Lobaczewski je na to pozvao još 1984. Pisao sam ovdje o tome prije nešto više od godinu dana. John Carter dao mu je zgodno ime: Marksicizam. [od riječi "marksizam" spojeno sa "narcicizam"; op.prev.] Sada istraživački psiholozi hvataju korak: " Antagonistički narcizam i psihopatske tendencije predviđaju ljevičarsku antihijerarhijsku agresiju, otkriva studija."

Evo što autori, Ann Krispenz i Alex Bertrams, pišu u sažetku svog novog rada, "Razumijevanje lijevog autoritarizma: Odnosi s mračnim crtama ličnosti, altruizmom i predanošću socijalnoj pravdi":

... budući da se za pojedince s ljevičarskim političkim stavovima može pretpostaviti da teže društvenoj jednakosti, očekivali smo da će ljevičarski autoritarizam također biti pozitivno povezan s prosocijalnim osobinama, ali da će narcizam ostati značajan predkazatelj ljevičarskog autoritarizma iznad i izvan onih prosocijalne dispozicije . ... Rezultati višestrukih regresijskih analiza pokazali su da je snažno ideološko stajalište, prema kojemu je nasilna revolucija protiv postojećih društvenih struktura legitimna (tj. antihijerarhijska agresija), povezano s antagonističkim narcizmom (Studija 1) i psihopatijom (Studija 2). Međutim, niti dispozicijski altruizam niti predanost socijalnoj pravdi nisu bili povezani s ljevičarskom antihijerarhijskom agresijom. Uzimajući u obzir ove rezultate, pretpostavljamo da neki ljevičarski politički aktivisti zapravo ne teže socijalnoj pravdi i jednakosti, već se političkim aktivizmom radije služe za podržavanje ili vršenje nasilja nad drugima kako bi zadovoljili vlastite potrebe usmjerene na ego . ...

Započeo sam ovaj Substack još jednom potvrdom rada Lobaczewskog: člankom Harea i njegovih suradnika o političkoj psihopatiji i kršenju ljudskih prava. Lijepo je imati još jedan, trinaest mjeseci kasnije. Dakle, zaronimo u temu.

"Nikad ne pripisuj zlobi ono što se može objasniti glupošću." To je važna fraza - i neophodna; ona sprječava ljude da budu paranoični. Međutim, postoji posljedica koju većina ljudi ne zna: "Zlobi se MOŽE pripisati ono što glupost ne može objasniti."
- Robert Canup

Kako nastavljaju pristizati emailovi o problemu COINTELPRO-a, postavila su se brojna pitanja - uglavnom o tome kako razlikovati istinu od laži - i mislila sam jutros da ću odvojiti malo vremena da pokušam pokriti nekoliko aspekata ovog problema.

Pokrila sam mnoge aspekte ovog problema tu i tamo na našim web stranicama, ali budući da google uspijeva osigurati da budemo potisnuti u rezultatima pretraživanja, mnogi ljudi još nisu otkrili te zbirke zapažanja, dokaza i popratnog materijala. (Što se tiče googlea, prikupljamo podatke i radimo eksperimente više od godinu dana i uskoro ćemo objaviti neke od rezultata, ali ne očekujte da će ih google objaviti!)

Počnite u nižim, visokim, višim, najvišim školama pripremati djecu za život.

Pustite razlomke, geometriju, pašnjake i ovce Novog Zelanda i klimu Australije, pustite gliste i njihovu regeneraciju, Newtonove zakone i silu, masu i ubrzanje, mjesečeve mijene, plime i oseke i osam lekcija o industrijskoj revoluciji.

Povijest se i ovako prekraja, po volji, kako kome odgovara. Jednom izdajica, drugi put junak.

Učite djecu kako da budu ljudi.

Kako biti dobar čovjek.

Naučite ih što je dobrota.

Učite ih da ne budu bahati gadovi.

