Rishi Sunak i Keir Starmer
© Stefan Rousseau/WPA/Justin Tallis/AFPRishi Sunak i Keir Starmer
"Protagonisti 1914. bili su mjesečari, budni, ali nevideći, progonjeni snovima, ali slijepi za stvarnost užasa koji su trebali donijeti na svijet."

U knjizi Mjesečari Christopher Clark je još jednom ispričao priču o izbijanju Prvog svjetskog rata. Prikazujući stari multipolarni svijet imperijalizma i paranoje, Clark odbija svu krivicu svaliti na samo jednu od velikih sila. Umjesto toga, pokazuje kako je niz pogrešnih poteza političkih lidera praktično eliminirao izglede za mir i uveo ih, kao mjesečare, u globalnu katastrofu koja će odnijeti oko 20 miliona života.

Današnji politički lideri ponovo se teturaju od jedne do druge krize, pokušavajući uvjeriti sebe da je rat jedino rješenje. Ključna razlika je u tome što ovog puta to ne čine hodajući u snu, već širom otvorenih očiju.

Mjesecima su milijuni nas prosvjedovali za prekid vatre u Gazi kako bismo zaustavili gubitke života, okončali vječni ciklus nasilja i spriječili širu eskalaciju. Ignorirani smo, klevetani i demonizirani. Prošli tjedan Izrael je izveo raketne napade na Iran u sukobu koji se brzo širi diljem Bliskog istoka. Čak i bez uključivanja više globalnih igrača, ljudske, ekonomske i ekološke posljedice sveopćeg rata s Iranom bile bi katastrofalne za cijeli svijet.

Ne moramo više zamišljati najgori mogući scenario kako bismo povukli kočnicu. Dok je izraelska vlada odmjeravala opcije za odgovor na napad Irana 14. aprila, bombe nisu prestajale da padaju na Palestince u Gazi. Već nekoliko mjeseci ljudska bića trpe užase koji zauvijek treba da nas progone. Nestajale su čitave porodice - a preživjeli će trpjeti posljedice do kraja života, kao i generacije koje dolaze. Mnoge stambene četvrti sravnjene sa zemljom bile su pokrivene leševima i djelovima tijela. Ljekari obavljaju amputacije bez anestezije. Djeca sakupljaju komadiće drveta i lišće, a "hljeb" se pravi od stočne hrane. Ako genocid nad palestinskim narodom koji se upravo događa nije najgori mogući scenario, što onda jeste?

Mnogi od nas su još u oktobru upozoravali da su događaji kojima prisustvujemo početak potpunog uništenja Gaze i njenog stanovništva i zahtjevali od lidera s obje strane da osude ratne zločine. Tek danas se neki od njih počinju predomišljati, uplašeni mogućim izbornim posljedicama pokazane nehumanosti. Da imaju imalo integriteta, plakali bi nad 33.000 Palestinaca čijem su ubijanju, izgladnjivanju i zakopavanju ispod ruševina doprinosili sopstvenim moralnim i političkim kukavičlukom.

Djeca u školama uče o najvećim historijskim zločinima protiv čovječnosti. Nastavnici traže od njih da razmisle o tome kako je bilo moguće da se takve stvari dogode. Uče i imena političara koji su zločine podržavali ili ih omogućili. U bliskoj budućnosti, u našim udžbenicima historije naći će se ljudi koji su bili u prilici zaustaviti pokolj, ali su izabrali rat. Ostat će zapamćeni po tome što živote Izraelaca i Palestinaca nisu vidjeli kao jednako vrijedne. Ostat će zapamćeni po tome što nisu spriječili genocid.

Nakon užasa, potrebni su nam političari sa sposobnošću i voljom da aktivno olakšaju deeskalaciju i diplomaciju. Umjesto toga, njihova žeđ za ratom sve nas ugrožava. Naši lideri su mogli pozvati na prekid vatre još na početku sukoba. Umjesto toga, otvorili su put daljoj eskalaciji izvođenjem zračnih udara na Jemen, jednu od najsiromašnijih zemalja na svijetu, i povećanjem izvoza oružja u Izrael, i udvostručenje politike izvoza oružja u Izrael, jačajući širu globalnu industriju oružja koja profitira od smrti. Sve to podržava i opozicija Njegovog Veličanstva, što pokazuje da možemo očekivati nastavak nemoralne i nedosljedne spoljne politike koja neke žrtve tretira kao nedužne civile, a druge kao kolateralnu štetu.

Stotine hiljada ljudi nastavljaju da protestiraju, jer ljudska bića i dalje umiru. U subotu ćemo ponovo izaći na ulice Londona, u još jedan marš za Palestinu. Demonstrirat ćemo za prekid vatre i za jedini mogući put do pravednog i trajnog mira: a to je kraj okupacije Palestine. U tome nas vodi nada, a ne mržnja. U našim protestima učestvuju ljudi svih starosnih grupa, vjera i podrijetla, ujedinjeni željom da se okonča ljudska patnja. Takođe, dio smo šireg pokreta koji želi vidjeti kraj svih ratova: u Ukrajini, Jemenu, Sudanu, Zapadnoj Papui, Demokratskoj Republici Kongo i drugdje.

Mnogi od nas proveli su cijeli život braneći ljudska prava za sve, posvuda, često suočeni s velikim protivljenjem. Naši kritičari to znaju. Ono čemu se oni zapravo protive je naša želja da izgradimo ravnopravniji, održiviji i mirniji svijet za sve.

Do istinske sigurnosti ne može se stići masakriranjem susjeda, već razvijanjem dobrih odnosa sa njima. Za to nam je potrebno da imamo dovoljno hrane na stolu, krov nad glavom i održivu planetu. Političkim liderima je lako razmetati se agresivnim militarizmom, jer znaju da će tuđa djeca platiti cijenu. A istina je da njihova žeđ za ratom ugrožava cijeli svijet. Ako im je stalo do nasljeđa koje će ostaviti za sobom, možda je vrijeme da se zapitaju: ako ne uspiju utrti put miru, tko će ih se sjećati?

(TBT, The Guardian)