à bientôt

S velikom tugom objavljujemo da je glavni član Sott.net i Cassiopaea.org tima, Pierre Lescaudron, napustio ovaj život, ostavljajući nas i sve vas koji ste ga poznavali i voljeli, s osjećajem dubokog gubitka.

Od dana kad se pridružio našem timu prije nekih 14 godina i doslovce do dana kada je odlučio otići, Pierre je bio šarmantan, pozitivan, predan i pronicljiv suradnik našem radu, kako na mreži tako i u stvarnom svijetu, gdje je služio kao vješt mentor mnogima.

Pierre je svoj najveći entuzijazam i trud uložio u svoje pokušaje da bolje razumije temeljnu prirodu naše stvarnosti, skrivenu povijest našeg planeta i bitnu ulogu koju mi, kao ljudska bića, igramo u "velikoj shemi" stvari.

Iako je popis Pierreovih postignuća prevelik da bi se ovdje detaljno opisao, sljedeće daje uzorak njegova rada i predanosti.

Bonne route Pierre, et à bientôt!

Ima li život smisao?

Ne tako davno, ovo se pitanje smatralo znakom psihičke labilnosti, simptomom neuroze. Čovjek koji se počne pitati o smislu života ili je bolestan, ili na pragu ozbiljne bolesti, govorio je Sigmund Freud. Kada se bolest otkloni, smisao će se pokazati sam od sebe. Zdrav čovjek ima neke ciljeve ispred sebe i zna zašto živi pa su pitanja o smislu života samo znak nesposobnosti nošenja sa životnim poteškoćama i obrambeni mehanizam.

Prvi koji se usprotivio ovakvim stavovima bio je Viktor Frankl. U fokus stavlja važnost postavljanja pitanja o smislu života i pronalaženja odgovora na to pitanje. Glavna poruka koju je prenosio kroz svoje cjelokupno profesionalno djelovanje bila je da život uvijek ima smisao, a pronaći taj smisao temeljna je ljudska potreba i uvjet psihičkog zdravlja čovjeka. Pitanje "Zašto živim?" prirodno je ljudsko pitanje i osobina humane čovjekove prirode. Ni jedna životinja ga ne postavlja, ono pripada samo čovjeku. U jednom svom tekstu napisao je:

"Ja smatram da je traženje smisla života prije dokaz ljudskosti, nego izraz duševne bolesti. Čovjek ne mora biti neurotična osoba da bi ga zanimalo pitanje smisla života, ali zato treba biti istinsko ljudsko biće."

Empatija je pronalaženje odjeka druge osobe u sebi.
Nelson Mandela

Empatija označava proces neposrednog uživljavanja u emocionalno stanje, mišljenje i ponašanje druge osobe. Riječ empatija dolazi od starogrčkog παθο, što u prijevodu znači osjećanje, uživljavanje.

To je složen fenomen koji možemo proučavati iz različitih kutova. U ovom članku promotrit ćemo empatiju s gledišta filozofije, psihologije i religije te sagledati kako empatija može utjecati na kvalitetu života pojedinca i šire zajednice.

S filozofskog gledišta empatija je usko povezana s konceptom intersubjektivnosti. Taj se koncept odnosi na ideju da je naše razumijevanje svijeta i drugih ljudi oblikovano našim interakcijama s njima. Nedostatak empatije, odnosno uživljavanja u pojave i ljude oko nas, otežava dublje povezivanje i razumijevanje drugih, a time i samih sebe.

Već su filozofi poput Platona i Aristotela uviđali važnost "suosjećanja" kao vezivnog tkiva društva i raspravljali o konceptu simpatija (koji je srodan empatiji, ali s manje fokusa na emocije, a više na osjećaj zajedničkog iskustva) kao ključnog za skladno funkcioniranje svake zajednice.

5 jezika ljubavi predstavlja pet različitih načina izražavanja ljubavi prema drugima. Jezik ljubavi je ključna komponenta zdravih i ispunjenih međuljudskih odnosa. Svi mi izražavamo i primamo ljubav na različite načine, a razumijevanje tih jezika može ojačati veze s partnerom, obitelji i prijateljima.

