© CopyrightBez svijesti problem odnosa uma i tijela bio bi mnogo manje zanimljiv. Sa sviješću se čini beznadnim.
Dakle, nakon što se riješio svake ideje o Svemogućem Bogu, Goff predlaže istražiti "Kozmičku svrhu bez Boga". Ovo je zapravo jedno od zabavnijih poglavlja u knjizi.
Goff počinje žaleći se na ljude koji su zaglavili u dihotomijama kao što je ona između tradicionalnog Boga zapadne religije i materijalističkog ateizma. Napominje da između te dvije krajnosti postoje i druge opcije. I u tome je dosta u pravu, po mom mišljenju. Stoga će istražiti tri mogućnosti:
· Nestandardni Dizajneri: Inteligentni kozmički dizajneri, ali bez savršenih kvaliteta Svemogućeg Boga.
· Teleološki zakoni: Neosobni zakoni prirode s ciljevima koji su ugrađeni u njih.
· Kozmopsihizam: Ideja da je svemir svjesni um sa svojim vlastitim svrhama.
Pod naslovom Nestandardni Dizajneri, on prvo predstavlja "Hipotezu Zlog Dizajnera". Za neke ljude, najlakši način da pokušaju shvatiti užasnu patnju živih bića je da postuliraju Zlog Dizajnera. To je, uostalom, otprilike ono što su gnostici radili. Dakle, nama na Zapadu (i drugdje u određenoj mjeri) ostaje ovo nasljeđe Svemogućeg Boga stvorenog kao psihološka obrana od političke stvarnosti na terenu. Borbe između materijalista i kreacionista uglavnom su se vodile unutar ovog okvira. Dakle, Goff je u pravu kada osuđuje misaone dihotomije kao što su one između "besmislenog svemira" Richarda Dawkinsa i Papinog svemoćnog stvoritelja koji voli sve. I u pravu je kada iznosi ideje za istraživanje koje su različite opcije od samo te dvije.
S obzirom na hipotezu o Zlom Dizajneru, pitam se zašto Goff nije spomenuo koliko je ta ideja stara i uvažena? On piše na prilično blesav način o ovoj ideji, argumentima koji više odgovaraju desetogodišnjem djetetu nego iskrenoj raspravi. Na kraju navodi da je "Hipoteza o Zlom Dizajneru jednako nevjerojatna kao i Hipoteza o Dobrom Dizajneru". Očito nikad nije čitao Gurdjieffa i istočnjačku priču o Mađioničaru i Ovcama.
No, idemo dalje: Goff se zatim zabavlja sa 'Simulacijskom hipotezom'. Ovo je zapravo gluplje od Hipoteze Zlog Dizajnera. Piše:
Možda je naš kreator samo normalan znanstvenik u tehnološki naprednoj civilizaciji u kojoj se simulirani svemiri mogu stvoriti s lakoćom. Kako bismo izbjegli i problem zla za Hipotezu Dobrog Dizajnera i problem dobra za Hipotezu Zlog Dizajnera, možemo pretpostaviti da naš stvoritelj ima neku svrhu neovisno o tome koliko je dobro ili loše ljudima i drugim životinjama. ... Ovo je hipoteza prema kojoj naš svemir ima svrhu, ali ne onu kakvu religija obično zamišlja. Postojimo da služimo intelektualnom napretku našeg stvoritelja.Jedan od Goffovih prigovora hipotezi o simulaciji jest teza o 'neovisnosti supstrata'. Odnosno, ovisi li svijest više o strukturi ili više o stvarima. Ne misli da bi njegova svijest mogla raditi na računalu jer nije sastavljena od iste vrste 'stvari' od kojih je sačinjen njegov mozak, tj. gnjecave stvari.
Također ističe da ako pretpostavimo da smo simulacija, samo smo odgodili objašnjenje preciznog podešavanja. Naši bi kreatori također morali biti precizno podešeni za život, pa tko je njih precizno podesio?
Zatim predstavlja ideju Amoralnog Dizajnera, dizajnera koji nema pojam dobra i zla nego samo kao osnovni poticaj za stvaranje. On to odbacuje jer takvoj hipotezi nedostaje ikakva prediktivna moć. On predlaže način da se to zaobiđe: dizajner koji je osjetljiv na vrijednost, što nije isto što i savršeno dobar dizajner. Ili, možda oboje: Dobar Dizajner i Loš Dizajner? (Još jedna vrlo stara ideja.)
