UVOD

Pojmom transhumanizma može se obuhvatiti svaki proces prihvaćanja najsuvremenijih tehnologija kojim se nastoji nadići naše "prirodno" ljudsko stanje. Pokret je prolazio kroz različite faze razvoja, nakon što se prvi put pojavio ranih 1980-ih, iako je "transhumanistički" kao pridjev upotrijebio još 1966. iransko-američki futurist Fereidoun M. Esfandiary, zatim Abraham Maslow (Toward a Psychology of Being, 1968.) i Robert Ettingera (Čovjek u Supermana, 1972.).

Unutar desetak godina pokret je privukao niz akademskih filozofa kao što su Šveđanin Nick Bostrom, koji predaje na Sveučilištu u Oxfordu, Britanci David Pearce i Richard Dawkins te Amerikanac James Hughes. Do sada je prikupio dovoljnu kritičnu masu da se ozbiljno shvati u akademskoj raspravi.

U međuvremenu se pojavila i struja političkog aktivizma, u početku kroz specijalizirane časopise poput Extropy i Journal of Transhumanism, da bi se zatim osnovala i brojna nacionalna i međunarodna udruženja, uključujući Extropy Institute (1992.), Svjetsko transhumanističko udruženje (1998., preimenovano u Humanity+ 2008.), Technoprog u Francuskoj, Associazione Italiana Transumanisti u Italiji, Aleph u Švedskoj i Transcedo u Nizozemskoj.

U obrani normalnih ljudi

Oni s neugodnom sklonošću lutanja po sumnjivim kutovima interneta možda su primijetili nedavni trend raznih vrsta, koji bi se mogao staviti pod široku definiciju desnice, raspravljajući o prednostima komunizma. Vidio sam duge rasprave na YouTubeu u kojima su sudjelovala dva alternativna desničara, nekoliko libertarijanaca i jedan objektivist, a svi su raspravljali o ovoj vrućoj temi. Pa ipak, je li to doista vruća tema ili uopće tema od bilo kakve važnosti?[1]

Ovi argumenti tipa "koliko anđela može plesati na glavi pribadače" čine mi se neobično pogrešno usmjerenima. A pogotovo kada se shvati da oni služe samo za odvraćanje pozornosti od onoga što je stvarno važna točka o trenutnoj relevantnosti komunističkog agitpropa [skraćenica od agitacija i propaganda - op. prev.]. Je li komunizam obećanje ostvarenja ljudskog sna, u teoriji, i da li je ikad stvarno isproban, prema izraženim očekivanjima Karla Marxa, potpuno je nevažna glupost. Ono što bi trebalo biti od važnosti za svakoga tko razmatra ovo pitanje jest da je komunizam dosljedno, i tragično, "maska normalnosti" koju su koristili psihopati za nanošenje strahovitih zločina u nedavnoj ljudskoj povijesti.[2]

Relativno mala, ali sporo rastuća, literatura dokumentira ulogu koju su imale skupine kliničkih psihopata u stvaranju genocidnog pakla u brojnim društvima, godinama, ili čak desetljećima. Naravno, komunizam nije isključiva maska za takvu patokraciju: slično je djelovao i nacizam. Ali komunizam je daleko najrašireniji paravan za patokratske zločine. U svojoj knjizi, "Disordered Minds", Ian Hughes pregledao je biografsku literaturu o glavnim vodećim krugovima koji su okruživali Staljina, Maoa, Hitlera i Pol Pota, pronalazeći da su zaraženi psihopatskim osobnostima.[3] To su društva koja je zarobila patokracija, koja trpe strahote koje takvo zarobljavanje podrazumijeva.

Ali, naravno, to se ovdje nikada ne bi moglo dogoditi.

Mrav je mudro stvorenje za sebe sama, ali je štetočina u voćnjaku ili u vrtu. I zaista, ljudi koji su veliki samoljubivci nanose štetu državi. Razlikuj ljubav prema sebi od ljubavi prema društvu; i budi tako iskren prema sebi da ne budeš ne­iskren prema drugima, naročito ne prema svom kralju i domovini. Jadno je čovjekovo djelovanje ako je njegovo središte on sam...

Ocjenjivanje svega prema sebi opravdanije je kad je u pitanju vladar; jer vladar ne ovisi sam o sebi zato što njegovo dobro i zlo ovise o zajedničkom dobru. Ali veliko je zlo kad vladarev sluga ili građanin u državi postupa tako. Jer kakvi god poslovi prolazili kroz ruke takvog čovjeka, on će ih uvijek savinuti prema vlastitim ciljevima koji se često ne podudaraju s namjerama njegova gospodara ili države. Zato neka vladar ili država biraju službenike koji nemaju takvu karakternu crtu, osim ako ih ne kane uzeti samo kao pomoćnike koji nemaju samostalne ovlasti.