Ljubav je univerzalni jezik, a njezin se izraz razlikuje od osobe do osobe.

Ovi jezici služe kao putokaz za njegovanje jakih i trajnih veza.

Bez obzira na to jeste li u romantičnoj vezi, želite li poboljšati svoje obiteljske veze ili se jednostavno želite bolje povezati s ljudima, ovaj će vam vodič pružiti uvide potrebne za izražavanje naklonosti na način koji doista odgovara vašim voljenima.

Desnica i ljevica kao neuronska mreža

Od nedavno se dosta raspravlja o principu NETTR - No Enemies To The Right [Nema neprijatelja na desnici, op. prev.]. Ovo je ideja koja se vrti u desničarskim krugovima već desetak godina, a potječe iz zapažanja da zapadni politički diskurs generacijama karakterizira temeljna asimetrija: lijevi centar obično ne kritizira radikalnu ljevicu na temelju moralnih razloga, smatrajući da njihovi ekscesi potječu iz dobronamjernog entuzijazma, dok se desni centar aktivno distancira od desničarskih radikalnih rubnih skupina na temelju moralnih razloga, opisujući ih kao naciste, fašiste, rasiste ili što već, i inzistirajući na tome da 'mi nismo poput tih loših ljudi'. Rezultat je postojano kretanje kulturnog broda ulijevo, unutar kojeg su prihvatljive granice političkog diskursa, u bilo kojem trenutku, omeđene desnim centrom i radikalnom ljevicom, pri čemu centar neprestano biva povučen prema lijevo.

Stoga, disidentska desnica smatra da bi desnica trebala usvojiti isto načelo: taktičke kritike su u redu, ali nikada ne kritizirajte one koji su na desno na moralnoj osnovi. Drugim riječima, legitimno je reći 'nemoj to raditi, to je glupo', ali je nelegitimno reći 'ne vjeruj u to, previše je desničarsko, a to znači da si loša osoba'.

"Riječ "hrabrost" trebala bi biti rezervirana za karakterizaciju muškarca ili žene koji napuštaju infantilno utočište masovnog uma." (Sam Keen)

U privatnosti naših umova mnogi se od nas ne slažu s ideologijama, političkim programima i vladinim mandatima našeg vremena, ali u javnosti se povinujemo. Radimo što nam se kaže, govorimo ono što je politički korektno i opravdavamo svoje licemjerje govoreći sebi da smo nemoćni promijeniti društvo, pa se na kraju stopimo s masom. Ovo je pojašnjenje zašto nas javno pristajanje na ono s čime se privatno ne slažemo čini sukrivcima tiranije i zašto svatko od nas ima daleko veću moć utjecati na društvo nego što smo bili natjerani da vjerujemo.

U 1950-ima, socijalni psiholog Solomon Asch proveo je eksperiment koji je pokazao stupanj do kojeg će pojedinci odbaciti ono što misle da je istina kako bi se prilagodili većini. U eksperimentu je Asch ispitaniku pokazao dvije karte. Na prvoj karti bila je jedna linija, a na drugoj tri linije: A, B i C, pri čemu je samo linija C bila iste duljine kao linija na prvoj karti, dok su linije A i B očito odstupale: A je bila očito kraća, a B očito duža. Asch je uputio ispitaniku da kaže koja je linija na drugoj karti iste duljine kao linija na prvoj karti. Međutim, prije nego što je ispitanik dao odgovor, svjedočio je kako preostalih sedam pojedinaca, koji su sudjelovali u eksperimentu - izjavljuju da je linija B iste duljine kao linija na prvoj karti. Shvatili ste, naš je ispitanik bio osmi po redu i nije znao da je on jedini koji sudjeluje u eksperimentu - ostali ispitanici su bili »lažnjaci«.

