je materijalni svijet, materijalni način postojanja: u ovom načinu sve shvaćamo na zemaljski i utilitaristički način; razmišljamo doslovno, fokusirani samo na naše zemaljske potrebe i kako ih zadovoljiti. Ne možemo razmišljati izvan tijela - izravne percepcije onoga što je ispred nas i materijalističkog razumijevanja uzroka i posljedice.

...jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno. (2 Korinćanima 4)

Ali također živimo u svijetu Duha: svijetu u koji je naš materijalni svijet ugrađen, iz kojeg on, takoreći, proizlazi. Ako možemo aktivirati svoje treće oko, da tako kažemo, duhovni oblik postojanja, počinjemo opažati sve u velikoj suptilnosti i možemo razlučiti više zakone i principe tog višeg svijeta. Imamo "oči da vidimo i uši da čujemo".

Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. (Galaćanima 6)

Sve znanje ovog sveta ne može nam pomoći, ako imamo problema sa pamćenjem i obradom novih informacija. Čitanje aktivira i jača vezu između različitih delova mozga
Čitanje je mnogo više od dobrog način opuštanja i zabave. Sva istraživanja, idu u prilog činjenici da je čitanje dobrih knjiga najbolji način da ojačamo intelektualne sposobnosti, obogatimo duh i dušu na kreativan način.

Tri oblika inteligencije

Fluidna inteligencija je sposobnost razumevanja i rešavanja novih problema, nezavisno od bilo kakvog prethodnog znanja, kristalizovana inteligencija je mogićnost primene naših znanja, veština i iskustva.

Kristalizovana inteligencija je plod obrazovanja i kulture u interakciji sa fluidnom inteligencijom.

Emocionalna inteligencija određuje se kao sposobnost identifikovanja emocija, ona je veština samorezumevanja, samokontrole, sposobnost empatije, ona nam daje samouverenost.

Čitanje nam može pomoći da osnažimo ova tri oblika inteligencije.

Bog kao Imaginacija: Slika i Onaj koji zamišlja u sufizmu Ibn 'Arabija

UVOD

Pojmom transhumanizma može se obuhvatiti svaki proces prihvaćanja najsuvremenijih tehnologija kojim se nastoji nadići naše "prirodno" ljudsko stanje. Pokret je prolazio kroz različite faze razvoja, nakon što se prvi put pojavio ranih 1980-ih, iako je "transhumanistički" kao pridjev upotrijebio još 1966. iransko-američki futurist Fereidoun M. Esfandiary, zatim Abraham Maslow (Toward a Psychology of Being, 1968.) i Robert Ettingera (Čovjek u Supermana, 1972.).

Unutar desetak godina pokret je privukao niz akademskih filozofa kao što su Šveđanin Nick Bostrom, koji predaje na Sveučilištu u Oxfordu, Britanci David Pearce i Richard Dawkins te Amerikanac James Hughes. Do sada je prikupio dovoljnu kritičnu masu da se ozbiljno shvati u akademskoj raspravi.

U međuvremenu se pojavila i struja političkog aktivizma, u početku kroz specijalizirane časopise poput Extropy i Journal of Transhumanism, da bi se zatim osnovala i brojna nacionalna i međunarodna udruženja, uključujući Extropy Institute (1992.), Svjetsko transhumanističko udruženje (1998., preimenovano u Humanity+ 2008.), Technoprog u Francuskoj, Associazione Italiana Transumanisti u Italiji, Aleph u Švedskoj i Transcedo u Nizozemskoj.