Goffova omiljena ideja je 'Hipoteza Ograničenog Dizajnera'. Piše:
Možda je naš kreator sposoban stvarati samo iz vrlo jednostavne početne točke, kao što je singularnost Velikog praska, i ima ograničenu fleksibilnost kada je riječ o vrstama prirodnih zakona koje ona (sic) može uspostaviti u svojim (sic) svemirima; može ona petljati s brojevima, ali to je sve. Dakle, jedini način na koji ona može stvoriti inteligentan život je stvaranjem svemira s odgovarajućim brojevima, tako da život na kraju evoluira. Ova kozmička dizajnerica je znala da će to usput stvoriti dosta patnje i ta činjenica joj je izazvala bol, ali bilo je ili to ili ništa i procijenila je, donekle razumno, da bi bilo bolje imati nesavršen svemir u kojem se nalazimo, nego da svemir uopće ne postoji.
Njegov odgovor na pitanje što ograničava dizajnerove moći je vrlo slab:
Objašnjenjima negdje mora biti kraj. Zašto temeljna činjenica o kozmičkoj dizajnerici ne može biti to da je sposobna učiniti neke stvari, ali ne i druge? Zašto misliti da kozmički dizajner mora biti svemoćan? ... Ali ograničenje moći koje se ovdje razmatraju prilično je jednostavno: kozmički dizajner može samo od singularnosti Velikog praska stvoriti svemir s fizikom koja ima određeni oblik. Ovo je jednostavna hipoteza koja objašnjava podatke kakve nalazimo. Što se tu ima ne sviđati? ... Rješenje toga nadilazi moju plaću.
Ukratko, iako odbacujem hipotezu o Svemogućem Bogu, otvoren sam za mogućnost hipoteze o nestandardnom dizajneru. No, dizajn nije jedini način da se pokuša razumjeti kozmičku svrhu...(Goff)
I tako, sljedeći prijedlog su 'Teleološki zakoni'. Ovdje uvodi knjigu Thomasa Nagela Mind and Cosmos [hrv. Um i kozmos, op.prev.]. U ovoj knjizi Nagel odbacuje i neodarvinizam i Svemogućeg Boga. On smatra da svaka filozofija koja nije u stanju uključiti 'um' zapravo nije nikakva filozofija. On tvrdi da ne samo da je um temeljan, već da je svijet razumljiv našim umovima i da ta razumljivost nije slučajna. Nagel je također antimaterijalist. Piše:
"Materijalizam je gledište da je samo fizički svijet neumanjivo stvaran, i da se u njemu mora pronaći mjesto za um, ako tako nešto postoji. To bi nastavilo marš fizičke znanosti, preko molekularne biologije, do potpunog zatvaranja gutanjem uma u objektivnoj fizičkoj stvarnosti iz koje je prvobitno bio isključen". (Nagel, Thomas. (2012.). Mind and Cosmos. Oxford: Oxford University Press.)
Svijest je ono što čini problem odnosa uma i tijela stvarno nerješivim".
Nagel inzistira na tome da je vrijednost stvarna značajka svijeta koja se ne može objasniti kvantitativnim opisima. Značajke svijeta koje doživljavamo stvarne su čak i ako se mogu objasniti u terminima kemikalija, zvukova, svjetla itd. Nagel započinje svoje poglavlje o 'vrijednosti' s: "Ideja teleologije implicira neku vrstu vrijednosti u rezultatu prema kojem stvari teže, čak i ako je teleologija odvojena od namjere, a rezultat nije cilj agenta koji na to cilja".
Dakle, u osnovi, Nagelov prijedlog, kako je objasnio Goff, jest da smo navikli na zakone prirode koji se kreću iz prošlosti u budućnost; što ako postoje zakoni prirode koji se kreću iz budućnosti u prošlost?
Inherentna slabost u tome je, kao što Goff primjećuje, da je teško pronaći bilo kakav smisao u ideji svrhe u odsutnosti uma ili svijesti. Ali, on predlaže da se samo pokušamo naviknuti na tu ideju. Zatim piše:
Čini se, stoga, prilično slučajnim, od svih ciljeva koje je naš svemir mogao imati, da je slučajno usmjeren prema nečemu od velike vrijednosti. Gura li nas to natrag na ideju o dobrom dizajneru koji je uspostavio teleološke zakone kako bi osigurao da je svemir usmjeren prema nečemu vrijednom?Možda, kaže Goff. Ali onda nas vodi korak dublje:
Druga mogućnost je prihvatiti da svemir ima ciljeve koje ima jer su dobri, ali inzistirati na tome da ne postoji dublje objašnjenje zašto je svemir imao dobre ciljeve. ... objašnjenja moraju negdje završiti.Ali Goff ne želi tu stati jer to nije zadovoljavajuće.