Jeste li ikad razmišljali koja je razlika između onih koji su shvatili "kako funkcioniraju stvari" i onih koji još uvijek slijepo vjeruju onome što im govore lažni autoriteti? Pitate se zašto ste uspjeli doprijeti do nekih ljudi, a do nekih ne? Kako to da i dalje postoje ljudi koji vjeruju službenom narativu?

S obzirom da se nalazite na web stranici na koju zasigurno niste slučajno zalutali, vjerojatno ste si i sami već postavljali neka od ovih pitanja. Koji je to fundamentalni razlog koji je osnova odgovora na sva ova pitanja, a nalazi se zapravo i u samom naslovu ovog portala?

Radi se o nečemu što osobno volim nazivati fenomenom "vlastitog iskustva". Naime, bez obzira koliko se vi trudili nekome predočiti i objasniti nešto, većina ljudi prihvaća vaše objašnjenje tek nakon što to sama provjeri ili proživi na vlastitom primjeru. Znate onu "ljudi uče na greškama, a pametni uče na tuđim greškama"? Iako greške nisu baš dobar pojam kojim se može objasniti ovaj fenomen, analogija je identična.

"Vidiš, onaj avion ispušta tragove koji ostaju na nebu i ako dovoljno dugo promatraš, trag će se pretvoriti u oblak. I ako ima dovoljan broj takvih aviona i njihovih tragova, za nekoliko sati nebo će se naoblačiti i zakloniti sunce. S druge strane, vidiš onaj drugi avion, koji leti otprilike na istoj visini, u istim vremenskim uvjetima i iza njega trag vrlo brzo nestaje... Nije li ti to čudno?"

Oni kojima ste objašnjavali i koji su naknadno shvatili "kako stvari funkcioniraju", nisu na prvu prihvatili to što ste im govorili, budite sigurni. No, oni se razlikuju od one druge skupine ljudi po tome što su imali dovoljan voljni moment da ulože trud kako bi sami provjerili činjenice kojima ste ih zasuli.

Poteškoće su te koje pokazuju kakvi su ljudi. Stoga, kad se dogodi poteškoća, zapamtite da vas je Bog, poput trenera, suprostavio s grubim mladićem. Za što? netko kaže. Tako da možete postati olimpijski pobjednik; ali to se ne može postići bez znoja. Prema mom načinu razmišljanja nitko nema bolju poteškoću od one koju vi imate, ako ste je voljni iskoristiti kao što sportaš koristi mladića s kojim se hrva.

― Epiktet, Razgovori

Stoički filozof Epiktet u citatu iznad koristi analogiju hrvanja kako bi svojim učenicima predočio stav koji bi trebali imati prema raznim nedaćama s kojima se svi suočavamo u životu. Iako možda nije očito na prvi pogled, citat u sebi sadržava teme koje su klasične za stoicizam; osobna autonomija i odgovornost, fokus je stavljen na stvari koje možemo kontrolirati, aktivno prihvaćanje i suočavanje s vlastitom sudbinom, itd.

Epiktet iznosi sljedeće tvrdnje:

1. Poteškoće nam daju uvid u ono što jesmo. Mogu nam pokazati gdje podbacujemo i gdje se možemo poboljšati, otkrivaju nam vlastite slijepe točke a isto tako nam mogu otkriti da smo možda jači nego što smo mislili ako se uspješno naučimo nositi s njima.
2. Uspoređuje Boga s trenerom koji testira ljude. Drugim riječima, poteškoće nisu nesreća koja nas je zadesila kao posljedica nasumične i prevrtljive sudbine, već Bog/Svemir/Razum aktivno sudjeluje u našem razvoju, poput stava kojeg dobar roditelj ima prema djetetu. Suočeni smo s nečim kako bi to prevladali i naučili nešto.
3. Ako imamo pravilan stav prema poteškoćama, i ako ih naučimo vidjeti kao priliku, možemo ih iskorisititi za vlastiti razvoj.