Ono što stvar čini još pogubnijom je gubitak svake mjere. Već je dovoljno nelogičnosti u tome što se korist sluge pretpostavlja gospodarevoj, no krajnost je još i veća kada slugina sitna korist ide nauštrb gospodareve krupne dobiti. A takav je slučaj kada su nedostojni časnici, blagajnici, poslanici, vojni zapovjednici i druge nepoštene i ­podmitljive sluge koji okreću stvari u svoju korist te svojim sitnim sebičnim ciljevima i željama upropaštavaju krupne i značajne poslove svojih gospodara. Uglavnom, korist koju takve sluge vide najčešće je razmjerna njihovu imetku, ali šteta koju su tom koristi nanijeli svome gospodaru razmjerna je njegovu položaju.

Homologija se odnosi na korespondenciju između dva entiteta koji dijele zajedničku strukturu. Ono za što se ovdje zalažem jest homologija između modusa operandi trenutne vladajuće menadžerske klase i manipulativnog, verbalno tečnog psihopata, što ostavlja prve - osobito višak elite vladajuće klase - stalno ranjivim na patokratsko zarobljavanje.1

Koncept patokracije razrađen je u ranijem postu - onima koji nisu upoznati s tim konceptom predlažemo da o njemu saznaju ovdje. Osim toga, ovdje se ne pokušava obraniti ili poduprijeti moje tvrdnje o vladajućoj, menadžerskoj klasi. To je opširno učinjeno u mojoj knjizi "The Manager Class on Trial". Oni koji su zainteresirani za dokaze i razradu tvrdnji iznesenih u ovom postu neka pogledaju tamo.

Ukratko, tijekom posljednjeg stoljeća i pol, Marxovu buržoasku vladajuću klasu na Zapadu je zamijenila nova, menadžerska vladajuća klasa. Ovi potonji ostaju klasa u Marxovom smislu, koja ima jasan odnos prema načinu proizvodnje. Kao i svaka druga vladajuća klasa, oni održavaju ideološku suprastrukturu koja održava njihovu hegemoniju. Međutim, ono što je jedinstveno u vezi s ovom menadžerskom klasom jest to da su - budući da se sastoje od manipulatora simbolima - jedinstveno verbalno tečni i sposobni za psihološku manipulaciju.

Kao što je spomenuto u ranijoj objavi, primijetio sam da je Andrew Łobaczewski važan znanstvenik koji je uveo koncept patokracije i koji me upoznao s važnošću sustavnog upada psihopata u politiku. U svojoj knjizi Politička ponerologija u nekoliko je navrata opširno raspravljao o fenomenu za koji ne daje precizan naziv. Evo nekih njegovih zapažanja.

On govori o vremenima ekstremne ugode, u kojima averzija prema nelagodi navodi ljude da se opiru tome da čuju neugodne istine:

U takvim vremenima, sposobnost za logičnu i discipliniranu misao, rođenu iz potrebe u teškim vremenima, počinje blijedjeti. Kada zajednice izgube sposobnost psihološkog razuma i moralne kritike, procesi stvaranja zla se intenziviraju na svim društvenim razinama, bilo individualnim ili makrodruštvenim, sve dok ne dovedu do "loših" vremena.

Kada nekoliko generacija bezbrižnosti "dobrog vremena" i rastuće histerije rezultira društvenim deficitom u pogledu psiholoških vještina i moralne kritike, to utire put patološkim spletkarošima, opčiniocima [Spellbinders, op. prev.], čak i primitivnijim varalicama i njihovim organiziranim sustavima društvene i moralne destrukcije da djeluju i da se stope u procese nastanka zla. Oni su bitni čimbenici u njegovoj sintezi.

Ranih 60-ih prošlog stoljeća, kada je forenzička psihologija bila još u povojima, a istraživanja psihopatije praktički nisu ni postojala, kanadski forenzički psiholog Robert Hare napravio je čitav niz studija na zatvoreničkoj populaciji, tražeći biološke odgovore na strah, fobije te na mehanizme motivacije, nagrada i kazni.

Hareov prvi probojni eksperiment psihopatije mjerio je fiziološko uzbuđenje. Dok su bili priključeni na monitor znojnih žlijezda, volonterima je rečeno da će doživjeti kratki šok osam sekundi nakon odbrojavanja od 12 sekundi. Studija, objavljena u časopisu The Journal of Abnormal Psychology 1965., otkrila je da, dok je većina kriminalaca i kontrolnih subjekata ispoljila značajan fiziološki stres u očekivanju šoka, psihopati nisu. U sličnoj studiji objavljenoj sljedeće godine, sudionici su imali mogućnost da budu šokirani odmah ili 10 sekundi kasnije. Osamdeset do 90 posto ne-psihopata odlučilo je odmah završiti s tim, ali samo 56 posto psihopata odabralo je tu opciju, sugerirajući da im ne smeta čekati neugodan događaj.

