(L) Američki predsjednik Joe Biden, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski razgovaraju uoči radne sjednice o Ukrajini tijekom summita NATO-a u Vilniusu 12. srpnja 2023.
Dok zapadni posrednički rat u Ukrajini neumoljivo klizi prema potpunom neuspjehu, neokonzervativci koji stoje iza debakla suočavaju se sa sve manjim putevima povlačenja.
Rano uvjerenje da će Rusija, u svom sadašnjem obliku, kolabirati pod pritiskom režima najstrožih sankcija u povijesti, nije se ostvarilo. Rane ruske pogrešne procjene na bojnom polju nisu bile popraćene vojnim krahom, već pragmatičnim prikazom strateške prilagodljivosti, kojoj se nerado dive u vojnim stožerima Zapada.
Ruska vojska, daleko od toga da se raspala, očeličila se na donošenje hrabrih odluka da se povuče kada je razborito i napreduje kada je to potrebno, a oboje se pokazalo razornim za njihove ukrajinske protivnike. Iz toga slijedi da, dok zapadne političke elite koje su kultivirale ovaj sukob gledaju u još jednu zimu političkog, vojnog i potencijalno ekonomskog nezadovoljstva, sada se suočavamo s potencijalno najopasnijim razdobljem u Europi od izbijanja Drugog svjetskog rata.
Katalizator šireg rata u Europi, zapravo, nije ograničeni sukob u Ukrajini sam po sebi, onaj koji je započeo 2014. i, osobito, zapadne su ga sile uglavnom zanemarivale gotovo cijelo desetljeće. Pravo je pitanje da se NATO, koji je trenutno angažiran u posredničkom ratu s Rusijom, suočava sa scenarijem "proklet ako to učiniš i proklet ako ne" u vezi sa sve većom vojnom uključenošću u Ukrajini. Ako blok predvođen SAD-om dodatno eskalira dok se nazire poraz, to bi vjerojatno moglo dovesti do izravnog sukoba s Rusijom. Ako to ne učini, njezin će se posrednik srušiti i ostaviti Rusiju pobjednicom, sudbina koja je nekoć bila potpuno nezamisliva u Bruxellesu, Washingtonu i Londonu, ali sada postaje košmarna stvarnost.
Komentar: