Putin
Putinova čvrsta stajališta protiv religijskog separatizma su mu omogućili pobjedu na izborima 2000. godine.
Ruski predsjednik Vladimir Putin je četvrtog rujna, nakon brojnih ponavljanja, još jednom izjavio kako pokušava pronaći način za stvaranje američko ruskog saveza koji bi stao na kraj islamsko džihadijskom pokretu u Siriji, Iraku i drugim dijelovima svijeta.

Nakon toga je osmog rujna Yahoo News među udarnim vijestima objavio naslov „Austrija se pridružuje onima koji smatraju kako Assad treba biti dio „sirijskog rješenja,“ te je izvješteno da je austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz rekao slijedeće: „Po mojem osobnom mišljenju, prioritet je borba protiv terorizma. Takva borba neće biti moguća bez sila poput Rusije i Irana.“ Njemačke „Economic news“ su navele kako je „Španjolski ministar vanjskih poslova Jose Manuel Garcia Margallo već u ponedjeljak pozvao na pregovore s Assadom kako bi se završio rat.“

Unatoč tome, vlada SAD-a se snažno protivi prihvaćanju Putinovog prijedloga za savezništvo kako bi se uništio islamistički džihad.

Putinovi vanjskopolitički ciljevi su nepromjenjivi; oni su u posljednjem mandatu direktni nastavak svega onoga što je Putin do sada učinio i na čemu se stalno fokusirao od kada je postao lider Rusije u 2000. godini: pobjeda nad globalnom prijetnjom islamističkog džihada. Taj cilj je bio i ostao glavna preokupacija Ruskog vojnog stožera, još od Prvog čečenskog rata koji se odvijao između 1994. do 1996. On je nastao kada su se radikalizirali čečenski muslimani suniti (zahvaljujući Saudijskoj potpori), da bi se odvojili od većinskih ortodoksnih kršćana iz Rusije. Do predsjedničkih izbora iz 2000. godine, Putin je tvrdokornu borbu protiv religijskog fanatizma postavio za vodeći čimbenik predizborne kampanje, te mu je takvo stajalište i donijelo predsjedničku pobjedu.


Komentar: Za razliku od SAD-a koje (još uvijek) žive u stanovitom balonu te ne osjećaju posljedice svojih globalnih petljanja u tuđe poslove, Putin je imao stvarna i teška iskustva s religijskim terorizmom.


Dana 11.02.2004., ovako je prozapadnjački „Moscow Times“, kojeg Wikipedija smatra „prvim zapadnjačkim dnevnikom koji se objavljuje u Rusiji,“ opisao stanje „Putin i Čečenski rat: zajedno zauvijek:“
U ljeto 1999., vladajuća elita je bila na gubitku. Boris Yeltsin po svemu sudeći nije bio u mogućnosti voditi zemlju, no na žalost nije se mogao pronaći odgovarajući nasljednik. Očigledni kandidati, poput Sergeja Stepashina, Nikolaja Bordyuzha i Sergeja Kiriyenka, nisu bili predsjednički materijal. No tada su čečenski separatisti iscenirali napad na susjedni Dagestan. Putin je tada upravljao operacijom koja je istjerala islamističke borce iz Dagestana i nakon što su zahvaljujući postavljenim bombama u zrak odletjele dvije moskovske stambene zgrade (za što su neki optuživali Putina), Putin je pokrenuo „antiterorističku operaciju“ u Čečeniji. Odjednom je Putin postao glavni političar u zemlji. ...

Čečenski borci su se vodili pretpostavkom kako vlasti u Kremlju neće tolerirati značajne gubitke u svojoj vojsci jer su se bližili izbori. Zbog toga su čečenske trupe napravile nešto što se protivi svakoj vojnoj logici te su ostale u okruženom Groznom nastavljajući sa žestokim oružanim otporom.

Putinovi voditelji predsjedničke kampanje su također smatrali kako će veliki ruski vojni gubici smanjiti šanse za pobjedu na izborima. Kako se broj žrtava u Groznom povećavao tako su se voditelji više bojali da će do sredine 2000., kada su se trebali održati izbori, nestati potpora koju je Putin imao. Ta bojazan, najvjerojatnije objašnjava razlog zašto je Yeltsin odlučio ranije odstupiti s vlasti, što je pak uranilo izbore za nekoliko mjeseci.

