Otkada je na Tašmajdanu bio podignut spomenik azerbejdžanskom čelniku Gajdar Alijevu, kod Beograđana se pojavilo vlastito zanimanje za ovu zemlju. Utoliko više, što je njezina uloga u svjetskoj politici prilično zapažena.
Naime, ta zemlja posljednjih desetak godina okretno skakuće po pravom geopolitičkom minskom polju, smatram analitičar Miroslav Lazanski. Maleni Azerbajdžan postao jedan od globalnih centara u novom geopolitičko-energetskom točku. Na početku prošlog stoljeća Rusi su Baku pretvorili u jednog od vodećih proizvođača nafte u svijetu, Rokfelerovi i švedska obitelj Nobel ovdje su se obogatili, Hitler je u Drugom svjetskom ratu bezuspješno pokušavao prodrijeti do Bakua, u nadi da će osigurati gorivo za Wehrmacht. Nakon raspada Sovjetskog Saveza u Azerbajdžan su stigle investicije sa Zapada, a bivši američki ministar obrane Caspar Weinberger tvrdio je svojevremeno da je "za SAD pristup kaspijskoj nafti i plinu značajniji strateški interes od proširenja NATO-a na istok".
Nedavni posjet Vladimira Putina prijestolnici Azerbejdžana, priređena na početku prvih Europskih igara, pokazala se kao znamenita po čitavom nizu političkih parametara.
Prije svega, zato što je još jednom podvukla: nikakva "izolacija" Rusije, kojom prijeti Zapad na čelu s Amerikom, u suvremenom svijetu praktično nije moguća. Nedavno je predsjednik Ruske Federacije boravio u Italiji, gdje je vodio pregovore s premijerom te zemlje Mateom renciji i Rimskim papom Franjom, a 16. lipnja u Moskvi je boravio predsjednik Finske Sauli niista - isti onaj koji je demonstrativno odbio doputovati na paradu Pobjede 9. svibnja. Naravno, sve ritualne riječi o Ukrajini bile su i ovog puta izgovorene, ali jasno je da Helsinki ne uznemiravaju primarno problemi "nezaležnoj", već bilateralni odnosi s Rusijom, koji su uslijed režima sankcija pod udarom.
Ni Turska, ni Azerbajdžan, kao što je poznato, ne pripadaju državama zapadnog "sankcionog kordona", ali je ipak odnose s njima teško nazvati bezoblačnim. Proturječnosti su se zaoštrile i u vezi s realizacijom ogromnog projekta "Turski tok", čiji rezultat bi trebao biti pretvaranje Turske u moćni plinski "čvor" za cijelu Južnu Europu.
Jasno je da je turska strana spremna iskoristiti sadašnju situaciju uz maksimalnu korist za sebe i periodično ističe na adresu Rusije neprihvatljive uvjete poslovanja, probijajući za sebe "prozore mogućnosti". Postoje između Ankare i Moskve i ozbiljne proturječnosti po sirijskom pitanju: Turska istupa protiv Bashara Assada, dok mu istovremeno Rusija pruža svestranu podršku. Mada su odnosi prema "trećoj sili", kakvom se danas, uz blagoslov SAD, na Bliskom Istoku pokazala "Islamska država", kod obje države, blago govoreći, negativni. Probleme je uvećao i poraz Stranke pravde i razvoja Recepa Erdogana na parlamentarnim izborima u Turskoj, i Putinovo priznanje genocida Armenaca 1915. godine, što je izazvalo dovoljno žestoku reakciju i u Ankari, i u Bakuu. Kao što je poznato, Azerbajdžan je uvučen u karabaški konflikt i njegovi odnosi s Armenijom vrlo su složeni. Ne treba zaboraviti u vezi s tim ni projekte "Veliki Turan" i "Nova Osmanska imperija", koji imaju mnoštvo pristalica u turkijskojezičkim državama i regijama.
Komentar: Pitanje je kako će se točno poraz Erdoganove strane na parlamentarnim izborima odraziti na "Turski tok".
