Znanost o duhuS


People 2

Znakovi koji vam govore da ste u vezi s narcisom

Slika
"Narcis je osoba koja nakon iznošenja smeća odaje dojam kao da je upravo očistila cijelu kuću."

Jeste li ikada imali osjećaj da vaš partner misli da je općenito superiorniji od vas ili da ima više prava na određene stvari od vas? Pronalazi li mnoštvo načina da vas obezvrijedi ili ignorira? Pokušava li vas kontrolirati? Ako je tako, možda živite s Narcisom.

Ako ste u vezi s narcisom, to će biti jednosmjerna veza, jer on/ona je posebno zaljubljen/a sam/a u sebe.

Narcisoidnost se smatra poremećajem spektra, što znači da postoje stupnjevi očitovanja karakteristika, tako da osoba može imati nekoliko narcisoidnih osobina, ili ih ima mnogo te se smatra da ima potpuno razvijeni poremećaj narcisoidne ličnosti, kako je definirano u DSMIV-u, ili je osoba bilo gdje između.

Komentar: Pokušaj održavanja veze s narcisom iscrpljujuć je i uzaludan. Najbolji način da se zaštitite od narcisa je naučiti kako ih uočiti prije nego što se zapletete. Ako naučite postaviti zdrave granice tako što ćete moći reći NE njihovim nečuvenim zahtjevima, postat ćete nepopularni kod ovih tipova ljudi i to bi vam moglo pomoći da pobjegnete od toksične veze.


Light Saber

SOTT Fokus: Znanje štiti: Naučite metode napada mračne trijade

argument, narcissism
Većini narcisa općenito nedostaje samosvijesti. Naime, njihov osjećaj samopoštovanja i samovrijednosti ovisi o tome kako ih drugi doživljavaju, te oni ne primjećuju nedostatke u sebi i krive druge za vlastite nedostatke, pogreške i nedaće. To se naziva projekcija, a ljudi s narcisoidnim tendencijama su pojedinci koji puno projiciraju.

Ovdje ćemo istražiti pet različitih, ali povezanih načina na koje ljudi s jakim narcisoidnim, sociopatskim i psihopatskim sklonostima [mračna trijada] negiraju, projiciraju, krive, zbunjuju i povređuju druge.

Komentar: Više korisnih informacija:


Eye 1

6 osobina koje pokazuju da imate posla s narcisom

narcissist
Kako razlikovati narcisa od nekoga tko samo ima visoko samopoštovanje.

1. Krhko samopoštovanje

Jedna stvar koju svi primjećuju kod narcisa jest ta da oni izgledaju kao da su puni sebe i sebični. Ali, neki su ljudi puni sebe jer jednostavno imaju visoko samopoštovanje, možda i s dobrim razlogom.

Narcisi, međutim, osjećaju da su superiorniji od drugih, ali istodobno i nisu baš zadovoljni sami sa sobom. Njihovo samopoštovanje je krhko, spremno puknuti i otkriti neizvjesnost koja leži ispod. Oni u svojoj jezgri osjećaju određeni nedostatak, zbog čega su ...

Komentar: Pogledajte također:

Kako znati da vas je odgojio narcis

Moralni narcis


Target

Najbolje od Weba: Moralni narcis

captain america
Amara se reklamirala kao duhovna iscjeliteljica upućena u razne ezoterične tehnike poput holografske rezonancije i katarzičnog oslobađanja. Djelovala je mudro i ohrabrujuće. Trebale su mi godine da vidim egomanijaka koji mi je zabio nož u leđa i vrebao ispod njene mistične new age fasade. Kad sam se probudio, bio sam upoznat s načinom na koji je ona bacala ljagu na mene pred klijentima koje sam joj poslao i prepoznao kako je njezino 'nadahnjujuće mentorstvo' dizajnirano da me obeshrabri. Kad me pokušala privući natrag sa svojom zavodljivom predigrom skrušenosti, odbio sam.

Bila je to teška lekcija napokon naučena nakon desetljeća prijateljstva.

Oni koji su u djetinjstvu poput mene bili "trenirani" kao mete za narcise, očajnički su pokušavali razbiti podmukli obrazac padanja u kandže zloćudnih narcisa. Unatoč našim naporima kojima smo prošli mučnu fazu oporavka, privukli smo uglađenije, naizgled altruističke, 'posebne', uspješne, pa čak i 'duhovne' narcise.

Zaokupljeni sa brižljivim uklanjanjem očitih znakova narcisoidnosti, kao što su kampanje blaćenja, napad na karakter osobe i neprestane laži, izgubili smo iz vida suptilnije i nevidljive načine manevriranja narcisa. Očajno se želeći uskladiti s ljubaznim karakternim ljudima, nasjedali smo na podmukli trik upadljive 'dobrote' i moralne superiornosti. Poput magneta gravitirali smo onima koji su se strateški ponašali altruistički i moralno kako bi stekli prednost.

Ovi iznimno velikodušni ljudi, vrlo vješti u moraliziranju i dušebrižnosti, poznati su kao prikriveni narcisi i zlostavljači svoje okoline.

Komentar: Pogledajte također: Kako znati da vas je odgojio narcis


Display

Deca zbog mobilnih uređaja sve kasnije počinju da govore

children with tablets
© Reuters / Michael Kooren


Čak 60 odsto predškolaca ima neki poremećaj govora, a sve češće je slučaj da dete sa dve ili tri godine uopšte ne govori.
Razlozi su brojni, ali stručnjaci upozoravaju da u velikoj meri tome doprinosi prerana upotreba mobilnih telefona. Trogodišnja Dunja tek sada počinje da sklapa rečenice.

"U razgovoru sa drugim roditeljima, u parkiću, posle škole, koji isto imaju problem kao moja ćerka, znam da su svi bili, da kažem pod tom tehnologijom, gde su crtaći, tableti, telefoni bili konstantno uz njih. Smanjili smo. I to bih rekla svim roditeljima, da tehnologiju apsolutno, maksimalno, zabrane i da se posvete svojoj deci", naglašava Jelena Milosavljević, Dunjina majka.

Istraživanja instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora su pokazala da dete od dve godine nekada provede i do sedam sati dnevno ispred tableta. Čak i kada jedu.

"Po svim fiziološkim paramtetrima do treće godine nijedno dete ne bi trebalo da bude ispred tableta. Ja razumem da roditelji nemaju vremena, da se deca mnogo brže nahrane uz neki crtani filim ili neku pričicu. Međutim, niti je kvalitet hrane koji primaju na taj način dobar, niti je detete svesno radnje koja se odvija u tom trenutku", objašnjava dr Mirjana Sovilj iz Instituta za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora.

Iako vaspitačice primećuju da su ponekada deca koja rastu uz moderne tehnologije snalažljivija, mnogo je više potencijalnih opasnosti po razvoj deteta.

"Zrelost optičkog aparata do treće godine uopšte nije primerena da ono može da proprati tu rezoluciju koja je na tehničkim uređajima postignuta. Dete sužava svoje vidno polje. Dete vrlo brzo zamara, da kažem, svoj moždani sklop, postaje nervozno. Da ne govorim o tome koliko se uvlači u virtuelni svet i okolni svet ne prepoznaje", dodaje doktorka Sovilj.

Roditelji dete vode kod logopeda obično kasno, kada je teže rešiti problem.

"Ministarstvo zdravlja je potpisalo zakon da dete već sa šest meseci treba da ima prvu posetu logopedu. Najčešće je u praksi da roditelji dovode dete sa dve ili tri godine. Međutim, ukoliko kod deteta ne vidite nikakva ustupanja u govorno-jezičkom razvoju do trećeg rođendana ne treba da posetite logopeda", navodi logoped Ivana Lazendić.

"Evo, već tri meseca idu ti tretmani i vidi se veliki, veliki pomak. Kako u govoru, počela je da sklapa kratke rečenice, ali i otvorenija je, komunikativnija sa drugarima", kaže majka Jelena.

Kada dete ima problem sa govorom manje se kreće, nema volju da istražuje. Čuje, ali ne sluša. Nema kontakt pogledom sa okolinom i nema želju da dodiruje stvari. Sve su ovo znaci da je vreme za posetu logopedu i manje crtaća.