Suočeni s nedaćama, lako možemo pomisliti da nam je učinjena osobna nepravda, upadajući tako u mentalitet žrtve ("zašto baš ja?"), srdžbu, okrivljavanje drugih i sve ostalo što to donosi. Umjesto da se fokusiramo na ono što možemo iz toga naučiti ili učiniti, mi tonemo tako što se predajemo samosažaljenju.

"Reći ću da je ovo avantura koju svako ljudsko biće mora proći - naučiti biti anksiozan...Tko je naučio biti anksiozan na pravi način, naučio je ono što je najviše".

― Soren Kierkegaard

Jako često se o anksioznosti govori kao o nepoželjnom stanju koje zahvaća pojedinca i s kojim se ta osoba onda mora nekako naučiti nositi, bilo kroz uporabu farmaceutskih lijekova, posjeta psiholozima ili primjenu određenih alternativnih metoda. Postoji pregršt članaka koji daju savjete o tome kako se riješiti anksioznost i osoba koja od nje pati će ih lako pronaći. Iako ti savjeti mogu biti vrijedni, posebno ako smo preplavljeni tim osjećajima i ne možemo normalno funcionirati, ovakav pogled i pristup tom stanju izostavlja kontekst unutar kojega se pojavljuje anksioznost, uključujući i njen potencijal da potakne unutarnji rast te osobe. Kontekst je sam pojedinac i njegovo postojanje, način života, ono što jest, njegovo trenutno stanje razvoja i potencijal za rast koji posjeduje. Preokupacija sa samim simptomom nas lako može zaslijepiti i navesti na to da se fokusiramo na olakšavanje tjeskobe, uništavajući time potencijal koji se krije u njoj.

Doživljaj anksioznosti nije jednolik. Anksioznost koja se javlja kod osobe koja se brine oko zadovoljavanja vlastitih bioloških potreba ili osobne taštine (jer ne zna da li će te potrebe uspjeti zadovoljiti ili ne) nije iste vrste ili kvalitete kao anksioznost kod osobe koja teži prema nečemu višem i koja želi izgraditi vlastiti karakter i anksiozna je oko toga da li će to uspjeti ostvariti. Anksioznost kod prve osobe je usmjerena prema vani i na okolinu jer brine oko toga kako će održati vlastiti status. Anksioznost kod druge osobe je usmjerena prema unutra, jer brine oko toga da ne podbaci u vlastitim vrijednostima, da njome ne upravlja okolina i mentalitet stada.

U primjeru iznad, kod prve osobe prevladavaju "niži" biološki nagoni ili utjecaj i pritisak okoline, dok kod druge osobe vidimo nešto što je više ljudski i plemenitije. Radi se o razlici u stanju bića pojedinca i sam simptom nije isti jer mu je narav promijenjan stanjem razvoja osobe u kojoj se pojavljuje. Stoga, kad govorimo o anksioznosti, ne govorimo o nečemu jasno definiranom i specificiranom, umjesto toga moramo uzeti u obzir širu sliku. Bez šire slike, sam simptom (anksioznost) nam ne govori previše.

Krenimo sa citatom iz najvećeg epa u svjetskoj književnosti - Mahabharate:

"Znanje je mač koji uništava svaku iluziju."

Danas svi živimo u tehnološki sofisticiranom dobu. Ili barem želimo da je tako. Međutim, ljudi nemaju odgovore na najtrivijalnija pitanja, na koja je znanost koja se razvijala toliko godina trebala dati odgovore: kako je i zašto nastao ovaj svijet? Tko sam ja? Zašto sam ovdje? Što je život? Što je smrt? Ali ova pitanja zanimaju svakog čovjeka. Možda je to zbog činjenice da moderna znanost ne uzima u obzir one činjenice koje se jednostavno ne uklapaju u moderne znanstvene teorije?

Stoga je potrebno razumjeti sljedeće pitanje: zašto mi, a pod "mi" mislim na cijelu našu civilizaciju, vjerujemo da smo daleko odmakli u svom razvoju, a zapravo još uvijek nismo razumjeli ni osnove?