Ljepota je vječnost koja se gleda u zrcalo.
Ali ti si i vječnost i zrcalo.

Kahlil Gibran

Zori ili sutonu, naravno, nije važno gledamo li ih ili ne. I dalje će biti lijepi bilo da ih gledamo i raspoznajemo ili ne. Iz toga slijedi da na ovom svijetu postoji vječan objektivan princip koji nazivamo Ljepota, princip koji ne ovisi o nama. Ponekad ga raspoznajemo, ponekad ne; to ovisi o našem subjektivnom gledištu. Ako objektivnost zamislimo kao nebo, subjektivnost je zatvoreni prozor.

Objektivna su stalno postojeća apsolutna načela ili snage koje možemo nazvati kako želimo: arhetipovima, božanstvom... nije važno. Prozori su mnogi aspekti vidljivog ljudskog života: umjetnost, znanost, religija i politika. Naš je izbor očistiti prozor ili dopustiti da ostane mutan, otvoriti ga ili zatvoriti. Tu naša subjektivnost može priječiti pogled ili nas učiniti kanalima za vječne principe Ljepote, Istine, Dobra i Pravde. Činjenica da svatko može otvoriti prozor znači da negdje u srcu, bez obzira na vrijeme, mjesto, boju kože ili status osobe, postoji ljudska čežnja za vječnim nebom dobrote.

Evo nešto što svi možemo učiniti.

Svaki dan, potrudite se da se radujete uspjehu drugih: osobito uspjehu u stvarima koje želite za sebe.

Zamislite nekoga i zamislite njega ili nju kako je doživio napredak i pronađite ono mjesto u sebi zbog kojeg se osjećate sretnim zbog te osobe.

Probijte se kroz bol ljubomore. Neka vaša ljubav prema čovječanstvu zasja i rasprši tamu podlosti: zatvorenost uma, Gollumovo lice, okorjelu ružnoću sitničavosti i nezahvalnosti.

Sigurno ste čuli za toksične veze. Doslovan prijevod riječi toksičan je otrovan. Takvi odnosi su, kao uostalom i većina drugih, složeni, no imaju neke zajedničke karakteristike. Najkraće rečeno, to bi bio odnos zbog kojeg se osjećate nepodržano, neshvaćeno, poniženo ili napadnuto. Još kraće, to bi bio svaki odnos zbog kojeg se osjećate loše.

Osjećate li se u nekoj vezi ili odnosu "bijedno", vrlo je vjerojatno da se radi o toksičnom odnosu i trebali bi pogledati istini u oči te krenuti ka izlazu. Odnos je otrovan kada je vaša dobrobit ugrožena.

U nastavku teksta prenosimo savjete za učinkovite načine upravljanja takvim vrstama odnosa koje je predložila dr. Carly Snayder za www.verywellmind.com.

Neki ljudi, usprkos vanjskim pokazateljima kompetentnosti (akademske titule, odlične ocjene, šefovske pozicije i sl.) ne vjeruju da zaslužuju svoj uspjeh ili sreću. Oni sumnjaju u svoje talente, vještine i postignuća i imaju uporan, internalizirani strah da će biti otkriveni kao prevaranti.

Radi se o fenomenu ili sindromu varalice (imposter syndrome). Uobičajeno je da "varalice" osjećaju da će njihov pravi identitet biti otkriven pod maskom koju smatraju lažnom. Sindrom neki nazivaju i percipiranom prijevarom.

Osjećaji varalica odražavaju sukob između vlastite percepcije sebe i načina na koji ih drugi doživljavaju. Iako drugi hvale njihove talente, oni svoje uspjehe pripisuju sreći. Ne vjeruju da su ih zaradili vlastitim zaslugama i boje se da će drugi na kraju shvatiti istu stvar.

Posljedično, vrše pritisak na sebe da rade više kako bi spriječili druge da prepoznaju njihove nedostatke ili neuspjehe i da postanu vrijedni uloga za koje vjeruju da ih ne zaslužuju. Daljnja postignuća ih ne umiruju: smatraju ih proizvodom vlastitih napora da održe "iluziju" uspjeha. Male pogreške, a tko radi taj i griješi, učvršćuju njihovo uvjerenje da nisu dovoljno inteligentni ili sposobni.

S vremenom to može potaknuti ciklus tjeskobe, depresije i krivnje. Živeći u stalnom strahu od "otkrića", teže savršenstvu u svemu što rade. Možda će se osjećati krivima ili bezvrijednima kada to ne mogu postići pa mogu "izgorjeti", preopterećeni svojim kontinuiranim naporima.