Govoriti o odabiru života iz perspektive muškarca koji je svakog dana izlagao svoj život smrtnoj opasnosti, jedini je primjeren način da se o tome govori, jer se tek u kontrastu sa smrću razjašnjavaju naši razlozi za život. Saint Exupery piše iz davnog razdoblja koje je možda bolje razumjelo muškarce, jer ih nije kažnjavalo što nisu žene. Stoga ne čudi da bi iz tog doba trebale proizaći najmoćnije ideje koje nas mogu naučiti o muškoj psihi.

A koga briga za mušku psihu? Zašto bi posebno žene trebalo biti briga? Ne mogu govoriti u ime svih, ali postoje muškarci u mom životu koje duboko volim. Moj otac, moj brat i moj muž su ljudi koji su mi toliko dragi da je moja ljubav prema njima prožeta gorčinom zamišljanja nezamislive stvarnosti njihove smrtnosti. Za razliku od žena u mom životu, oni drže svoja srca umotana u svoje dostojanstvo. Čeliče se protiv nedaće svijeta kako bi me zaštitili. Obične životne nedaće drugačije dotiču muškarce, jer oni moraju biti jaki. Ali pitam se kakve bitke vode ispod površine.

Postoji jedna velika greška koju moderne žene koje vole muškarce rade kako bi zaštitile muškarce koje vole: tretiraju ih kao svoje bebe, jer smo tako programirane da brinemo o drugima. Naravno, muškarcu je potrebna mekoća i nježnost, ali ono što ga tjera da nastavi kada se čini da mrak nadire sa svih strana, ono što muškarca tjera da odabre život i pred najmračnijim neprijateljem jesu dostojanstvo, poštovanje i osjećaj da je koristan u zaštiti svojih voljenih.

Davnih 1930-ih, britanski filozof R. G. Collingwood razvio je ideju koja je zbunila — čak i razljutila — njegove kolege. Neki, poput njegovog prijatelja T. M. Knoxa, čak su otišli toliko daleko da sugeriraraju da su Collingwoodove kasnije ideje možda proizvod slabljenja uma uzrokovanog bolešću.¹


Oko čega su ljudi imali takav problem, možda čak i do danas?

Jednostavno. Collingwood je smatrao da kada je u pitanju metafizika, trebamo odustati od ambicije da konačno, jednog dana, dođemo do istine. Umjesto toga, smatrao je da je posao metafizičara otkriti i opisati povijesnu evoluciju metafizičke misli, uključujući logiku koja je svojstvena tim razvojima. Iako je vidio vrijednost u formuliranju filozofskih sustava, bio je uvjeren da oni nikada neće moći proći test vremena i da se nikada ne mogu smatrati istinitima (ili lažnima).

"Autoritarnost u vjeri i znanosti, a pogotovo u politici, postaje sve više prihvaćena, ne posebno zato što toliko ljudi izričito vjeruje u to, već zato što se osjećaju pojedinačno nemoćnima i tjeskobnima. Dakle, možemo li učiniti nešto osim slijediti masovnog političkog vođu ili slijediti autoritet običaja, javnog mnijenja i društvenih očekivanja?"

Američki psiholog Rollo May napisao je ove riječi 1953. godine, a u desetljećima koja su uslijedila Zapad je potiho i na prstima zašao u tiraniju. Uspostavljena je država masovnog nadzora, sloboda govora ustupila je mjesto sve većoj razini cenzure, etatistička birokracija i zagušujuće regulative zahvatile su sve više područja života, a porezne stope dosegle su razine koje bi u prošlosti izazvale revoluciju.

Međutim, posljednjih godina ovo lagano prelaženje u tiraniju pretvorilo se u sprint, budući da neke zapadne zemlje koketiraju s potpunom totalitarnom vladavinom. Ali postojanje psihički poremećenih političara željnih moći koji žele potpunu kontrolu nad stanovništvom nije ono što našu situaciju čini posebno nesigurnom, jer takvi pojedinci su postojali u svim razdobljima ljudske civilizacije. Umjesto toga, naši problemi leže u činjenici da vrlo malo ljudi posjeduje vrlo važnu vrlinu koja može okrenuti plimu unatrag, u smjeru slobode - a to je vrlina hrabrosti.