People 2

SOTT Fokus: Dunning-Kruger efekt: Nova studija pokazala je da neznanje i pretjerano samopouzdanje utječu na intuitivno razmišljanje

Dunning-Kruger Effect
© Pixabay
U novo objavljenoj studiji, istraživači tvrde da Dunning-Kruger efekt kod ljudi s nižim sposobnostima može uzrokovati da isti precjenjuju svoje prosudbe tijekom intuitivnog procesa odlučivanja.

Prema studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Psychology 8. travnja 2021., istraživači su otkrili da su osobe s najvećim brojem pogrešaka pokazale najviši stupanj pogrešne kalibracije [odstupanja od utvrđene/referentne mjere, op. prev.] ili pretjeranog samopouzdanja u svojoj stvarnoj izvedbi na testu kognitivne refleksije.

Istraživači tvrde kako rezultati studije imaju potencijalne implikacije za teorijsku kognitivnu pristranost da osobe s niskim sposobnostima imaju sklonost precijeniti svoje stvarne sposobnosti, također poznato kao Dunning-Kruger efekt.

Govoreći za The Debrief, dr. Justin Couchman, profesor psihologije na Albright Collegeu i koautor ove nedavne studije, kaže da sposobnost da se donose ispravne intuitivne odluke sve više postaje jedna od najkritičnijih vještina u suvremenom informacijskom-tehnologijskom dobu.

Bulb

SOTT Fokus: Krv i duša: Esej iz metagenetike

metagenics
"Mi smo strojevi za preživljavanje - automati koji su slijepo programirani kako bi sačuvali sebične molekule poznate pod imenom geni". Tako piše Richard Dawkins u knjizi Sebični gen. Njegova teorija sebičnog gena, primijetio je 1989. godine, "postala je udžbenička ortodoksija", jer je samo "logični izdanak ortodoksnog neodarvinizma, ali izražena kao nova slika".

Slika je obmanjujuća. Dawkins ne vjeruje doslovno da su geni sebični entiteti s voljom da se repliciraju. Da jesu, bili bi poput animirajućih duša. U darvinističkom svijetu u kojem živi Dawkins, geni nisu duše, već samo molekule kojima vladaju deterministički zakoni kemije. A oni su rezultat niza kemijskih slučajnosti tijekom milijuna godina, počevši od prvog samoreplicirajućeg proteina.

Usprkos bahatim tvrdnjama znanstvenika, funkcija gena ostaje vrlo tajnovita - i precijenjena. Da geni čine ono što nam Dawkinsi kažu, bili bismo 99 posto identični čimpanzama. Nismo. Na kemijskoj razini možda, ali mi nismo kemijska bića. Mi smo duhovna bića. Očito, genetički hardver ne objašnjava ukupnost našeg urođenog nasljeđa predaka.

"Krv" je termin koji su ljudi nekada davali duhovnim svojstvima koja se prenose s koljena na koljeno, prije nego što su išta znali o DNK. Ideja je da smo genealoška bića, duhovno kao i fizički. Kako to radi? Imamo li naslijeđenu ili rasnu kolektivnu dušu? Kako "krv" ili "geni" objašnjavaju osjećaj srodstva koji čini osnovu organskih društava - ono što je Ludwig Gumplowicz nazvao "singeničkim osjećajem"?

Komentar: Pogledajte također:


Bizarro Earth

Najbolje od Weba: “Ludilo uzvraća udarac” - Više ne živimo u svijetu, nego u njegovoj digitalnoj slici, kaže psihijatar Torre

virus
© Sanda Simunović/PIXELL
Manje se nadati, više prihvaćati, a nikako se samosažalijevati. Vlasnik rečenice izgovorene s početka pandemije, koja ne pršiti optimizmom, ali svakako ne zagovara ni predaju, ugledni je poznati psihijatar dr. Robert Torre. Autor nekoliko knjiga s područja psihijatrijske ovisnosti, u javnosti vrlo zapaženog kritičkog pamfleta "Prava istina o psihijatriji" te knjige "Ima li života prije smrti?", i dalje provocira. Ovaj put novom knjigom "Ludilo uzvraća udarac" na promišljanje tjera svojim pogledom na više od dva stoljeća dugu simbiozu psihijatrije i ludila.

