Nebulas photo
© Photo by Kyle Gregory Devaras on Unsplash
Pitanje toga što čini dobar i vrijedan način življenja za ljudska bića je s nama već stoljećima. Pronalazimo ga u antičkim školama filozofije i to pitanje je naravno ostalo s nama i do danas. Mnogi su ponudili svoje odgovore, o čemu svjedoči pregršt filozoskih i drugih rasprava o toj temi, i znamo da nema jednostavnog crno-bijelog rješenja jer je život dinamičan proces koji od nas zahtjeva da se prilagodimo i promijenimo kurs kako se krećemo naprijed i suočavamo s raznim preprekama.

Jedan primjer metode ili pokušaja da se pronađe odgovor na to pitanje pronalazimo kod američkog filozofa Henrya Davida Thoreaua, u njegovoj knjizi Walden:
Otišao sam u šumu jer sam htio živjeti promišljeno, suočiti se samo s bitnim činjenicama života i vidjeti mogu li naučiti ono čemu me ima podučiti, a ne da na pragu smrti otkrijem kako nisam živio. Nisam htio živjeti ono što nije život, življenje je odveć dragocjeno.
U citatu iznad, Thoreau iznosi svoj razlog zašto je odlučio živjeti u drvenoj kućici pokraj jezera Walden Pond, u blizini grada Concorda, gdje je proveo dvije godine i pisao i razmišljao, između ostalog, o životu, prirodi i tadašnjem društvu. Kroz odmicanje od standardnog načina življenja i poimanja na kraći period, upuštanjem u oblike meditacije i razmišljanja, možda lakše možemo doći do srži onoga što je istinski bitno.

Ono što je potaknulo mislioce poput Thoreaua je shvaćanje da lako možemo protratiti život ako nismo oprezni i onda kad se u konačnici nađemo na samrtnoj postelji, možemo biti puni žaljenja radi izgubljene prilike. Umjesto da smo proveli život u službi nečega istinski vrijednog, možda shvatimo da smo gubili vrijeme.

U prethodnim vremenima bi ta potraga za životom koji je vrijedan življenja bila utemeljena na vrijednostima kao što su istina, ljepota i dobrota, kao i na osjećaju da postoji nešto više iznad nas, osjećaj za transcendentno ili sveto. Sve to je narušeno u modernom dobu jer se na sve to gleda kao na arhaične pojmove koji nemaju temelj u stvarnosti. Oni su odbačeni u ropotarnicu povijesti kao nešto što je zastarijelo i što nije potrebno modernim "probuđenim" pobjedincima. Odviše smo fokusirani na vlastite želje, interese i težnje da bi smo se fokusirali na nešto poput istine, što od nas zahtjeva da prihvatimo da postoji nešto više iznad našeg egoizma. Ideali i vrijednosti ne laskaju našem ponosu i taštini jer nam govore da naše subjektivno gledište nije jedina stvar koja je bitna, i možda su upravo zato danas odbačeni.

Tako u modernom dobu pronalazimo nekoherentne i štetne odgovore na to pitanje, što nam može poslužiti više kao primjer toga što da ne radimo. Ti odgovori se sastoje od nehumanih ideja poput poricanja istine, povijesti, biologije, služenja višim idealima, itd.

Pod pretpostavkom da možemo ignorirati ili odbacivati dijelove stvarnosti u korist vlastitih uskih želja, ono što se zapravo dogodi jest da ta stvarnost zapravo ne odlazi, već je mi zatiremo i pretvaramo se da smo se time riješili problema. Ne možemo podnijeti da bilo što zadire u naše samozadovoljno stanje, stoge okrećemo leđa i zatvarmo oči, sve kako bi sami sebe zaštitili od uvida da smo daleko od bilo kakvog ideala.

Mi nismo samo individue koje postoje zasebno i koje su odsječene od ostatka stvarnosti. Možemo pokušati živjeti na takav način, i tako se zapravo uglavnom i ponašamo u modernom dobu, ali to radimo na vlastitu štetu, štetu koja možda nije odmah očita, ali koja će postati očita i doći na naplatu u budućnosti ako smo dovoljno iskreni i obraćamo pažnju. U ovom slučaju, samo tlo i temelj koji omogućuje našu indivualnost je stavljen u pozadinu i zanemaren, a mi se ne osvrćemo sve dok se naš maleni subjektivni svijet ne uruši na određen način.