Danas nam je jasno da su takvi strahovi bili u potpunosti bezrazložni. Veliki ruski gubici nisu imali nikakve negativne učinke na glasačku potporu Putinu. Četiri godine prva Putinova mandata, za vrijeme kojeg se rat nekontrolirano rasplamsao, su jasno dale do znanja da su ruski glasači spremni izdržati beskonačne laži lidera o „finalnim fazama“ operacija u Čečeniji, te da su također bili u stanju izdržati zapanjujući broj mrtvih Rusa.

(Alexander Golts) sumnja da bi iti jedan ruski političar imao hrabrosti podsjetiti Putina na njegovo obećanje iz 2000., kako će 'zgaziti terorističko smeće.'
chechnya peace
Čečenija danas, nakon transformacije iz ratom razorene zemlje. Mirna, tiha i prosperitetna nakon što su teroristi uništeni u Drugom čečenskom ratu.
Pa ipak, Simon Shuster, koji je također protivnik Putina, je izrekao sljedeće stvari u naslovnoj priči TIME-a iz 22.06.2015.:

Čečenija je prošla kroz nevjerojatnu preobrazbu. Gradovi ove države su se izgradili novcem koji je došao iz Moskve. Svi tragovi separatističke pobune su potisnuti. Najvažnije od svega je to što je nastala nova generacija koja je odgojena da poštuje, pa čak i da obožava, ruskog lidera i njegove lokalne zamjenike. S obzirom da mladi ljudi Čečenije nemaju jasna sjećanja o ratu za neovisnost, oni su postali najbolja garancija da će ruska nadmoć nad ovom regijom ostati netaknuta.

Putin možda nije „uništio terorističko smeće,“ ali ga je održao na odstojanju dovoljno dugo da stvori relativni mir u Čečeniji, zajedno s do sada neviđenim stupnjem prosperiteta.

Internacionalna krizna grupa, zapadnjački nastrojena, a proturuskih stavova, te podružnica NATO-vog Atlantskog savjeta, bespoštedno kritizira autoritarizam i kult osobnosti koju je Putin nametnuo Čečeniji, pa ipak u isto vrijeme nevoljko priznajući sljedeće:

Broj čečenskih pobunjenika stalno opada. Iako su Čečeni bili poznati po svojoj stoljetnoj tradiciji da umru u borbi za samostalnost, oni nisu bili podložni samoubilačkoj ideologiji globalnog džihada. Mnogi od pobunjenika su se pridružili ratu u Siriji, te su na takav način značajno opustošili ljudske resurse otpora koji je obitavao na sjevernom dijelu Kavkaza, ali ponajviše se takvo stanje može osjetiti u Čečeniji. Ministarstvo unutarnjih poslova Čečenije procjenjuje kako se samo tijekom 2013., između 200-500 Čečenaca borilo u Siriji.
lslamistički džihadisti se puno više prihvaćaju od strane sunitskih snaga koje se bore protiv Assada u Siriji, točnije lakše im se boriti protiv šiitskih muslimana i samog Assada koji je također šiit iako je sekularni predsjednik i kojeg podupire Rusija, nego li imaju uvjete za borbu u vlastitim zemljama (Čečeniji u Rusiji). Čak su i Putinovi neprijatelji priznali njegov uspjeh protiv sunitskog internacionalnog džihada (kojeg se organizira iz Saudijske Arabije), a zahvaljujući tome, Putin je postao iskusni specijalist u ratu protiv islamističkog terorizma.

Dok Sjedinjene Američke Države šire džihad uz pomoć bombardiranja džihadijskih redova te tako stvara mučenike koji jačaju „njihovu stvar“, Rusija je otkrila načine s kojima je efektno izbacila saudijski pokret islamističkog džihada, te je tijekom desetljeća uspjela razviti mirnu regionalnu raznolikost koja obuhvaća čak i područja (poput Čečenije) u kojoj je nametnuta islamska šerija unatoč većini stanovništva koji su kršćanske ortodoksne vjere (poput Rusije, no to bi se isto moglo primijeniti i na SAD)

SAD nikada nije morala brinuti o izazovima koji su mučili Rusiju, koja se nalazi u okružju uglavnom muslimanskih zemalja u kojima se nalaze uglavnom suniti. Suniti su varijacija islama u kojoj se (za razliku od šiita) stvaraju džihadisti samoubojice s eksplozivnim napravama koji pokušavaju stvoriti globalni kalifat, točnije globalni režim u kojemu će se striktno poštovati islamski zakoni.

