© Miguel Zambrano/AFPMural u sjedištu PDVSA prikazuje muškarce koji rade u venezuelanskim rafinerijama nafte u Caracasu
Prije šest mjeseci, visoke cijene nafte u Americi usred zapadnih sankcija protiv ruske nafte i plina natjerale su Bidenovu administraciju da se bori za veću ponudu nego što je mogli kontrolirati - i idealno profitirati od toga.
Washington nije mogao utjecati na Rusiju i OPEC pod vodstvom Saudijske Arabije, niti popustiti ideološki vođenom idiotizmu sankcija protiv Rusije, ali je barem mogao povećati ili smanjiti opskrbu kako bi ublažio domaće političke posljedice bilo kakvog rezultirajućeg povećanja cijena. Stoga je Bijela kuća razmotrila karte na koje bi mogla igrati i ponudila Venezueli dogovor da skine američku čizmu s vrata. Vjerojatno je samo slučajnost da ova zemlja ima najveće rezerve nafte na planetu - uglavnom neiskorištene.
Tu je i dodatni bonus približavanja za suprotstavljanje napredovanju Kine i Rusije u dvorištu Washingtona ili ublažavanje priljeva migranata iz Venezuele u SAD kao rezultat ljudi koji bježe iz zemlje koja se bori pod naizgled beskrajnim embargom.
Stoga se Washington obratio istom venezuelanskom predsjedniku Nicolasu Maduru kojeg je 2020. optužio za "narkoterorizam" - istom tipu kojeg su SAD godinama delegitimizirale promičući drugog venezuelanskog političara kao "pravog" predsjednika zemlje. Ali umjesto da ga natjeraju da pokupi nagradu od 15 milijuna dolara koju nude za informaciju koja bi dovela do njegovog hvatanja ili osude, Amerikanci su sklopili dogovor s njim.
Zahvaljujući SAD-u, Maduro je imao nekoliko problema, ali možda bi oni mogli nestati, ako bi bio spreman igrati s Amerikom pod njezinim uvjetima. Američki naftni div, Chevron, dobio je dozvolu za crpljenje venezuelanske nafte u studenom 2022. - mjesec dana nakon što je uvedeno izuzeće od sankcija - a u zamjenu bi SAD deblokirao dio gotovine Caracasa od prodaje nafte koja je bila zaplijenjena kao rezultat sankcija SAD-a.
Do sada su SAD jednostavno dopuštale venezuelanskom državnom naftnom divu Petroleos de Venezuela (PDVSA) da izvozi naftu na tržište SAD-a, pozivajući se na sankcije kako bi zaplijenile njegovu dobit preko PDVSA-ine američke podružnice, Citgo, konfiscirajući milijarde venezuelanskih prihoda od nafte. Gdje je nestao sav taj novac? Za financiranje Washingtonovihmarioneta za promjenu režima, u vrijeme kada je cijeli zapadni svijet spominjao u tu svrhu odabranog Juana 'Tko?' Guaida kao legitimnog predsjednika Venezuele.
No budući da je projekt Guaido spektakularno propao, a Maduro je još uvijek bio na čelu kada je ukrajinski sukob preokrenuo globalna naftna tržišta zbog zapadnjačke sankcijske ludosti, SAD je usisao svaki ponos koji mu je možda ostao i rekao da će dopustiti Venezueli da se dočepa nekog vlastitog novca. Iznenada, Chevron se vratio pljačkanju venezuelanskog crnog zlata u zamjenu za Madurovo obećanje da neće izazivati nevolje na nacionalnim izborima. Samo prošlog mjeseca Chevron je najavio novi plan bušenja za Venezuelu u zajedničkom ulaganju s PDVSA-om, s ciljem povećanja proizvodnje za 35% na godišnjoj razini puštanjem novih bušotina u pogon. A mjesec dana prije toga, Chevron je ubrzao ponovno bušenje u pojasu Orinoco.
