"Reći ću da je ovo avantura koju svako ljudsko biće mora proći - naučiti biti anksiozan...Tko je naučio biti anksiozan na pravi način, naučio je ono što je najviše".Jako često se o anksioznosti govori kao o nepoželjnom stanju koje zahvaća pojedinca i s kojim se ta osoba onda mora nekako naučiti nositi, bilo kroz uporabu farmaceutskih lijekova, posjeta psiholozima ili primjenu određenih alternativnih metoda. Postoji pregršt članaka koji daju savjete o tome kako se riješiti anksioznost i osoba koja od nje pati će ih lako pronaći. Iako ti savjeti mogu biti vrijedni, posebno ako smo preplavljeni tim osjećajima i ne možemo normalno funcionirati, ovakav pogled i pristup tom stanju izostavlja kontekst unutar kojega se pojavljuje anksioznost, uključujući i njen potencijal da potakne unutarnji rast te osobe. Kontekst je sam pojedinac i njegovo postojanje, način života, ono što jest, njegovo trenutno stanje razvoja i potencijal za rast koji posjeduje. Preokupacija sa samim simptomom nas lako može zaslijepiti i navesti na to da se fokusiramo na olakšavanje tjeskobe, uništavajući time potencijal koji se krije u njoj.
― Soren Kierkegaard
Doživljaj anksioznosti nije jednolik. Anksioznost koja se javlja kod osobe koja se brine oko zadovoljavanja vlastitih bioloških potreba ili osobne taštine (jer ne zna da li će te potrebe uspjeti zadovoljiti ili ne) nije iste vrste ili kvalitete kao anksioznost kod osobe koja teži prema nečemu višem i koja želi izgraditi vlastiti karakter i anksiozna je oko toga da li će to uspjeti ostvariti. Anksioznost kod prve osobe je usmjerena prema vani i na okolinu jer brine oko toga kako će održati vlastiti status. Anksioznost kod druge osobe je usmjerena prema unutra, jer brine oko toga da ne podbaci u vlastitim vrijednostima, da njome ne upravlja okolina i mentalitet stada.
U primjeru iznad, kod prve osobe prevladavaju "niži" biološki nagoni ili utjecaj i pritisak okoline, dok kod druge osobe vidimo nešto što je više ljudski i plemenitije. Radi se o razlici u stanju bića pojedinca i sam simptom nije isti jer mu je narav promijenjan stanjem razvoja osobe u kojoj se pojavljuje. Stoga, kad govorimo o anksioznosti, ne govorimo o nečemu jasno definiranom i specificiranom, umjesto toga moramo uzeti u obzir širu sliku. Bez šire slike, sam simptom (anksioznost) nam ne govori previše.
Komentar: Sljedeće poglavlje: Poglavlje 9.: Enigma specijacije