Sudeći već prema nekoliko naglasaka iz vaše nove knjige i ona će, poput prethodnh, podići prašinu. U njoj kažete kako bi, da je povijest psihijatrije bila drukčija, drukčije bilo i naše razumijevanje psihijatrijskih poremećaja, ali i da bi povijest ludila bila drukčija da je drukčija bila povijest psihijatrije.

Moguće da knjiga "Ludilo uzvraća udarac" neće biti shvaćena kao dekonstrukcija potrošenih psihijatrijskih praksi u ime nadolazećih novih, nego jednostavno kao destrukcija psihijatrije. Ali što kome smeta utvrditi da je ludila bilo i prije psihijatrije? Da ono postoji uz psihijatriju, a sigurno će ga biti i ako jednog dana psihijatrije ne bude. Psihijatrijski su poremećaji konstrukt psihijatrije, dok ludilo nije. Ludilo je univerzalni fenomen ljudskih društava, dok psihijatrija nije. Po svemu sudeći, ludila ima otkad je i ljudi. Najvjerojatnije će ga biti sve dok je ljudi. I ne samo da se ludilo događa u društvu, nego je svakako i od društva, a dijelom zbog društva i utoliko je društveni fenomen.

Povijest ludila prati društvenu povijest pa lica i naličja ludila doživljavaju velike epohalne mijene. Mnogi veliki entiteti povijesti ludila nestali su kao da nikad nisu ni postojali. Neki pak u aktualnoj suvremenosti dobivaju odredbu globalnih pandemijskih poremećaja (afektivni poremećaji, poremećaji hranjenja, panični poremećaj, poremećaji osobnosti). Ludilo se na jedan način konceptualiziralo jučer, na drugi danas, a na treći će sutra. Entiteti koji su jučer bili, danas više nisu, a posve je sigurno da će i sutrašnji ukloniti današnje.

Evil Rays

Zatvoreni umovi

zatvoreni um
Sigurno više nije potrebno govoriti o ljudima u lockdownu jer to iskustvo su već svi iskusili, na više ili manje intenzivan način, ovisno o dobi, profesionalnom okruženju ili okolišu. Ali na što su nam svedeni umovi kad su naši pokreti ograničeni i afektivni odnosi smanjeni?

Pod "umom" ovdje mislim na dah energije koji nas oživljava. Što u atmosferi nametnutoj sanitarnim mjerama postaje od ove vitalne sile? Koja nas kreativnost nadahnjuje?

Prvo napravimo pregled nekoliko prilika koje ilustriraju koliko je ovaj dah bio ograničen ili odvraćen od svog spontanog zamaha i svoje istinske snage.

Na primjeru kanadske majke koja je u pratnji svoje četvero djece i njihove bake kažnjena da plati 3000 dolara nakon što su kanadski granični službenici odbili prihvatiti rezultate njihovih COVID testova, jer je njihova valjanost istekla dva sata. Dakle, u tom slučaju, ne samo da je to hladan tuš za obiteljski izlet, već i ta kazna govorikoliko su ti državni agenti ništa drugo nego zombiji koji provode uredbe.

Um je i ono što nam omogućuje da budemo budni i svjesni onoga što osjećamo. Kada zdravi mladi ljudi žele biti cijepljeni, čime se animiraju, osim tvrdnjom da će im cjepivo omogućiti slobodniju cirkulaciju, ne shvaćajući da njihovo zdravlje ovisi o mnogim čimbenicima, osim injekcije genske terapije?