Teleološki zakoni su najparsimoničniji prikazi kozmičke svrhe. Oni jednostavno prihvaćaju grubo postojanje kozmičke svrhe bez osjećaja potrebe za postuliranjem bilo kakvog dubljeg objašnjenja iste. S druge strane, dublje objašnjenje kozmičke svrhe koje pružaju nestandardne dizajnerske hipoteze je atraktivna karakteristika. Vjerojatno ovdje imamo izjednačenje, s jednom teorijom koja prednjači u smislu parsimonije, i drugom koja prednjači u smislu dubine objašnjenja. Ideja bi bila pronaći način da se osigura dodatna dubina objašnjenja, ali uz minimalne troškove u smislu postuliranja dodatnih entiteta.I to je prijelaz na sljedeće poglavlje 'Svjesni svemir'. To će biti sljedeća objava.
Srećom, postoji takva teorija: umjesto postuliranja nadnaravnog dizajnera, možemo pripisati mentalitet samom svemiru.
"Na kraju će, vjerujem, trenutni pokušaji da se shvati um putem analogija s kompjutorima ljudske izrade koja mogu vrhunski izvesti neke od istih vanjskih zadatka kao i svjesna bića, biti prepoznati kao gigantski gubitak vremena".
"Postoji, međutim, tisuću stvari koje sprječavaju buđenje čovjeka, koje ga drže zarobljenog u snovima. Da bi se djelovalo svjesno u namjeri za buđenjem, potrebno je znati prirodu sila koje drže čovjeka uspavanim."Ova slika odlično prikazuje čovjekovu situaciju". (P. D. Ouspensky: In Search of the Miraculous [hrv. U potrazi za čudesnim, op. prev.] (1950) Routledge and Kegan Paul Ltd London.)
"Prije svega, potrebno je shvatiti da san u kom čovjek postoji nije normalan, već je hipnotički san. Čovjek je hipnotiziran, a to stanje se konstantno održava i jača u njemu. Čovjek bi pomislio da postoje sile za koje bi bilo korisno da čovjek bude održavan u hipnotičkom stanju i spriječavan da vidi istinu i razumije svoju situaciju.
"Postoji istočnjačka priča koja govori o veoma bogatom mađioničaru koji je imao mnogo ovaca. Inače je on bio veoma zao mađioničar. Nije htio zaposliti pastire, niti da podigne ogradu na mjestu gdje su ovce pasle. Stoga su ovce često lutale po šumi, padale u provalije, i tako dalje. Najčešće su bježale jer su znale da je mađioničar htio njihovo meso i kožu, a to im se naravno nije dopadalo.
"Konačno je mađioničar pronašao rješenje. On je hipnotizirao svoje ovce i uvjerio ih da su, prije svega, besmrtne, i da im se nikakvo zlo neće dogoditi ako ih oderu, naprotiv, to je bilo dobro za njih, čak prijatno; drugo u što ih je uvjerio bila je ideja da je on dobri gospodar koji voli svoje stado do te mjere da bi za njega učinio sve na svijetu; i kao treće uvjerio ih je da, ako će im se išta dogoditi, to nipošto neće biti sada, svakako ne tog dana i stoga nema potrebe da o tome razmišljaju. Sljedeće u što ih je uvjerio bilo je to da one uopće nisu ovce; neke je uvjerio da su lavovi, druge da su orlovi, treće da su ljudi, a neke opet da su mađioničari.
"Nakon toga nestale su sve njegove brige oko ovaca. Nikada više nisu bježale, pokorno su čekale trenutak kada je mađioničaru bila potrebna njihova koža i meso.
© Copyright
U lovu na gravitone
U lovu na gravitone
[Predano 13. listopada 2023.]
Linearni graviton kao kvantna čestica
Maciej Przanowski, Michał Dobrski, Jaromir Tosiek, Francisco J. Turrubiates
Sve mi je to novo. Moram to proučiti jer ne želim biti ovca (niti biti vuk u janjećoj koži).
Moj rad na temu "Ljubav je svjetlost" pojavio se jučer na internetu:
Mathematics 2024, 12(8), 1140; https://doi.org/10.3390/math12081140
Podnesak zaprimljen: 25. siječnja 2024. / revidiran: 4. travnja 2024. / prihvaćen: 8. travnja 2024. / objavljen: 10. travnja 2024.
Znanost dokazuje da Isaac Newton nije ni među 8000 najvećih znanstvenika svih vremena
Nemam pojma koliki je moj h-index i ne zanima me to, niti želim kupovati citiranja. Ali, naravno, volim kad se neki moj rad citira, čak i ako je iz citiranog rada jasno da njegov autor nije baš razumio (ili uopće nije pročitao) sadržaj mog citiranog rada.
Komentari čitatelja
na naše novosti