Stoga bi itekako imalo smisla ne zanemarivati vrijednosti i ideale kao što su istina jer u protivnom riskiramo gubitak onoga što nam omogućuje samo subjektivno postojanje.

Pogledajmo definiciju riječi ideal koje pronalazimo u online rječniku:
1. pojam zamišljen u najvećem savršenstvu (npr. predmet, čovjek, društveni poredak) da bi poslužio kao cilj kojem se teži (npr. savršena pravednost, sloboda pojedinca, perfekcionizam profesionalca)
2. savršeni stvarni primjer koji može poslužiti kao uzor u svojoj vrsti [Heine je ideal pjesničke svestranosti; Novi Zeland je ideal ekologije]
3. konačna težnja, željeno ostvarenje neke osobne ili društvene ambicije [njegov je ideal postati bogat; Albancima je ideal nezavisno Kosovo]

Etimologija

njem. Ideal ← lat. idealis ≃ grč. eȋdos: lik, v. ideja
Kada razmišljamo o idealima, obično ih smatramo nečim što je daleko izvan naših trenutnih mogućnosti, oblik uzvišenosti, perfekcije i slično. Ovo vjerojatno nije daleko od istine i upravo je njihova nedostižnost jedan od razloga zašto ne razmišljamo o idealima toliko često - mogu izazvati negativne emocije kada shvatimo koliko daleko smo od onoga gdje bismo željeli biti.

Ali ipak, moramo negdje početi. Iako smo možda trenutno jako udaljeni od određenih ideala prema kojima smatramo da vrijedi težiti, svaki korak koji napravimo u tom smjeru nas vodi bliže, i tim korakom se onda vežemo za budućnost u nastajanju, to je poveznica koja spaja sadašnjost i budućnost. Kroz tu težnju dobijemo novi život i smjer, druge stvari postaju manje važne i razvijemo hierarhiju vrijednosti koja nam pomaže pri donošenju svakodnevnih odluka. Stoga, istina, ljepota i dobrota služe kao privlačni faktori za neostvarenu budućnost.

Ideali stoje nedostižno iznad nas s razlogom, oni su standardi putem kojih uspoređujemo ono gdje trenutno jesmo s onim gdje želimo biti. Kada noću gledamo zvjezdano nebo, dojam naše vlastite malenkosti u beskrajnosti svemira se može probuditi u nama. Ova dupla percepcija ili intuacija naše beznačajnosti i beskrajnosti svemira nije iluzija, već dobivamo uvid da postoje niže i više razine. Niža je isto toliko potrebna koliko i viša, a u dualnosti ne možemo imati jedno bez drugoga. Stoga kad nas nebo noću podsjeti na vlastitu malenkost, to ne treba izazivati očaj ili egistancionalnu tjeskobu, jer možemo odučiti da želimo ići prema višem.

Bez obzira na naše moguće poricanje, svi smo pozvani na aktualizaciju ideala koji nam komuniciraju smjer kojim bi se trebali kretati. Imamo dužnost prema drugima, samima sebi i tom osjećaju nečega višeg da se što više približimo vlastitim mogućnostima.

Čak i ako nemamo svjestan ideal ili cilj prema kojem se krećemo, i to je dio procesa učenja. Počnemo od onoga gdje se nalazimo; ako se iskreno zapitamo čemu trebamo težiti, možda će nam odgovor postati očit s vremenom, iskustvom, učenjem i meditacijom. Ciljevi i ideali se mogu promijeniti s vremenom, ali bitna stvar je odluka da postanemo što bolji, i onda će se možda put otvoriti i postati jasniji kako idemo naprijed.
"Naša iskustva ideala, ideala koje razmatramo, ideala kojima težimo, postignutih ideala i narušenih ideala, to je iskustvo božanstva svemira".

― Alfred North Whitehead