U obrani normalnih ljudi

Oni s neugodnom sklonošću lutanja po sumnjivim kutovima interneta možda su primijetili nedavni trend raznih vrsta, koji bi se mogao staviti pod široku definiciju desnice, raspravljajući o prednostima komunizma. Vidio sam duge rasprave na YouTubeu u kojima su sudjelovala dva alternativna desničara, nekoliko libertarijanaca i jedan objektivist, a svi su raspravljali o ovoj vrućoj temi. Pa ipak, je li to doista vruća tema ili uopće tema od bilo kakve važnosti?[1]

Ovi argumenti tipa "koliko anđela može plesati na glavi pribadače" čine mi se neobično pogrešno usmjerenima. A pogotovo kada se shvati da oni služe samo za odvraćanje pozornosti od onoga što je stvarno važna točka o trenutnoj relevantnosti komunističkog agitpropa [skraćenica od agitacija i propaganda - op. prev.]. Je li komunizam obećanje ostvarenja ljudskog sna, u teoriji, i da li je ikad stvarno isproban, prema izraženim očekivanjima Karla Marxa, potpuno je nevažna glupost. Ono što bi trebalo biti od važnosti za svakoga tko razmatra ovo pitanje jest da je komunizam dosljedno, i tragično, "maska normalnosti" koju su koristili psihopati za nanošenje strahovitih zločina u nedavnoj ljudskoj povijesti.[2]

Relativno mala, ali sporo rastuća, literatura dokumentira ulogu koju su imale skupine kliničkih psihopata u stvaranju genocidnog pakla u brojnim društvima, godinama, ili čak desetljećima. Naravno, komunizam nije isključiva maska za takvu patokraciju: slično je djelovao i nacizam. Ali komunizam je daleko najrašireniji paravan za patokratske zločine. U svojoj knjizi, "Disordered Minds", Ian Hughes pregledao je biografsku literaturu o glavnim vodećim krugovima koji su okruživali Staljina, Maoa, Hitlera i Pol Pota, pronalazeći da su zaraženi psihopatskim osobnostima.[3] To su društva koja je zarobila patokracija, koja trpe strahote koje takvo zarobljavanje podrazumijeva.

Ali, naravno, to se ovdje nikada ne bi moglo dogoditi.

Mrav je mudro stvorenje za sebe sama, ali je štetočina u voćnjaku ili u vrtu. I zaista, ljudi koji su veliki samoljubivci nanose štetu državi. Razlikuj ljubav prema sebi od ljubavi prema društvu; i budi tako iskren prema sebi da ne budeš ne­iskren prema drugima, naročito ne prema svom kralju i domovini. Jadno je čovjekovo djelovanje ako je njegovo središte on sam...

Ocjenjivanje svega prema sebi opravdanije je kad je u pitanju vladar; jer vladar ne ovisi sam o sebi zato što njegovo dobro i zlo ovise o zajedničkom dobru. Ali veliko je zlo kad vladarev sluga ili građanin u državi postupa tako. Jer kakvi god poslovi prolazili kroz ruke takvog čovjeka, on će ih uvijek savinuti prema vlastitim ciljevima koji se često ne podudaraju s namjerama njegova gospodara ili države. Zato neka vladar ili država biraju službenike koji nemaju takvu karakternu crtu, osim ako ih ne kane uzeti samo kao pomoćnike koji nemaju samostalne ovlasti.

Ono što stvar čini još pogubnijom je gubitak svake mjere. Već je dovoljno nelogičnosti u tome što se korist sluge pretpostavlja gospodarevoj, no krajnost je još i veća kada slugina sitna korist ide nauštrb gospodareve krupne dobiti. A takav je slučaj kada su nedostojni časnici, blagajnici, poslanici, vojni zapovjednici i druge nepoštene i ­podmitljive sluge koji okreću stvari u svoju korist te svojim sitnim sebičnim ciljevima i željama upropaštavaju krupne i značajne poslove svojih gospodara. Uglavnom, korist koju takve sluge vide najčešće je razmjerna njihovu imetku, ali šteta koju su tom koristi nanijeli svome gospodaru razmjerna je njegovu položaju.