Zdrav razum zahtijeva određenu dozu brzog razmišljanja. Što ostaje onima koji misle da su moćni slanjem "policajaca posvuda, zdravog razuma nigdje: improvizacija se nastavlja. Ono što se ispostavilo daleko tragičnijim i temeljnijim je kako ograničenje nametnuto mentalnom rasuđivanju, a ne dubokom poznavanju ljudi, dovodi do kognitivnog pada: Upravo je u Škotskoj još jedna studija otkrila još jednu, neočekivanu i zabrinjavajuću posljedicu lockdowna. Pod vodstvom sveučilišta u Glasgowu i na zapadu Škotske, otkriva da je lockdown duboko utjecao na naše kognitivne sposobnosti. On kod ukupne populacije uzrokuje pad :

Book 2

Izvadak iz nove knjige Jordana Petersona: Kako slušati savjest i ne činiti ono što mrzimo

Jordan Peterson na predstavljanju knjige u Ljubljani, studeni 2018. Jordan Peterson na predstavljanju knjige u Ljubljani, studeni 2018.
© Pixsell / Autor: EXPA/PIXSELL
Peterson u ovom dugo očekivanom nastavku knjige 12 pravila za život ide dalje i pokazuje kako do smisla života dolazimo i izlazeći izvan onoga što poznajemo te prilagođavajući se svijetu neprestanih promjena. Previše kaosa dovodi u pitanje našu sigurnost, ali, jednako tako, previše reda dovodi do manjka znatiželje i kreativnog poleta.

Dugo očekivani nastavak knjige Jordana Petersona 12 pravila za život svjetsku i hrvatsku premijeru ima u utorak, 2. ožujka 2021. godine, pod naslovom Izvan reda: još 12 pravila za život.

Hrvatsko izdanje objavljuje se u nakladi Verbuma, a Hrvatska će biti jedna od desetak zemalja koje će prevedenu knjigu imati dostupnu u domaćim knjižarama na dan svjetske premijere.

U nastavku prenosimo ekskluzivan izvadak iz knjige.

Komentar: Još nekoliko izvadaka:
"Ako je red mjesto na kojem se očituje ono što želimo - i to kada djelujemo u skladu sa svojom teško stečenom mudrošću - tada je kaos ono gdje nas sve što je neočekivano ili na što smo slijepi zaskače iz mogućega oko nas. Činjenica da se nešto dogodilo mnogo puta do sada ne jamči da će se isto i dalje događati na isti način. Uvijek postoji domena izvan i onkraj onoga što znamo i možemo predvidjeti. Kaos je anomalija, novost, nepredvidljivost, preobrazba, lom i, prečesto, pad, kad se ono što smo počeli uzimati zdravo za gotovo pokaže nepouzdanim. Ponekad se očituje nježno, otkrivajući tajne u iskustvu koje nas čini znatiželjnima, očaranima i zainteresiranima. Takva je pojava kaosa vjerojatna, iako ne i nužna, kada onom što ne razumijemo pristupimo dobrovoljno, s brižnom pripremom i disciplinom. Katkada se pak neočekivano pojavi na užasan način, iznenada, nenamjerno, i onda smo gotovi, raspadamo se, a možemo se ponovno sastaviti samo uz goleme poteškoće - ako i uz njih. (...)

***

Ljudi žele biti sretni, što je normalno. Puno sam puta duboko čeznuo za povratkom sreće - nadao se da ću je ponovno doživjeti - i sigurno nisam jedini. No ne mislim da je sreća nešto čemu treba težiti. Čineći tako, uletjet ćete ravno u problem ponavljanja zato što "sreća" pripada onom ovdje i sada. Kad ljude postavite u situacije u kojima osjećaju puno pozitivnih emocija, oni postaju impulzivni i usredotočeni na trenutak. Drugim riječima: "Kuj željezo dok je vruće" - iskoristi priliku i učini nešto odmah, dok je sve u redu. No odmah nipošto nije sve, a sve, nažalost, treba imati na umu, barem u mjeri u kojoj je to moguće. Prema tome, čini se da sreća nije ono što dugoročno definira vaš život. Samo da raščistimo, ne niječem da je sreća poželjna. Ako vam se sreća nasmiješi, prihvatite je zahvalno i raširenih ruku (ipak, budite oprezni jer sreća nas čini i naglima i nepromišljenima). Što bi mogla biti sofisticiranija alternativa za sreću? Recimo da je to življenje u skladu s osjećajem odgovornosti zato što se tako sve postavlja kako treba za budućnost. Recimo i da u svojim postupcima morate biti pouzdani, iskreni, plemeniti i usmjereni na veće dobro tako da osjećaj odgovornosti možete valjano očitovati. Veće će dobro značiti istovremenu prilagodbu vašega ponašanja i ponašanja ljudi oko vas, kroz vrijeme, kako smo ranije tumačili. To je najveće dobro. Zamislite da taj cilj do kraja posvijestite; da ga izrazite kao svoj izričiti cilj. Tada se javlja pitanje: "Koje su psihološke posljedice toga?" Prije svega, budite svjesni da većina pozitivnih emocija koje ljudi doživljavaju nisu rezultat nekoga postignuća. Postoji jednostavan užitak (točnije, zadovoljstvo) koji dolazi kada smo gladni i pojedemo dobar obrok, a postoji i složenije, ali srodno zadovoljstvo kada uspijemo u nečemu zahtjevnom i vrijednom. Zamislite, primjerice, završetak svoje srednje škole. Matura označava konačni uspjeh. Slavlje. No već sljedećega dana to je gotovo, a vi se već suočavate s novim nizom problema (jednako kao što ste gladni svega nekoliko sati nakon dobra obroka). Više niste glavni frajer u školi: sada ste najniži radnik ili ste na prvoj godini višega obrazovnog stupnja. Nalazite se u Sizifovu položaju. Trudili ste se i borili da svoju stijenu dogurate do vrhunca, a kad ste uspjeli, shvatili ste da se nalazite u podnožju planine. Postoji jedna gotovo trenutna preobrazba koja dolazi kao posljedica postignuća. Kao i impulzivni užitak, postignuće proizvodi pozitivnu emociju. No kao i užitak postignuće je nepouzdano. Javlja se novo pitanje: "Koji je uistinu pouzdan izvor pozitivne emocije?" Odgovor je taj da ljudi doživljavaju pozitivnu emociju dok teže vrijednom cilju. Zamislite da imate neki cilj. Počnete mu težiti. Razvijete strategiju u odnosu na taj cilj i potom je primijenite. Provodeći tu strategiju, opazite da funkcionira. Eto, to najpouzdanije proizvodi pozitivnu emociju. Zamislite da nakon nekoga vremena stavovi i postupci koji najučinkovitije primjenjuju tu strategiju (u posve darvinovskom nadmetanju) konačno prevladaju nad svima ostalim. Zamislite da to može biti istinito i u psihološkom i u društvenom smislu, istodobno. Zamislite da se to događa u vašem životu, ali i tijekom stoljeća, interakcijama i razgovorima svih ljudi koji određene načine postojanja uzdižu do samoga vrha. To podrazumijeva nešto od ključne važnosti: nema sreće bez odgovornosti. Bez nje nema vrijedna i cijenjena cilja, nema pozitivne emocije. Mogli biste prigovoriti: "Vrijedan cilj, što to točno znači?" Zamislite da stremite nečem što je ugodno, ali kratkoročno i trivijalno. Mudri dio vašega bića usporedit će tu težnju s drugim mogućim ciljem - ponašanjem koje je u najboljem interesu zajednice vaših budućih "ja" i zajednice drugih ljudi. Možda si ne želite dopustiti da shvatite tu mudrost: ne želite preuzeti odgovornost - ne kad je tu neposredna, impulzivna usredotočenost na užitak. No varate se, napose na dubljim razinama svojega bića, ako mislite da ćete takvim izbjegavanjem doživjeti uspjeh. Mudre i drevne dijelove vašega bića, čija je najveća briga vaše preživljavanje, niti je lako prevariti niti ih se može ignorirati. No vi svejedno nastavljate težiti za svojim nevažnim ciljem, razvijajući prilično plitku strategiju kojom ga želite postići, samo da biste na kraju otkrili da taj cilj uopće nije nešto posebno, i to zato što vam nije dovoljno stalo do njega. Nije vam važan, ne zapravo. Osim toga, budući da ne slijedite cilj kojem biste doista trebali težiti, ujedno se osjećate krivim, posramljenim i nedostojnim. To nije pametna strategija. Ne funkcionira. Još nisam upoznao nekoga tko je osjećao zadovoljstvo znajući da ne čini sve što bi trebao. Mi smo vremenski osviještena stvorenja: znamo da neprestano i neizbježno igramo igru koja se ponavlja i koje se teško možemo osloboditi. Ma koliko se žarko htjeli osloboditi razmišljanja o budućnosti, ona je dio cijene koju plaćamo za izrazitu samosvijest i za to što sami sebe možemo zamišljati u različitim periodima života, od njegova početka do kraja. Zapeli smo s tim. Ne možemo pobjeći od budućnosti, a kad s nečim zapnete i ne možete od toga pobjeći, ispravan je stav dobrovoljno se okrenuti prema tomu i suočiti se s tim. To djeluje. Prema tome, namjesto kratkoročnih impulzivnih ciljeva treba vam cilj puno širih razmjera, a to znači da trebate postupati u skladu s ciljem koji je dugoročno svima u interesu.