ICG je objavio izvješće o Čečeniji u kojem se kritizira stanje u kojem se ova država danas nalazi: „Većina stanovništva živi od mirovina i socijale,“ također navodi kako je korupcija svakodnevno prihvaćena norma zajedno s lokalnim moćnicima, no također navodi kako je novost da u toj zemlji vlada mir, te da su korupcija i lokalni moćnici vjekovima uobičajena pojava.

Simon Shuster je objavio video na „TIME-u“ o Čečeniji, u čijem uvodu stoji:
Djeca koja danas žive u Čečeniji su puno sretnija od njihovih roditelja, baka i djedova. Najmlađi poznaju svoju zemlju kao mirno, pa čak i prelijepo mjesto prepuno velebnih džamija, nebodera, prodajnih centara i franšiza brze hrane.
Shuster tada navodi činjenice o građanskom ratu, ali zaključuje: „Današnja Čečenija je potpuno drugačija,“ te napominje kako su Čečeni i Čečenke koji se sjećaju rata, puno sretniji danas, te da su džihadisti nestali ili su ubijeni.

Televizija „Al Jazzera“, koju kontrolira plinom bogati Katar, a kojom vlada sunitska kraljevska obitelj s jakim anti-ruskim stajalištima - Thani, je kritizirala Putina jer je uzeo kontrolu nad Čečenijom i anti-džihadijskim muslimanskim liderom Ramazanom Kadyrovom. Thani su također glavni financijeri Muslimanskog bratstva, te zajedno s kraljevskom obitelji Saud (koji su glavni financijeri Al Qaede), zajednički financiraju većinu troškova Sirijskih sunitskih pobunjenika koji se bore protiv sekularnog šiitskog vođe Assada.

Američka antiruska tiskovina „New York Times“ je 01.07.2004., objavila tekst pod naslovom „Katarski sud osudio dvojicu Rusa za smrt čečenskog lidera,“ te navodi slijedeće:
Ovaj je sudski proces omogućio objema stranama da iznesu svoju tugu zbog Ruskog rata u Čečeniji te je otvorio debatu o tome je li borba protiv terorizma dovoljno opravdanje za ekstremne mjere. Među brojnim učesnicima u sudnici su se u srijedu našli i ljudi poput Akhmeda Zakayeva, lidera čečenskog separatističkog pokreta, koji se uspješno odupro ruskoj želji za ekstradiciju. Gospodin Zakayev je u telefonskom intervjuu rekao kako je ubojstvo gospodina Yandarbiyeva pokazalo da je Rusija pod gospodinom Putinom uspješno vratila mračnu taktiku iz sovjetske prošlosti, s kojom su agenti KGB-a pratili i uništavali neprijatelje izvan granica SSSR-a.
U državama saveznicama SAD-a antiruski džihadisti se uglavnom gledaju sa simpatijama te se o njima piše s podrškom (kao u već citiranom tekstu iz NYT-a).

Dakle, bez obzira na Putinov uspjeh u borbi s islamskim džihadistima, njegov poziv SAD-u kako bi zajedno radili na poražavanju sunitskog internacionalnog islamističkog džihadijskog pokreta (kojeg uglavnom financiraju Saudi i Thani) koji želi stvoriti globalni kalifat, će najvjerojatnije ostati visiti u zraku uz hladno američko odbijanje. Sjedinjene Američke Države se protive islamističkom džihadu, no Rusiji se protive još više.

Ili barem takvo stajalište ima američka vlada. Obamin glavni zadatak je poražavanje Rusije, a ne stvaranje savezništva s istom zemljom, čak niti savezništva protiv islamističkog džihada.

Istraživač i povjesničar Eric Zuesse je autor nedavno objavljene knjige: They're Not Even Close: The Democratic vs. Republican Economic Records, 1910-2010, te CHRIST'S VENTRILOQUISTS: The Event that Created Christianity.

Ovaj tekst je s engleskog na hrvatski jezik preveo SOTT tim.