Homologija se odnosi na korespondenciju između dva entiteta koji dijele zajedničku strukturu. Ono za što se ovdje zalažem jest homologija između modusa operandi trenutne vladajuće menadžerske klase i manipulativnog, verbalno tečnog psihopata, što ostavlja prve - osobito višak elite vladajuće klase - stalno ranjivim na patokratsko zarobljavanje.1

Koncept patokracije razrađen je u ranijem postu - onima koji nisu upoznati s tim konceptom predlažemo da o njemu saznaju ovdje. Osim toga, ovdje se ne pokušava obraniti ili poduprijeti moje tvrdnje o vladajućoj, menadžerskoj klasi. To je opširno učinjeno u mojoj knjizi "The Manager Class on Trial". Oni koji su zainteresirani za dokaze i razradu tvrdnji iznesenih u ovom postu neka pogledaju tamo.

Ukratko, tijekom posljednjeg stoljeća i pol, Marxovu buržoasku vladajuću klasu na Zapadu je zamijenila nova, menadžerska vladajuća klasa. Ovi potonji ostaju klasa u Marxovom smislu, koja ima jasan odnos prema načinu proizvodnje. Kao i svaka druga vladajuća klasa, oni održavaju ideološku suprastrukturu koja održava njihovu hegemoniju. Međutim, ono što je jedinstveno u vezi s ovom menadžerskom klasom jest to da su - budući da se sastoje od manipulatora simbolima - jedinstveno verbalno tečni i sposobni za psihološku manipulaciju.

Kao što je spomenuto u ranijoj objavi, primijetio sam da je Andrew Łobaczewski važan znanstvenik koji je uveo koncept patokracije i koji me upoznao s važnošću sustavnog upada psihopata u politiku. U svojoj knjizi Politička ponerologija u nekoliko je navrata opširno raspravljao o fenomenu za koji ne daje precizan naziv. Evo nekih njegovih zapažanja.

On govori o vremenima ekstremne ugode, u kojima averzija prema nelagodi navodi ljude da se opiru tome da čuju neugodne istine:

U takvim vremenima, sposobnost za logičnu i discipliniranu misao, rođenu iz potrebe u teškim vremenima, počinje blijedjeti. Kada zajednice izgube sposobnost psihološkog razuma i moralne kritike, procesi stvaranja zla se intenziviraju na svim društvenim razinama, bilo individualnim ili makrodruštvenim, sve dok ne dovedu do "loših" vremena.

Kada nekoliko generacija bezbrižnosti "dobrog vremena" i rastuće histerije rezultira društvenim deficitom u pogledu psiholoških vještina i moralne kritike, to utire put patološkim spletkarošima, opčiniocima [Spellbinders, op. prev.], čak i primitivnijim varalicama i njihovim organiziranim sustavima društvene i moralne destrukcije da djeluju i da se stope u procese nastanka zla. Oni su bitni čimbenici u njegovoj sintezi.

Ranih 60-ih prošlog stoljeća, kada je forenzička psihologija bila još u povojima, a istraživanja psihopatije praktički nisu ni postojala, kanadski forenzički psiholog Robert Hare napravio je čitav niz studija na zatvoreničkoj populaciji, tražeći biološke odgovore na strah, fobije te na mehanizme motivacije, nagrada i kazni.

Hareov prvi probojni eksperiment psihopatije mjerio je fiziološko uzbuđenje. Dok su bili priključeni na monitor znojnih žlijezda, volonterima je rečeno da će doživjeti kratki šok osam sekundi nakon odbrojavanja od 12 sekundi. Studija, objavljena u časopisu The Journal of Abnormal Psychology 1965., otkrila je da, dok je većina kriminalaca i kontrolnih subjekata ispoljila značajan fiziološki stres u očekivanju šoka, psihopati nisu. U sličnoj studiji objavljenoj sljedeće godine, sudionici su imali mogućnost da budu šokirani odmah ili 10 sekundi kasnije. Osamdeset do 90 posto ne-psihopata odlučilo je odmah završiti s tim, ali samo 56 posto psihopata odabralo je tu opciju, sugerirajući da im ne smeta čekati neugodan događaj.