Spoznaj samog sebe!

Tko bi se uopće mogao protiviti Sokratovoj maksimi?

Pa, uvijek pronicljivi Goethe.

Izvedenica riječi "mora" dolazi od praindoeuropskog korijena "mer", koje se, osim kod slavenskih naroda, pojavljuje i u jezicima drugih europskih naroda, primjerice "nightmare" u engleskom jeziku, "mahr" u njemačkom, "cauchemar" u francuskom ili "nachtmerrie" u nizozemskom.

Podugačak je popis ljudi koji se bore s ovim problemom, koji im izaziva tjeskobu pri samoj pomisli na spavanje, a jednom kad zaspu remeti miran san.

Svi oni redom na isti način opisuju stanje polu-sna u kojem se kao paralizirani ne mogu pomaknuti niti pravilno disati, a što može potrajati i čitavu noć ili bar do buđenja nakon kojeg je ponovo teško zaspati. U takvom stanju, više budni nego u snu, opisuju prisutnost onostranog i zlog lika koje im sjedi na prsima i namjerno im onemogućuje pomicanje i normalno disanje, zadovoljavajući na taj način neku svoju morbidnu potrebu.

Iako je mora kategorizirana kao manifestacija paralize u snu tek u 20. stoljeću, iskustvo paralize tema je medicinskih diskusija već stoljećima, pa i puno duže. Postoji podatak o paralizi u snu još u kineskoj "Knjizi o snovima" koja datira iz 400. godine prije Krista.

Simone Weil i osveta Platonove Velike Zvijeri
To je klasični spor između konzervativaca i liberala: pitanje uloge morala i reguliranja ljudskog ponašanja, bilo putem sekularnog zakona, vjerskog zakona ili društvene prisile. Rekao bih da je to depresivno pitanje jer se čini da nema rješenja.

Simone Weil opisuje dva kraja spektra između laissez-faire liberalizma i prisilne moralne kohezije kao "Rim" i "Izrael", gdje Rim predstavlja potpuno materijalističko propadanje - poslovičnu močvaru dekadentnog i bezbožnog kasnog carstva — dok se Izrael zalaže za autoritarnu teokraciju koja mikroupravlja svakim pokretom ljudi.¹

Oba se scenarija čine vrlo odbojnima.

I postavljaju nam zagonetku koja nas vraća na ozloglašenu ulogu Zakona u Pavlovim poslanicama: moralni kodeks, kojeg provodi društvo, djeluje kao neka vrsta dadilje i sprječava nas od pada u grijeh i zlo. Weil izražava istu ideju:

Na nenadnaravnoj razini, društvo je ono što zlo (određene njegove oblike) drži podalje stvarajući takoreći barijeru. ... Jedino nas društvo sprječava da prirodno padnemo u najstrašniji porok i zločin.²

Bez sumnje: odbacite nametnute društvene konvencije ili ih preko noći promijenite u njihovu suprotnost i vidite koliko će se ljudi opirati promjeni i odbijati (često svim srcem) slijediti novi svijet. Vrlo malo.

"Ljubav je stanje svijesti, stanje uma. Strah je nedostatak svijesti, nedostatak uma. Ono prvo dovodi do stanja blaženstva, ono drugo do stanja psihoze."

Mase nikada nisu pokazivale previše interesa za istraživanje istine. One izbjegavaju dokaze koji im nisu po ukusu i radije obožavaju zabludu koja ih zavodi. Tko god ih može opskrbiti iluzijama postaje njihov gospodar. Tko god pokuša uništiti njihove iluzije postaje njihov neprijatelj, a naposljetku žrtva.

Prema psihologu Carlu Jungu,

najveća prijetnja civilizaciji ne leži u silama prirode, niti u bilo kojoj fizičkoj bolesti, već u našoj nesposobnosti da se nosimo sa silama vlastite psihe. Sami smo sebi najveći neprijatelji - otud poznata izreka "čovjek je čovjeku vuk".