Komentar: Mnogi ljudi instinktivno "osjećaju" kao da ne pripadaju istoj biološkoj vrsti u kojoj su i psihopati. Prije skoro jednog desetljeća, znanost je "pokazala" da to baš i nije tako daleko od istine.


Profesor sa Sveučilišta Južna Kalifornija (USC) koristio je skeniranje mozga pomoću m
Slika
© Usha SutliffAdrian Raine
agnetske rezonance (MRI), seriju testova za kognitivne funkcije i kriminalnu povijest kako bi usporedio normalne ljude s psihopatima, te kako bi usporedio psihopate koji su uspjeli izbjeći uhićenje s psihopatima koji su zatvoreni zbog počinjenih zločina.
Adrian Raine, profesor psihologije i neuroznanosti na USC College of Letters, Arts & Sciences, fokusirao je svoje istraživanje na dva dijela mozga: hipokampus, dio temporalnog režnja koji regulira agresiju i transfer informacija u memoriju, i na corpus callosum, most nervnih vlakana koji povezuje moždane polovice.
Jedan tip psihopata su uspješni u izbjegavanju uhićenja nakon počinjenih zločina, dok drugi tip nije.
Kako bi istražio fizičke korijene psihopatskog ponašanja, Raine i njegovi kolege su regrutirali 91 muškarca iz udruge za privremeno zapošljavanje Los Angelesa, te su im dali seriju testova kako bi ispitali njihove kognitivne mogućnosti, mogućnosti procesuiranja informacija i njihovu kriminalnu povijest. Također su bili podvrgnuti MRI-ju, odnosno skeniranju mozga magnetskom rezonancom.

U studiji o hipokampusu, znanstveni tim je proširio istraživanja prethodnih studija tako što je po prvi put usporedio mozgove dvije skupine: "uspješnih" psihopata - onih koji nisu uhvaćeni za kriminalna djela koja su počinili - i "neuspješnih" psihopata - onih koji su uhićeni.

Hipokampus igra ključnu ulogu u reguliranju agresije i u učenju kojih se situacija treba bojati - što je proces koji se zove kontekstualno uvjetovanje straha.

Kod psihopata kontekstualno uvjetovanje straha igra ulogu u učenju koncepta što uraditi, a što ne, rekao je Raine. Pretpostavljalo se da poremećaj u spoju hipokampusa s predfrontalnim korteksom može doprinijeti impulzivnosti, nedostatku kontrole i emocionalnim abnormalnostima koje se primjećuju kod psihopata.

"Radi se o učenju o tome što je ispravno, a što nije, u određenim situacijama." rekao je.
Razlika između uspješnih psihopata (onih koji su izbjegli uhićenje) i neuspješnih psihopata je da oni koji su uspješniji imaju veću sposobnost učenja straha da će biti uhićeni i da stoga upravljaju svojim ponašanjem kako bi minimizirali mogućnost uhićenja.
On je također testirao teoriju da psihopati s oštećenjima hipokampusa mogu biti bezosjećajni za signale o mogućnostima kazne i uhićenja. Kao rezultat toga, rekao je, ovi "oštećene" psihopate se lakše hvata nego psihopati bez tog nedostatka.

Manje od polovice obje skupine, kontrolne grupe i "uspješnih" psihopata, su imali asimetričan hipokampus.

94% neuspješnih psihopata je imalo tu istu abnormalnost, to jest desna strana hipokampusa je bila veća od lijeve.
Uspješni i neuspješni psihopati imaju zajedničku različitu vrstu pogrešnih veza u mozgu koje uzrokuju nedostatak empatije (suosjećanja) i obzirnosti prema drugim ljudima.
Rezultati istraživanja su dodatno potvrđeni drugom studijom, koje je bila fokusirana na corpus callosum.

Corpus callosum je splet nervnih vlakana koji povezuju dvije polovice mozga, omogućujući zajednički rad u procesuiranju informacije i reguliranju autonomne funkcije. Raine je istražio njegovu ulogu u psihopatiji po prvi put.

"Postoji anomalija u povezivanju kod psihopata. Kod njih je povezivanje drukčije nego kod drugih ljudi." rekao je Raine. "Na neki način, to je zaista istina u ovom slučaju."

Otkrio da je corpus callosum kod psihopata u prosjeku 23% veći i 7% duži nego što je to kod kontrolne skupine.

"Corpus callosum je veći, ali i tanji. To sugerira da se razvio abnormalno." izjavio je Raine.

"Brzina kojom su psihopati prenosili informacije s jedne strane mozga na drugu kroz corpus callosum je također bila abnormalno visoka." rekao je Raine.

Ali to nije znači da su stvari radile bolje.

"S povećanim corpusom callosumom došlo je manje kajanja, manje emocija i manje socijalne povezanosti - klasičnih odlika psihopata." rekao je.

"Ti ljudi ne reagiraju. Nije ih briga." rekao je Raine. "Ne znamo u potpunosti zašto se to događa, ali počinjemo dobivati važne naznake kroz istraživanja neuro-skeniranjem."
U slučaju da se uspije dijagnosticirati psihopata, bi li ih trebalo zakonom izdvojiti od društva? Bolje adaptirani psihopati koji osjećaju veći strah od mogućnosti uhićenja trenutačno uspijevaju izbjeći ruci pravde za mnoge zločine. Kad bismo ih mogli identificirati, bismo li se prema njima trebali drukčije odnositi?

Također, ako se psihopat može unaprijed dijagnosticirati da je izrazito opasan, bi li trebalo dozvoliti zatvaranje prije nego li siluje, ubije ili na neki drugi način našteti ljudima? Što ako se neka osoba može identificirati kao psihopat u 14. godini života? Bi li takvu osobu trebalo udaljiti iz normalnog društva?

Zamislite da postane moguće izliječiti mozak psihopata kako bi imali više suosjećanja, više kajanja i manje impulzivnosti. Bi li vlada trebala imati moć prisiliti psihopata da se podvrgne liječenju koje će promijeniti sklop, odnosno veze u njegovom mozgu?

Također, kad bi postojala genetička osnova za psihopatiju i kad bi je postalo moguće testirati, bi li se ljudima koji imaju genetičke varijacije za psihopatsko povezivanje u mozgu trebalo dozvoliti razmnožavanje? Bi li im se trebalo dozvoliti razmnožavanje samo ako pristanu na genetičku manipulaciju svojeg rastućeg potomstva?

Predviđam da će većina ovih hipotetskih pitanja postati valjana pitanja o kojima će se raspravljati u mnogim zemljama diljem svijeta. Također predviđam da će većina ljudske populacije poduprijeti preventivno zatvaranje psihopata ili prisiljavanje na liječenje kako bi im se promijenili mozgovi da ih se učini manje opasnima.