family unit nuclear toddlers parents
© iStock
Kada deca kažu "najluđe stvari", to je često kao odgovor na nešto što su čuli ili videli. Ovo učenje poput sunđera počinje od rođenja, jer bebe počinju da dešifruju društveni svet koji ih okružuje mnogo pre nego što mogu da govore.

Sada su istraživači sa Univerziteta u Vašingtonu otkrili da deca od 15 meseci mogu da otkriju bes kada posmatraju društvene interakcije drugih ljudi, a zatim da koriste te emocionalne informacije da usmere sopstveno ponašanje.

Studija, objavljena u oktobarskom/novembarskom izdanju časopisa Cognitive Development, prvi je dokaz da su mlađa deca sposobna da koriste više znakova emocija i vid kako bi razumela motivaciju ljudi oko sebe.

"U dobi od 15 meseci, deca pokušavaju da razumeju svoj društveni svet i kako će ljudi reagovati", rekla je glavna autorka Beti Repačoli, istraživač na Univerzitetu za učenje i nauke o mozgu i vanredni profesor psihologije. "U ovoj studiji smo otkrili da mala deca koja još ne govore mogu da koriste vizuelne i društvene znakove da razumeju druge ljude - to su sofisticirane kognitivne veštine za 15-mesečnu decu.

Nalazi su takođe povezivali impulsivne tendencije mališana sa njihovom tendencijom da ignorišu bes drugih ljudi, što sugeriše rani pokazatelj za decu koja bi mogla postati manje voljna da se pridržavaju pravila.

"Samokontrola je jedna od najvažnijih veština koje deca stiču u prve tri godine života", rekao je koautor Endrju Melcof, ko-direktor instituta. "Izmerili smo poreklo samokontrole i otkrili da je većina mališana bila u stanju da reguliše svoje ponašanje. Ali takođe smo otkrili ogromnu individualnu varijabilnost, za koju mislimo da će predvideti razlike kod dece kako odrastaju i čak možda predvideti važne aspekte spremnosti za školu."

U eksperimentu, 150 mališana u dobi od 15 meseci - ujednačena mešavina dečaka i devojčica - sedelo je u krilu svojih roditelja i posmatralo kako eksperimentator sedi za stolom preko puta njih i demonstrirao kako se koristi nekoliko različitih igračaka.

Svaka igračka je imala pokretne delove koji su stvarali zvukove, kao što je niz plastičnih perli koje su zveckale kada bi se ubacile u plastičnu čašu i mala kutija koja je "zujala" kada se pritisne drvenim štapom. Deca su željno posmatrala - naginjući se napred i ponekad oduševljeno pokazujući.

Zatim je druga osoba, nazvana "emoter", ušla u sobu i sela na stolicu blizu stola. Eksperimentator je ponovio demonstraciju, a emoter se ljutitim glasom požalio, nazivajući radnje eksperimentatora sa igračkama "iritantnim".

Nakon što su prisustvovali simuliranoj svađi, deca su imala priliku da se igraju sa igračkama, ali pod nešto drugačijim okolnostima. Za neke, emoter je napustio sobu ili je okrenuo leđa tako da nije mogla da vidi šta dete radi. U ovim situacijama mališani su nestrpljivo hvatali igračku i kopirali radnje koje su videli u demonstraciji.

U drugim grupama, ljuti emoter je zadržao neutralan izraz lica dok je posmatrao dete ili gledao časopis. Većina mališana u ovim grupama oklevala je pre nego što je dodirnula igračku, čekajući u proseku oko četiri sekunde. A kada su konačno posegnuli, deca su ređe imitirala akciju koju je eksperimentator pokazao.

Studija nije uzimala u obir to koliko su deca prethodno prisustvovala sukobima kod kuće ili negde drugde, kao što su posvađani roditelji ili nasilne televizijske emisije. Ali Repačoli je spekulisala da bi emocionalno nabijeno kućno okruženje moglo da učini da neka deca budu desenzibilizovana na bes, ili da bi druga mogla postati preosetljiva na njega i preterano reagovati.

Istraživači su se takođe pitali da li temperament dece igra ulogu. Naterali su roditelje da popune Upitnik o ponašanju u ranom detinjstvu, koji koristi pitanja poput "Koliko dugo vaše dete staje i razmišlja pre nego što donese odluke?" za merenje impulsivnosti.

Što je veći rezultat za impulsivnost, otkrili su istraživači, veća je verovatnoća da će mališani obavljati zabranjene radnje kada ih odrasla osoba sklona besu posmatra.

Repačoli i Melcof rade naknadno istraživanje sa mališanima, koji su sada školskog uzrasta, kako bi videli da li njihovo ponašanje kao 15-mesečne dece predviđa njihovu kasniju sposobnost da kontrolišu sopstveno ponašanje.

"Na kraju krajeva, želimo decu koja su dobro regulisana, koja mogu da koriste višestruke signale drugih da pomognu da odluče šta treba, a šta ne treba da rade", rekla je Repačoli.