Dolazak Putina u Baku, kuda zbog neizvjesnog razloga (tvrdi se, zbog banalne pijanke) nije doputovao "predsjednik Ukrajine" Petro Poroshenko, bio je namijenjen ispravljanju svih tih složenosti i vraćanju Rusiji statusa arbitra ne samo na Kavkazu, već i na cijelom Velikom Bliskom Istoku , prije svega u tursko-iranskim odnosima. I ovdje je prijetnja za Erdogana od strane prozapadne opozicije, čiji su vodeći predstavnici bili masovno pozvani na zasjedanje Bilderberškog kluba u austrijskim Alpama, očevidno odigrala svoju ulogu. S druge strane, prijetnju aktivizacije Krimski Tatari u slučaju dolaska na vlast u Ankari snaga koje se suprotstavljaju sadašnjem predsjedniku Turske, također treba uzimati u obzir. Očito, ne treba zaboravljati ni značenje "turskog faktora" u Njemačkoj, gdje stalno živi više od tri milijuna Turaka i "građana turskog porijekla", a također oko dva milijuna turskih "gastarbajtera".
Naravno, "Istok je suptilna stvar", i smatrati konsenzus koji je postignut među liderima dviju zemalja ma koliko stabilnim nema nikakvih osnova, ali potpuno vjerojatnu prijetnju priključenja Turske antiruski bloku Zapada "ovdje i sada" Putin je izgleda otklonio.
Isto to se odnosi i na Ilhama Gajdar ogli Alijeva, koji se de facto priključio zajedničim energetskim projektima s Rusijom, uključujući ne samo "Turski tok", već i izgradnju u Turskoj atomske elektrocentrala "Akuju" vrijednosti 20 milijarde dolara, što isključuje pretpostavljeno proširenje moći cjevovoda Baku - Tbilisi - Džejhan. Usput, Turska namjerava aktivno razvija atomsku energetiku, i paralelno s ruskim projektom u Akuju potpisan je sporazum o izgradnji AEC u provinciji Sinop po japanskoj tehnologiji vrijednosti 22 milijarde dolara. Usput, to nisu konkurentni već komplementarni projekti koji će omogućiti Turskoj dodatnu proizvodnju do 2023. godine od oko 75 gigavat-sati električne energije godišnje (u 2014. godini Turska je proizvela 239 GVT / č).
Velika je zainteresiranost za "turski faktor" i na strani Kine, za koju je važna pozicija Ankare ne samo u projektu "Novog puta svile", već i u Sinđan-ujgurske regiji (povijesni - Istočni Turkestan). U vezi s tim može se reći da je u Bakuu Putin predstavljao interese ne samo Rusije, već i takvog novog globalnog "centra sile", kakav je kinesko-ruski strateški savez, koji je učvršćen u danim praznovanja 70-godišnjice Pobjede u Moskvi. Predsjednik KNR Si Đinpin bio jedan od najpočasnijih gostiju Parade.
Komentar: Trenutno se također pokušava realizirati takozvani "Istočni Turkestan" što je projekt iza kojeg stoji Zapad. Cilj je destabiliziranje Kine, stvaranje "nezavisne" države unutar Kine i sprječavanje kineskih ekonomskih interesa. Budući da je provincija Xinjiang važna za energetske potrebe Kine, nije teško shvatiti zašto Zapad želi destabilizirati to područje.
Sudeći po svemu, u "zonu izravne odgovornosti" Rusije u tom tandemu ulaze Europa i "Veliki Bliski Istok", dok istodobno Kina "uzima na sebe" formiranje uzajamnih odnosa sa SAD, Latinskom Amerikom, Afrikom i ostalom Azijom. Što se tiče Irana, JAR i Indije, strane kao da su se dogovorile o uzajamnoj "slobodi ruku" i pravu na posebne odnose s Teheranom, Pretorije i Delhijem, između ostalog, u okvirima takvih međudržavnih struktura kao što su BRIKS i ŠOS.
Ako je tako, onda je Putinova posjeta Azerbajdžanu, kao i prethodna posjete Italiji, ne pojedinačni diplomatski uspjeh, već svjedočanstvo pravog geostrateškog "proboja" fronta američke hegemonije praktično u svim pravcima.
Komentari čitatelja
na naše novosti