Postoji ispravan način ponašanja - etika - i suđeno vam je s tim se boriti. Nema vam druge, morate promišljati o sebi kroz vrijeme, kao i o svima drugima kroz vrijeme, i neizbježno samom sebi polažete račun o svom dobrom ili lošem ponašanju. Ono što funkcionira u mnogostrukim vremenskim okvirima i u mnogostrukim okolnostima za mnoštvo ljudi (uključujući i vas) - to vam je cilj. To je etika u nastajanju koju je teško jasno izraziti, no njezino postojanje i posljedice neizbježne su i usto tvore neiskorjenjiv, dubok dio igre svega što postoji. Izvrsni su igrači privlačni. Privlačni ljudi privlače partnere. Što bolje odgovaramo tom obrascu - emergentnom obrascu - to je veća vjerojatnost da ćemo preživjeti i uspjeti zaštititi svoju obitelj. Teren za igru odabire igrače na osnovi njihova etičnoga ponašanja. Mi smo dakle biološki pripremljeni za to da pozitivno reagiramo na izvrsna igrača i da ga oponašamo - kao i na to da osudimo i odbacimo, čak i nasilno, prevaranta, varalicu i lašca. Na devijaciju od toga puta ukazuje vaša savjest - vaš instinkt za moralnu vrlinu. Kad vaše dijete namjerno obori protivnika u nogometu ili ne doda loptu slobodnom suigraču koji ima dobru priliku zabiti gol, namrštit ćete se. Osjetit ćete stid, a i trebali biste, zato što gledate dok netko koga volite izdaje nekoga koga volite - to vaše dijete izdaje sama sebe. Nešto se slično događa kada prekršite svoj osjećaj za ispravno. To je isti instinkt i najbolje je poslušati ga. Ako ne slijedite ispravan put, zalutat ćete, pasti s litice i gadno nastradati, a najdublji dijelovi vašega bića to jednostavno neće dopustiti bez protesta. Mogli biste racionalizirati: "Ovdje nema nikakve litice. Ne vidim nikakvu liticu u blizini. A litica s koje se neću strmoglaviti ni za deset godina daleko je od sada." No najdublji dio vaše psihe neumoljivo odvraća: "Takvo razmišljanje nije prikladno. Ne može funkcionirati. Ono što će se dogoditi za deset godina možda i jest daleko, ali i dalje je stvarno (treba pritom uzeti u obzir greške u predviđanjima). Ako nas dakle tamo čeka katastrofa, nećemo tu ciljati. Ne bez prigovora." Ako iz svoga ponašanja naslućujete da ipak naginjete u takvu pravcu, zbog toga ćete osjetiti krivnju - ako imate sreće i ako ste barem malo budni i pozorni. I Bogu hvala na tome. Ako su krivnja, sram i tjeskoba u najdubljem smislu cijena koju plaćamo za izdaju sama sebe, onda je smisao - smisao koji nas potkrepljuje - povlastica koju steknemo kad se čuvamo te samoizdaje. To je najvrednija od svih prilika koje čekaju tamo gdje su se drugi odrekli odgovornosti."