Šest mjeseci kasnije, Washington je dopustio da izuzeće od sankcija istekne, kao i sve privremene poslovne dozvole za rad u Venezueli zajedno s tim. Nije da Chevron ima razloga za brigu. Bidenova administracija naglasila je da će se nastavak licenciranja naftnih kompanija razmatrati od slučaja do slučaja. Što zvuči kao zgodan način da Washington zadrži tržište za sebe ili barem odluči tko će dobiti pristup. Svi ostali se uplaše sankcijama.
Korištenje sankcija kao instrumenta za kontrolu globalnog igrališta nije novost. To postaje sve teže učiniti usred sve većeg broja opcija dok se ostatak svijeta diverzificira daleko od globalnog poretka kojim dominira Zapad. U veljači 2020., Ured za kontrolu inozemne imovine Ministarstva financija SAD-a (OFAC) sankcionirao je rusku državnu naftnu tvrtku Rosneft zbog optužbi da je "posredovala u prodaji i transportu venezuelanske sirove nafte" - nešto što će za SAD bez sumnje biti cool prema američkim konkurentima. "Sjedinjene Države su odlučne spriječiti pljačku venezuelanske naftne imovine od strane korumpiranog Madurovog režima", rekao je tadašnji ministar financija Steven Mnuchin, dok je SAD doslovno pljačkao venezuelansku naftnu imovinu i uskraćivao profit.
Dakle, što je Maduro učinio da Washingtonu da izgovor za ponovno uvođenje sankcija? Očito je to povezano s diskvalifikacijom oporbene kandidatkinje Marije Corine Machado s predsjedničkih izbora zakazanih za srpanj 2024. Diskvalificirana od strane Vrhovnog suda na 15 godina, Machado (čiju je kandidaturu u međuvremenu zamijenila kandidatura bivšeg diplomata) optužena je upletenosti u "korupcijsku zavjeru koju je orkestrirao uzurpator Juan Guaido" i marginaliziranje zemlje što je dovelo do "oduzimanja tvrtki i bogatstva venezuelanskog naroda u inozemstvu, uz suučesništvo korumpiranih vlada".
Machado je zahvalila Izraelu na intervenciji u venezuelanske poslove priznavanjem Guaida kao privremenog predsjednika kojeg je izabrao Zapad, i zalagala se ze to da se Nacionalna skupština zemlje poziva na članak koji bi joj omogućio odobravanje stranih misija unutar Venezuele, zalažući se za "odgovornost za zaštitu" — istu odredbu koja je dovela do promjene režima u Libiji pod skliskom izlikom "humanitarne" intervencije.
Washington želi da izbori u Venezueli budu demokratski, slobodni i pošteni kao i njegovi. Koji su super čisti. Samo pitajte bivšeg predsjedničkog kandidata senatora Bernieja Sandersa, kojeg je Nacionalni odbor Demokratske stranke 2016. osudio na predizborima u dogovoru s kampanjom njegove suparnice, senatorice i bivše prve dame Hillary Clinton, prema dokumentima koji su procurili na internetu. Sve što Washington smatra nedostatkom ovog zvjezdanog standarda daje mu izgovor za pomicanje vratnica - nakon što su njegovi imali priliku zabiti nekoliko touchdowna.
Dok se navode demokratski nedostaci, možda otkazivanje izuzeća sada ima više veze s činjenicom da su cijene nafte u SAD- u pale, proizvodnja kod kuće naglo porasla, a domaća potražnja sada je niska. Možda je neiskorišteni naftni potencijal Venezuele bio previše dobra stvar i nije imalo smisla zahtijevati od Madura da svima postavi stol za ručak kad je mogao samo imati romantični tête-à-tête - ili više kao dogovoreni brak - s miljenicima Washingtona. Zabava je završila za sve ostale i sada su ljubazno zamoljeni da odu prije nego što se pojavi policija (ili OFAC).
Komentari čitatelja
na naše novosti